SASTANAK U TURSKOJ
Turska, konačno je jasno, ima ozbiljne namjere sa Bosnom i Hercegovinom. Onaj ministar, Davutoglu, nije, u Sarajevu, samo prepričavao svoje knjige. Mnogi spoljnopolitički potezi Turske, prema Kurdima, prema Jermeniji... govore o ozbiljnim namjerama prema BiH. Razgovori sa Srbijom o kupovini JAT-a takođe imaju svoju svrhu koja se ogleda u premasrpskoj dobronamjernosti i sticanju srbijanske naklonosti što bi moglo da se iskoristi u uticaju Srbije na Republiku Srpsku.
Prvi cilj je ostvariti kakve takve funkcionalne, centralizovane ustavne promjene kako bi se zaustavio trend konstituiranja, ustavoučvršćenja, položaja Republike Srpske u BiH. Ta kočnica bi značajno oslabila političku snagu hrvatskih zahtjeva u BiH, zahtjeva koji se ne mogu izbjeći a idu za ravnopavnim entitetskim, teritorijalnim i političkim tretmanom u BiH. A sve su očigledniji i ne mogu se više izbjeći ni uticaji iz Hrvatske. Jer, kogod pobijedi na predsjedničkim izborima, dovoljno je obećao, rekao i obrazložio potrebu brige o ravnopravnosti Hrvata, ali sada na demokratski i evropski a ne na tuđmanizirani način upotrebe Hrvata kao žetona, da se neće moći, kao državnik, ponašati zaboravno i neučinkovito.
Za taj prvi korak Turskoj treba jedan politički glas Bošnjaka ili jedinstvo političkih zatjeva sarajevskih bošnjačkih političkih stranaka.
Turska je, tako, vrlo brzo, pošto je dobila dozvolu da se rasprostire na Balkan i na BiH, uvidjela ono što Sarajevski Politički Krug ne uviđa dvije decenije. Usamljeno, razjedinjeno i sitnošićardžijsko čekanje da neki Visoki iz ohaera ili iz Vašingtona, učini posao za nas a da baš ja izjašem direktno u vlast na bijelom konju (po receptu Lagumdžije Za Promjene), dovela je bošnjačku političku artikulaciju do zida. Stoga je Turska pozvala Silajdžića, Tihića i Lagumdžiju, na janjetinu. Odazvao se, predvidljivo, samo Silajdžić. Jer, on je igrač Turske i jer ne odustaje od ambicija da bude glavni a da mu Tihić i Lagumdžija, dođu na noge, makar i u Tursku, i da slušaju.
Istorijski, Silajdžić i Turska su još u otomanskom vremenu. Ako nešto hoćeš da riješiš, vati se Stambola. Pri tome bi Silajdžić morao znati da se neće prezati ni od drugih rješenja. Naći će se neko drugi, pa makar Sokolović. Tihić i Lagumdžija bi trebali da znaju kolika je snaga igrača iza njih i dokle će moći odolijevati najezdama turskih diplomatsko-terotorijalnih hordi. Srbija bi trebala da zna da, pošto je Kosovo izgubljeno, Tursku ne treba puštati pod Smederevo.
Srbi i Hrvati u BiH moraju novu realnost sagledati hladno i pripremiti se na otomansko utopljavanje. Kako piše Željko Raguž i posljednjem broju Crkve na kamenu, pastoralno-informativnog lista hercegovačkih biskupija: Ako muslimani imaju namjeru s vrmenom od BiH napraviti „muslimansku Bosnu“, za što svakim danom nude dokaze, neminovno je zajedničko srpsko-hrvatsko suprotstavljanje takvoj namjeri. Mislim da je u tu, opštu, svrhu, kolikogod dnevnopolitički bio, organizovan i sastanak HDZ –a i SNSD-a u Banjaluci. A da je na vrijeme shvaćena Izetbegovićeva žrtva mira zarad BiH, srpsko-hrvatska saradnja je mogla okrenuti tok ratne istorije u sasvim drugom smjeru, bez nepotrebnih žrtava i sa mnogo bližom Evropom.
Neodržani sastanak u Turskoj treba shvatiti kao vrh ledenog brijega ali i kao početak turskih konsultacija.
Još igrača ima, na sceni i iza scene.
