ЗНАМ, МНОГИ БИ,

НАРОЧИТО

У ЕУРОАТЛАНТИДИ,

ВОЉЕЛИ ДА

МИЛОШЕВИЋ ЈОШ ХОДИ
Кадгод нема Вијагре, или кадгод нестане Билобила, па забораве гдје су метнули Вијагру, да им се Кврган дигне на Србе, они им на врат навуку Милошевића. У задње вријеме, кад чујем кораке иза себе, окренем се, да није Милошевић, СМЈ. И, јебо ги он.
Кврган се нарочито диже, или им га неко диже, иноземним унитаристима и туземним Уживаоцима Жртвених Опијата. Сарајевским политичко-интелектуалним шићарџијама.
Одавно је јасно да Валентин Инцко, као и сви високи представници прије њега, осим Карла Билта, стоји и дјелује на бошњачкој, сарајевској и унитаристичкој страни.
Сада је, међутим, у интервјуу бечком Куриру, почео и да прича и размишља бошњачким језиком сарајевских ратних унитариста и обмањивача. Рекао је да отцјепљење Републике Српске није могуће јер би то био постхумни успјех Слободана Милошевића и исплативост етничког чишћења.
И Новак Ђоковић је постхумна награда Слободану из Пожаревца. И отцјепљење Косова је награда Милошевићу.
Вријеме је да се Инцко, и други, упозоре да престану Републици Српској и Србима овдје непрестано товарити на врат Слободана Милошевића. Срби су овдје живјели и прије Милошевића, постоје ископине о томе, и имали своје, искључиво овдашње, политичке, националне и економске интересе. Срби су прије Милошевића држали трговачки свијет Мостара, касније и Бањалуке. Господска улица у Бањалуци, у комунизму позната као Улица Веселина Маслеше, Милошевићевог Србина, јелде, звала се Господска. По Србима.
Да се питало Слободана Милошевића, а нарочито да га се овдје слушало, Републике Српске не би било ни у забиљешкама интернационалних мајстора деструкције.
А што се тиче етничког чишћења, и та флоскула је типична бошњачка, сарајевска, унитаристичка пропаганда. Припадници трију нација у БиХ нису могли да живе заједно и то не можете нико, па ни Инцко, звати етничким чишћењем за које су одговорни Срби.
Срби, Хрвати и Муслимани су се Етнички Рашчистили. Хрвати и Муслимани су били братски позастављени у Федерацији, сијамизирани у Вашингтону, еј, па је и тамо дошло до тог Етничког разгеографисања. Да није Милошевић.
Сва историја је Историја Етничког Чишћења. Све државе Европе настале су окупљањем својих са својима. Ни једна земља се не зове Грађанија, Осталија, Можекакохоћешонија... већ Француска, Турска... падоше ми на памет јер се нарочито воле.
Инцку могу само да поручим да о Републици Српској, ако не може својом, не размишља ни бошњачком главом. И не гата о томе да је распад Социјалистичке Федеративне Републике Југославије завршен.
Још ће маховине са Инцковог Надгробног поотпадати док се тај распад заврши.

POSLJEDICE
POLITIČKOG
ISLAMA
Politički Islam u BiH, u njenom muslimanskom dijelu, ne može samo da se smatra spojem tradicije i odgovora na nova vremena. On se ovdje mora gledati i kroz prizmu njegovih posljedica.
Posljedice takve politizacije, koja ovdje nije tekla kao u nekim drugim islamskim geografijama, relativno organizovano, prirodno i konzistentno, nego anarhično, militantno pa često i zločinstveno, vidljive su po vjeru, po muslimane, po kolektivitet u nacionalnom, političkom, interesnom i savremenom smislu.
Evidentiram neke:
• Podvojenost. Neka vrsta priručne šizofrenije u svim segmentima. Recimo, profeser Rešid Hafizović sa Fakulteta islamskih nauka, upućuje jasne kritike strukturama Islamske zajednice ali smatra da Srbi imaju ubilačke gene. Kad je, dakle, takav haos u glavi jednog intelektualca, kakav je zapeljaj mozga kod običnog Nosioca Zlatnog Ljiljana.
• Vehabizam. Već pomenuti Hafizović je izrekao jednu katastrofičnu tezu. Vehabije ne dolaze više po našu djecu, oni dolaze po tapiju na našu zemlju. Možda je stanje ipak nešto optimističnije. Ali činjenica je potpuna da su vehabije, koje ne treba gledati samo kroz Jašarevića i njegov Pokazni Terorizam, niti kroz bugojanski eksploziv, preplavile Islam ovdje. Vehabizam je sastavni dio Islama. Uzalud Hafizović kritikuje taj oblik kratkopantalonog i kratkointelektnog pokreta, govori da su to izmislili Englezi, jer Vehabizam potiče odavno, od ibn Abdulvehaba i njegove saradnje sa plemenom Sauda koje vlada još i danas i koje produkuje Vehabizam za cijeli svijet. Vehabizam je dobro uprijemljen od Islamske zajednice i on se odavde više ne može iskorijeniti.
• Destrukcija demokratskih procedura. Demokratija, demokratske procedure, transparentnost, socijalni aspekt, nisu stanovnici, ni podstanari čak, Islama. Islamskim zemljama, mnogima, caruje apsolutizam, diktatura, neravnopravnost. Politički islam u BiH ruši proceduralnost, institucionalnost i ravnopravnost jednako kako vehabije ne priznaju sudski sistem i ostale uzusne sisteme države. Najvidljivija Destrukcija Demokratskih Procedura jeste Vlada Federacije. Nelegalna i neustavna. Istvoremeno je i primjer nacionalne neravnopravnosti. Ostaje još samo da vidimo da sin Nermina Nikšića jednog dana naslijedi oca na mjestu predsjednika Vlade pa da islamska mračna neproceduralnost bude potpuna.
• Žrtveni nacionalizam. U BiH je proces stvaranja nacije kod muslimana bio izuzetno komplikovan. I još nije završen. Deklarativno Bošnjaštvo to ne garantuje. U cijelom Islamu vjera nadvladava naciju a ovdje se one miksaju prema dnevnim političkim potrebama. Vjera i Nacija kod muslimana u BiH su naročita vrsta mljevenog mesa zasijanog bacilima nacionalizma. Taj nacionalizam nije prirodan. Prirodan je onaj nacionalizam koji je vezan za naciju. Ovaj, vjersko-nacionalni je derivatni, kancerogeni, mutantni, i tim manje kontrolan, manje predvidiv, manje evropejan i manje civilizovan. Njemu je imanentna agresivnost koju crpi katkad iz anarhične popolitikovane vjere, katkad iz prevjerene nacije. A sve to garnirano sa tradicionalnim vrijednostima Islama da muslimani ne žive sa drugima na istom, njihovom području.
• Nesigurnost. Kompaktan islamski svijet se temelji na sigurnosti koja ponekad graniči sa učmalošću, ustajalošću i konzervativizmom. Ovdje, u BiH, ta sigurnost je nestala sa najezdom na Mirnog Muslimana Bosne i zahtjevom da se on pretvori u Ratnika, u Šehida, u Osvetnika, u Žrtvu. Evropsko, zapadno i hrišćansko okruženje pospješuju tu nesigurnost pa je realno očekivati deformitetna kolektivna ponašanja koja ne moraju samo da se artikulišu kroz vehabizam i terorizam.
• Nepouzdanost. Politički islam u BiH, kojeg možda treba označiti kao Političko Vjersko Bošnjaštvo, pretjerao je u pragmatičnosti koja je paktirala sa svima kako bi prošla proces Alijinog Žrtvovanja Mira zbog BiH. U paktu je PVB bilo sa Hrvatima i Ustašama, sa Amerikancima, sa Al Kaidom, sa Terorizmom... mnoge od tih paktara PVB je napustilo u pretvorilo ih u neprijatelje. To Srbima i Hrvatima u BiH sugeriše da je nesigurno držati se bilo kakvog dogovora sa Političkim Vjerskim Bošnjaštvom.
• Islamosmjernost. BiH je evropsko područje. A i okružena je potpuno hrišćanskim svijetom. PVB se, međutim, ni za šta ne obraća Evropi, nekoj evropskoj sili, EU, više ni SAD, nego islamskim zemljama. I to za sve, od privredne, finansijske, političke i krajnje banalne zahtjevne sfere, do poziva na miješanje u unutrašnje stvari BiH i proskribovanje srpskih lidera. O vjerskom segmentu da ne govorimo. Posljednja Islamosmjernost bila je Cerićev zahtjev da se Dodik u islamskim zemljama proglasi Nepoželjnom Ličnošću. To je, Islamosmjernost, znak potunog autizma i autogetoizacije koja će dovesti do neizlječivih kolektivnih trauma i modifikacija kolektivne svijesti muslimana.
Dakle, avantura sa Žrtvovanjem Mira za BiH, još traje. Još nije sazrelo vrijeme da se podvuče crta i saberu štete i posljedice.

