1878.
KOLIKO PARE
SMIJU BITI BLIZU

Para kvari ljude. Para kvari čak i smrad. Jer, para je svemoćna. Ona može da učini da gospodar pozove slugu i zadavi ga. Ali. Ona može da učini da sluga pozove gospodara i, takođe, pridavi ga.

Upravo to se dogodilo Delta Miškoviću. Toman mi je govorio Ako te ikad ostavi lijepa žena, ne samo ona koja je prosto ljepša od tebe, to je loš božiji znak. Nađi manastir u stijenama i zamonaši se. Ili skoči s njih.

Niko nije htio da kaže da je Mišković Gospodar Serbije. Ali su mu tepali. Najbogatiji Srbin. Zapošljava sto hiljada radnika. Ili koliko već. Pričali da mijenja vlade i predsjednike Serbije ko Milka lajbiće.

Već odavno sam rekao da je Srbija jedina zemlja na svijetu u kojoj se nije dogodio klasični mafijaško-kriminalni sindrom da kriminalci pokušavaju da se približe državi i vlasti, već se dogodilo ono što nigdje nije. Da država i vlast nastoje da se približe kriminalcima i infiltriraju se među njih. I uspjeli su.

Proizvod tog simbioznog  političkog sistema jeste i Mišković. Da je baš i pošten do zadnjeg evra.

Između ostalog, i za to je trebalo, u Beogradu, suditi Miloševiću.

U normalnim društvima, za politiku, vlast, državu i političku artikulaciju, stranke i partije, uvijek je glavno pitanje Koliko blizu treba pustiti kobru vlastitoj vratnoj žili. Koliko blizu treba pustiti pare.

Neosporno je da postoji prag čija opasnost prelaska je katastrofalna. Smakovita. Nažalost. Kriminalci i Paraši uvijek bolje znaju gdje je taj prag. I uvijek prije stignu do njega. Nakon toga oni pljačkaju državu i narod a mrvice daju politici, vlastima, državi i političkoj artikulaciji. Da mogu da žive i rade za njih.

Idealne pare postoje ali idealne demokratije nema. Ispočetka, vlast i pratnja nastoje da pomognu biznis, privredu i ekonomiju. I da to prikažu kao vlastiti uspjeh. Nakon samo nekoliko koraka Paraši počinju da poklapaju sve pod sobom. Kao mreža male majmune u kolonizovanoj Africi. Oni počinju da odlučuju o kadrovskom mozaiku. O tome ko može da radi a ko ne može da bude na tržištu. O tome koliko kome posla dati. Oni prave kandidate na izborima. Lideri im postaju privjesci. Mada ih oni oslovljavaju sa Šefe. Što je tipični mafijaški vokabular.

U nezavršenim i nekonsolidovanim demokratijama imate Paraše kakve imate. Svaka bijela petodinarka njihovog kapitala je usrana. Vi vladate, u stvari, procesom pretvaranja opljačkanog kapitala u legalnu finansijsku moć. I najšečće, kao vlast, država, politika i stranka, nemate izbora.

Ali. Postoje neka pravila.

Nikad ne proizvodite Paraše. Ni stranačke, ni državne, ni vlastite. Nema lanca sa kojeg se neće otkinuti. A njihova nestrpljivost, halapljivost i iskompleksiranost, vrlo brzo će zakoračiti u nezakonitosti svake vrste i povući oca i tvorca sa sobom.

Nikad ne podržavajte nove i najnovije. Podržavajte one koji su i prije vas radili neki posao.

Ali ne podržavajte nikog, ni rođenog brata, prije nego izgradite beskrupulozan ortodoksni kontrolni državni aparat.

I ne ulazite niušta ako nemate obavještajnu službu.

A prije svega, formirajte državne firme. Uvijek imate dovoljno stranačkih kadrova koji su željni dokazivanja i koji neće svoju reputaciju u stranci dovesti u pitanje kao što će eksterni skorojevići srljati u nezakonitost. I uvijek ih možete prodati. Ali ne prije nego što obezbijedite uslove sa regulama protiv monopola.

Nikad ne zaboravite da je u nestabilnim i nedefinisanim demokratijama privatni sektor uvijek kriminalni sektor.

Mišković je, ako je kriminalizovan, a u Serbiji je malo netakvih, ipak slučajno pao. I to za sitnicu. Jer se krupnice nikad neće otkriti. Zbog stvarnog nedostatka dokaza i zbog mnogo aktera i statista.

Pao je slučajno jer je ušao u nepovoljan raspored zvijezda na vlasti. Da su, na primjer, Jadikali na vlasti, umjesto Naprednjaka, a Šešelj umjesto Nikolića, bio bi miran. Ovako, Nikolić i Vučić predugo su bili autsajderi i opozicioni autisti pa su pod velikim pritiskom da pokažu šta mogu i šta znaju. Oni čak žele i Evropi da se prikažu i dodvore. Ali ne seljački naivno kao što je Čeda izveo Slobu. Ako Vučić ima nekih psiholoških poriva, pored svega, Dačić je na istim pozicijama ali sa iskustvenom ledenom mirnoćom i proračunima koliko će se okoristiti on i njegova partija. Svi oni znaju da iz ove situacije mogu izaći kao apsolutni dobitnici pred biračima i pred Srbijom. I jedino time mogu pokriti gubitak Kosova a da se Srbi Ne Dosete.

Ako Srbijanski Seljak vrati veru u Državu i politiku, Mišković i ostali, premala su cena.

Eto kolika je muka, koliko vlasti treba proliti i koliko mandata u vjetar baciti, koliko decenija dati, zbog jedne davne nepažnje i bezazlene podrške nekom Šiškoviću. Dođeš u situaciju da umjesto Miška, zavezanih očiju vozi Država.