LAGUMDŽIJINA NADMOĆ
MEĐU MUSLIMANSKIM
LIDERIMA
Zlatko Lagumdžija je jedini muslimanski lider koje se, barem na zadnjih nekoliko izbora, ne kandiduje za pojedinačne funkcije gdje je pored stranačke mašinerije i glasova, potrebna i lična ubjedljivost, dugogodišnja kvalitetna komunikacija sa biračima i javnošću, program i vizija te refrence. Kandiduje se za one pozicije gdje će ga stranačka mašinerija sigurno ubaciti u prolaz.
Postavlja se, onda, pitanje, kako je Lagumdžija izgradio takvu poziciju da može da stambolski vlada Federacijom, nikad izabran iz daljine.
• Lagumdžija je, kao mlad, povlašteni centralkomitetski sin, imao priliku da iz prve ruke spozna i analizira razliku između normativnog i stvarnog, pojavnog i zakulisnog, partijskog i jaranskog, iskrenog i ucjenjivačkog. Jer, upravo na ta dva šizofrena kolosijeka funkcionisala je najortodoksnija komunistička republika u Savezu Komunista Jugoslavije. Lagumdžija te vještine danas obilato koristi. Na partijskom kongresu je manifestacija a po mračnim sokacima vlasti i sekte je moć i vladanje. Prema međunarodnoj zajednici je demokratska, eurointegracijska, kooperativna transparentacija a u podpolitičkom, podzemnom, životu je reketacija, kadrovizacija i makijavelizacija.
• Lagumdžija je godinama i izborima vozio kao peti biciklist muslimanske izborne ekipe a da nikad nije iskakao na čelo kako to nalažu pravila ekipne trke. Tako je koristio zavjetrinu i tuđu energiju. Konkretno, dok su Silajdžić, Izetbegović, kasnije Tihić, itd. zagovarali Državu Bosnu Stopostotnu, Cjelovitu, Jednog Glasa... on je promovisao socijaldemokratsku laž o multinacionalnoj partiji i tako, znajući da će Stopostotnjaci uvijek gubiti jer im se vizija ne može ostvariti, prikupljao razočarane i neodlučne birače kao i one koji, drugih nacija, u muslimanskoj većini žive u strahu i nesigurnosti pa im Partija pruža kakvo, takvo utočište. Da je pritisak sredine na te nenacije, manjince, ogroman, pokazuje slučaj jednog bošnjačkog intelektualca koji se prošle godine u Sarajevu, kandidovao na listi SNSD-a nakon čega je uslijedio srednjovjekovni linč da je čovjek, pojeden sramotom, morao zamoliti svoje stranačke drugove u Glavnom Muslimanskom Sarajevu, da ga ispišu iz članstva. Takve je zarobljenike, samo srpske i hrvatske nacionalnosti, Lagumdžija upregao u multietničnost svoje Partije.
• Vrlo rano je Lagumdžija primijenio golootočki princip rješavanja konkuretnskih pitanja u Partiji. Svako ko mu je konkurisao pameću, harizmom, programom, principijelnošću, političkom iskrenošću, a njega je u tome doista lako nadmašiti, bio je izbačen iz Partije. Komunistička Diferencijacija je poema u odnosu na Njegovu Diskvalifikaciju. Tako se okružio junošama koji u njemu vide boga, koji nemaju partijske strukture, iskustva, znanja niti masovnosti u podršci da bi mogli da mu se suprotstave. Stvorio je oko sebe Magazin mladih ujalovljenih poslušnika, Kordon Magazinovića. Izvinjavam se Popu iz BL i Sarajevskom Srbinu Pudaru. Oni su stari poslušnici.
• Dok su svi drugi muslimanski lideri, naročito pred izbore, tražili podršku po Ankari, Maleziji, Arabiji, i raznim Džedama, on je tražio putokaz Pragmatične Moći. On je znao u čijim rukama leži Gvantanamo i Nebeska Demokratija. Naivni muslimani Izetebović, oba, i Silajdžić, umišljali su da je njihovo muslimanstvo opijat za stotine miliona muslimana svjetskih islamskih centara masovnosti i koncentracije, ne shvatajući da to tim centrima znači i koliko kad odeš u Vranje i lupiš se u prsa: Ja sam Srbin iz Čajniča.
• Dok su drugi muslimanski sarajevski lideri zamazivali oči ljudima i javnosti unutar BiH, potrebnom i svenudećom multietničnošću i multikurcalnošću svih vrsta, dotle je Lagumdžija, posve suprotno, zamazivao oči međunarodnoj zajednici. Ja sam sve to već ostvario i ugradio u Partiju. Treba mi samo još vlast. I jednog dana se pojavi Neka Ambasada i Incko: Na. Tako se stvorio Sindrom Lagumšesku. Kao u slučaju Mubaraka, Gadafija, Čaušeskua... spolja rapsodijska kraljevina, unutra jad, bijeda i diktatura.
PS
Mnogi već uviđaju Farsičnost Partije, Bratije i Zlatije. Neka kantonalna delegatkinja napustila esdepe većinu a čak se i Nudiguz Ivanić ostrvio na Zlatka. Miner, Rušilac, kaže Mlatko. Samo, Njihovoj Bosni ne ide tako brzo iz Guzice u Glavu.