ISLAMIZAM

I POLITIČKI ISLAM U BiH
Bez obzira što Islamska zajednica BiH odbija da je se poistovjeti sa političkom organizacijom ili političkom strankom, a u sljedećem pasusu doslovno saopštava “Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini će kontinuirano i beskompromisno ukazivati i protestirati protiv kršenja prava Bošnjaka muslimana, omalovažavanja i stigmatizacije islama i muslimana, te tražiti načina da se osigura poštivanje prava muslimana i dostojanstvo islama i islamskih vrijednosti. To je njeno ustavno i moralno pravo i obaveza, bez obzira da li se to nekom sviđalo ili ne.”, ona je danas neprikosnoveni generator Islamizma i Političkog Islama, ne samo u BiH.
Islamizam i Politički Islam su neosporni akteri političke sfere. Njegovi protagonisti su političari kolikogod bili zaodoreni vjerskim uniformama. Službenici Islamske zajednice govore o progonima Bošnjaka, o jednom čovjeku – jednom glasu u Mostaru itd. I sve su to političke kategorije i političke borbe. Da li su svi Bošnjaci u Hercegovini aktivni, praktikovni, vjernici. Pa čak i ako jesu njihovo vjersko biće se mora odijeliti od politilčkog bića i političkog interesa. Ako ni zbog čega, onda zbog toga što postoje političke stranke, parlamentarizam, izvanvjerovni zakoni, propisi i procedure. Postoji kakva, takva država koja još nije zamijenjena crkvom ili Islamskom zajednicom.
Politički Islam je u BiH stupio na scenu odustajanjem Fikreta Abdića od najvećeg broja glasova tadašnjih Muslimana i muslimana i predajom tog mjesta Aliji Izetbegoviću. Fikret je, bez obzira što je hodžin sin, bio politički predstavnik Muslimana pa i građana, a Alija je bio vjerski predstavnik Muslimana i muslimana.
Taj defintivni prelazak Muslimanske vjere, kako se može označiti dotadašnji ispodkomunistički, porodični Islam, u Islamizam i Politički Islam zakovan je vezivanjem zastava sa ljiljanima i zastava sa šahovnicama. Jer, SDA je već sa Alijom na čelu bila vjerska stranka, poslije je i takozvana Armija BiH bila vjerska vojska, itd. HDZ BiH, pak, bio je čista politička organizacija sa teritorijalnim pretenzijama prema cijeloj BiH.
Alijina teza o tome da muslimani ne mogu da ostvare svoje društvo ako nisu sami i ako se ne organizuju po svojim zakonima, te islamizacija političke stranke, vojske, uvođenje vjerskih običaja u državne i demokratske institucije, osnovni je postulat Islamizma ovdje. Islamisti smatraju da Šerijat, Islamski vjerski zakon, mora biti osnova za sve zakone u društvu.
Ciljevi Islamista su uvijek politički a ne vjerski.
U BiH je Islamizam nastojao od samog početka da Islam stavi na mjesto pojedinca kao građanina, kao pripadnika naciji, na mjesto Naroda, na mjesto Zapadne Demokratije, uopšte, na Čelno mjesto svega. Dugoročnim razaranjem političke artikulacije koja je postala ovisna o Sisi Gotovanstva, koju su obilato pumpali dijelovi međunarodne zajednice i manipulatori, nesposobnošću da SDA preraste u klasičnu političku stranku i nemogućnošću da tobožnja moderna, lijeva i multietnička SDP artikuliše političke interese Bošnjaka, ne muslimana, otvorio se prostor za politički angažman Islamske zajednice. Tog prostora je bilo i za druge dvije vjerske zajednice ali su one same, i rast političke scene, učinile da se povuku u svoje duhovne transverzale. Koliko, toliko. Na sceni je, u punom sjaju, ostao Reis Cerić koji je preduzeo klasične političke akcije i u BiH, i izvan BiH, i prema Bošnjacima, i prema Muslimanima, i prema strancima, i prema Evropi, i prema regiji.
Pa i ovo što saopštava služba Rijaseta, znači to.
Islamizam je politička ideologija koja spaja moderni muslimanski identitet, grupni i pojedinačni, i pripadnost tradiciji. Kod pravoslavaca taj spoj se ispraznio, kao neka vrsta vjerskog elektriciteta, naglim i masovnim slavljenjem slava i krštenjem bez držanja na krstu jer je krštenik imao i mnogo godina i mnogo kilograma. Dalje nije bilo potrebe da se ide jer su Pravoslavci već imali i grupni i pojedinačni identitet. Muslimani su manjkali u tom identitetu, naročito u kolektivnom. I u taj prostor je ušla Islamska zajednica. Dok je Politička Muslimanska Zajednica lutala od Bošnjaka, Bosanaca, Muslimana, Multietničara, Građana…
Iako je ušla u taj prostor nije uspjela da provede proces da Nacija zamijeni Religiju. Naprotiv, Islamska zajednica čini sve da Religija, Islam, Politički Islam kao ideologija, pokrije i vjeru, Islam, i naciju, Bošnjake i Bosance.
Treba pri tome, ovdje u BiH, imati na umu da je Islamizam u svijetu, globalni odgovor na zapadno vladanje, kolinijalizam, energetizam, svakovrsni getizam. Stoga i vjerska i politička faktorija kod muslimana u BiH neprestano insistira na agresiji, okupaciji, genocidu, pokoravanju, velikosrpskim hordama i pohodima, jer to je u svijetu, oprobano, već proizvelo nacionalizam kod muslimana. Islamska zajednica BiH je sada u sedlu Muslimanskog nacionalizma, mnogo više nego u sedlu vjerskog preporoda i kolektivizacije vjere.
Kako piše Tarik Kulenović, Zagrepčanin, 2006., BiH, kao i Sudan, Malezija, spada u zemlje u svijetu sa relativnom muslimanskom većinom i ima nekoliko mogućnosti:
• Stvaranje pluralnog društva
• Dominacija muslimanskih zajednica silom
• Dominacija muslimana parlamentarnom kontrolom
• Raspad države na etnoreligijske kompaktne države
Vjerske zajednice u tim mogućnostima ne treba da učestvuju. Ako je vjera od Boga, nije od Čovjeka. Ako je poslana Čovjeku, nije poslana Zlu. Ili, barem, nije poslana Politici.
Dabome, da pošteni gledač stanja prepoznaje šta se od ovih mogućnosti praktikuje, ili pokušava, šta se ne dopušta, za šta se ko zalaže i šta se čime uslovljava, odnosno šta šta produkuje.
Ako su muslimani i vjerska, i politička, i nacionalna većina, većinske su odgvornosti za civilizovane i humane mogućnosti među ovima. Odnosno, za načine.
Cerićevo djelovanje, kao Konjanika Političkog Islama u BiH, ne sugeriše da se ta odgovornost konstatuje.
Ofanziva koju on i službe IZ poduzimaju u aktuelnom višegodišnjem političkom mozaiku, nisu samo prizemno upravljene ka izborima na čelu IZ, nisu samo motivisane “sređivanjem” stanja i pomirbama u susjednim muslimnskim područjima.
Cjelokupnu aktivnost treba gledati kroz prizmu Prelomnice na koju je dospjela BiH, krahom Stopostotnjaka, krahom SDA kao nacionalne stranke, nesposobnošću SDP-a da iz aktuelnog dejtonskog mozaika i politikg miljea izvuče praktične političke koristi i formuliše ineterese svojih glasača, krahom unitarizma i centralizma i pojavom težnji za hegemonizmom, kod Većinskog Sarajeva, nad Srbima i Hrvatima i defintivnom propašću politike Ukidanja Republike Srpske Svaki Dan.
Ta Prelomnica može odrediti jednu od pobrojanih mogućnosti. U odnosu na njih odredio se i Dejtonski sporazum. Radi se o tome da se i on pokušao, i pokušava, srušiti kako bi se tiho instalirala Islamska Republika.
To je problem BiH, a ne ideologija Rajka Vasića.

KAKO RIJASET SKENIRA IDEOLOGE
Rijaset IZ se upeo iz petnih žila da analizira moju političku filozofiju i ideologiju. To može da mi godi ali može i da mi se gadi. Jer, u tom totalitarno-političko-istorijsko-optužničko-presuditeljskom morbidijumu ima svega samo nema Čiste Riječi Vjernika. Ponekad odgovarajuća služba Rijaseta polemiše sama sa sobom, ponekad me deklariše metom a ponekad potura ono što nigdje nema u mojim tekstovima.
Stoga dajem samo neophodne opomene.
• Ne opravdavam genocid nego tvrdim da nije ustanovljeno da je izvršen. Ne prihvatam da Srbima kalemite i buduće genocide, pošto smatrate da ste im jedan već natovarili. I podsjećam da tema moje rečenice Zemlja je neosprono hrišćanska, nije nikakav genocid.
• Cijenim tvrdnju da su časni preci, prije dolaska Islama živjeli Ovdje. Iz čega proizlazi da su Hrišćani primili Islam. Nisu, dakle, kako kaže Služba Rijaseta, neki primili Hrišćanstvo a neki Islam. Nije to bila samoposluga. Nekima je Islam krvavo naturen.
• Kršćanstvo i Kršćane i ne možete proglasiti uljezima ni na Balkanu ni u Evropi. Ni ja nisam Islam proglasio uljezom. Dabome da imam riječ za to. Ali ne prihvatam da može da traži BiH za sebe. I da Hrišćani odu i ponesu samo blato na cipelama.
• Odbijam da budem odgovoran za izgrede nad vjerskim objektima IZ ili nasilje nad pripadnicima Islama, za izjave, za Mladića, za četnike, za pokrštavanje muslimana. Razmotrite i druge odgovornosti za te i druge događaje. Razaberite koliko je čije učešće u Ukupnoj Mržnji Ovdje. Nikad nije bilo da je jedan uvijek prav a drugi uvijek kriv. Politički i vjerski predstavnici muslimana su bili za razbijanje Jugoslavije. Ja nisam. Dobili ste ono što ste razbili. BiH sastavljenu od Republike Srpske i Federacije. Dobro ste dobili. Cerićev zahtjev da i muslimani treba da imaju svoju državu kao što su Slovenci, Hrvati i drugi dobili svoje na razvalinama SFRJ, ne samo da je Politički Islam nego je Politički Genocid nad druge dvije nacije u BiH. Dakle, učestvujete u spirali mržnje. Nakon takve izjave poglavara najbrojnije vjerske zajednice, očekujete da zamrem, da onijemim. I Srbi svi.
• Na svom blogu ne pišem kao “generalni sekretar”.

