SREBRENICA
KAO UDAR NA KOLEKTIVNU
NACIONALNU SRPSKU SVIJEST
Predsjednik Hrvatske Josipović ne treba da ide u Srebrenicu, niti bilo koji drugi Josipović, mada razumijem da se radi o finom zagrebačkom gosponu, ali bi i on, i njegovi savjetnici trebalo da razumiju da na Balkanu nije preporučljivo ni učtivo reći Kaj tak glasno srčete juhicu, ne.
Ne treba da ide jer Hrvatska nema nikakve veze sa tim događajem. Mada ja mislim da ne treba ni da ide, kada se obilježava godišnjica, ni na nekada slobodnu hrvatsku teritoriju Mrkonjić Grada. Jer, on, Josipović, nema nikakve vez s stim područjem i događajem.
Stoga ne treba ni da se, na tom zločiništu, pojavljuje ni Boris Tadić, niti neko od srbijanskih visokih zvaničnika. A o Republici Srpskoj sam već rekao.
Kogod ode u Srebrenicu, i dobronamjerno, iz poštovanja prema žrtvama, služi za pritisak na Srbe. Svjesno ili nesvjesno.
Od toga da Tadić, niti neko drugi od srbijaničnika ne ide tamo, Danas, sandžački list koji izlazi u Beogradu, i agresivni patrioti sa dijelom internacionalaca, već produkuju skandal. Zamislite, Vuk Jeremić otišao u Meksiko. Umjesto u Srebrenicu. Nešto sam propustio. Mora da je, u međuvremenu, Vuk postao ministar Srbije za još nedokazane zločine Ratka Mladića.
Srebrenica ima dvojaku ulogu.
• Da homogenizuje i agresivizuje islamsku naciju u BiH, pošto se Bošnjaštvo ne prima predviđenim intenzitetom. Ta implantacija Kosovske bitke u nacionalni stroj, kao i blajburgizacija, nešto sjevernije, važan su temeljac u tvorenju neupitnog nacionalnog, a ovdje možda više vjerskog identiteta i kolektiviteta. Nusproizvod je svakako dobrodošlo razdvajanje od drugih, naročito od Srba kojima je, dugoročno namijenjena uloga odlaska, pošto im se ovdje ne sviđa, jer su svoju zavežljajnu i seobljačku epizodu već probali na relaciji Knin – Nebeska Srbija. Čeka se samo neki ludi Milošević da ih dovede u takvu situaciju.
• Da izdresira Srbe, Republiku Srpsku i Srbiju na trajnu poniznost i kolektivnu krivicu za građanski rat u BiH, odnosno za genocid nad muslimanima na cijeloj teritoriji, kako se to zove u sarajeviziranoj fundamentalističkoj teoriji i praksi žrtve. U tu svrhu se okolo donose rezolucije o Srebrenici pa se i Beograd uhvatio u tu zamku. Još samo treba natjerati Republiku Srpsku na pokoronost. Sada je problem što Tadića ili nekog velikog iz Srbije ovdje nema za svaku godišnjicu.
Ali, eksterno, agresivistička dresura povodom nedokazanog genocida ima za cilj mirnodopski genocid. Uz neprestano insistiranje na cjelovitosti, jednosti, monolitnosti Zemljišnog Posjeda Naseobine, mada je ona samo amorfni međunarodno priznati prostor između Srbije, Hrvatske i nešto Crne Gore, razumijete da mislim da To nikad neće biti Država Bosna i Hercegovina, mirnodopski genocid samo znači stalno turanje pod nos, Srbima, karte u jednom smjeru.
To je agresija na kolektivnu srpsku nacionalnu svijest a pojavljuje se kao:
• Crni pol rezervisan za Srbe u dvopolnom crno-bijelom generatoru. U ratu su to bili dobri i loši momci
• Nametnuta vječna srpska želja da se vlada drugim narodima i teritorijama. Srbi su, dok je bilo SFRJ vladali, npr, Slovenijom jer je predsjednik CK SKS bio pokojni Čeda iz Surdulicu. A sva policija u Hrvatskoj je bila srpska samo da bi mogla da bije ustaše i druge Hrvate. To što niko od Hrvata nije, zbog kompleksa gubitnika u II svj ratu i zbog toga što nikad nisu Jugoslaviju shvatili svojom domovinom, želio u te oružane i silovne državne snage, to ništa.
