IZVINJENJA NEMAJU SVRHE
Smireni i uljudni predsjednik Srbije, Boris Tadić, opet se izvinjavao onima nad kojima su i nad čijima su, divljaci počinili zločine u ime Srbije.
U višestranim divljačkim građanskim ratovima izvinjenja nemaju svrhe.
Mislim da Tadić to nije trebao da radi, ni prije ni danas. Naročito ne na dan Republike Srpske. Na taj način se priznaje da je Republika Srpska nastala i na zločinima. I na zločinima su nastale sve države bivše SFRJ. Naročito Hrvatska, BiH, Kosovo. Jedino Srbija nije nastala na zločinima. Srbija je bila prije svih.
Ali drugi aspekt je bitniji.
Svi oni koji traže izvinjenja, traže ih od Srbije i od Srba. Srbija i Srbi ni od koga ne traže izvinjenja. To govori o kolektivnom istorijskom kompleksu pojedinih naroda. Neću da budem uvredljiv pa ne obrazlažem. Hrvati i Bošnjaci traže izvinjenja od Srba i Srbije samao stoga što imaju kompleks krivice iza sebe. I jedni i drugi znaju da su činili zločine. Njihove vojne regularne kao i paravojne jedinice. Osim toga, zločini se na brdusinama mržnje ne mogu gledati samo u jednoj ravni. Jer, neki su izravnavani sa zločinima suprotne strane u Drugom svjetskom ratu. Hrvatski jurišnici, mada ih je manjina u odnosu na Hrvate, ne mogu tražiti izvinjenje Srbije i ne mogu tužiti Srbiju za genocid kao što to egzaltirano podržava leptirasti, vodnjikavi i celofanski predsjednički kandidat Josipović koji svoju namirisanu guzicu nije izlagao na ratištima gdje su domoljubi ginuli sasvim obično, bez pedigrea i u tišini, jer ne znaju gdje im je 300-400 tisuća Srba koji su bili u SR Hrvatskoj i u Ustavu SR Hrvatske.
Jednako pravo nemaju ni Bošnjaci, Muslimani i muslimani. Njihov zatvorski vođa, Izetbegović, zvani Islamska Deklaracija, promovisao je politiku muslimanske usamljenosti, čistote i kompaktnosti jer se islamski način života, običaji i pravo ne mogu ostvariti ako postoje primjese, zagađenje i kontaminacija drugim nacijama. Takva politika se može provesti jedino zločinima. A to uzrokuje i zločine drugih.
Oni koji od Srbije i Srba traže izvinjenje ponašaju se kao lešinari. Svjesni da nije utemeljena njihova samožalopojka o žrtvi i o tuđem genocidu, etničkom čišćenju i agresiji. Oni podsvjesno osjećaju glad za pobjedom koje nema, kao lešinari, podsvjesno gladni, koji jedu već trulo meso, tako i oni vode već završeni rat. Oni žele da se presudama i izvinjenjima napiše istorija o njihovom vlastitom herojstvu, džihadstvu, šehidstvu i domoviteštvu.
A radi se o običnom divljaštvu na svim stranama. Heroji ne izniču iz govana, dragi moji izvinjenozborci i izvinjenotrašci.
Izvinjenja imaju smisla samo u tolerantnoj, ljudskoj kolektivizaciji.
U kaljuži mržnje, višedecenijske i viševjekovne, izvinjenja se smatraju slabom tačkom i stoga se na njima toliko i insistira.
Osim toga, oni zločinci nad porodicom Zec, nisu zo zvjerstvo učinili u ime Hrvatske i u ime Hrvata. Kao ni drugi nešto isto ili gore, u ime Republike Srpske i Srbije.
Svako puca vlastiti metak i svako je životinja za sebe.
Smireni i uljudni predsjednik Srbije, Boris Tadić, opet se izvinjavao onima nad kojima su i nad čijima su, divljaci počinili zločine u ime Srbije.
U višestranim divljačkim građanskim ratovima izvinjenja nemaju svrhe.
Mislim da Tadić to nije trebao da radi, ni prije ni danas. Naročito ne na dan Republike Srpske. Na taj način se priznaje da je Republika Srpska nastala i na zločinima. I na zločinima su nastale sve države bivše SFRJ. Naročito Hrvatska, BiH, Kosovo. Jedino Srbija nije nastala na zločinima. Srbija je bila prije svih.
Ali drugi aspekt je bitniji.
Svi oni koji traže izvinjenja, traže ih od Srbije i od Srba. Srbija i Srbi ni od koga ne traže izvinjenja. To govori o kolektivnom istorijskom kompleksu pojedinih naroda. Neću da budem uvredljiv pa ne obrazlažem. Hrvati i Bošnjaci traže izvinjenja od Srba i Srbije samao stoga što imaju kompleks krivice iza sebe. I jedni i drugi znaju da su činili zločine. Njihove vojne regularne kao i paravojne jedinice. Osim toga, zločini se na brdusinama mržnje ne mogu gledati samo u jednoj ravni. Jer, neki su izravnavani sa zločinima suprotne strane u Drugom svjetskom ratu. Hrvatski jurišnici, mada ih je manjina u odnosu na Hrvate, ne mogu tražiti izvinjenje Srbije i ne mogu tužiti Srbiju za genocid kao što to egzaltirano podržava leptirasti, vodnjikavi i celofanski predsjednički kandidat Josipović koji svoju namirisanu guzicu nije izlagao na ratištima gdje su domoljubi ginuli sasvim obično, bez pedigrea i u tišini, jer ne znaju gdje im je 300-400 tisuća Srba koji su bili u SR Hrvatskoj i u Ustavu SR Hrvatske.
Jednako pravo nemaju ni Bošnjaci, Muslimani i muslimani. Njihov zatvorski vođa, Izetbegović, zvani Islamska Deklaracija, promovisao je politiku muslimanske usamljenosti, čistote i kompaktnosti jer se islamski način života, običaji i pravo ne mogu ostvariti ako postoje primjese, zagađenje i kontaminacija drugim nacijama. Takva politika se može provesti jedino zločinima. A to uzrokuje i zločine drugih.
Oni koji od Srbije i Srba traže izvinjenje ponašaju se kao lešinari. Svjesni da nije utemeljena njihova samožalopojka o žrtvi i o tuđem genocidu, etničkom čišćenju i agresiji. Oni podsvjesno osjećaju glad za pobjedom koje nema, kao lešinari, podsvjesno gladni, koji jedu već trulo meso, tako i oni vode već završeni rat. Oni žele da se presudama i izvinjenjima napiše istorija o njihovom vlastitom herojstvu, džihadstvu, šehidstvu i domoviteštvu.
A radi se o običnom divljaštvu na svim stranama. Heroji ne izniču iz govana, dragi moji izvinjenozborci i izvinjenotrašci.
Izvinjenja imaju smisla samo u tolerantnoj, ljudskoj kolektivizaciji.
U kaljuži mržnje, višedecenijske i viševjekovne, izvinjenja se smatraju slabom tačkom i stoga se na njima toliko i insistira.
Osim toga, oni zločinci nad porodicom Zec, nisu zo zvjerstvo učinili u ime Hrvatske i u ime Hrvata. Kao ni drugi nešto isto ili gore, u ime Republike Srpske i Srbije.
Svako puca vlastiti metak i svako je životinja za sebe.