NEMA VIŠE DRŽAVA NA POKLON
Ti meni Efendijo, ja tebi Vojvodo. Prečestiti efendija Cerić, u daljem tekstu Efcer, obratio se Visokom predstavniku, Vojvodi Incku, u daljem tekstu Vojin, sa novogodišnjom čestitkom, u roku odmah, u kojoj zahtijeva Katul Ferman za Vasića Rajka, KMM. Kukala Mu Majka.
Prethodno sam odaslao neki redak na temu Hrišćanstva. Dokurčila mi, više ta mutnaetničnost, to građansko proseravanje, to sarajevsko idealiziranje smrdljive Miljacke, to ispodfesno moralisanje i popovanje svemu i svakome, pa ga zašiljim, plajvaz, i pokažem da mogu svaki dan. Neku izjavu da dam.
Kao, svi treba da uljudno, proeuropski, multidudučki da šutimo i ne vidimo da se radi o drugoj najezdi Islama na Evropu.
Ali. Evo šta sam rekao u jednom tekstu na blogu, povodom Blata na cipelama, klasičnog Političkog Programa Esdea, uz napomenu da to nije bila klasična izjava nego polemika sa imbecilnim saopštenjem jedne stranke u razgradnji.
A što se tiče Blata Na Cipelama. Bosna i Hercegovina je hrišćanska zemlja. Staro Hristjansko Zemlje. Samo Sablja i urođena slavenska i hrišćanska tolerancija omogućile su Islamu da ovdje opstane vijekovima.
Za sve te vijekove, pokazuje to esdeaovsko blato na cipelama, nisu primili ni ajet tolerancije. Kao i cijeli Islam što je nema.
Efcer se obratio Vojinu imputirajući da sam rekao Država je hrišćanska. I da Vojin zaviri u Dejton pa da saopšti. Rekao sam Hristajansko Zemlje, imitirajući staroslavenski jezik, usuprot starootomanskom. Ali reći ću i za Državu, polahko. Dođe vrijeme, sve se preokrene.
Efcer Gotovan bi da mu neki Stambolcar, Car na Miljacki, Sirota Vojin, dadne sve. I Naciju. I Državu. I Vjerski Prijestol. I Jezik. Uzmi, Ago, šta ti drago, ali ne diraj tuđe.
Efcer govori srpskim jezikom, kao i svi muslimani u BiH, kao i svi Bošnjaci. Nemam ništa protiv da ga zove Džrdžrskim jezikom, ako će to pomoći. To što kroz Zemlje, Naseobinu, protiče Rijeka Bosna, a Bosna je stara otomanska riječ, JMM, nije dovoljno da se ljudi oko nje imentuju Bosancima i da se sva Naseobina zove Bosna. I da se svi klanjamo kad se kaže Bosanci Efendije Cerića. Ne postoji Bosanski Narod na kojeg se poziva Efcer u pismu Vojinu.
Ne postoji ni Država na koju misli Efcer kad kaže Zemlja. Država nije ničija. Zato i ne postoji. Postoji međunarodno priznat prostor između Srbije i Hrvatske.
I ključna strvar, iako je Efcer dobro zna. Ovuda je Hristjanstvo hodilo davnije davnina. Kada su se rimske vojske vraćale, tri, četiri stoljeća nakon Raspeća. U tim povratcima iz Jeruzalema, stiglo je i Hristjanstvo. Stiglo duhom. Nije stiglo na konjima krvavim i ljudima osabljanim. Kao što je stigao Islam. Nemam ništa protiv ni Islama. Stigao, ostao, dobro. Ali, prava vjera i prava ljudovitost nalaže: Budi miran u tuđem gnijezdu.
Ne može se sve prisvojiti. I Bogumuli. I Stećci. I Srbi. I Hrvati. I Koridor. I Sarajevo. Sarajeva mi je najžalije.
Samo čekam kad će glagoljica biti prisvojena. I Hrvatska ćirilica. I Ćirilo i Metodije. I Vuk. Nosio je fes, STJ.
Zemlja Hrišćanska je. Kao i sva Evropa što je hrišćanska. A na Zemlji Hrišćanskoj ima svega pod bijelim nebom. I neka ima. Ne vidim razlog da se zbog toga traži moja glava.
Ključna stvar. Nema više, dragi moj Prečestiti Efendijo, država na poklon. Nema ni jezika, ni nacija, vijekovi su potrebni za te stare, skoro izumrle zanate.
Ako je Kosovo bila Država Poklon, to ne važi za Tvoju Bosnu. To je bila nagodba. Dobro, priznaćemo otcijepljene Sloveniju i Hrvatsku. A vi ćete priznati Kosovo, kad dođe doba. Vidiš da je Frau došla da vrati dug, Prečestiti. BiH nije bila dio tog paketa. Ali. Alija je insistirao da žrtvuje mir. Pa, eto.
Zad imaš sto borbi. Za Državu. Za Naciju. Za Jezik. Za Zemlju. A dobro se zna da, ako može Vozdra na svećetir strane, ne može borba. I još protiv Rajka Vasića.

MERKELIZACIJA
Bez obzira što je Angela Merkel nekidan došla u Bgd, kod Predsidetelja, i rekla, mu, Najn Cimer Fraj, i što je, danas ili jučer, imala Tači Skrin na Kosovu, navijam za nju, Frau Steel, u borbi protiv Obama Libertas.
Upućeniji znaju da je u pitanju borba oko načina rješavanja finansijske krize u EU.
Angela Merkel zahtijeva Merkelizaciju, čvrstu disciplinu u zaduživanju. Obama preporučuje tržišnu slobodu i kratkoročne mjere kako bi se privukli Ulagači. Opaska autora: Ulagači su oni koji zavrću uši dok te finansijski pljačkaju, Investitori.
Razumijem da ni Merkel ni Obama, individualno, ne znaju mnogo o finansijama. Ali, mora se priznati da Frau zna mnogo o disciplini. I zato sam na njenoj strani.
Obama zna koliko su moćni Moćni u Americi i zato propovijeda uspostavljanje stabilnosti na tržištu i pridobijanje povjerenja Investitora, Ulagača.
Frau sa gađenjem gleda na Finansijsku Industriju Zapada i kada bi je neko natjerao da otvori logore, jamčim da bi to bilo isključivo za kreditodavce i kreditoprimce.
Frau, i Sarkozi, dobro znaju da EU nema instrumente koje ima jedna država koja ima jednu valutu, Kina ili SAD, iako o tome mnogi teoretičari razbijaju i svoje i tuđe glave i kucaju na otvorena vrata, kao i DSK, koji je nakon neuspjele klintonizacije, pušačenja, u Americi, u Kini držao predavanje baš o tome da EU nema stare državne alatke, sugerišući da je sve uzaludan posao i da Euro mora propasti, i, Frau i Sarkozi, primjenjuju ono što imaju u rukama. Disciplinu i nadgledanje zaduživanja.
Pored toga što im je to jedino ostalo, neodgovorno zaduživanje pokazuje da je Euro napadnut izvana i da teška boljka nije nastala iznutra, zbog Junajt Junajt Jurop. Zemlje ekonomske nediscipline i finansijskog neiskustva su odabrane u čoporu kao najlakše mete. Ulagači su znali da će prezaduživanjem dviju zemalja uzdramti temelje Eura i Eurozone. Nestabilne i neproceduralne demokratije, Italija i Grčka, prve su podlegle vegaskim peruškanim i mirišljavim gaćicama finansija i kriza se proširila.
Njemačka očito neće dozvoliti dalje zaduživanje. Niti inflaciju s kojom ima bolno iskustvo ali i znavši i ono što svako zna – da inflacija odnosi vlastite vrijednosti, produkte krvi i znoja, nekom drugom.
Još niko o tome ne govori ali i spor Obama – Merkel, gdje Obama insistira na kratkoročnim mjerama, stabilizaciji i ponovnom ujahivanju Investitora, Ulagača, u Eurozonu, kao i ostanak Engleske izvan Merkel Discipline, sugeriše monstruozni plan Finansijaša, iz vana, da se sruši ne samo Euro nego i Evropa.