• Secesija, separatizam i prisajedinjenje Beogradu
• Srpska agresija od Vardara pa do Triglava
• Srpska i Srbijanska Genocidnost kao nacionalne i državne osobine
• Fašistoidnost, zasad samo pojedinačno ciljana ali sa sve češćim upiranjem prstom u kolektivnu
Priznajem sva njihova viđenja Srba, sve do toga da su i nogama i rukama kopali da se stvori ta Jugoslavija i da su i Druga Tita Josipa Broza preveli na pravoslavlje samo da bi mogli da terorišu, tutorišu i tamniče sve ostale narode, od Janeza do Momčeto na Makedonče.
Ali treba uvažiti i činjenicu da Srbi imaju osobinu da stalno budu u zajednicama a ne u sektama. I treba uvažiti stvarnost u kojoj su Srbi iz te Jugoslavije, u kojoj su svi postali nacije, sposobne za samostalne živote, izašli sa najvećom štetom, i življaskom i teritorijalnom.
Ta činjenica će ostati trajno zapisana u srpskom kolektivnom nacionalnom biću. U kombinaciji sa gorepomenutim faktorima agresije na srpsku kolektivnu nacionalnu svijest, to može proizvesti negativne dugoročne efekte po srpske odnose sa drugima. A u nekoj istoriji koncentrisanih ekscesa ili ratova, ne može se garantovati za dobro ponašanje Srba.
Dabome, svi će reći kako Četnik prijeti. Četnik može da kaže samo da sve treba analizirati Hladne Glave a ne Usijane Srebrenice.
Jedan konkretan dokaz je već na dlanu. Dvadesetogodišnja presija na Srbe u BiH, odnosno u Republici Srpskoj, dovela je dotle da niko više i ne pomišlja na zajednički život sa muslimanima i Hrvatima, da, kad bi se otvorila mogućnost, svi glasali i uradili nešto za samostalnost, da Tadića, Predsjednika Srbije, zovu ustašom a Mladića herojem.
To je metamorfoza srpske kolektivne nacionalne svijesti o kojoj govorim. A glavnina njene isporue tek će stići.
KAO UDAR NA KOLEKTIVNU
NACIONALNU SRPSKU SVIJEST
Predsjednik Hrvatske Josipović ne treba da ide u Srebrenicu, niti bilo koji drugi Josipović, mada razumijem da se radi o finom zagrebačkom gosponu, ali bi i on, i njegovi savjetnici trebalo da razumiju da na Balkanu nije preporučljivo ni učtivo reći Kaj tak glasno srčete juhicu, ne.
Ne treba da ide jer Hrvatska nema nikakve veze sa tim događajem. Mada ja mislim da ne treba ni da ide, kada se obilježava godišnjica, ni na nekada slobodnu hrvatsku teritoriju Mrkonjić Grada. Jer, on, Josipović, nema nikakve vez s stim područjem i događajem.
Stoga ne treba ni da se, na tom zločiništu, pojavljuje ni Boris Tadić, niti neko od srbijanskih visokih zvaničnika. A o Republici Srpskoj sam već rekao.
Kogod ode u Srebrenicu, i dobronamjerno, iz poštovanja prema žrtvama, služi za pritisak na Srbe. Svjesno ili nesvjesno.
Od toga da Tadić, niti neko drugi od srbijaničnika ne ide tamo, Danas, sandžački list koji izlazi u Beogradu, i agresivni patrioti sa dijelom internacionalaca, već produkuju skandal. Zamislite, Vuk Jeremić otišao u Meksiko. Umjesto u Srebrenicu. Nešto sam propustio. Mora da je, u međuvremenu, Vuk postao ministar Srbije za još nedokazane zločine Ratka Mladića.
Srebrenica ima dvojaku ulogu.
• Da homogenizuje i agresivizuje islamsku naciju u BiH, pošto se Bošnjaštvo ne prima predviđenim intenzitetom. Ta implantacija Kosovske bitke u nacionalni stroj, kao i blajburgizacija, nešto sjevernije, važan su temeljac u tvorenju neupitnog nacionalnog, a ovdje možda više vjerskog identiteta i kolektiviteta. Nusproizvod je svakako dobrodošlo razdvajanje od drugih, naročito od Srba kojima je, dugoročno namijenjena uloga odlaska, pošto im se ovdje ne sviđa, jer su svoju zavežljajnu i seobljačku epizodu već probali na relaciji Knin – Nebeska Srbija. Čeka se samo neki ludi Milošević da ih dovede u takvu situaciju.
