EVROPA NOVIH DRŽAVA
Mada je balkanska i jugonostalgičarska kletva, Otcijepiće se i vama neko, sve smješnija i sve nostalgičnija, nije zgoreg pogledati kako stoje stvari sa tim tamo državnim usitnjavanjem.
Pedantni hroničari zametaka novih država u gnijezdima evropskih armirano-državnih zajednica pobrojali su neke potencijalne buduće: Katalonija, 7,5 miliona stanovnika, zemlja staratelj – Španija; Baskija, 2,1 miliona stanovnika, zemlja staratelj – Španija; Galicija, 2,8 miliona stanovnika, zemlja staratelj – Španija; Škotska, 5 miliona stanovnika, zemlja staratelj – UK; Vels, 3 miliona stanovnika, zemlja staratelj – UK; Flandrija, 6 miliona stanovnika, prinudna zemlja – Belgija; Valonija, 3,5 miliona stanovnika, zemlja oklopnica – Belgija; Bretanja, 4,4 miliona stanovnika, zemlja porijekla – Francuska; Laponija, 2,3 miliona stanovnika, zemlje posjednice – Norveška, Švedska, Finska, Rusija; Kvebek, 8 miliona stanovnika, zemlja zaleđenosti – Kanada... Ima toga još, malo malo pa iskrsne neka liga za nešto, neka manjina za proteste.
Šta se, dakle, događa, sa tim razdržavljenjem.
Kako je u Evropi nestalo ratova, na vidjelo izlazi činjenica da su mnoge države, koje, inače, nastaju uglavnom ratovima, silom držale male klice država u svom gnijezdu i pod svojim krilom. Pa i kandžama. Stoga se i u svim ovim pobrojanim potencijalima nalazi mali broj stanovnika. Toliko, uglavnom, imaju veći evropski gradovi. Ali, dok je trajalo Vrijeme ratova, nisu mogli da puste glas. Pa ni za vrijeme i nakon Drugog Velikog Rata jer su ga finalizirale četiri velike sile po svom lepoglavskom vezu.
Sada je došlo vrijeme Bezratovlja. Demokratija je. Ujedinjenje. Došlo vrijeme da se vidi koliki je decenijski i vjekovni teror nad manjinama bio.
Ta činjenica, teror nad manjinom i ujedinjavanje i svemoćna integracija, što vidljiva što nevidljiva, globalaistička, dovodi do klijanja državica. Nacionalne zajednice žele da izađu ispod čekića i sa nakovnja, žele da pokažu da mogu samostalno.
Ali, što je mnogo važnije i mnogo presudnije, zahuktala integracija, ujedinjenje i globalizacija, kod malih kolektiviteta izaziva strah da će u tim vrtlozima nestati potpuno. Jer u okviru jedne države, oni su još uvijek vidljivi, evidentni, postoje, a u širokim integracijama gube se i moćni i mnogo jači pa će mali biti zabačeni i zatureni negdje po uglovima Velikog Integrativnog Bratstva.
Pisao sam već da će ovaj vijek, a i sljedeći, biti vijek nacija i država. Dabome, i novih na toj nacdržavnoj sceni. Čak je i PES, Partija evropskih socijalista, ovih dana usvojila neku Deklaraciju o državnom upravjanju ekonomijom. A upravljanje ekonomijom znači upravljanje nacionalnim bogatstvom, dobrima i privređivanjem.
Samo Samostanost.
Mada je balkanska i jugonostalgičarska kletva, Otcijepiće se i vama neko, sve smješnija i sve nostalgičnija, nije zgoreg pogledati kako stoje stvari sa tim tamo državnim usitnjavanjem.
Pedantni hroničari zametaka novih država u gnijezdima evropskih armirano-državnih zajednica pobrojali su neke potencijalne buduće: Katalonija, 7,5 miliona stanovnika, zemlja staratelj – Španija; Baskija, 2,1 miliona stanovnika, zemlja staratelj – Španija; Galicija, 2,8 miliona stanovnika, zemlja staratelj – Španija; Škotska, 5 miliona stanovnika, zemlja staratelj – UK; Vels, 3 miliona stanovnika, zemlja staratelj – UK; Flandrija, 6 miliona stanovnika, prinudna zemlja – Belgija; Valonija, 3,5 miliona stanovnika, zemlja oklopnica – Belgija; Bretanja, 4,4 miliona stanovnika, zemlja porijekla – Francuska; Laponija, 2,3 miliona stanovnika, zemlje posjednice – Norveška, Švedska, Finska, Rusija; Kvebek, 8 miliona stanovnika, zemlja zaleđenosti – Kanada... Ima toga još, malo malo pa iskrsne neka liga za nešto, neka manjina za proteste.
Šta se, dakle, događa, sa tim razdržavljenjem.
Kako je u Evropi nestalo ratova, na vidjelo izlazi činjenica da su mnoge države, koje, inače, nastaju uglavnom ratovima, silom držale male klice država u svom gnijezdu i pod svojim krilom. Pa i kandžama. Stoga se i u svim ovim pobrojanim potencijalima nalazi mali broj stanovnika. Toliko, uglavnom, imaju veći evropski gradovi. Ali, dok je trajalo Vrijeme ratova, nisu mogli da puste glas. Pa ni za vrijeme i nakon Drugog Velikog Rata jer su ga finalizirale četiri velike sile po svom lepoglavskom vezu.
Sada je došlo vrijeme Bezratovlja. Demokratija je. Ujedinjenje. Došlo vrijeme da se vidi koliki je decenijski i vjekovni teror nad manjinama bio.
Ta činjenica, teror nad manjinom i ujedinjavanje i svemoćna integracija, što vidljiva što nevidljiva, globalaistička, dovodi do klijanja državica. Nacionalne zajednice žele da izađu ispod čekića i sa nakovnja, žele da pokažu da mogu samostalno.
Ali, što je mnogo važnije i mnogo presudnije, zahuktala integracija, ujedinjenje i globalizacija, kod malih kolektiviteta izaziva strah da će u tim vrtlozima nestati potpuno. Jer u okviru jedne države, oni su još uvijek vidljivi, evidentni, postoje, a u širokim integracijama gube se i moćni i mnogo jači pa će mali biti zabačeni i zatureni negdje po uglovima Velikog Integrativnog Bratstva.
Pisao sam već da će ovaj vijek, a i sljedeći, biti vijek nacija i država. Dabome, i novih na toj nacdržavnoj sceni. Čak je i PES, Partija evropskih socijalista, ovih dana usvojila neku Deklaraciju o državnom upravjanju ekonomijom. A upravljanje ekonomijom znači upravljanje nacionalnim bogatstvom, dobrima i privređivanjem.
Samo Samostanost.