DA LI SE KAMERON
BAŠ PRAVI ENGLEZ
Nakon što je Engleska odbila ući u zajednička pravila disciplinovanja i kontrole članica Eunije, kako bi se sanirala sadašnja finansijska i ekonomska kriza i preduprijedila buduća, a Sarkozi, na tom samitu, prošao kraj Kamerona kao kraj Turskog groblja, ostaje pitanje da li Engleska odmaže Evropi ili pomaže Americi.
Mada pojedini prekomorski autori iznose teze o tome kako je Odnos Amerike i Engleske pukao i kako se Amerika okreće Australiji jer Engleska ne može da odigra tu ulogu.
Obama je u ljubavi sa Australijom zbog razmještaja svojih snaga na njenom sjeveru. Tamo je, u korejsko-vijetnamskom trbuhu i na japanskom arhipelagu, odavno zasijan, ali i forsiran, strah od Vojne Kine. Zato se Čuvar razmiješta a Australija, zemlja ničega, postaje Partner.
Teza američkih autora, kako London nema takvo nešto za ponuditi Nebeskoj Demokratiji, pa ispada iz igre, više je propagandna prašina nego stvarno utemeljena tvrdnja.
Zbrajaju se, naime, kruške i jabuke. Engleska je ovdje Fuinansijski Igrač a Australija je tamo Igrač Vojnih Baza. Amerika je u Evropi geostrateški postigla što je mogla. I što su joj Rusi dozvolili. U Evropi nema tako brzorastuće opasnosti niti mogućnosti za nju, kao što je to slučaj sa Dalekim Istokom.
Ponašanje Kamerona prije treba gledati u svjetlu prikrivenog američkog igrača. Engleska je uvijek bila uz Ameriku. Nekad je i upravljala njenim odlukama. Iz petnih žila se, na primjer, upinjala da je opkoli propagandnom opasnošću od fašizma i nacizmna i da je uvuče u Drugi svjetski rat, znajući da se sama, sa Rusijom, neće oduprijeti pošasti. Možda je to bilo i posljednje upravljanje Amerikom od strane Engleske. Jer, nakon toga Engleska je uvijek podržavala Ameriku, čak i u gnusnom Iračkom ratu, Bler je trčkarao oko nogu Buša Mlađeg, kao mala bijela ošišana pudlica, znajući da mu lažu i da on laže o oružju za Masovno Uništenje. I znajući da će doživjeti Masovno Uniženje.
Obama je, mjesecima unazad, pritiskao Evropu da riješi krizu kao da je reaktor krize Ovdje a ne Tamo. Ja bih kurvanjski postupak Kamerona radije gledao kao Odmoć Evropi.
Jasno je da Finansijašima, čije je i srce i duša, ali i džep, u Americi, ne treba jedno jako valutno, i uopšte finansijsko područje, pored juanskog i rubaljskog. Engleska, možda, igra igru Valutnog Konja, znajući da evropska borba za Euro, bez Engleske može samo da bude duža i teža. Stoga je i Putin ponudio pomoć Eurozoni. Ne iz ljubavi prema Evropi, nego iz manjka ljubavi prema dolaru.
Budući finansijski i krizni događaji će pokazati da li je Engleska i sada Američki igrač, kao i dosad. Ali još ništa ne pokazuje da nije. Australija nije argument. Australija je samo malo veća od Kosova.

ŠTA STOJI
IZA BLATA NA CIPELAMA
Ideološki konfuzna, nacionalno dezorijentisana, politički deprofilisana, organizaciono segmentirana, Stranka Demokratske Akcije je odaslala svoj najnoviji politički softver – Kome se ne sviđa ovakva Bosna može da ide i da ponese samo blato na cipelama.
Naizlged, to je primitivizam istrošene ćaršije, posljedica taložine u supstanci sve amorfnije članske i organizacione strukture, nemoć lažnih nacionalista, tifusionistički znak bolesti stranačkog organizma i sifilistilčki razoren bilo kakav politički program, ili, pak, odgovor na aktuelnu krizu koja je nikla iz korijena kojeg ja zasadila baš ova stranka u njeno zlatno doba krvi i destrukcije.
Suštinski, taj putokaz izgona, upućen Srbima i Hrvatima, znak je totalne konfuzije u političkoj, nacionalnoj i državno-organizacijskoj sferi u koju je zapao muslimanski narod, njegovi intelektualci i njegovi političari.
Blato Na Cipelama je vrisak zavađene jetrve. To je domet ustajalog blatnjavog sokaka ili memljive ćaršije. To je Svjetonazor Jednog Pendžera. Horizont Basamaka. Širina Kapije. To je, u stvari, Bosanski Džihad.
Jer, Muslimanstvo u BiH, pod čim se podrazumijeva i biračka populaciji, i inteligencija i političari, uz dodatak njihovih mentora, od rata u kome su ponijeli vijenac lažnog pobjednika, nemaju političkog programa za Bošnjački narod, za muslimane u BiH, kao neophodnu orijentaciju za svaki kolektivitet i za pozicioniranje i ostvarenje realnih interesa u zajednici i okruženju.
Vladanje nad Bosnom i Hercegovinom nije interes Bošnjaka. Ako nekome nije jasno onda neka detaljnije analizira Srbiju do Karlovca i Karlobaga.
Niko do sada nije ni pokušao da formuliše program i interese Bošnjaka. Ili, bolje, Muslimanstva u BiH. To nije Bosna i Hercegovina. Odnosno, jeste koliko je i SFRJ bila program i interes Srpskog naroda. I proći će kao i taj interes. Zalaganjem za BiH kao Bosnu, kao Islamsku Bosnu, kao Jednočovjek jednoglas, bošnjački političari i intelektualci dugoročno kopaju raku Bošnjacima.
A što se tiče Blata Na Cipelama. Bosna i Hercegovina je hrišćanska zemlja. Staro Hristjansko Zemlje. Samo Sablja i urođena slavenska i hrišćanska tolerancija omogućile su Islamu da ovdje opstane vijekovima.
Za sve te vijekove, pokazuje to esdeaovsko blato na cipelama, nisu primili ni ajet tolerancije. Kao i cijeli Islam što je nema.

KONAČNO TE JEBAO

MIRIS TAMJANA
U praskozorje Nove Krvave Bosne, zvijezde Sienena i ljubimice Međunarodne Zajednice, svaka budala se pravila pametna. Šta je pameti prosuto po kafanama i pijacama, ne bi stalo ni u dva i po Interneta. Svi su znali istorije, geopolitike, osobine raznih naroda, šta će uraditi Rusi a šta Englezi. Pa se pametan pravio i Nijaz Durakovića, komunistički kadrovuljak srednje klase, jedva prošao škart test, kao i Lagumdžija, Miljuš, i slični.
Miris tamjana se širi Bosnom. Zapjenio je Nijaz Duraković.
To je istorijska glupost koja u Zemlji Moše Pijade ima karakter 11. Septembra. I to svakog božijeg dana pa i Đurđevdana. Ta Durakovićeva Istorijska, pomiješana sa takođe istorijskom glupošću primitivnog islamskog zeničkog zatvorenika Alije Izetbegovića, dovela je do rata koji je bio nepotreban. I koji je iskopao raku i za BiH i za Bosnu. Sarajevske islamske budale nisu shvatile da je glavni cilj sveg haosa na prostoru SFRJ brzo ostvaren. Nezavisnost Slovenije i Hrvatske. Sve ostalo radite na vlastitu odgovornost.
Durakovićeva Istorijska je u stvari bila strelica kojom se obilježava put ostvarenja Islamske deklaracije. Iskorijeniti miris tamjana. Horde koje su krenule u ostavrenje te Izetbegovićevo-Durakovićeve doktrine i njeno opredmećenje u geopolitički tor, izgubile su rat. Rat za Bosnu Bez Mirisa Tamjana izgubljen je i muslimanski narod našao se u teškoj situaciji. Njegovi Šehidi iz SPK pokušavaju poraz za Islamsku Bosnu zatrpati lažnom pljevom i trinom o Građanskoj Bosni ili, konkretnije, izliječiti rane hegemonijom, unitarizmom i centralizmom.
BiH je ispod tog Mirisa Tamjana i Žrtrve Mira izašla podjeljenija nego što je bila u glavama Tuđmana i Miloševića. Samo ogroman pritisak je Srbe i Hrvate natjerao da se odreknu svoji nacionalnih prava i zemlje i da se sastave sa Gnusnom Bosnom.
Danas efendija Smajkić, od Mostara, kuka o tome kako se Statut koristi na način Jedan Čovjek Jedna Glas pa Hrvati stalno vladaju. Pa od njega prave Stolni Grad. Pa na mala vrata uvode Treći entitet. Pa su Bošnjaci poniženi. Onda se javlja prof. dr. Miris Tamjana. Pa međzaj dozvoljava Jedan Krov Dvije Škole. Pa manjina je ponižena. Pa Bošnjaci u Hercegovini građani drugog reda.
Logično. Ti Vjerski Obredi i Zvjerski Ogledi, u slavu Žrtve Mira ili protiv Mirisa Tamjana, nisu ničim drugim mogli ne rezultirati.
Samo, ne znam kako pripjaniprof ne lamentira nad sudbinom Srba u kantonima, Srba u Federaciji, Hrvata u kantonima, Hrvata u Federaciji, Srba u Sarajevu. I ne znam kako te manjine ne zaštiti Zlatagan. On je umjetnik za okupljanje i zaštitu manjina. Pudarića, Komšića, Pejanovića...

