PSI U DOBROVOLJAČKOJ
Dobrovoljačka ulica je koncentrisani herbarijum istorije Sarajevske Tragedije. Pri čemu pod Sarajevskom Tragedijom podrazumijevam cijeli koloplet pogrešnih, suicidnih, neistoričnih, necivilizacijskih, vanevropskih poteza muslimanskog vjersko-političkog i paravojnog rukovodstva.
Dobrovoljačka je obrnuta slika u ogledalu kao i cijela Epopeja Patritoskom Ratu potiv Mrskog Agresora i Drskog Genocidora. Dobrovoljačka je proglašena legitimnim ratnim ciljem iako rata nigdje nije bilo a okolni lešinari, divljaci i paležnici su bili najobičnija ulična paramilitaristička rulja i banda. Sprženi vojnici, koji su se povlačili na osnovu sporazuma svih strana i plavaca iz ujedinjenih nacija, proglašeni su Agresorom na Sarajevo, na Bosnu, na Državu.
U Dobrovoljačkoj su na sceni bili sve goli nastrani amateri i egzibicionisti što je Muslimansku Patriotsku Sagu pratilo do kraja. Nigdje nije zabilježen Političar Moralane Vertikale, samo go lažov kao i Lisabonski Alija, samo Go Ljigavac, kao Jugosloven Ganić, samo Pičke, kao bivši Cekajaši, Stražari Tamjana i Slučajni Prolaznici. Nigdje vojnika, starješine, tipa Stipetića, Kelečevića, Milovanovića. Heroji te paravojske su zadrigle palikuće, kao što je Bihaćki General Petog Korpusa, koji je telefonom plakao ženi u krilo o tome kako je gotovo, samo što nije pao njegov Generalski Bihać. Jebo ga onaj iz Paljanske Bulumente koji ga je spasio i zbog kojeg je General Milovanović bacio epolete sa činovima.
Danas je Dobrovoljačka nastavak Sarajevske Tragedije. Samo što je to sada Bosanska Tragedija. Dobrovoljačka je danas Oslobodilčka Ulica Zločinaca. Danas se njome pokušava spasiti Bosna. Ili ono što je od Bosne ostalo. Kako je spašavaju, biće sreća ako se mogne održati i Republika Dobrovoljačka.
Dobrovoljačka je danas koncetrarijum o tome kako Međunarodna Zajebnica jebe Bosnu i Sarajevo. Kako ih, oboje, odvaja od ostatka Bosne i Hercegovine. U stvarui, od Države koja nigdje nije proglašena ali koja postoji, od Dražave Hercegovine i Republike Srpske. Jednom, kada ovo sve ode u prošlost i istoriju, nadam se, naći će se učen muslimanski intelektualac koji će zaključiti da je slušanje upitnih stranaca i uzdanje u njihova nametnuta rješenja, uništilo zdravo biće tog sarajevskog i bosanskog prostora.
Ima i sada pametnih muslimanskih ljudi. Najveći dio njih šuti. Neki seru kao Kazaz o Sramoti Srbije, umjesto o svojoj, povodom nekog bibliotekara od kojeg se pravi filozof i slobodan mislilac. Mislioci ne rade u bibliotekama, mislioci pišu biblioteke. Kurčev kurčić. Ima ih koji razumiju ali ne razumijem zašto ne kažu da nije Sarajevu, jer Bosne više nema, naroda bosanskog više nema, oni su učinili da ničega nema izvan Sarajeva, da nije Sarajevu potrebna takva druga odbrana od agresora. Odbrana koju mu serviraju stranci. 14 dičnih sinova patriota nisu krivi za Dobrokoljačku. To ne bih poželio ni najvećem neprijatelju. Da ga sumnjivi stranci peru od zločina kojeg je vidio cijeli svijet.
Zamislimo jednu današnju scenu iz Dobrovoljačke. Sloboda koju uzimam možda je prevelika i možda je neukusna. Ali Dobrokoljačka je srušila sve orijentire morala, slobode, korektnosti, uljudnosti i civilizacije, pa mogu i ja neki kolčić.
