JEVTINI PERFORMANS ŽRTVE
Političko Sarajevo je opet u zanosu. Dvadeset godina od početka opsade.
A stvari stoje posve drugačije. To je dvadeset godina otkako je Alija Izetbegović naredio da se zbog Bosne i Hercegovine žrtvuje mir. Da se gologuz krene u rat za koji se nije bilo ni opremljeno, ni spremno, ni naučeno. Muslimani su tako prilježno služili Jna da su samo oficiri, proizvedeni radi nacionalnog pariteta, znali nešto o ratu i oružju jer su morali polagati za činove.
I tako su, nakon Naredbe Oca Alije, Patriotska liga, Ćele, Cace, Šušani i Mušani, krenuli u rat protiv Srpskog Agresora. Pošto je Srpski Agresor sam sebe opkolio u Sarajevu, najlogičnije je bilo ostatke opkoljenog Srpskog Agresora, a njih je bilo dovoljno za deset godina Opsade, 160.000, tamaniti kao da je rat stvaran, kao da se nije pod Opsadom Agresora. Usput, inscenirati razne pokolje i čekati Vazdužne Napade Kone Nate.
Sada je Reditelj Žrtve, Haris Pašović, od Alijine odluke Da se žrtvuje mir i da se Gologuz krene u rat, načinio performans a Sarajevo pretvorio u instalaciju koja bi pomoću 11.541 stolice trebala dokazati da je Srpski Agresor pobio toliko građana Sarajeva.
Laž. Potpuna Laž.
Kao i što je sve što je muslimanska, bošnjačkla strana radila u ratu. Incenirana su asfaltna kvoprolića po Sarajevu da bi međunarodne snage intervenisale protvi Srba. Jer ta vojska, Usrana Armija BiH, nije bila sposobna nizašta. Da nije bilo Hrvata, Hrvatske Vojske, danas niko ne bi pričao o Žrtvi. Rat bi bio vrlo brzo gotov.
Kao što je laž da je ono dvoje zaljubljenih na mostu na Miljacki ubila srpska strana, kao što je laž da nisu našli Avdu Palića, kao što je laž da je ubijeno 200.000 muslimana i silovano 50.000 muslimanki. Kao što je laž i sam Silajdžić i StopostoBiH. Kao što je Opsada laž. Kogod je htio, izašao je iz Sarajeva. A, osim toga, kako to da ta Silna Patriotija i ARBiH, za tolike godine rata nije krenula u herojski proboj. Agresor Noćas Mora Pasti.
Zašto bi krenuo. Svima je odgovarala ta Predstava Čekajući Karadžića. I Čaršiji, i Patriotiji, i Aliji, i Strancima. I Kristijan Amanpur.
Čudi me kako se zna koliko stolica treba da bude a ne zna se koliko je Srba pobijeno u Kazanima i po kazamatima Sarajeva. Kao das niste imali nijednog Batka.
Laž sa stolicama je Amanpurizirana Predstava za svijet. Beskonačno Oreolisanje Žrtvom. Podgrijavanje Mržnje kao glavnog jela, i salate, Bosne Usrane. Definisanje Podjele. Kič kao odraz uvlačenja muslimanskog naroda u suludu avanturu unaprijed izgubljenog rata. Stvaranje Trajne Samoće kao černobilskog oklopa za pošten muslimanski svijet Bosne i Hercegovine.
I Farsa. Od Agresora kupiti stolice.
Političko Sarajevo je opet u zanosu. Dvadeset godina od početka opsade.
A stvari stoje posve drugačije. To je dvadeset godina otkako je Alija Izetbegović naredio da se zbog Bosne i Hercegovine žrtvuje mir. Da se gologuz krene u rat za koji se nije bilo ni opremljeno, ni spremno, ni naučeno. Muslimani su tako prilježno služili Jna da su samo oficiri, proizvedeni radi nacionalnog pariteta, znali nešto o ratu i oružju jer su morali polagati za činove.
I tako su, nakon Naredbe Oca Alije, Patriotska liga, Ćele, Cace, Šušani i Mušani, krenuli u rat protiv Srpskog Agresora. Pošto je Srpski Agresor sam sebe opkolio u Sarajevu, najlogičnije je bilo ostatke opkoljenog Srpskog Agresora, a njih je bilo dovoljno za deset godina Opsade, 160.000, tamaniti kao da je rat stvaran, kao da se nije pod Opsadom Agresora. Usput, inscenirati razne pokolje i čekati Vazdužne Napade Kone Nate.
Sada je Reditelj Žrtve, Haris Pašović, od Alijine odluke Da se žrtvuje mir i da se Gologuz krene u rat, načinio performans a Sarajevo pretvorio u instalaciju koja bi pomoću 11.541 stolice trebala dokazati da je Srpski Agresor pobio toliko građana Sarajeva.
Laž. Potpuna Laž.
Kao i što je sve što je muslimanska, bošnjačkla strana radila u ratu. Incenirana su asfaltna kvoprolića po Sarajevu da bi međunarodne snage intervenisale protvi Srba. Jer ta vojska, Usrana Armija BiH, nije bila sposobna nizašta. Da nije bilo Hrvata, Hrvatske Vojske, danas niko ne bi pričao o Žrtvi. Rat bi bio vrlo brzo gotov.
Kao što je laž da je ono dvoje zaljubljenih na mostu na Miljacki ubila srpska strana, kao što je laž da nisu našli Avdu Palića, kao što je laž da je ubijeno 200.000 muslimana i silovano 50.000 muslimanki. Kao što je laž i sam Silajdžić i StopostoBiH. Kao što je Opsada laž. Kogod je htio, izašao je iz Sarajeva. A, osim toga, kako to da ta Silna Patriotija i ARBiH, za tolike godine rata nije krenula u herojski proboj. Agresor Noćas Mora Pasti.
Zašto bi krenuo. Svima je odgovarala ta Predstava Čekajući Karadžića. I Čaršiji, i Patriotiji, i Aliji, i Strancima. I Kristijan Amanpur.
Čudi me kako se zna koliko stolica treba da bude a ne zna se koliko je Srba pobijeno u Kazanima i po kazamatima Sarajeva. Kao das niste imali nijednog Batka.
Laž sa stolicama je Amanpurizirana Predstava za svijet. Beskonačno Oreolisanje Žrtvom. Podgrijavanje Mržnje kao glavnog jela, i salate, Bosne Usrane. Definisanje Podjele. Kič kao odraz uvlačenja muslimanskog naroda u suludu avanturu unaprijed izgubljenog rata. Stvaranje Trajne Samoće kao černobilskog oklopa za pošten muslimanski svijet Bosne i Hercegovine.
I Farsa. Od Agresora kupiti stolice.
