SVAKA ŠUŠA TUŽI ZA GENOCID
Republiku Srpsku nikada niko neće tužiti za genocid.
Samo zato što bi to značilo i trajno priznanje Republike Srpske.
Jer, za genocid se ne tuže slučajni prolaznici i kratkotrajne metamorfoze.
Ali zato će na Srbiju pasjeg crven bana da dižu i Donji Svrdljikovci samo kada nastupi čas koristi za njih. I zato će se na Srbe u BiH neprestano pritiskati da svaki zločin u svakoj opštini bude presuđen kao zločin genocida, da Srbi sami sebe optuže za genocid tako što će pristati na zakon po kome ne smije da se negira presuđeni genocid pa sve do zahtjeva da se nedjeljna molitva u crkvi i večernja kod kuće, počinje i završava sa očajničkim: Oprosti mi, bože, za Srebrenicu.
Genocid i Srebrenica su postali plastično kičerajsko cvijeće kao zamjena za istinski civilizacijski žal za nevinom civilnom žrtvom bilo kojeg sjemena i podneblja.
Međunarodni sud pravde je osudio Srbiju za nepreduzimanje ničega u sprečavanju genocida u Srebrenici. Sada se ta presuda ponovo kapitalizuje a tome doprinosi i Tadić, ničim izazvan. Po tom pravnom osnovu, sa istom kvaklifikacijom, za Srebrenicu se mogu osuditi i Holandija, i Ujedinjene nacije, i drugi tada prisutni a gore nepomenuti.
I Hrvatska, pola Tuđmanova, pola Mesićeva, Neovisna, tužila je Srbiju za genocid. Nakon što je protjerala, očistila, dezinfikovala, redarstveno olujizirala, 400.000 Srba.
Novi predsjednik Hrvatske, esdepeovac, Ivo Jospiović, stručnjak za međunarodno pravo, kažu, i međunarodno ilegalno prenošenje dokumenata preko Mađarske, pišu, hvalio se u kampanji da je jedan od autora tužbe protiv Srbije za genocid, smatrajući da je to prednost u Hrvata a naročito nad Bandićem koji nikada nije tužio ni hercegovačku kozu.
Sada je, izjavivši da očekuje Tadića na inauguraciji, obznanio da, ako Srbija izruči Mladića i Hadžića, ako se otkrije sudbina svih nestalih i ako se vrati kulturno blago Hrvatske, može se postaviti pitanje čemu tužba za genocid.
Nisam sreo veći dokaz da je tuženje za genocid obična manipulacija žrtvama i primitivna reciklaža balkanske bratoubilačke kaljuže.
Kakve veze imaju Mladić i umjetničke slike sa genocidom koji je, kobiva, izvršila Srbija u Hrvatskoj?
Velika je stručnost predsjednika Hrvatske za to međunarodno pravo. I ostalih genocidogeniusa. U Zagrebu, Sarajevu i Hagu.
Republiku Srpsku nikada niko neće tužiti za genocid.
Samo zato što bi to značilo i trajno priznanje Republike Srpske.
Jer, za genocid se ne tuže slučajni prolaznici i kratkotrajne metamorfoze.
Ali zato će na Srbiju pasjeg crven bana da dižu i Donji Svrdljikovci samo kada nastupi čas koristi za njih. I zato će se na Srbe u BiH neprestano pritiskati da svaki zločin u svakoj opštini bude presuđen kao zločin genocida, da Srbi sami sebe optuže za genocid tako što će pristati na zakon po kome ne smije da se negira presuđeni genocid pa sve do zahtjeva da se nedjeljna molitva u crkvi i večernja kod kuće, počinje i završava sa očajničkim: Oprosti mi, bože, za Srebrenicu.
Genocid i Srebrenica su postali plastično kičerajsko cvijeće kao zamjena za istinski civilizacijski žal za nevinom civilnom žrtvom bilo kojeg sjemena i podneblja.
Međunarodni sud pravde je osudio Srbiju za nepreduzimanje ničega u sprečavanju genocida u Srebrenici. Sada se ta presuda ponovo kapitalizuje a tome doprinosi i Tadić, ničim izazvan. Po tom pravnom osnovu, sa istom kvaklifikacijom, za Srebrenicu se mogu osuditi i Holandija, i Ujedinjene nacije, i drugi tada prisutni a gore nepomenuti.
I Hrvatska, pola Tuđmanova, pola Mesićeva, Neovisna, tužila je Srbiju za genocid. Nakon što je protjerala, očistila, dezinfikovala, redarstveno olujizirala, 400.000 Srba.
Novi predsjednik Hrvatske, esdepeovac, Ivo Jospiović, stručnjak za međunarodno pravo, kažu, i međunarodno ilegalno prenošenje dokumenata preko Mađarske, pišu, hvalio se u kampanji da je jedan od autora tužbe protiv Srbije za genocid, smatrajući da je to prednost u Hrvata a naročito nad Bandićem koji nikada nije tužio ni hercegovačku kozu.
Sada je, izjavivši da očekuje Tadića na inauguraciji, obznanio da, ako Srbija izruči Mladića i Hadžića, ako se otkrije sudbina svih nestalih i ako se vrati kulturno blago Hrvatske, može se postaviti pitanje čemu tužba za genocid.
Nisam sreo veći dokaz da je tuženje za genocid obična manipulacija žrtvama i primitivna reciklaža balkanske bratoubilačke kaljuže.
Kakve veze imaju Mladić i umjetničke slike sa genocidom koji je, kobiva, izvršila Srbija u Hrvatskoj?
Velika je stručnost predsjednika Hrvatske za to međunarodno pravo. I ostalih genocidogeniusa. U Zagrebu, Sarajevu i Hagu.