• Da izdresira Srbe, Republiku Srpsku i Srbiju na trajnu poniznost i kolektivnu krivicu za građanski rat u BiH, odnosno za genocid nad muslimanima na cijeloj teritoriji, kako se to zove u sarajeviziranoj fundamentalističkoj teoriji i praksi žrtve. U tu svrhu se okolo donose rezolucije o Srebrenici pa se i Beograd uhvatio u tu zamku. Još samo treba natjerati Republiku Srpsku na pokoronost. Sada je problem što Tadića ili nekog velikog iz Srbije ovdje nema za svaku godišnjicu.
Ali, eksterno, agresivistička dresura povodom nedokazanog genocida ima za cilj mirnodopski genocid. Uz neprestano insistiranje na cjelovitosti, jednosti, monolitnosti Zemljišnog Posjeda Naseobine, mada je ona samo amorfni međunarodno priznati prostor između Srbije, Hrvatske i nešto Crne Gore, razumijete da mislim da To nikad neće biti Država Bosna i Hercegovina, mirnodopski genocid samo znači stalno turanje pod nos, Srbima, karte u jednom smjeru.
To je agresija na kolektivnu srpsku nacionalnu svijest a pojavljuje se kao:
• Crni pol rezervisan za Srbe u dvopolnom crno-bijelom generatoru. U ratu su to bili dobri i loši momci
• Nametnuta vječna srpska želja da se vlada drugim narodima i teritorijama. Srbi su, dok je bilo SFRJ vladali, npr, Slovenijom jer je predsjednik CK SKS bio pokojni Čeda iz Surdulicu. A sva policija u Hrvatskoj je bila srpska samo da bi mogla da bije ustaše i druge Hrvate. To što niko od Hrvata nije, zbog kompleksa gubitnika u II svj ratu i zbog toga što nikad nisu Jugoslaviju shvatili svojom domovinom, želio u te oružane i silovne državne snage, to ništa.
• Secesija, separatizam i prisajedinjenje Beogradu
• Srpska agresija od Vardara pa do Triglava
• Srpska i Srbijanska Genocidnost kao nacionalne i državne osobine
• Fašistoidnost, zasad samo pojedinačno ciljana ali sa sve češćim upiranjem prstom u kolektivnu
Priznajem sva njihova viđenja Srba, sve do toga da su i nogama i rukama kopali da se stvori ta Jugoslavija i da su i Druga Tita Josipa Broza preveli na pravoslavlje samo da bi mogli da terorišu, tutorišu i tamniče sve ostale narode, od Janeza do Momčeto na Makedonče.
Ali treba uvažiti i činjenicu da Srbi imaju osobinu da stalno budu u zajednicama a ne u sektama. I treba uvažiti stvarnost u kojoj su Srbi iz te Jugoslavije, u kojoj su svi postali nacije, sposobne za samostalne živote, izašli sa najvećom štetom, i življaskom i teritorijalnom.
Ta činjenica će ostati trajno zapisana u srpskom kolektivnom nacionalnom biću. U kombinaciji sa gorepomenutim faktorima agresije na srpsku kolektivnu nacionalnu svijest, to može proizvesti negativne dugoročne efekte po srpske odnose sa drugima. A u nekoj istoriji koncentrisanih ekscesa ili ratova, ne može se garantovati za dobro ponašanje Srba.
Dabome, svi će reći kako Četnik prijeti. Četnik može da kaže samo da sve treba analizirati Hladne Glave a ne Usijane Srebrenice.
Jedan konkretan dokaz je već na dlanu. Dvadesetogodišnja presija na Srbe u BiH, odnosno u Republici Srpskoj, dovela je dotle da niko više i ne pomišlja na zajednički život sa muslimanima i Hrvatima, da, kad bi se otvorila mogućnost, svi glasali i uradili nešto za samostalnost, da Tadića, Predsjednika Srbije, zovu ustašom a Mladića herojem.
To je metamorfoza srpske kolektivne nacionalne svijesti o kojoj govorim. A glavnina njene isporue tek će stići.
