KOLJAČU SE NE PRUŽA DRUGA ŠANSA
Javnost Hrvatske, jednim svojim pisanim dijelom, pokušava da opere Stjepana Mesića i njegovo sramno pomilovanje ubice srpske porodice Zec koje je počinio, sa drugima, 91. godine.
Mesić je, zapravo, uradio ono što je u skladu sa njegovom politikom. On je čuvenom amaterskom, provincijalnom, smetnutom, retardiranom izjavom, unaprijed ili posljedično, opravdao sve ovakve pokolje. Rekavši u Beogradu: Ja sam svoj zadatak izvršio – Jugoslavije više nema, on je divljacima poručio izravno: protiv Jugoslavije, i protiv Srba, jer oni su u hrvatskoj javnosti poistovjećivani, sve je dozvoljeno.
Sada čičkovito mišljenje raznih ljudskopravaša, predsjednika udruga psihijatrijskih slučajeva itd, pokušavaju opravdati Mesića.
Argumenti su pri tome smiješni.
Pomilovani su i pripadnici grupe Bader-Majnhof koji su imali dosuđenih nekoliko doživotnih robija ponaosob i dokazanih po nekoliko ubistava.
Tačno. Ali Bader-Majnhof se borio protiv kapitalističkog režima. Nije istrebljivao porodice.
Koljač, u molbi, i u novinskim istupima, navodi da je i on u Vukovaru izgubio brata i ujaka a da su mu majku i oca odveli u logore. Tako znači, srpski zločin traži hrvatski zločin a hrvatski zločin traži pomilovanje. Dotični je zaslužio da se nađe pod omčom ili pred streljačkim strojem, a ne da mu se dodjeljuje osam godina besplatnog stana i hrane, pa onda još i pomilovanje. Ne možemo pravdati istrebljenje porodice zbog pogibije nekoga mog na drugom kraju države. To može samo u vicu o glupom Husi koji je na željezničkoj stanici Podlugovi zaklao Marka. Kada su pružni radnici, s kojima je to jutro raznosio pragove, upitali: Šta uradi, odgovorio je: I Marko je zaklo Musu na Kosovu. To je bilo prije petsto godina. Možda, al ja sam juće ćuo.
I još, žena mu je trudna, dobro se vladao.
Pomilovanje je nagrađivanje. A nagrađivanje je opravdavanje zločina zločinom. Da li treba neka hrvatska porodica za trideset godina, u nekom novom ratu, da strada zbog porodice Zec. Dabome da ne treba. Zato đubre treba strijeljati.
A i inače je sve gadljivo, kad je humanoljublje, pravo na drugu šansu i uljuđenje kazni spalo na Ivana Zvonimira Čička, drkadžiju za ljudska prava i slično, Budišinog i Savkinovg saborca iz ustašoidnog hrvatskog proljeća koje će, te 91. i drugih potonjih godina, inspirisati mnoge poštene ljude hrvatske da budu zločinci bez ikakve potrebe i mimo njihovog bića.
Javnost Hrvatske, jednim svojim pisanim dijelom, pokušava da opere Stjepana Mesića i njegovo sramno pomilovanje ubice srpske porodice Zec koje je počinio, sa drugima, 91. godine.
Mesić je, zapravo, uradio ono što je u skladu sa njegovom politikom. On je čuvenom amaterskom, provincijalnom, smetnutom, retardiranom izjavom, unaprijed ili posljedično, opravdao sve ovakve pokolje. Rekavši u Beogradu: Ja sam svoj zadatak izvršio – Jugoslavije više nema, on je divljacima poručio izravno: protiv Jugoslavije, i protiv Srba, jer oni su u hrvatskoj javnosti poistovjećivani, sve je dozvoljeno.
Sada čičkovito mišljenje raznih ljudskopravaša, predsjednika udruga psihijatrijskih slučajeva itd, pokušavaju opravdati Mesića.
Argumenti su pri tome smiješni.
Pomilovani su i pripadnici grupe Bader-Majnhof koji su imali dosuđenih nekoliko doživotnih robija ponaosob i dokazanih po nekoliko ubistava.
Tačno. Ali Bader-Majnhof se borio protiv kapitalističkog režima. Nije istrebljivao porodice.
Koljač, u molbi, i u novinskim istupima, navodi da je i on u Vukovaru izgubio brata i ujaka a da su mu majku i oca odveli u logore. Tako znači, srpski zločin traži hrvatski zločin a hrvatski zločin traži pomilovanje. Dotični je zaslužio da se nađe pod omčom ili pred streljačkim strojem, a ne da mu se dodjeljuje osam godina besplatnog stana i hrane, pa onda još i pomilovanje. Ne možemo pravdati istrebljenje porodice zbog pogibije nekoga mog na drugom kraju države. To može samo u vicu o glupom Husi koji je na željezničkoj stanici Podlugovi zaklao Marka. Kada su pružni radnici, s kojima je to jutro raznosio pragove, upitali: Šta uradi, odgovorio je: I Marko je zaklo Musu na Kosovu. To je bilo prije petsto godina. Možda, al ja sam juće ćuo.
I još, žena mu je trudna, dobro se vladao.
Pomilovanje je nagrađivanje. A nagrađivanje je opravdavanje zločina zločinom. Da li treba neka hrvatska porodica za trideset godina, u nekom novom ratu, da strada zbog porodice Zec. Dabome da ne treba. Zato đubre treba strijeljati.
A i inače je sve gadljivo, kad je humanoljublje, pravo na drugu šansu i uljuđenje kazni spalo na Ivana Zvonimira Čička, drkadžiju za ljudska prava i slično, Budišinog i Savkinovg saborca iz ustašoidnog hrvatskog proljeća koje će, te 91. i drugih potonjih godina, inspirisati mnoge poštene ljude hrvatske da budu zločinci bez ikakve potrebe i mimo njihovog bića.