I TRAVOLTA SRBIN
Poslije Radeta Šerbedžije i Đoko Travolta postao Srbin.
Saraj Polje je čudo. Da Sadam i Moamer nisu prdnuli u čabar, preveli bi i njih u Genocidno Srpstvo.
Uglavnom, Đoko je došao u Saraj da se na licu mjesta obavijesti o važnim činjenicama koje bi pomogle njegovom ulasku u lik Srbljaka, Srbina Divljaka, u novom filmu Sezona ubijanja, u kome on, Srbin iz BiH, u Americi sreće nekog Forda koji je, kao američanski vojnik, jedva živ izbjegao Agresiju i Genocid kojeg su praktikovali muslimanski, islamski i bosanski Srbi. Tog Forda je, čujem, lično Karadžić ganjao oko Trebevića, tri kruga, da ga zakolje. I odmah mu se, Đoki, odnosno srpskom liku iz filma, javila želja da ga ubije. Samo zbog toga što mu je ispod noža pobjeglo, dok je pripreman potpis Dejtona, nekoliko hiljada žrtava.
Đoku Travoltu su, vidim, vodili i u Tunel.
Đoko je pogriješio. U Sarajevu ne može steći pravu sliku o Srbljacima. Sarajevo je Duša Multietnička. Oni, naprimjerice, nikada Hispanoamerikance ne bi tako ponižavajuće imentovali. Oni bi ih učlanili u Esdepe i svi bi bili rame uz rame Pudariću a u pogodnim prilikama odmah do Zlatagana. Bili bi dika i ukras multietničnosti. Bojim se da, ako Đoki pokažu Pudarića, steći će posve iskrivljenu sliku o Srbljacima. Pudarić Pitomina. A i od Komšića bi mogao pomislsiti da je Srbin. Onako blagozabezeknuti pogled, naročito poslije klintonisanja i vašingtonisanja, odaje totalnu neagresornost.
Da je Đoko došao do mene, dao bih mu par savjeta. Prvo, moraš da imaš Kvrgana od koga konj dobije kompleks manje dužine, tanje debljine i bljeđeg crnila. Njega nikad ne vadiš. On je uvijek izvađen. I samo siluješ, sve što ima dimije, šamije i nanule. Zatim, imaš rostfrajne zube i za doručak jedeš krvave noževe od juče. Za taj dan nabaviš novu garnituru za klanje. Kod ČČ, šta ti je ČČ, pita Đoko, Četničko Čišćenje, jebem te glupa, prvo istjeraš sve Srbe iz kuća, popališ im kuće pa pustiš glas da je to uradio Atif Dudaković a onda istjeraš sve muslimane na sokake i jednom rukom strijeljaš a drugom pališ kuće. I stalno galamiš Srbija do Stjenovitih planina.
Ja bih za pola sata od Đoke Travolte napravio Srbina.
Ovi u Saraj Polju će od njega napraviti mekušca. Izdu.

SVA BiH FUNKCIONIŠE

NA NELEGALNOJ PRETPLATI
Ne morate sada ovo čitati. Programirajte kalendar u mobilnom da vas piiiip-ne kroz dvanaest godina.
Prije dvanaest godina sam pisao o Trećem entitetu. I protiv nametnute bosanskohercegovačke televizije. Između ostalog. Sada su te moje ideje postale realnost.
Tada sam, prije dvanaest godina, osoblje Ohaera javno nazivao muzičkim kaplarima i slično. Kad niko nije smio da prdne.
Sada bi se moglo teoretizovati o tome da li treba kukurikati prije zore pa završiti u loncu, kao ja, ili treba proskribovati one koji isto vide kao i kukurikavac, a šute. Radi komoditeta, radi ozbiljnosti, radi akademičnosti, radi kooperativnosti, radi intelektualoidnosti, radi uglađene bečke potrebe da budu pizzde.
Mislim da ćemo za dvanaest godina u BiH podijeliti sve što se može podijeliti.
Ali, najveća društvena nesreća je što smo to, podjelu, imali i na početku. Samo, nije bilo uslova da se to održi. Ljudi su glasali za stranke koje su imale ratne orahe u džepovima i ratnu krv na rukama. Da su, kao u Engleskoj, nakog Drugog svjetskog rata, glasali protiv ovdašnjih Čerčila, koji nisu, dabome, bili ni Č, stanje bi možda sada bilo drugačije. Bilo bi bez izgubljenih petnaest godina.
Ako za dvanaest godina podijelimo sve što se može podijeliti, biće to uspjeh. Ali na kraju izgubljenih blizu trideset godina.
Sada je uzavreo Lonac Javnih Televizijskih Servisa. Lonac je prava riječ, jer LJTS nema ni dna ni poklopca.
Bilo bi dobro da RTRS objavi istorijat i hronologiju nasilja nad televizijama u BiH, nad dejtonskim pravom Republike Srpske na televizijsku informaciju i na medije uopšte, nad frekvencijama koje su vlasništvo Republike Srpske.... Današnje generacije ne znaju o čemu se radi.
Za sve ove godine, RTRS je izgubila mnogo para. Republika Srpska je izbgubila mnogo para. Građani Republike Srpske, birači, obaveznici pretplate, izgubili su mnogo para. Te pare su otišle u Sarajevo. Da mi je bratsko, to je nedopustivo. Pare su bile namijenjene onom Sivom Domu, zgradi nekadašnje Sarajevske Televizije PBS, BHT1, STJ, planirali su ih više, ali su otišle u ko zna čije ruke. Tuđe, lopovske. Republika Srpska ne može da finansira Državu Za Lopove. Ne može da finansira razne Bakire i Crte koji joj rade o glavi.
Posao sa podjelom RTV Servisa treba što prije i što efikasnije završiti. Narodna skupština treba da usvoji zakonodavstvo koje će regulisati ono što je njeno i što je na njenoj teritoriji. Najjednostavnija formula je ukidanje televizijske pretplate i finansiranje RTRS-a iz budžeta. Sve stavke tog budžetskog odjeljka proći će kroz Skupštinu i moći će se kontrolisati utrošak, u mrežu, u produkciju, u novinare, u kulturno-obrazovni program... Sva BiH funkcioniše na pretplati. Ohaer živi na pretplati. Komšić živi na pretplati. Parazitske sarajeske institucije, kobiva zajedničke, žive na pretplati. Jednostavnije je ukinuti pretplatu nego BiH. Ostali u BiH moraju, sa televizijama, da urade isto. I da stvore efikasne i održive televizije kako bi mogle sarađivati u razmjeni programa, u kupovini inostrane produkcije, u koprodukcijama.
Pa onda pričaj da sam fašist, genocidaš i agresor. Kad te ne plaćam, pričaj šta hoćeš. Ali to će bitno uticati na nivo saradnje.
Ako RTRS i Narodna skupština sada propuste šansu, čekaće još dvanaest godina.

