2017.
DRŽAVA
SOCIJALNOG SAVEZA
I VLASNIŠTVO
III
 

Teška se borba vodi za prevlast nad svijetom.

Ali, ne vode je velike sile ili hladni vojni paktovi. Vode je koncepti. Pošto su se olinjale ideologije i izblijedio raznovrsni opijum za mase i klase, na sceni su ostale Gole Koncepcije.

U Njemačkoj su donijeli zakon o tome da voda više nije osnovno ljudsko pravo. Time je pao posljednji rov Državne Vode. Evropska komisija zahtijeva prodaju portugalske državne kompanije za vodu, prodaju preduzeća u Atini i Solunu, u Italiji takođe. Mnoge zemlje su privatizovale vode pa su se ošurile. Ali EK ne haje za to.

Finansijaši znaju da ovaj i naredni vijek postaju doba borbe za vlast nad vodom, hranom, vjetrom, plinom, morem. Zato se sada pripremaju koraci ka privatizaciji žeđi. Tako se Evropska unija pokazuje kao instrument Neoliberalizma i Finansijaša. Kao instrument Velikih Krojača već se pokazala, odmah nakon pada Helsinkija.

Na drugom kraju evroazijskog superkontinenta, Ruska Akademija Nauka jer raspravljala o vlasništvu države nad privredom i zaključila da je to neophodno. Rekli su da su i privatna i državna svojina tokom istorije imale svoje dobre i loše sekvence. Ali su se opredijelili za državnu svojinu. To može da zvuči čudno jer ruski akademici nisu Centralni Komitet. Ali, može da zvuči i planirano. Jer je jedan od njih savjetnik Tavarišča Putina.

U sklopu tih akademijskih istupa, pred rusku privredu je postavljeno pet strateških zadataka. Jačanje konkurentnosti unutra i vani. Kvalitet usluga u socijalnom segmentu. Stambenarstvo. Efektivnost državne administracije. Regionalni razvoj i novi ekonomski centri napretka.

Jasno je da to ne može da uradi privatno vlasništvo. Ni jedan od tih zadataka. Privatni vlasnici vodosnabdijevanja u Evropi povećavaju cijene vode ali im ne pada na pamaet da zamijene dotrajale cijevi.

Putin shvata, kao i u prvom mandatu, da su naredna dva mandata presudna za Rusiju. Ili će tavoriti, gajeći u njedrima mitska bića, pola pošteno, pola pokradeno, ili će ubrzano izaći iz te pat pozicije i pokušati da parira rastu Kine kao i pripremi oporavna Evropske Unije i odgovori nezaustavljivom klizanju Amerike na drugo mjesto, iza Kine. Zna to i Rusija cijela. Kolikogod to izgledalo nečinjenično, Rusija je u težoj poziciji od Kine. prije svega, ruski lomovi, od Jeljcina pa do Gorbačova, ostavili su velike tragove, još veće nego raspad SSSR-a. Zatim, Rusija ne može da izađe iz trke u naoružanju dok Kina sama diktira tempo kojim maršira ka tronu i vojne svjetske supersile. Treće. Kolektivni radni geni Rusije i Kine potpuno su različiti.

To je taj već uobličeni Drugi Koncept. Koncept suprotan Neoliberalizmu, Divljem Kapitalizmu i Bezočnom Finansijašenju.

Koncept Državne Svojine.

To je drugi porođaj Države. Prvi put se ona dogodila da bi pojedinačnim akterima industrijske revolucije, ali i onima prije nje, omogućila prisilu i torove i tako držala radničku i druge izrabljivane klase, kratko privezane za mudanca kako bi ih kapitalisti eksploatatori mogli musti do besvijesti.

Sada se Država rađa da bi ograničila podivljale kapitaliste i konačno stala na stranu širokih slojeva svojih podanika.

Na drugoj strani je Odumiranje Države. Evropska unija je primjer za to. Kao i Obamina Amerika. Koja sve što može da učini jeste da bude na usluzi velikim privatnim bankama, velikim automobilskim gigantima i velikim proizvođačima oružja. Evropska unija jača kroz smrt pojedinačnih država. Njihovog suvereniteta i njihovih nadležnosti. Pri tome se ne rađa nova, jača, superdržava. Rađa se areal neoliberalnog finansijašenje kao dobra startna pozicija za sutrašnju borbu protiv Rusije i Kine.

Ako želimo objektivnost, moramo konstatovati da je Država kao koncept u izvjesnom zakašnjenju. Da nije Kine i njenog uspjeha, ta bitka sa drugim konceptom već bi bila izgubljena.

Neoliberalizam, Suprakapitalizam i Finansijaši zato sada napadaju isključivo na Kinu. Dok se Rusijom bavi CIA s pomoću svojih sofisticiranih metoda Ruši, Svrgavaj, Ruši, Svrgavaj.

Kinom se bave jer joj neprestano nastoje naturiti svoje instrumente i alatke. Ljudska prava, tražnja, plate radnicima, mnogo tržišta, malo komunizma, tibetizacija.

Zapadni ekonomisti, a i politički strateški analitičari, ne shvataju suštinu kineskog rasta, bogatašenja i trženja. Sve što se tamo događa, pod strogom je kontrolom države. Mogu za Zapad da kažem I Partije. U tome je velika razlika. Na zapadu je, za vrijeme prvobitne akumulacije kapitalizma, Država samo bila na usluzi. Ovdje Država Drži Gužvu. A znajući kinesku istoriju, unazad pet hiljada godina, tamo se Gužva ne ispušta iz ruku.

Od pobjede Državnog koncepta ovisi sudbina svijeta. Ovisi i to koliko će ratova biti i koliko će miliona raznih proljetnih revolucionara otići u vječna lovišta. Ako Koncept Državne Svojine pobijedi, mnogo manje krvi će teći pregrijanom planetom. Ako Neoliberalni koncept pobijedi, mnogo više će para teći malim brojem džepova.