SOKAČKI POLITIKLUK
Denis Kuljiš je pretjerao. Da je Fakir sa Fetve, Federalne telezvijeri, uticajan kao Tijanić, nepredvidiv kao Latin i egocentričan kao Srba Stanković.
Bakir Šezdesetomerović nije ništa.
On nije ni novinar, ni urednik. Ni medijski prvak, ni hadžija, ni šef raje.
Bakir Hadžiomerović je dijagnoza sarajevske truleži. Crni prišt. Crveni vjetar. On nije čak ni produkt Esdepea i Gajtan Zlatka. Jer i Lagumdžija i Esdepe su takođe dijagnoza. Izuzev nekoliko komunističkih decenija, Sarajevo u tom ustajalom sokačkom istoku živi vijekovima. Taj kaldrmatorijum se pretvorio sav u sokak i zakonito, vantjelesnom oplodnjom, produkuje um, sredinu, okolinu, kolektivitet i odbojnost prema svemu što nije sokak i što je izvan sokaka. Kako se Sarajevo ponašalo prema svojim Srbima i Hrvatima, tako se ponaša i Gajtan Zlatko u politici, tako se ponaša i Faktir sa Fetve prema svima koji su izvan popodnevne sparine sarajsokaka.
Tu nema uspjeha, dometa i napretka. To što oni rade to je njihov način života, suština njihove egzistencije. Ako je trula tarabnjača pored sokaka domet i uspjeh, i Bakir je.
Bakir nije ni novinarstvo. Ni sluganstvo. Nije ni manipulacija, ni propaganda, ni mržnja. Bakir nije ništa. Jedan običan punkt bosanske truleži u kome važi poznato pravilo: Neko će platiti da se objavi, neko će platiti da se ne objavi.
Bakir Hadžiomerović, kao i Esdepe, i druge sarajpartije, nisu dio javnog i političkog sistema. Oni su produkt Komšiluka kao političkog sistema. Politikluka.
Taj politikluk u kome obitava i Bakir, i sve što je tamo zatečeno, svoj najveći napredak i domet nalazi u ustajalosti i nepomičnosti. Jedino što se mijenja u toj učmalosti, i učmarnosti, jeste količna i obim mržnje koju je još kao mladi učenik osjetio a kasnije i detektovao Maks Lagenfeld, Andrićev drugar iz mladosti. Taj Politikluk na čelu sa Bakirom, više je ljudi nazvao fašistima nego što ih je, hitlerovih, nazvala cijela poslijeratna Evropa zajedno. Njima je reći fašist ko nekome Pomozbog.
Ta sokačka javnost Politikluka spala je na novinare tipa Bakira i Vaskovića, na političke zvijezde tipa Kukića i Živanovića. Niko ozbiljan više neće tamo da se pojavi.
Uvreda je porediti Spodobu sa Latinom i Tijanićem. Pa čak i sa Stankovićem.
Kakva je perspektiva?
Nikakva. To je galerija atrofiteta. Kao što je odumrla Stranka za 100%, kako je odumrla sarajevska pop scena, sarajevska košarka, sarajevski fudbal, sarajevska kultura... tako će da odumire i Bakir kao koncept. Dok se sve u tom sokakuniverzumu ne pretvori u pepeo i prah. Pa opet ispočekta, kao toliko puta u proteklim vijekovima.
Stoga je velika greška od Sarajtelala Bakira praviti nekoga i nešto.
Denis Kuljiš je pretjerao. Da je Fakir sa Fetve, Federalne telezvijeri, uticajan kao Tijanić, nepredvidiv kao Latin i egocentričan kao Srba Stanković.
Bakir Šezdesetomerović nije ništa.
On nije ni novinar, ni urednik. Ni medijski prvak, ni hadžija, ni šef raje.
Bakir Hadžiomerović je dijagnoza sarajevske truleži. Crni prišt. Crveni vjetar. On nije čak ni produkt Esdepea i Gajtan Zlatka. Jer i Lagumdžija i Esdepe su takođe dijagnoza. Izuzev nekoliko komunističkih decenija, Sarajevo u tom ustajalom sokačkom istoku živi vijekovima. Taj kaldrmatorijum se pretvorio sav u sokak i zakonito, vantjelesnom oplodnjom, produkuje um, sredinu, okolinu, kolektivitet i odbojnost prema svemu što nije sokak i što je izvan sokaka. Kako se Sarajevo ponašalo prema svojim Srbima i Hrvatima, tako se ponaša i Gajtan Zlatko u politici, tako se ponaša i Faktir sa Fetve prema svima koji su izvan popodnevne sparine sarajsokaka.
Tu nema uspjeha, dometa i napretka. To što oni rade to je njihov način života, suština njihove egzistencije. Ako je trula tarabnjača pored sokaka domet i uspjeh, i Bakir je.
Bakir nije ni novinarstvo. Ni sluganstvo. Nije ni manipulacija, ni propaganda, ni mržnja. Bakir nije ništa. Jedan običan punkt bosanske truleži u kome važi poznato pravilo: Neko će platiti da se objavi, neko će platiti da se ne objavi.
Bakir Hadžiomerović, kao i Esdepe, i druge sarajpartije, nisu dio javnog i političkog sistema. Oni su produkt Komšiluka kao političkog sistema. Politikluka.
Taj politikluk u kome obitava i Bakir, i sve što je tamo zatečeno, svoj najveći napredak i domet nalazi u ustajalosti i nepomičnosti. Jedino što se mijenja u toj učmalosti, i učmarnosti, jeste količna i obim mržnje koju je još kao mladi učenik osjetio a kasnije i detektovao Maks Lagenfeld, Andrićev drugar iz mladosti. Taj Politikluk na čelu sa Bakirom, više je ljudi nazvao fašistima nego što ih je, hitlerovih, nazvala cijela poslijeratna Evropa zajedno. Njima je reći fašist ko nekome Pomozbog.
Ta sokačka javnost Politikluka spala je na novinare tipa Bakira i Vaskovića, na političke zvijezde tipa Kukića i Živanovića. Niko ozbiljan više neće tamo da se pojavi.
Uvreda je porediti Spodobu sa Latinom i Tijanićem. Pa čak i sa Stankovićem.
Kakva je perspektiva?
Nikakva. To je galerija atrofiteta. Kao što je odumrla Stranka za 100%, kako je odumrla sarajevska pop scena, sarajevska košarka, sarajevski fudbal, sarajevska kultura... tako će da odumire i Bakir kao koncept. Dok se sve u tom sokakuniverzumu ne pretvori u pepeo i prah. Pa opet ispočekta, kao toliko puta u proteklim vijekovima.
Stoga je velika greška od Sarajtelala Bakira praviti nekoga i nešto.