Zamislite, dakle, da se danas Dobrovoljačka blokira kontejnerima, kao tada, u stvarnosti, i da se odnikud pojavi armada paraberetki sa dugim cijevima i krenu na agresorsku ulicu punu pasa lutalica. Retriveri, bernardinci, ovčari, haskiji, šarplaninci... gore rafali, gori nafta, prži se jauk, mislim, lavež, oči pseće, začuđene nerežeće, kuvaju kao na tavi bez ulja, tjelesa se nadimaju, televizija snima, Jovan Divjak ponosno gleda prema objektivima i blendama, noseći megafon spreman da svakog časa zareži u njega, umjesto pasa na gorećem asfaltu.
Da li bi se neko, pitam, našao da oslobodi te ubice pasa. Da li bi neko ostao a da ne digne glas, i ovdje i u svijetu. Da li bi neko ostao da ne bude arestiran. Za pse, a ne za vojnike koje su, kako je predvidio Izet Sarajlić, dobri pjesnik iz Doboja, negdje daleko od njihove ulice patriotskog zločina, čekala bijela djevojačka prsa, majčine iskapale oči i očeva tvrda srca, a koji se nisu vratili, pa su, djevojke, svoja njedra morale dati dečacima, pa su, majke, svoje oči preselile na spomenike bez raka, pa su, očevi, otvrdli i nisu više plakali ni za Jugoslavijom, ni za sinovima, ni za očevima.
Ne može niko naknadnom Karadžićevom Okosarajskom Blokadom, sumnjvim Markalama i slično, prekriti Zločine Jezgra. To nije bio zločin protiv Četnika Srbalja, Srbalja Koljača, protiv Agresora, protiv Opkoljivača Sarajeva. To je bio zločin nad nemoćnim i nenaoružanim vojncima.
Da Sarajevo nije mrtvo, ne bi se danas ponosilo time što je Usrani Incko otišao u Sud i Tužilaštvo i sopštio im da su i Vojvode i Serdari. A oni, i on, znaju da su Obična Pravna Balega. Da Sarajevo nije mrtvo, ljudi bi pred Tužilaštvom protestovali zbog takve sramne odluke Nikogovića sa Filipina, odakle li je, koji im ostavlja u naručju i u dušama još nerođene djece, teške krvave, bezrazložne zločine, zločine iz zvjerstva.
Dobrovoljačka ulica je koncentrisani herbarijum istorije Sarajevske Tragedije. Pri čemu pod Sarajevskom Tragedijom podrazumijevam cijeli koloplet pogrešnih, suicidnih, neistoričnih, necivilizacijskih, vanevropskih poteza muslimanskog vjersko-političkog i paravojnog rukovodstva.
Dobrovoljačka je obrnuta slika u ogledalu kao i cijela Epopeja Patritoskom Ratu potiv Mrskog Agresora i Drskog Genocidora. Dobrovoljačka je proglašena legitimnim ratnim ciljem iako rata nigdje nije bilo a okolni lešinari, divljaci i paležnici su bili najobičnija ulična paramilitaristička rulja i banda. Sprženi vojnici, koji su se povlačili na osnovu sporazuma svih strana i plavaca iz ujedinjenih nacija, proglašeni su Agresorom na Sarajevo, na Bosnu, na Državu.
U Dobrovoljačkoj su na sceni bili sve goli nastrani amateri i egzibicionisti što je Muslimansku Patriotsku Sagu pratilo do kraja. Nigdje nije zabilježen Političar Moralane Vertikale, samo go lažov kao i Lisabonski Alija, samo Go Ljigavac, kao Jugosloven Ganić, samo Pičke, kao bivši Cekajaši, Stražari Tamjana i Slučajni Prolaznici. Nigdje vojnika, starješine, tipa Stipetića, Kelečevića, Milovanovića. Heroji te paravojske su zadrigle palikuće, kao što je Bihaćki General Petog Korpusa, koji je telefonom plakao ženi u krilo o tome kako je gotovo, samo što nije pao njegov Generalski Bihać. Jebo ga onaj iz Paljanske Bulumente koji ga je spasio i zbog kojeg je General Milovanović bacio epolete sa činovima.
Danas je Dobrovoljačka nastavak Sarajevske Tragedije. Samo što je to sada Bosanska Tragedija. Dobrovoljačka je danas Oslobodilčka Ulica Zločinaca. Danas se njome pokušava spasiti Bosna. Ili ono što je od Bosne ostalo. Kako je spašavaju, biće sreća ako se mogne održati i Republika Dobrovoljačka.
