HOĆU, NEĆU HEĆU
Slučaj Vlade Federacije, to sarajevsko političko pozorište malih i eksperimentalnih scena, simptomatičan je uzorak, poligon i pokazna nastava.
Poznat je stari vic o Hasi koji je imao ljubavnicu, pored žene i petoro djece. U tom opštem emotivnom rastrzanju živio je godinama dok nije spavanje u jednom krevetu a uživanje u drugom postalo neizdržljivo pa se jednog dana obratio hodži. Misli, učen je, zna s ljudima. Ne znam šta da radim. Razvedi se. Ali, sa Fatom imam djecu. Onda ostavi ljubavnicu. Ali, volim je. Onda se razvedi. Ali, šta će reći dunjaluk. Prekini sa ljubavnicom i smiri se. Ali, i ona mene voli. Veliš, voliš je. Jakako. Da li bi zbog nje promijenio vjeru. Bi. Pa onda idi popu Jovanu pa njega zajebavaj a mene ostavi mojim poslovima.
U tom vicu su svi učesnici Sarajevskog Malog Pozorišta. Volim Zlaju ali ne mogu da ostavim Harisa. Volim Federaciju ali ne diraj mi Heću. Može Fudo za predsjednika Vlade ali hoću Heću. Nije važan Fudo, neću Heću...
Taj trostrani stršljenik, računam tu Esdea, Esbeiha i Esdepe, garniran sa par opnokrilaca opremljenih kliještima, pokazuje do kog je prizemnog interesa ogoljena borba za vladavinu nad vlašću.
Razumije se da vlast podrazumijeva ili da počiva na interesima. Ne razumije se i nije prirodno da interesi imaju svoju vlast nad strankama koje nemaju svoje političke programe koji mogu da apsorbuju i partikularne grupne interese.
Dabome, da me ne uzbuđuje stanje u sarajevskom stršljeniku, ni promil koliko ljubavnica Hasu.
Razmišljam, samo, kako bi se takvo stanje, umnoženo, uvećano i utragičeno, praktikovalo i da je BiH centralizovana, sarajevizovana i unitarizovana.
Tada bi se sudbina svih krajeva naše državne Države, rješavala oko sudbine nekog Heće, Sulje i Harisa. A Livno, Bihać, Kalinovik, Gradiška i Trebinje imali bi ot toga koristi koliko i sada od činjenice da je Hećo neki ministar nečega.
Njih trojica, znate vi dobro koja trojica, ubiše se pričama o Državi Bosni, pa i Hercegovini, dodajući je kadgod moraju, a ne mogu da riješe obični vlastiti sokački brlog.
Kako će onda riješiti pitanje Bošnjaka ili sutra, ne daj bože, pitanje Bosne i Hercegovine.
Slučaj Vlade Federacije, to sarajevsko političko pozorište malih i eksperimentalnih scena, simptomatičan je uzorak, poligon i pokazna nastava.
Poznat je stari vic o Hasi koji je imao ljubavnicu, pored žene i petoro djece. U tom opštem emotivnom rastrzanju živio je godinama dok nije spavanje u jednom krevetu a uživanje u drugom postalo neizdržljivo pa se jednog dana obratio hodži. Misli, učen je, zna s ljudima. Ne znam šta da radim. Razvedi se. Ali, sa Fatom imam djecu. Onda ostavi ljubavnicu. Ali, volim je. Onda se razvedi. Ali, šta će reći dunjaluk. Prekini sa ljubavnicom i smiri se. Ali, i ona mene voli. Veliš, voliš je. Jakako. Da li bi zbog nje promijenio vjeru. Bi. Pa onda idi popu Jovanu pa njega zajebavaj a mene ostavi mojim poslovima.
U tom vicu su svi učesnici Sarajevskog Malog Pozorišta. Volim Zlaju ali ne mogu da ostavim Harisa. Volim Federaciju ali ne diraj mi Heću. Može Fudo za predsjednika Vlade ali hoću Heću. Nije važan Fudo, neću Heću...
Taj trostrani stršljenik, računam tu Esdea, Esbeiha i Esdepe, garniran sa par opnokrilaca opremljenih kliještima, pokazuje do kog je prizemnog interesa ogoljena borba za vladavinu nad vlašću.
Razumije se da vlast podrazumijeva ili da počiva na interesima. Ne razumije se i nije prirodno da interesi imaju svoju vlast nad strankama koje nemaju svoje političke programe koji mogu da apsorbuju i partikularne grupne interese.
Dabome, da me ne uzbuđuje stanje u sarajevskom stršljeniku, ni promil koliko ljubavnica Hasu.
Razmišljam, samo, kako bi se takvo stanje, umnoženo, uvećano i utragičeno, praktikovalo i da je BiH centralizovana, sarajevizovana i unitarizovana.
Tada bi se sudbina svih krajeva naše državne Države, rješavala oko sudbine nekog Heće, Sulje i Harisa. A Livno, Bihać, Kalinovik, Gradiška i Trebinje imali bi ot toga koristi koliko i sada od činjenice da je Hećo neki ministar nečega.
Njih trojica, znate vi dobro koja trojica, ubiše se pričama o Državi Bosni, pa i Hercegovini, dodajući je kadgod moraju, a ne mogu da riješe obični vlastiti sokački brlog.
Kako će onda riješiti pitanje Bošnjaka ili sutra, ne daj bože, pitanje Bosne i Hercegovine.
