UŠI I STRAŽNJICA DRAGANA ČAVIĆA
Koliko se razumijem u političke procese, naročito izborne, za Dragana Čavića, predsjednika Depea, partije koja je uglavnom sastavljena od raščinjenih, ražalovanih i nerazduženih članova raznih organizacija koje se vode kao političke stranke, listom će glasati Bošnjaci, muslimani i čitaoci Avaza i Oslobođenja. I još šest državljana BiH, uposlenika stranih ambasada u Sarajevu.
Jedino dirigovano-plaćenička bulumenta ima šta da pita Čavića. U Republici Srpskoj, gdje bi trebao da se obrati biračkom tijelu, nema ko šta da ga pita jer je Čavić sve rekao. To će on okarakterisati kao medijski mrak. Ali prava životinja nisu ugoržena ako volovi ne mogu ući na Vembli.
A i da ga mediji u Republici Srpskoj nešto pitaju, Čavić zaista nema šta da kaže.
U Avazu se hvali, i istovremeno podsjeća strane ambasade, da je imao obavezu da napomene da se u Srebrenici desio zločin.
Ne radi se o napomeni nego o priznanju da je tamo genocidizirano više od osam hiljada ljudi a što nikada nije ustanovljeno i nikada neće biti ustanovljeno. To je Čavoć uradio po nalogu Ešdauna jer je to jedna od alatki koja pomaže ukidanju Republike Srpske, svetog ešdaunovsko-sarajevskog cilja. Poslije toga su bošnjački neartikularci divljali o tome da je to počinila VRS i PRS, dakle institucije Republike Srpske, dakle, direktno Republika Srpska. Koju treba ukinuti kao genocidnu tvorevinu.
To je Čavić.
A to što kaže da je važno napomenuti i njegov potez, u svojstvu Predsjednika Republike, davanja mandata Miloradu Dodiku, dakle opoziciji, nikako ne ide njemu u korist. Ako je tačno to što sada priča o vlasti, vladi i Dodiku, onda je Čavić tada katastrofalno pogriješio. Nesposoban je političar. Ako nije tačno to što priča, onda se Čavić i sada jeftino prodao.
Najvažnija teza Dragana DP Čavića je da sada vlast u Republici Srpskoj siječe uvo da krpi dupe. On uljudno kaže: stražnjicu.
Prvo stražnjica se ne krpi, stražnjica se začeplja.
Drugo, Čavić nema kredibilitet da govori o toj mitskoj sceni o ušima i guzici. Dvaput je dobio po ušima, kada je propao kao Predsjednik Republike i kao predsjednik Esdeesa. A guzice je dao i onomad i sada, da bi mu ostala oba uha.

ŠTA SE DOGAĐA SA ODBRANOM
Nekada smo, u opštem cvrkutavom zanosu bosansko-hercegovačkom varijantom bratstva i jedinstva, hvalili, i hvalili se, reformu odbrane koja je, u svojoj reformskoj suštini bila ukidanje Vojske Republike Srpske.
Danas bacamo pare za te oružane snage BiH, skoro koliko ponizno molimo od Ememefa da nam godišnje daje da Federacija a time i BiH, a time bošnjački ukidači Republike Srpske, prežive.
Suštinski, u Oružanim Snagama BiH, stanje je veoma loše. Nedavni slučaj sa upitom da li pripadnici OSBiH smiju pjevati Lađu francusku, samo je vrh ledenog brijega međunacionalnih odnosa i uvertira u otvaranje novog međunacionalističkog poligona. U papirima Ministarstva Cikotić, i Oružanih Snaga, nema srpskog jezika, kako stoji u svakom privitku. Reformator Radovanović, nagrađeni ataše, iz Brisela šalje izvještaje na engleskom jeziku. Ne postoji popis imovine o čemu svjedoče dopisi načelnika generalštaba i ministra odbrane, u istoj 2008., gdje prvi kaže da nema popisa a drugi u osam redaka izvještava Špirića da imaju popis. Postoje otvorene sumnje da se municija, pješadijska, topovska, tenkovska i minobacačka i lako pješadijsko protivoklopno oružje samo prepakuje i prodaje neznanokud. Jer, nakon uništavanja nema sekundarnih sirovina. Ili se kriju pošto kilogram mesinga košta 5-6 maraka a jedna haubička ima 11 kilograma. U uništavanju, delaboraciji, nepotrebne municije i MES, koje ne mogu koristiti za SL u OSBiH, nejednak je tretman federalnog u Vogošći i dobojskog punkta u Republici Srpskoj. Radi se, po podatku iz jula ove godine, o pet hiljada tona municije i MES. 80% sredstava od toga bi moralo doći entitetu kome pripada municija. Ali pare ne stižu, jer, navodno sve odu na troškove. Arhiva koja se nalazi u Kasarni Kozara u Banjaluci ne vraća se Arhivu Republike Srpske, iako je federalni arhiv davno preuzeo arhivu tamošnje bivše vojske.
Iako je Vlada Republike Srpske, kao i Narodna skuština, jasno donijela zaključke, na osnovama zakona, o pokretnoj i nepokretnoj vojnoj imovini, svim ilegalnim silama nastoji se raditi mimo Zakona o odbrani. Imovina vojske na području Republike Srpske ogromna je. Ona pripada Republici Srpskoj, ono što je potrebno OSBiH, dato je na korištenje. Sada se to želi uknjižiti kao imovina Ministarstva odbrane. Kao i druge kasarne. Ti zahtjevi dolaze od inostranih radnih grupa i predstavnika, uz basove i udaraljke sarajevskih unitarista. A po popisu 2005. Ministarstvo odbrane Republike Srpske je imalo 167 hiljada kvadratnih metara zemljišta u vrijednosti od jedne milijarde maraka, 1226 objekata... radi se o lovi, dakle.
Sporazum o potrebnoj pokretnoj imovini OS BiH, drastično se krši.
Zakon BiH o odbrani, drastično se krši.
Državna, unitaristička borba za imovinu i vlasništvo nad kasarnama i poligonima koje sada koriste OS BiH, protivustavna je i protivdejtonska i prejudicira budući unutrašnji razvoj BiH. U povećanju autonomije, što je osnovna ustavno teritorijalna logika svake zemlje, jednog dana će se doći u situaciji da entitet na svojoj teritoriji ima strane vojne baze koje su vlasništvo nekog drugog. To je slučaj i sa Opštom Državnom Imovinom koju Sarajevo želi da uknjiži na Državu pa da je onda raji daje na korištenje. U svakom bi budućem postavljanju pitanja prava i nadležnosti entiteta, to bilo moguće proglasiti pobunom a ne ustavnim pravom.
BiH je izvanprirodna bračna zajednica čiji su bračnici unijeli svoju jasnu međunarodno priznatu egzisteniciju, ustavnu, teritorijalnu, materijalnu i političku imovinu. Čak i u običnom braku to se, bez obzira na ljubav, smatra nedodirljivim pravom.
Podržavljenje imovine koju koriste OSBiH klasična je otimačina i jedna vrsta tihog državnog udara kojeg provodi nepostojeća Država nad svojim sastavnim dijelovima, nad Republikom Srpskom, prije svega.

