2023.
SRBIJANSKI
FUDBAL SE NEĆE
OPORAVITI
 

Istorijska atmosfera uticala je na reprezentativce i Hrvatske i Srbije. Kako sam i predvidio. Dabome, više i pogubnije na srbijansku reprezentaciju.

Kolika je bolest zahvatila hrvaćansko i srbijansko društvo vidljivo je po tome što se neprestano govorilo da igraju Srbi i Hrvati. I sad se govori kako su Srbi izgubili a kako su ih Hrvati zbrisali. Ja mislim da su igrale obične  reprezentacije u fudbalu. A to nikako ne mogu biti ni Srbi ni Hrvati.

Muljatori iz Fife i Uefe, kao da namiještaju žrijeb tako da jedna od te dvije reprezentacije ne ode. A izdvajaju ljubimicu BiH, da ode.

Nacionalističke utakmice nisu dobre za fudbal. A nisu dobre ni za nacionalizam. Jer, on je već tu i ne treba mu fudbal da ga se podgrijava. Nacionalizam i mržnja znaju to i sami da rade. Reprezentacije mržnje treba podijeliti u tri različite grupe pa nakon dvadeset godina vidjeti imali nekog efekta.

Nu. Svejedno. Srbijanski fudbal se neče oporaviti unutar tih dvadeset godina. On nije propao raspadom Jugoslavije. Propao je onog trenutka kad su u njega počeli ulaziti Arkani i Cece Šatoruše. Sada je stvar završena. Ako u srbijanskom fudbalu nema mjesta za Piksija ili za Prosinečkog, onda su stvari jasne. I Mihajlović će veoma brzo da ode.

Utakmica u Zagrebu je pokazala da reprezentacija Hrvatske nema igru. Čak ni na domaćem terenu. Štimac zna sve o fubalu na terenu, o linijama, potencijalima, šemama i formulama. Ali ne zna igru. Malo je takvih koji je znaju. Njegovi igrači, pak, malo su više nabijeniji nacionalnim testosteronom nego reprezentativci drugih zemalja i to im je dovoljno da se bore, da im nije svejedno. U Zgarebu nisu pokazali nikakvu nadmoć, ni u jednom dijelu utakmice. I na njih je, dabome, uticala istorijska atmosfera ali i kad se to uvaži, rezultat je mršav. Naprotiv, Srbijanci, kad su vidjeli da su izgubili, počeli su igrati i pritisli su ih dosta kvalitetno, ali je atmosfera spriječila da realizuju neke šanse koje su mogle popraviti utisak. Kao da su se prije utakmice bojali da ne izgube pa im je nakon dva gola, pao kamen sa koljena. Modrić i Mandžukić trenutno kotiraju kao zvijezde ali se to može prekinuti za sekundu, dolaskom Gvardiole i odlaskom Murinja. Sve ostalo je jednako sumorno.

Srbijanska reprezentacija je izgubila utakmicu zbog dvije greške dvojice najboljih igrača, od kojih se tako nešto ne očekuje. To govori koliko im je stalo do reprezentacije, podsvjesno, i koliko malo napora ulažu u koncentraciju u igri.

Mihajlović je trebao predvidjeti strah i ukočenost svojih reprezentativaca i postaviti blagi bunker unutar kojeg djeluje presing a ne čekanje i obična zatvorenost. Osinjak a ne katenačo. Reprezentacija domaćina ne bi tada mogla ostvariti bilo koju svoju zamisao i, uz uticaj istorijske atmosfere, hvatala bi ih panika i sramota pred svojim gledalištem. To bi davalo šansu za kontru i za njihovu grešku, kao što su je Srbijanci načinili dvije.

Ovako, obje reprezentacije su ušle u utakmicu nebulozno i otvoreno, kao da ih je neko probudio poslije ručka i rekao da idu da igraju utakmicu. Protiv koga. Ne znam, vidjećemo, ko bude na stadionu.

Mihajlović se ne može pouzdati u Kolarova i Baneta. Njihove misli, i džepovi su na drugoj strani. Brazil ne donosi nove ugovore. Ali, to samo znači da je politika nasilne obnove reprezetnacije, podmalađivanja, propala.

Inače je upitno podmlađivanje, stvaranje nove reprezentacije i slična sranja. Reprezentacije se najbolje stvaraju i obnavljaju ako se plasiraju na evropska i svjetska prvenstva. Proser tipa Imamo četiri godine, od Brazila pa dalje, da stvaramo novi tima a počećemo sada, samo su naslovi za jednodnevne novine.

Mihajloviću treba da bude kriterij ko hoće da se bori u utakmici i ko neće da stvara zlu krv u timu. Sve ostalo, godine, rasa, pa i pol, u drugom su planu.

Ali. Od svega toga nema ništa. Rupa nije u reprezentaciji. Rupa je u srbijanskom fudbalu. I u glavama.