Turska, konačno je jasno, ima ozbiljne namjere sa Bosnom i Hercegovinom. Onaj ministar, Davutoglu, nije, u Sarajevu, samo prepričavao svoje knjige. Mnogi spoljnopolitički potezi Turske, prema Kurdima, prema Jermeniji... govore o ozbiljnim namjerama prema BiH. Razgovori sa Srbijom o kupovini JAT-a takođe imaju svoju svrhu koja se ogleda u premasrpskoj dobronamjernosti i sticanju srbijanske naklonosti što bi moglo da se iskoristi u uticaju Srbije na Republiku Srpsku.
Prvi cilj je ostvariti kakve takve funkcionalne, centralizovane ustavne promjene kako bi se zaustavio trend konstituiranja, ustavoučvršćenja, položaja Republike Srpske u BiH. Ta kočnica bi značajno oslabila političku snagu hrvatskih zahtjeva u BiH, zahtjeva koji se ne mogu izbjeći a idu za ravnopavnim entitetskim, teritorijalnim i političkim tretmanom u BiH. A sve su očigledniji i ne mogu se više izbjeći ni uticaji iz Hrvatske. Jer, kogod pobijedi na predsjedničkim izborima, dovoljno je obećao, rekao i obrazložio potrebu brige o ravnopravnosti Hrvata, ali sada na demokratski i evropski a ne na tuđmanizirani način upotrebe Hrvata kao žetona, da se neće moći, kao državnik, ponašati zaboravno i neučinkovito.
Za taj prvi korak Turskoj treba jedan politički glas Bošnjaka ili jedinstvo političkih zatjeva sarajevskih bošnjačkih političkih stranaka.
Turska je, tako, vrlo brzo, pošto je dobila dozvolu da se rasprostire na Balkan i na BiH, uvidjela ono što Sarajevski Politički Krug ne uviđa dvije decenije. Usamljeno, razjedinjeno i sitnošićardžijsko čekanje da neki Visoki iz ohaera ili iz Vašingtona, učini posao za nas a da baš ja izjašem direktno u vlast na bijelom konju (po receptu Lagumdžije Za Promjene), dovela je bošnjačku političku artikulaciju do zida. Stoga je Turska pozvala Silajdžića, Tihića i Lagumdžiju, na janjetinu. Odazvao se, predvidljivo, samo Silajdžić. Jer, on je igrač Turske i jer ne odustaje od ambicija da bude glavni a da mu Tihić i Lagumdžija, dođu na noge, makar i u Tursku, i da slušaju.
Istorijski, Silajdžić i Turska su još u otomanskom vremenu. Ako nešto hoćeš da riješiš, vati se Stambola. Pri tome bi Silajdžić morao znati da se neće prezati ni od drugih rješenja. Naći će se neko drugi, pa makar Sokolović. Tihić i Lagumdžija bi trebali da znaju kolika je snaga igrača iza njih i dokle će moći odolijevati najezdama turskih diplomatsko-terotorijalnih hordi. Srbija bi trebala da zna da, pošto je Kosovo izgubljeno, Tursku ne treba puštati pod Smederevo.
Srbi i Hrvati u BiH moraju novu realnost sagledati hladno i pripremiti se na otomansko utopljavanje. Kako piše Željko Raguž i posljednjem broju Crkve na kamenu, pastoralno-informativnog lista hercegovačkih biskupija: Ako muslimani imaju namjeru s vrmenom od BiH napraviti „muslimansku Bosnu“, za što svakim danom nude dokaze, neminovno je zajedničko srpsko-hrvatsko suprotstavljanje takvoj namjeri. Mislim da je u tu, opštu, svrhu, kolikogod dnevnopolitički bio, organizovan i sastanak HDZ –a i SNSD-a u Banjaluci. A da je na vrijeme shvaćena Izetbegovićeva žrtva mira zarad BiH, srpsko-hrvatska saradnja je mogla okrenuti tok ratne istorije u sasvim drugom smjeru, bez nepotrebnih žrtava i sa mnogo bližom Evropom.
Neodržani sastanak u Turskoj treba shvatiti kao vrh ledenog brijega ali i kao početak turskih konsultacija.
Još igrača ima, na sceni i iza scene.