HELSINŠKA TETKA
Profesor Ivo Banac, profesor istorije na američkom univerzitetu Jejl i predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora, poznat kao zaštitnik izbezumljene Pukijeve žene, prije pogibije dotičnog, ponovo je istupio u sarajevskoj javnosti i predstavio se kao ekspert za američke poglede, evropske rogove i Bajdenovu taktiku. Više od svega, ekspertirao se kao stručnjak za BiH, raspad, rat i region.
Taj već profanisani javni istupnik, ne znam samo gdje taj red helsinškijanaca nađe takve paćenike da se bave nekim zaštitama pojedinaca i grupa kad sami ne umiju po crnoj zemlji da hode, najprije je izgubio unutrašnji kredibilitet u Hrvatskoj jer je učesnik prljavih unutarodborskih previranja a potom je i ulično vodanje Pukijeve žene srozalo ugled jednog predsjednika HHO do dna šahtova u Hajnclovoj ili bilo kojoj drugoj zagrebačkoj starijoj ulici, a sada ga gubi istupajući u ime BUB-a, Bošnjačke Unitarističke Bulumente.
Očekujem da, uz predsjednika HHO, počne obnašati funkciju predsjednika balkanskog odbora BUB.
Deplasirano je komentarisati razočaranost BUB Banca Bajdenovom posjetom kao i istorijsku tezu: Stvari idu svojim putem, Amerikanci imaju globalnu sliku ili: Niko ne može biti siguran da je politika Berlina istovjetna Parizu.
Ali termin koji BUB Banac upotrebljava za BiH, reintegracija, neodoljivom regimentalizacijom me podsjeća na redarstveničko-piromansku reintegraciju Hrvatskog Podunavlja i Kninskog Balvan Regiona.
Ono što je umobolno u Bančevom istorijskom pogledu na BiH jeste savjet Bošnjacima: Treba jasno reći da će svaki pokušaj podjele BiH završiti oružanim sukobima.
Ivo Banac, dakle, profesor istorije, zahtijeva da se istorija Balakana ponavlja, u krvi i ratu. On poziva Bošnjake da prijete ratom, da se spremaju za rat, da se ne plaše jer ako se plaše onda nisu u kontroli.
Moram reći da je jadna stvarnost koju preporučuje jedan profesor istorije, jedna helsinška tetka, kao što je jadna i bošnjačka, sarajevska, unitaristička klika koja angažuje lobiste koji javno savjetuju rat i podjarmljivačku reintegraciju.
Da li je, dosita, politička konceptura spala na marginalizovanog Banca koji u regionalnim okvirima ne znači ništa jer ni u Hrvatskoj ne znači ništa.