KAKO EU-LIZALO RAZARA SRBIJU
Očekujem da osvane parola I Kosovo i Tomislav Nikolić. Sve je moguće. Kad su Radikali postali Napredikali, kad je Dačić postao najveći Srbin i kad ume da kaže da EU traži da Srbija prizna Kosovo, što i baba Jevdokija, kraj Kuršumliju, zna, kad Đilas uspravlja Mrcinu na Malo Jadno Džeremiče, kad Tadić kaže da nije vreme za lične odgovornosti, kad je Toma naučio ingleski... doista je sve moguće.
Samo nije moguće da jedna ovca izađe na dvije kapije.
Srbija se ovdje pokazala kao ovca.
Veoma rano se, doduše, prije pojave krize i finansija i odnosa u EU, izjasnila da je EU jedina alternativa za Srbiju. EU je, pak shvatila da je to veoma pogodno dugotrajno samoubistvo i da se preko EU Srbija može uvući u Nato. I da se, preko toga, može postići još mnogo lepih stvari. Za svakog ponešto. Daj Slobu, daj Šešelja, daj Rašu, daj Ratka, daj, bre, daj... na kraju, daj i dve sirotinjske barikade. Euopejci se neće smiriti dok Srbiju ne svedu na državu za dve barikade.
Druga kapija kroz koju je htela da prođe Srbija jeste Kosovska. Što je takođe ocijenjeno kao serijsko samoubistvo. Cenu je platio Narod Severa. Koji je svojom nesrećom najbolje pokazao da Busola Srbije ima jedno sedamdeset, osamdeset strana sveta. Da Srbija ne zna Kudćeštaće. Zato su Severnjaci tražili državljanstvo Rusije. Znali su oni da od toga nema ništa i da to nije ozbiljan život. Ali su Srbiji pokazali ozbiljnu stvar. Da nema putokaza.
Srbija pokušava da se zavara novim lizalom. Fiat. I slično. Nastavićemo putem EU. Kaže Čak EU Boris.
No, unutrašnja scena se razara. To što je Tadić rekao Nikada u kolo sa Naprednjacima nije toliko opasno. I ja sam 2006. rekao Nikada u Koaliciju sa Esdeesom. Dobro, Esdees se riješio Čavića i bulumente, samo da bi me odobrovoljio. Koliko je opasno to što se javljaju napukline u koaliciji i što se javljaju kurčenja unutar Deesa.
Ne mislim da će Srbija skrenuti udesno ili se radikalizovati. Neće se ni nacionalizovati. Nema više protiv koga. Razdrobiće se. Postaće nemoćnija nego što jeste. To je ta politika Kudćeštaće. I EU. I Kosovo. I Turska. I Muazuki. I Vojvodina. I Rusija. Sve samo ne I Srbija.
Sličan posao EU čini i u BiH. Samo što neki Zlatagan nije uzviknuo I Unitarizam i EU. Ali je jasno da će na tom putu istrajati do posljednjeg okrajka Republike Srpske. A Eu postavlja uslove. I odlaže. Na taj način razara BiH. Sad to vide životinje iz saraja pa ne žele dogovor. Računaju da će na određenom stupnju razvoja destruktivnih snaga i odnosa, sve pripasti njima.
A za to vrijeme svi su propustili da primijete da je dobro razorena Slovenija i da je Hrvatska bačena na koljena. EU ne treba sređenu zemlju i stabilno vođstvo.
I EU i Go Kvrgan.

BRČKO TREBA DA BUDE
KOSOVO
ZA REPUBLIKU SRPSKU?
Odluka Pika da se produži vanmaterična trudnoća BiH i da se, u prisustvu Supervizije, čeka da li će Brčko Distrikt postati muško ili žensko, najava je nove faze Agonije Naseobine.
Brčko Distrikt je antimaterija za BiH. Jedna od Sedam Crnih Rupa Naseobine. Ostalih šest su:
• Ohaer
• Visoki Predstavnik
• PIC
• Statut Mostara
• Ustavna devastacija Hrvata u Federaciji
• Neustavne i nedejtonske sarajevske institucije.
Supervizija nad Distriktom Brčko jedan je od instrumenata međunarodne zajednice za upravljanje Krizom Naseobine. Nije to nikakav pronalazak Incka i Picka, oživljenih Loleka i Boleka iz starih crtaća, jer je na isti način vladala i AustroUgarska putem Benjamina Kalaja.
Za Republiku Srpsku Brčko je kamen oko vrata. Nema šta nije traženo od Republike da ispuni i objavi u pogledu Brčkog. Te da garantuje snabdijevanje strujom, te da neće gradonosni oblaci prelaziti preko Teritorije, te da javno objavi, i zakune se, da će poštovati Ustav u pogledu Brčkog, da objavi kartu gdje ima Brčko a nema granice. Čudi me kako nisu tražili da zbrine pse lutalice. Od Federacije, koja je, takođe, suvlasnik Distrikta, u narodu poznatog kao Mrtva Kobila, nikada nije traženo ništa.
Sada se supervizija produžava na šest mjeseci a u međuvremenu će se obavljati konsultacije. Sulejman Tihić je već izašao sa Muslimanskom Genijalštinom – nema odlaska, Braćo Supervizorska, dok se ne donese Državni zakon za Brčko.
Hegemonistički dio međunarodne zajednice nastoji da Brčko pretvori u trajnu giljotinu nad Republikom Srpskom. I po cijenu upadanja u međunarodno-pravne apsurde. Dva entiteta imaju svoju teritoriju. U Sporazumu se navode i procenti. Entiteti imaju i svoje granice. One se precizno navode u Sporazumu i bile su obilježene, od strane međunarodnih snaga. U slučaju brisanja granice na teritoriji Brčkog, poništava se i Opšti Okvirni Sporazum. Granica negdje mora postojati. Ili da, za Republiku Srpsku, bude s one strane, ili da se zadrži granica, koju je odredio OOS, kao knjigovdstvena granica kroz Kondominujum. Entiteti ne mogu biti suvlasnici Distrikta ako nemaju svoju granicu. Jer se u tom slučaju Republika Srpska tu prekida a Federacija izlazi na Savu. Čime Bošnjački Puk OS direktno ugrožava bezbjednost Hrvatske, odnosno Evropske unije.
Ako Pik ne rodi ni za šest mjeseci, realna je opasnost da Brčkovo postane Kosovo za Republiku Srpsku. Još Ovo, Još Ono. I tako u nedogled. Čekajući Nekog Tadića da kaže I Brčko i EU. Mi nikada, ali, nikada, nećemo priznati Distrikt.
Ako, pak, Mježdunarodnaja misli da će sa Multietničkim Brčkim sačuvati Naseobinu, vara se. Tu njihovu Bosnu čuvali Turci, čuvali Eshaesovci, čuvali Endehaovci, čuvali Titovci, čuvali Ohaerovci. Radi se o tome da su je samo naguzivali.
Ta BiH, kao slika i prilika, srce, ogledalo i bajka bratstva i jedinstva, nije spasila Socijalističku Federativnu. Ni nju neće spasiti Kriminalizovani Distrikt.

STJ, INŠALLAH
Dnevni Ahvaz nekidan donio intervju sa čuvenim turskim piscem i teorteičarem, čuo za njega ko i on za mene, po imenu Harun Jahja. Poletim da pročitam. Velim, da saznam kako gleda pisac i teoretičar. Njegov gled je i u naslovu: Turska mora biti na čelu euroazijske unije.
Dobro. I Turci mogu da imaju svog Šešelja. Svbija do Vivovitice, Kavvovca i Kavvobaga.
Ali u toj pričaniji ne nađoh nigdje ništa osim gole vjerske agitpropovštine. Jahja govori o tursko-islamskoj uniji, o cijelom turskom i islamskom svijetu, o liderstvu Turske koje predstavlja bratsku misiju, o tome kako su islamski teroristi produkt darvinističko-materijalističke teorije. A praotac Vehabija je Če Gevara. I tako dalje. Sve se odvija kako je Poslanik a.s. rekao, veli Jahja, stvari se dešavaju jedna za drugom kako sam i ja govorio jer sam govorio na temelju riječi Poslanika, a.s. Odanog Prenositelja. Velika slova ovdje nisu moja.
Nu, da i citiram.
I u godinama koje dolaze stvari će odmicati s konstantnim ubrzavanjem sve do dolaska hazreti Mehdija. Za vrijeme tih događaja, ljudi, pa i najveći nevjernici, reći će: Ovo je izvanredno. I počeće slijediti hazreti Mehdija. Mi živimo u jednom metafizičkom periodu. Bazirano na hadisima Poslanika, a.s., i velikim islamskim učenjacima, hazreti Mehdi na dužnosti je kao poslanik Isa, a.s. kojeg je Allah, dž.š uzvisio prije dvije hiljade godina. Hazreti Hidr pravi krugove svijeta. Stoga, desiće se vrlo potresni i veličanstveni događaji... Naša hrišćanska i jevrejska braća takođe će uživati u istinskom miru u sigurnosti, inšallah.
Ne shvatam zašto je Nedžad Latić, intervjuonosac, umislio da je ovaj čovjek pisac i teoretičar. A zašto je Harun Jahja umislio da je Poslanikov Čovjekovidac, s.t.j.
Jahja je prorok ko što sam i sam.
Kad nastupe ti veličanstveni događaji, Zlatko Lagumdžija, d.o.o. zamonašiće se, inšallah, u namastiru Krstačevo. A Poslanik Hadžić, k.m., postaće, inšallah, dizajener u Samsonajtu. Avaz će, inšallah, kupiti Oslobođenje i štampaće se na ćirilici. Inšallah.

KURINJO UTURINJO
Siroma sam al sam besan što ni jedna televizijica na mom kablu sinoć nije prenosila taj Događaj u Madridu. Sve kurčeve svjetske televizije, digitalizovane ili samo što nisu, a program im Ni Za... NZK. Štediš dva mjeseca, tražiš sponozore, ponudiš zajednički projekt, kupiš prenos i budeš Telka Gledatelka.
Nu, dobro.
Ponovo mislim da taj Zvjerinjo treba da bude odstranjen iz Reala jer je uticaj Reala na Igru planetarno prevelik što sve njegove nastranosti prenosi i na druge klubove i igrače.
Već sam ovdje mislio kako je smiješan trener koji samo traži pare i kupuje zvijezde. To zna svako. Ali tragičan je trener koji ne zna iskoristiti Ronalda pa on u svakoj velikoj utakmici igra kao ja. Mada ostajem pri staroj tezi da Ferguson ne bi tako lako otpustio Bekama i Ronalda da u njima ima nešto kvalitetno za tim.
Sada mi se čini da Zvjerinjo ima pogrešne, tajne, metode treniranja svojih zvijezda. Izgleda da im noću pušta porniće a ruke im drži zavezane na leđima. A danju ih tjera da ganjaju kokoši po dvorištima.
Igra, Murinjo, Igra.