Dobrovoljačka je danas koncetrarijum o tome kako Međunarodna Zajebnica jebe Bosnu i Sarajevo. Kako ih, oboje, odvaja od ostatka Bosne i Hercegovine. U stvarui, od Države koja nigdje nije proglašena ali koja postoji, od Dražave Hercegovine i Republike Srpske. Jednom, kada ovo sve ode u prošlost i istoriju, nadam se, naći će se učen muslimanski intelektualac koji će zaključiti da je slušanje upitnih stranaca i uzdanje u njihova nametnuta rješenja, uništilo zdravo biće tog sarajevskog i bosanskog prostora.
Ima i sada pametnih muslimanskih ljudi. Najveći dio njih šuti. Neki seru kao Kazaz o Sramoti Srbije, umjesto o svojoj, povodom nekog bibliotekara od kojeg se pravi filozof i slobodan mislilac. Mislioci ne rade u bibliotekama, mislioci pišu biblioteke. Kurčev kurčić. Ima ih koji razumiju ali ne razumijem zašto ne kažu da nije Sarajevu, jer Bosne više nema, naroda bosanskog više nema, oni su učinili da ničega nema izvan Sarajeva, da nije Sarajevu potrebna takva druga odbrana od agresora. Odbrana koju mu serviraju stranci. 14 dičnih sinova patriota nisu krivi za Dobrokoljačku. To ne bih poželio ni najvećem neprijatelju. Da ga sumnjivi stranci peru od zločina kojeg je vidio cijeli svijet.
Zamislimo jednu današnju scenu iz Dobrovoljačke. Sloboda koju uzimam možda je prevelika i možda je neukusna. Ali Dobrokoljačka je srušila sve orijentire morala, slobode, korektnosti, uljudnosti i civilizacije, pa mogu i ja neki kolčić.
Zamislite, dakle, da se danas Dobrovoljačka blokira kontejnerima, kao tada, u stvarnosti, i da se odnikud pojavi armada paraberetki sa dugim cijevima i krenu na agresorsku ulicu punu pasa lutalica. Retriveri, bernardinci, ovčari, haskiji, šarplaninci... gore rafali, gori nafta, prži se jauk, mislim, lavež, oči pseće, začuđene nerežeće, kuvaju kao na tavi bez ulja, tjelesa se nadimaju, televizija snima, Jovan Divjak ponosno gleda prema objektivima i blendama, noseći megafon spreman da svakog časa zareži u njega, umjesto pasa na gorećem asfaltu.
Da li bi se neko, pitam, našao da oslobodi te ubice pasa. Da li bi neko ostao a da ne digne glas, i ovdje i u svijetu. Da li bi neko ostao da ne bude arestiran. Za pse, a ne za vojnike koje su, kako je predvidio Izet Sarajlić, dobri pjesnik iz Doboja, negdje daleko od njihove ulice patriotskog zločina, čekala bijela djevojačka prsa, majčine iskapale oči i očeva tvrda srca, a koji se nisu vratili, pa su, djevojke, svoja njedra morale dati dečacima, pa su, majke, svoje oči preselile na spomenike bez raka, pa su, očevi, otvrdli i nisu više plakali ni za Jugoslavijom, ni za sinovima, ni za očevima.
Ne može niko naknadnom Karadžićevom Okosarajskom Blokadom, sumnjvim Markalama i slično, prekriti Zločine Jezgra. To nije bio zločin protiv Četnika Srbalja, Srbalja Koljača, protiv Agresora, protiv Opkoljivača Sarajeva. To je bio zločin nad nemoćnim i nenaoružanim vojncima.
Da Sarajevo nije mrtvo, ne bi se danas ponosilo time što je Usrani Incko otišao u Sud i Tužilaštvo i sopštio im da su i Vojvode i Serdari. A oni, i on, znaju da su Obična Pravna Balega. Da Sarajevo nije mrtvo, ljudi bi pred Tužilaštvom protestovali zbog takve sramne odluke Nikogovića sa Filipina, odakle li je, koji im ostavlja u naručju i u dušama još nerođene djece, teške krvave, bezrazložne zločine, zločine iz zvjerstva.