MEĐU MUSLIMANSKIM
LIDERIMA
Zlatko Lagumdžija je jedini muslimanski lider koje se, barem na zadnjih nekoliko izbora, ne kandiduje za pojedinačne funkcije gdje je pored stranačke mašinerije i glasova, potrebna i lična ubjedljivost, dugogodišnja kvalitetna komunikacija sa biračima i javnošću, program i vizija te refrence. Kandiduje se za one pozicije gdje će ga stranačka mašinerija sigurno ubaciti u prolaz.
Postavlja se, onda, pitanje, kako je Lagumdžija izgradio takvu poziciju da može da stambolski vlada Federacijom, nikad izabran iz daljine.
• Lagumdžija je, kao mlad, povlašteni centralkomitetski sin, imao priliku da iz prve ruke spozna i analizira razliku između normativnog i stvarnog, pojavnog i zakulisnog, partijskog i jaranskog, iskrenog i ucjenjivačkog. Jer, upravo na ta dva šizofrena kolosijeka funkcionisala je najortodoksnija komunistička republika u Savezu Komunista Jugoslavije. Lagumdžija te vještine danas obilato koristi. Na partijskom kongresu je manifestacija a po mračnim sokacima vlasti i sekte je moć i vladanje. Prema međunarodnoj zajednici je demokratska, eurointegracijska, kooperativna transparentacija a u podpolitičkom, podzemnom, životu je reketacija, kadrovizacija i makijavelizacija.
• Lagumdžija je godinama i izborima vozio kao peti biciklist muslimanske izborne ekipe a da nikad nije iskakao na čelo kako to nalažu pravila ekipne trke. Tako je koristio zavjetrinu i tuđu energiju. Konkretno, dok su Silajdžić, Izetbegović, kasnije Tihić, itd. zagovarali Državu Bosnu Stopostotnu, Cjelovitu, Jednog Glasa... on je promovisao socijaldemokratsku laž o multinacionalnoj partiji i tako, znajući da će Stopostotnjaci uvijek gubiti jer im se vizija ne može ostvariti, prikupljao razočarane i neodlučne birače kao i one koji, drugih nacija, u muslimanskoj većini žive u strahu i nesigurnosti pa im Partija pruža kakvo, takvo utočište. Da je pritisak sredine na te nenacije, manjince, ogroman, pokazuje slučaj jednog bošnjačkog intelektualca koji se prošle godine u Sarajevu, kandidovao na listi SNSD-a nakon čega je uslijedio srednjovjekovni linč da je čovjek, pojeden sramotom, morao zamoliti svoje stranačke drugove u Glavnom Muslimanskom Sarajevu, da ga ispišu iz članstva. Takve je zarobljenike, samo srpske i hrvatske nacionalnosti, Lagumdžija upregao u multietničnost svoje Partije.
• Vrlo rano je Lagumdžija primijenio golootočki princip rješavanja konkuretnskih pitanja u Partiji. Svako ko mu je konkurisao pameću, harizmom, programom, principijelnošću, političkom iskrenošću, a njega je u tome doista lako nadmašiti, bio je izbačen iz Partije. Komunistička Diferencijacija je poema u odnosu na Njegovu Diskvalifikaciju. Tako se okružio junošama koji u njemu vide boga, koji nemaju partijske strukture, iskustva, znanja niti masovnosti u podršci da bi mogli da mu se suprotstave. Stvorio je oko sebe Magazin mladih ujalovljenih poslušnika, Kordon Magazinovića. Izvinjavam se Popu iz BL i Sarajevskom Srbinu Pudaru. Oni su stari poslušnici.
• Dok su svi drugi muslimanski lideri, naročito pred izbore, tražili podršku po Ankari, Maleziji, Arabiji, i raznim Džedama, on je tražio putokaz Pragmatične Moći. On je znao u čijim rukama leži Gvantanamo i Nebeska Demokratija. Naivni muslimani Izetebović, oba, i Silajdžić, umišljali su da je njihovo muslimanstvo opijat za stotine miliona muslimana svjetskih islamskih centara masovnosti i koncentracije, ne shvatajući da to tim centrima znači i koliko kad odeš u Vranje i lupiš se u prsa: Ja sam Srbin iz Čajniča.
• Dok su drugi muslimanski sarajevski lideri zamazivali oči ljudima i javnosti unutar BiH, potrebnom i svenudećom multietničnošću i multikurcalnošću svih vrsta, dotle je Lagumdžija, posve suprotno, zamazivao oči međunarodnoj zajednici. Ja sam sve to već ostvario i ugradio u Partiju. Treba mi samo još vlast. I jednog dana se pojavi Neka Ambasada i Incko: Na. Tako se stvorio Sindrom Lagumšesku. Kao u slučaju Mubaraka, Gadafija, Čaušeskua... spolja rapsodijska kraljevina, unutra jad, bijeda i diktatura.
PS
Mnogi već uviđaju Farsičnost Partije, Bratije i Zlatije. Neka kantonalna delegatkinja napustila esdepe većinu a čak se i Nudiguz Ivanić ostrvio na Zlatka. Miner, Rušilac, kaže Mlatko. Samo, Njihovoj Bosni ne ide tako brzo iz Guzice u Glavu.