ČAK DORIS TETRAPAK
Odavno je jasno da je evropskim politikoidima, tipa Kacin, Fajon, Svoboda, Pak... , pa čak i Incko, sve jasno samo stvari pakuju onako kako im odgovara ili kako odgovara interesima onih koji su ih inkorprorirali ili su ih delegirali.
Čak Doris je u Banjaluci dala intervjuu u kome je mjestimično otvorila dušu, mjestimično uvažila objektivnost ali i mjestimično pokazala neznanje.
Da je pokazala potpuno neznanje, oprostilo bi joj se. Ovako, pokazala je da se može naučiti, samo treba svaki dan učiti i ne preskakati lekcije.
Neznanje Pakovane Doris može da bude opasno ako se neovlašteno iznosi iz zemlje. Njene zemlje Njemačke. Ona kaže da je iz neke male pokrajine i ponosna je na nju ali je, istovremeno, iz Njemačke i iz Evrope.
Jebiga, Doki, ja sam iz Republike Srpske, ponosan sam na nju, i nisam iz Bosne a Bosna nije u Evropi nego u Aziji.
Zatim, Čak Doris, mada više liči na Eltona Džona, kaže kako zna da postoje Srbi, Hrvati i Bošnjaci ali je to samo kulturna pripadnost jer su svi zaljubljeni u Bosnu i Hercegovinu. Jer, u Njemačkoj takođe ima Srba, Hrvata i Bošnjaka ali svi imaju pasoše Njemačke, integrisani su, i ja, kaže Pak, ne vidim problem.
Ali, ja vidim problem. Ne u Njemačkoj. Nego ovdje, u Naseobini. Nama su taj Njemački Pasoš ovdje nametnuli, naturili, nabili ga, da prostiš. A oni tamo, u Njemačkoj, tražili su ga, podnosili zahtjev, primili državljanstvo. Ja ovdje nisam tražio pasoš BiH, nisam primio državljanstvo BiH i ne priznajem ga. Mi ovdje smo u Uniji BiH i imamo svoja državljanstva.
Dakle. Pak, i drugi pakovi i pakice, ne bi trebalo da primjenjuje svoja iskustva u našim uslovima. Stvari se pomiješaju, zapetljaju, poremete.
A nešto mislim, možda nešto i da primijenimo. Ako mogu Inglezi da ostanu izvan Evropske unije, zašto ne bi mogla i Republika Srpska da ostane izvan BiH Unije.

KAD PADNE
I MANČESTER JE MALI,
I KAD SE DIGNE,
DINAMO JE MALI
Možda Dinamo i nije prodao utakmicu. Ali, kakva je razlika kad se kurva taslači beslatno u odnosu na pare unaprijed.
Gledajući Onog Mamića, posumnjao bih i u sebe samo da sam nekad u Hrvatskoj obuo kopačke.
Ali, Dinamova prodaja ne bi imala svrhe bez Realove pobjede i Ajaksove nule. Ako je i to režirano onda je namiještanje sveobuhvatno i savršeno, onda postoji paralelna Uefa. Ili je sve sticaj okolnosti iz koje sam izveo teoriju internacionalne zavjere koja ne postoji.
Doduše, dva gola poništena Ajaksu, teško mogu da budu slučajna. Recimo da je u prvom slučaju igrač koji je dao gol bio ispred drugog Ajaksovog igrača koji je bio u ofsajdu pa sudija nije dobro vidio njegovu poziciju. Ali kako opet nepostojeći ofsjad od istog sudije.
A i oni golovi protiv Dinama. Čini mi se da ima jedan ofsajdno sumnjiv. Čini mi se da golman u jednom slučaju jednostavno nije htio da dotakne loptu iako je imao prostora. Čini mi se da je previše glumio tugu kod golova. Čini mi se da je Vida rekao, onom Malom Crnom, Samo trpaj, stari.
Međutim, treba naglasiti jednu drugu dimenziju fudbalske igre, u kojoj, možda, leži objašnjenje svih ovih događaja oko Dinama, oko dva Mančestera, oko nekih velikih poraza ove sezone u Evropi, Junajteda, Arsenala...
Kolektivna psiha fudbalskog tima igra mnogo veću ulogu u igri, pobjedi i porazu, nego što je to iko ikad naglasio.
Ne radi se tu o angažovanju psihologa i sličnih Svirala K, što je nekad radio Hajduk i neki drugi timovi. Kolektivna psiha se izgrađuje u dužem vremenu i podrazumijeva stabilnost kluba u ekipi, u novcu, u okruženju, u odsustvu ekstremnih padova i uspona, u jednoj utakmici, u relativnoj nepromjenjivosti trenera, u umijeću kontakta sa medijima... tada je Kolektivna Psiha neophodan stabilizator kluba i klupskih rezultata. Nju generišu rukovodstvo kluba i trener, zajednički.
Ali Kolektivna Psiha je veoma ranjiv organizam. Jedna greška jednog igrača, koji u timu, ili dijelu tima, ima ulogu učvršćivača, mada to, najčešće, niko i ne saopšti i samo se podsvjesno detektuje, može da sruši tim. Laici teško uočavaju takve greške. To nije uvijek prekršaj za direktni crveni, auotogol ili kardinalna pogreška. I mnogo sitniji potezi načnu sigurnost zadnje ili srednje četvorice i dovoljno je nekoliko tečnih akcija i dobrih poteza protivnika da se sve sruši. Poznato je da iskusni igrači tvrde da na velikoj utakamici, pred prepunim tribinama, sve zavisi od prve lopte. Ako je loše primiš, jebi utakmicu.
U tom krahu Kolektivne Psihe krije se objašnjenje nekih ogromnih poraza u engleskoj premijer ligi, Junajteda, Arsenala...
Da postoji Kolektivna Psiha, u MANUTD, i da funkcioniše po određenim pravilima i sa određenom armaturom, pokazao je Patris Evra kad je rekao da je ponižavajuće igrati Evropsku ligu. Nije to samo naviknutost da se uvijek igra na elitnim nivoima i da se bori za sve trofeje jedne sezone. To je i znak da je Kolektivna Psiha Tima MU utemeljena, između ostalog, na svijesti o njihovoj izuzetnosti, na predoziranoj bogomdanosti. Evrina izjava, ipak, nije samo podcjenjivačka. Ona je i znak već učvršćene nesigurnosti koja se uvukla u tim. Siti odmiče.
Dinamo, dabome, sa Sumamićem, Suludim Mamićem, ne može pretendovati da ima Kolektivnu Psihu na potrebnoj razini. To je ipak Skrpež Tim. Neiskusan za Evropu. Tim Mamić Brloga. Koji ne može da iskoristi ni svoje autsajderstvo kao motivacioni generator. Kao Kiparski Momci, naprimjer. Nego su se predali i naguzili već u tunelu prije izlaska na teren. Jednako nije dobra ni Kolektivna Psiha Reala koju Zvjerinjo generiše vansportskim anarhoradikalizmom, psihopatskim okrivljavanjima svih drugih i šizofrenom agrsivnošću u koju gura igrače koji bi trebali pokazati umijeće i znanje.
Ali, kad kažem Mamić, kao da kažem Jamić.

ANDJELINA DŽOLI
U ZEMLJI KRMAKA I MRMAKA
Ne može da bude pravilo ali može da bude egzibicionizam. Kad ti dupe prestane da bude tvrdo a želatinske usne omješine, počni da režiraš filmove. A po starom holivudskom pravilu, izaberi temu o dobrim i lošim momcima, sa područja gdje je inače stvoren stereotip, da primitivno svjetsko publičanstvo ne mora mnogo da razmišlja.
Anđelina Džoli, dakle. U zemlji krvi i meda. Film.
Jedna od, nadam se, zadnjih bjelosvjetskih protuva koje će imati koristi od građanskih ratova nacionalističkih stranaka.
Film je demonstraciono pokazan u Saraj Polju, patriotskim, protivagresorskim i protivsrpskim udruženjima ratnih posljedica i ratne propagande. Svi su, listom, oduševljeni filmom. Vjerno prikazao događaje, kažu. Iz čega se može zaključiti da se radi o dokumentarnom filmu. Mada ni oni ne mogu da vjerno prikažu događaje.
Čim ga podržavaju Patriotski Logoraši, Srebreničke Majke i slično, film nije ni jednostrana istina nego klasična antisrpska zakašnjela histerija.
Vjerujem da je holivudski, filmskoindustrijski, dobro upakovan. Današnja tehnologija to može. Vjerujrem da su razni producenti pomogli da on i kreativno izgleda OK.
Ali, vjerujem i da je plagijat. Ne zato što to tvrdi neki hrvatski novinar, književnik, iseljenik.
Anđelina Džoli je plagirala Harisa Silajdžića. On je dobar dio internacionalnog političkog proboja načinio lažući, po svijetu, kako su Srbi u toku Agresije na Bosnu silovali 30, 40, 50, 60, 70 hiljada muslimanki.
I u filmu Andjeline Džoli Srbi drže logor, omiljeni srpski d.o.o. kojeg Hrvati i muslimani tokom cijelog rata nisu uspjeli da sačine, ni kao prototip. Mislimani Saraj Polja su se cijelog rata, i Opsade, mučili sa iznošenjem Srba do Kazana. Kad im niko nije pokazao kako se utamničuje i siluje. Pa u tom logoru Srbin siluje, siluje, siluje muslimanku, sve dok se ne zaljubi u nju.
Srbi su, poznato je, u rat išli golih kurčeva, kalibar 62, maksimalni domet 5,7 metara, sasređenom vatrom i do 7,5 metara. Ništa drugo nisu ni radili nego samo silovali muslimanke. Oni u Kninu, ili nisu imali šta silovati ili nisu imali kalibar i domet. Pa su izgubili teritoriju.
O ratu, poznato je, nema cjelovitog filma, knjige, slike. Naročito o ratu mješovitog, vjersko-nacionalnog, tipa, kakav je bio u BiH.
Stoga je film Andjeline Džoli lažan. Nije film o ratu u BiH. Nije ni film o Srpskoj Agresiji. To je sarajevski film.
Osim toga, u Naseobini ima krvi ali nema meda. Laže Andjelina.

