понедељак, 03. октобар 2011.

KUKUEURO I LELEU
Amerika se više ne boji Crnaca. Boji se Eura. Boji se Juana. Rublja malo pala. Sreća. Nestalo Sadama, nestalo Osame. Ali se more množe.
I Pol krugman se upisao u Obamine pristalice teze da slabosti i moguća propast Eura siju strah po svijetu. S tim što bi Krugman trebao da se razumije u to što govori.
Jeste činjenica da je EU krenula grlom u Euro. EU još ne može postati klasična država. Nije došlo vrijeme. Nije došao taj stepen razvoja proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa. Na tu kartu kukaju Američani. Centralna banka ne može da emituje novac na cijelom području EU Nedržave. Pogriješila je i u onom što je mogla, u kamatama. Ne može niko da vodi ni poresku politiku za cijelu EU. To je u redu. Ali nije u redu da to Evropi pričaju oni koji su sve učinili da nema države. Oni koji su se toliko neoliberalizovali da im bogataši pričaju o tome kako bogataše treba oporezovati.
Slabosti koje su se javile u Eurozoni nisu slabosti EU. Mada nisam ljubiteulj te zajednice kad se pretvara u ortodoksiju. Ali jesam, i uvijek ću biti, ljubitelj Evrope. Gdje je sve nastalo. I dobro i zlo. I raznijelo se po svijetu.
Nisu čak ni slabosti jedinstvene valute. Uzroci krize, i pojavni oblici, različiti su u svim zemljama koje su na udaru. To i Krugman, u uvodniku Njujork tajmsa, konstatuje. Radi se, dakle, o pomanjkanju države u Grčkoj, u Portugalu, u Italiji. A ne o pomanjkanju, ili ne u toj mjeri, EU u Grčkoj, u Portugalu...
Kakavgod je stepen ujedinjenja, odgovornost jedinke, države, se ne smanjuje. Tu je grčka vlast u nekoliko mandata zakazala. Kao da nisu čitali ni najjednostavnije udžbenike ekonomije o zaduženju.
Krugman neće, a Obama ne umije, da analizira udar američkog finansijskog balona na EU i ostatak svijeta. Finansijski tokovi su toliko povezani da ih laici ne mogu nikada shvatiti. Ti fantomski globalni investitori upravljaju svijetom. Države koje za trenutak zažmire imaće udar krize za tri ili četiri godine. Potpuno zakonito. Da li se neko sjeća kao je Irska bila finansijski raj. Sjeća se, dabome. Ali se niko ne sjeća irske produktivnosti, irske industrije, tehnologije... zašto je Fiat došao u Srbiju. Troškovi u Italiji su postali veliki. Cijela Italija počela je da troši više nego što stvara. To je radila, umnoženo, i Grčka. To nema veze sa EU. Eurom. I Eurozonom.
A Krugman bi mogao da pogleda detaljnije i samu Ameriku. U Americi niko ništa ne radi. Zašto Njemačka najbolje stoji u EU. Zato što se u njoj njemački radi. Arbajt. STJ. Zemlje juga i turizma kao glavnih generatora Bidipija, moraju da promijene svoj odnos prema radu. To će, na koncu, čekati i druge zemlje. I cijeli svijet. Gledali smo u Kini kako su radnici vezani lančićima za stolove za kojima rade. Koliko proizvoda po jedinici vremena. To je Krugman malo zaboravio. Ili je iza škole igrao klikera kada se to učilo.