ANDJELINA DŽOLI
U ZEMLJI KRMAKA I MRMAKA
Ne može da bude pravilo ali može da bude egzibicionizam. Kad ti dupe prestane da bude tvrdo a želatinske usne omješine, počni da režiraš filmove. A po starom holivudskom pravilu, izaberi temu o dobrim i lošim momcima, sa područja gdje je inače stvoren stereotip, da primitivno svjetsko publičanstvo ne mora mnogo da razmišlja.
Anđelina Džoli, dakle. U zemlji krvi i meda. Film.
Jedna od, nadam se, zadnjih bjelosvjetskih protuva koje će imati koristi od građanskih ratova nacionalističkih stranaka.
Film je demonstraciono pokazan u Saraj Polju, patriotskim, protivagresorskim i protivsrpskim udruženjima ratnih posljedica i ratne propagande. Svi su, listom, oduševljeni filmom. Vjerno prikazao događaje, kažu. Iz čega se može zaključiti da se radi o dokumentarnom filmu. Mada ni oni ne mogu da vjerno prikažu događaje.
Čim ga podržavaju Patriotski Logoraši, Srebreničke Majke i slično, film nije ni jednostrana istina nego klasična antisrpska zakašnjela histerija.
Vjerujem da je holivudski, filmskoindustrijski, dobro upakovan. Današnja tehnologija to može. Vjerujrem da su razni producenti pomogli da on i kreativno izgleda OK.
Ali, vjerujem i da je plagijat. Ne zato što to tvrdi neki hrvatski novinar, književnik, iseljenik.
Anđelina Džoli je plagirala Harisa Silajdžića. On je dobar dio internacionalnog političkog proboja načinio lažući, po svijetu, kako su Srbi u toku Agresije na Bosnu silovali 30, 40, 50, 60, 70 hiljada muslimanki.
I u filmu Andjeline Džoli Srbi drže logor, omiljeni srpski d.o.o. kojeg Hrvati i muslimani tokom cijelog rata nisu uspjeli da sačine, ni kao prototip. Mislimani Saraj Polja su se cijelog rata, i Opsade, mučili sa iznošenjem Srba do Kazana. Kad im niko nije pokazao kako se utamničuje i siluje. Pa u tom logoru Srbin siluje, siluje, siluje muslimanku, sve dok se ne zaljubi u nju.
Srbi su, poznato je, u rat išli golih kurčeva, kalibar 62, maksimalni domet 5,7 metara, sasređenom vatrom i do 7,5 metara. Ništa drugo nisu ni radili nego samo silovali muslimanke. Oni u Kninu, ili nisu imali šta silovati ili nisu imali kalibar i domet. Pa su izgubili teritoriju.
O ratu, poznato je, nema cjelovitog filma, knjige, slike. Naročito o ratu mješovitog, vjersko-nacionalnog, tipa, kakav je bio u BiH.
Stoga je film Andjeline Džoli lažan. Nije film o ratu u BiH. Nije ni film o Srpskoj Agresiji. To je sarajevski film.
Osim toga, u Naseobini ima krvi ali nema meda. Laže Andjelina.
U ZEMLJI KRMAKA I MRMAKA
Ne može da bude pravilo ali može da bude egzibicionizam. Kad ti dupe prestane da bude tvrdo a želatinske usne omješine, počni da režiraš filmove. A po starom holivudskom pravilu, izaberi temu o dobrim i lošim momcima, sa područja gdje je inače stvoren stereotip, da primitivno svjetsko publičanstvo ne mora mnogo da razmišlja.
Anđelina Džoli, dakle. U zemlji krvi i meda. Film.
Jedna od, nadam se, zadnjih bjelosvjetskih protuva koje će imati koristi od građanskih ratova nacionalističkih stranaka.
Film je demonstraciono pokazan u Saraj Polju, patriotskim, protivagresorskim i protivsrpskim udruženjima ratnih posljedica i ratne propagande. Svi su, listom, oduševljeni filmom. Vjerno prikazao događaje, kažu. Iz čega se može zaključiti da se radi o dokumentarnom filmu. Mada ni oni ne mogu da vjerno prikažu događaje.
Čim ga podržavaju Patriotski Logoraši, Srebreničke Majke i slično, film nije ni jednostrana istina nego klasična antisrpska zakašnjela histerija.
Vjerujem da je holivudski, filmskoindustrijski, dobro upakovan. Današnja tehnologija to može. Vjerujrem da su razni producenti pomogli da on i kreativno izgleda OK.
Ali, vjerujem i da je plagijat. Ne zato što to tvrdi neki hrvatski novinar, književnik, iseljenik.
Anđelina Džoli je plagirala Harisa Silajdžića. On je dobar dio internacionalnog političkog proboja načinio lažući, po svijetu, kako su Srbi u toku Agresije na Bosnu silovali 30, 40, 50, 60, 70 hiljada muslimanki.
I u filmu Andjeline Džoli Srbi drže logor, omiljeni srpski d.o.o. kojeg Hrvati i muslimani tokom cijelog rata nisu uspjeli da sačine, ni kao prototip. Mislimani Saraj Polja su se cijelog rata, i Opsade, mučili sa iznošenjem Srba do Kazana. Kad im niko nije pokazao kako se utamničuje i siluje. Pa u tom logoru Srbin siluje, siluje, siluje muslimanku, sve dok se ne zaljubi u nju.
Srbi su, poznato je, u rat išli golih kurčeva, kalibar 62, maksimalni domet 5,7 metara, sasređenom vatrom i do 7,5 metara. Ništa drugo nisu ni radili nego samo silovali muslimanke. Oni u Kninu, ili nisu imali šta silovati ili nisu imali kalibar i domet. Pa su izgubili teritoriju.
O ratu, poznato je, nema cjelovitog filma, knjige, slike. Naročito o ratu mješovitog, vjersko-nacionalnog, tipa, kakav je bio u BiH.
Stoga je film Andjeline Džoli lažan. Nije film o ratu u BiH. Nije ni film o Srpskoj Agresiji. To je sarajevski film.
Osim toga, u Naseobini ima krvi ali nema meda. Laže Andjelina.