EUROZIJA
Kakve sile vladaju svijetom, ne samo njegovim finansijskim omotačima i temeljima, teško je zamisliti. Običnom ljudstvu, pogotovu. Ali i mnogim uobičajenim ekonomistima.
Rejting agencija Standard i Purs, koja određuje koliko ko A ima na ljestvici pored naziva zemlje, AAA je moć moći, vrh vrhova, unijela je paniku u Eurozonu. Sniziće rejting, kažu, listom. A to će dovesti do većih kamata jer kreditori i investitori, kako se, uobičajeno, u svjetskom financijaštvu, kaže za gulikože, reketaše i zelenaše, gube povjerenje i rizik nadoknađuju poskupljivanjem novca. To, dalje, otežava dnevno funkcionisanje država i vraćanje dugova.
Rejting agencije, na koje Njemačka i drugo jako Eurozemlje, bljuju vatru šest kopalja u daljinu i osam u visinu, prijeteći da će formirati svoje rejtingencije, mada je sada kasno, ovdje neodoljivo podsjećaju na Velikog Nevidljivog Brata koji upravlja ukućanima a koji se ne snalaze najbolje i liče na Marijane, Nemeše i Ofarbanog Duleta.
Sve to unosi mrak u, ionako mrkle, tunele finansijskih tokova koji nisu razumljivi ni na nivou jedne zemlje, kako je Grčka mogla da se toliko zaduži, ili, kako je SAD u takvom budžetskom deficitu a Kalifornija ima deficit od samo 1%, a kamoli na nivou EU, koja se teško može posmatrati kao jedinstven ekonomski i finansijski prostor, bez obzira što sve zemlje žive u Jednom Euru, ili na nivou svjetskog omotača.
Obamini SVE vapaji, Spasite Vaš Euro, urodili su plodom. Ogromna galerija uglednih ekonomista, sve goli američki univerziteski nobelovci, počela je bjesomučnu hajku na Euro, u skali od Propast, preko Kako ga spasiti, do Koliko će mrtvih biti ako propadne. Merkel i Sarkozi, savremeni Bizmark i Napoleon teških ovovremenih finansijskih srednjovjekovnih ratova, bore se do posljednjeg rova jer znaju da je Euro teško spasiti klasičnim ratom a više nije moguće pustiti da propadne.
Teškoće su neminovne jer Euro nije klasična valuta klasične države. Nije usporediv sa dolarom. Čak ni po krizi i dugovanjima. Kao što ni EU nije usporediva ni sa kojim drugim oblikom zajednice država i međuodnosa.
Euro je još jedna faza rađanja Evrope. Ali, treba znati da je cijela istorija, i ona u doba Industrijske Revolucije, i ona prije, u Krstaškim Ratovima itd, Istorija Rađanja Evrope. Druge ekonomske i civilizacijske plohe nemaju taj ritam kretanja. Imaju ili definitivne slomove ili duge faze uspona i još duže faze stagnacije. Jedino se Evropa neprestano rađa i tako ide naprijed.
To se odražava na Euro i Eurozonu. Ako bi nekim čudom ujutro mogli da Eurom upravljaju kao klasičnom valutom jedne zemlje, to više ne bi bila Evropa. Evropa ne može uništiti svoje pojedine zemlje. A ne može ni Euro. Stoga su muke toliko teške. I stoga, Američki Univerzitetski Nobelovci toliko teško razumijevaju 4E, Evropu, EU, Euro i Eurozonu.
Bizmark i Napoleon će, uvjeren sam, jer, to je opstanak, pronaći rješenje kako upravljati Eurom kad nemaš u rukama kamatne stope i devizni kurs. I mnogo drugih instrumenata.
Iz toga će se roditi Nova Evropa. To će promijeniti Mozaik Ekonomskih Ploča.
Ne samo iz antiimperijalističke zlobe, mislim da će ovo lešinarenje oko Eura, dovesti do samozavaravanja nekih ekonomskih i finansijskih područja što će, poslije, otežati njihovo uklapanje u taj Novi Mozaik. I ubrzati propast.

JEZIK VIŠE NEMA VREMENA
Tu, nedavno, pišem o jeziku, rode, a nisam ni znao, kao ni mnogi, kao ni oni koji se bave kulturom i umjetnošću, ozbiljno, a ne, kao ja, stvaralački neoizbiljno i neodgovorno, da je formiran Institut za jezik i književnost Republike Srpske.
Pogrešno je.
Ako je takav redoslijed riječi u nazivu, pogotovu. Moralo bi da bude Institut Republike Srpske... jer Republika Srpska nema svoj jezik. Ima Srpski jezik. Ali da ne budem jezikoslovno cjepidlačan, reći ću da je pogrešno da se taj Institut formira u sklopu Akademije nauka. Akademija nauka je spora institucija. Formirali institut a niko ne zna. Dobro da jučer nisam umro. Ne bih saznao. Ne bih ni danas da ne Neda ne objavi.
Institut za jezik i književnost mora da bude dinamična institucija. Opšta je pljačka književnosti i jezika na prostorima Bivše Socijalističke. Ako se ne djeluje brzo, Srbi na području Naseobine BiH, odnosno Republike Srpske, mogli bi da ostanu bez književnosti i jezika. Ovdje se kradu i otimaju i nacije. Pa što ne bi književnici i jezik. Ne treba se čuditi ako uskoro, za koju deceniju, Meša bude nosilac Zlatnog Komšića i pripadnik sarajevske književnosti.
Srbi i Srpska još imaju vremena. Jezik nema vremena.
Stoga akademijska tromost i sporost ovdje odmažu.
Naročito ako starački počnu da raspredaju o jednom biću srpskog jezika, o jedinstvenom rječniku i pravopisu, o potrebi da se jezičari, počesto kao babe jezičare, slože oko osnovnih temelja, konstrukta i postulata. A nikad dosad nisu.
Odmagaće i već viđena teza kako je sve srpski jezik. Jedan Srpski Jezik u Svim Srpskim Državama. A nije.
Ako se na tome bude insistiralo, onda će Srpski jezik najebati kao što su najebali Svi Srbi u Jednoj Državi.
Srpski jezik u Republici Srpskoj nije isto što i Srpski jezik u Srbiji. To se mora izučavati, očuvati i hraniti odvojeno. Ne samo zbog toga što se Srpski jezik Ovdje temelji na ijekavici, to je još jedino podrulje na kom je ostala srpska ijekavica, zbog toga što se temelji na čistoti i melodioznosti kakve više nigdje nema, nego zato što je ovdje Srpski jezik u opasnosti a u Srbiji nije.
Srpski jezik u Republici Srpskoj je stvar očuvanja Srpskog naroda. u Srbiji nije. Srpki jezik u Republici Srpskoj je stvar podjela. U Srbiji nije. Da. Podjela. Nama su Ovdje potrebne podjele, i jezičke, da nas ne bi progutale mrake i mrakovi. Republika Srpska nema Kosova za nelegalna otcjepljenja.
Srpski jezik u Republici Srpskoj, kao i sama Republika, pod većinskim je udarom i naletom na prostoru Naseobine. U Srbiji to nije slučaj.
Stoga se jezik Ovdje mora samostalno i odvojeno očistiti, zaštititi, istraživati, izučavati i dalje graditi.
Zaštititi i očistiti. Prije svega od turcizama jer je to najveća opasnost po Srpski jezik u Republici Srpskoj. Mi više Ovdje ne živimo sa Turcima. Nema ni komšija, da bi taj turcizam trebao da živi. U Srbiji, Basara i drugi, mogu da pune knjige turcizmima. Ovdje je to prolijevanje sopstvene krvi.
Zbog toga Institut treba odvojiti kao samostalnu ustanovu, ustanovu od najvažnijeg nacionalnog interesa, ugraditi u nju najvažnije nacionalne i kulturne zadatke, finansijski je pomoći, programski i stručno konstruisati i zahtijevati rezultate. Odmah.