понедељак, 3. октобар 2011.

DAČIĆ, STROGO I POPREKO
Zalud sam proučavao Kanta, Hegela, Marksa, Engelsa nisam, ni Lenjina, služio mi za viceve o sociologiji i ljubavnici, Platona, Aristotela, Lukača, Sartra, egzistencijaliste, socijalističko samoupravljanje.
Sad vidim da demokratija izlazi iz guzice.
Opšti se lelek digao u Srbiji pošto je Policija zabranila Paradu Od Pupka do Nosa. Mada gi ljubim u dupe koj ga donese do pupka. Jauci sa Dorćola, kukuci sa Rudnika, kukuleleci sa Prokletija, ubimebože sa Avale, otvorisecrnazemljo sa sve Šumadije. Cvili i Danas, sandžački list iz Beograda bez Ponosa. Piše pametni Cvetićanin kako su oni koji su zabranili paradu ponosa Osramotili Srbiju.
Ljudi su potpuno poludeli.
Ne mogu da razumem da vide lek za Srbiju u pederparadi, lek za tešku boljku u kojoj ostatak ostataka Srba na Kosovu, njih osamdeset, devedeset hiljada, bije posljednju bitku na Ljubinom Grobu, bije posljednju bitku Izgubljenog Kosova, bitku Otkinute Srbije, Raskomadane Srbije.
Dabome, ništa neće spastiti to Kosovo. Ali ni pederi neće spasiti Srbiju. Zašto žele da Srbiji stalno nameću pogrešne spasenike. Bolje rat nego pakt. Svi Srbi u jednoj državi. Nikada, ali nikada, nećemo priznati Kosovo. Sramota nas što nemamo pedera.
Dokle može da ide potplaćena glupost. S koliko novci se, bre, plaća. Da se i ja upišem u red, bem mu mamicu koj ne voli paricu. Koga su pederi spasili, jebo gi jednom pravi muškarac. Čemu su napredak doneli. Pa da je ta nastranost dobrobitna, njihov muški deo bi imao Onanisenka od sedamdesetpet cantimetara, četiri pedlja bez šlema. SIJP. Pedersko.
Ne vidim kako ne vide da napredak Srbiji ne mogu doneti pederi. Čak kad bi regrutovali svo muško stanovništvo. I Trećepozivce.
Isti taj umni Cvetićanin, lepo piše, slažem se, iz svega izvlači zaključak da je u tom mudomrsu oko Pederkorza, pobedio Dačić.
Ma, nije. Dačić je samo proizvod partijskog sistema. Kao što je Folksvagen Das Auto. A ostali su auta. Za razliku od političara odnegovanih u zapadnim supraliberalnim i ultraderegulisanim demokratskim inkubatorima, pa ni o čemu ne smeju da kažu ništa. Jedno jaje im je žensko a jedno jalovo. Čim je situacija zabezeknuta, oni se uvuku u svoj stražnji otvor. Dok ne prođe.
Dačić je, pak, čitam, danas, tu na nekom forumu, nalepio austrijskog sekretara. I ja bih popizdeo, vaki smiren. Kakva su vremena došla da Srbiji usred Beograda serucka Kacin, poluproizvod Ratne Slovenije. I ona muškobanjasta baba profesorka. I neki Esterajhanac, iz zemlje koja je nastala nakon Drugog rata na osnovu državnog ugovora, slično kao i BiH. U državu ju je pretvorio krah SSSR. Iz zemlje ženskih konjojebica. Iz zemlje koja je tu, okolo, pljačkala drvo i mermer za svoje dvorce i careve. Austrijanac koji je lajao nešto o Srbima sa Severa i njihovom kriminalu. Jebo ga onaj poginuli Ajder.
Dačić je ustao i sve mu sasuo. Kao Kaćuša. Sad će da kažu Srbija Policijska Država. Pa mora da bude policijska kad šuti Premijerče, šuti Predsidetelj, šuti Gospodin Legija, mislim Koštunica, šuti Čeda, šuti Niki Gladnik...
Srbija mora da dobije državnika. Pa makar to bio i Dačić. Nisam volio tu Slobinu partiju, ni partiju Slobinice, JJO. Ne volim partije koje su nastale iz Ceka. Ali Dačić ima najviše šanse.
Inače, ako ne dobije državnika, još tri veka će da se vuče s pederi, s Kosovo, sa sve Sandžak. Pre će se otarasiti Evropske unije.