SNAGA BiH
Opada malter sa Harisa.
Najavljuje se, istina, u Avazu, formiranje nove stranke od raznih nekadašnjih stopostotnih članova SBiH, pod praznim i zvučnim nazivom Snaga BiH.
Ideja BiH je prazna ideja.
To nije politička ideja.
To je staleška, cehovska ideja, vodilja onih koji od toga imaju svoju finansijsku, položajnu ili običnu podguzno-foteljašku korist. Kada je počelo poslijeratno političko komešanje, zvali su me ljudi koji su osnovali Stranku boraca Republike Srpske i predložili da budem član. Rekao sam im da stranka boraca ne može da postoji, čak i da rat stalno traje, kao što ne može da postoji ni Stranka poštara, Demokratska stranka geometara, Narodna stranka šumara, Liberalna stranka obućara, Stranka penzionera... sve to može da postoji kao cehovsko udruženje ali ne i kao politička stranka jer nema ispod sebe političku ideju.
Tako je i sa BiH.
Drugi par opanaka, koji će dovesti dotle da se Haris ne kandiduje na sljedećim izborima, jer nema nikakve šanse, jeste tehnologija osipanja i dijeljenja. Kao što je Haris osuo dio članstva SDA i formirao SBiH, sada se to isto njemu događa. To se događalo i u Esdepeu, Esdeesu pa onda u Esenesu, u Espeu...
Dabome, uloge u tom procesu imaju i domaći i inostrani faktori, to je političko d.o.o. čiji dijelovi se ne vide u popisu vlasništva nego dionice glase na donosioca.
Kakavgod je Haris, sve je upereno protiv njega.
Mene, kao političkog gledaoca, veseli činjenica da se opet okuplja jedna stranka oko prazne ideje, kao što je i ideja demokratskog progresa, demokratija Čavić...
Biće lakše na izborima.
No, bošnjačko nacionalno pitanje ostaje i dalje glavni probolem Sarajeva. Lagumdžija svoju snagu gubi konstantno, Haris je iskopnio odavno, Tihić je samo naočigled postao opet predsjednik Esdea ali sa tužnom činjeninicom da treba da postane i predsjednik Bakiru Izetbegoviću i ostalima. Ne može se bošnjačko nacionalno pitanje rješavati poluobličenim ucjenama i okupljanjem podanika iz Republike Srpske.
To, dalje, znači, da BiH ubrzano gubi šanse.
A stranku nazvati Snaga BiH može samo sitni nakupac političkim življem ili amater.

EVROPA NE ZNA ŠTA ĆE SA BiH
Miroslav Lajčak poručuje da Evropa sa BiH ne zna šta bi a mi njemu da nikada ni znala nam nije.
Ta politička formula primijenjena je i u doba staljinizma i njegovog udara na nezavisno, autohtono, demokratsko, bratstveno i jedinstveno samoupravljanje kada je Agitprop KPJ štampao milionski letak slijedeće sadržine: Da se ne bojimo Staljin nama šalje pismo a mi njemu da se nikad ni bojali nismo.
Ni Staljin tada nije znao šta će sa Jugoslavijom.
Lajčak samo dobro uočava, sada, nešto što se stalno događa u niski istorije.
Ti inostranci, u vidu raznih sila i koljača, od Otomanske imperije pa dalje, nikada nisu znali šta će sa BiH, i šire, pa su, ipak, glatko i samouvjereno dolazili ovdje i stvarali umobolnike koji će uz pomoć njih pronaći rješenje. Zato je, danas, BiH puna grobova i kamenja za koje se ne zna da li su grobovi pojedincima ili cijelim plemenima, zato danas, u BiH, ljudi ne mogu očima da se vide, zato su ljudi iz BiH ratovali na svečetirima stranama svijeta... zato danas ni sama BiH ne zna šta će sa sobom.
Invalidni domaći sarajevski, i još pokoji, političari, uživaju u obje činjenice da Evropa, pa i BiH, ne znaju šta će. Uživaju u toj igri egzibicionizma, sladostrasti i voajerizma sa vlastitom postojbinom i u obećanjima inostranih proroka o opcijama, rješenjim i ustavima.
U tom kolopletu, rješenja za BiH, doista, nema. Provincijalnu sudbinu ne mogu da rješavaju inostrani provincijalci duha, politike i ineteresa.
Ali, neke pukotine se naziru, kao u iskustvu starog kamenodjelca koji tačno zna gdje će udariti čekićem pa da se kamen rastvori po prirodnim pukotinama, strijama, koje su u njega ugrađene prilikom nastanka, prije kojih stotine miliona godina.
Ako ne zna šta će štala, znaju konji. Samo ih ne treba kolijenčiti.

RENOVIRANJE USTAVA
Otišao Sanader, otišao Sadović, odlazi i Oli Ren.
Teška su vremena, pa je Ren, evidentiačr za proširenje Evropske unije, došao u Sarajevo da se razboli i da donese Pismo Preko Save. U tom pismu Oli piše da BiH ne može u EU sa ovakvim ustavom jer EU želi da čuje jedan glas a sada ih se čuje više.
EU nije u poziciji da ucjenjuje i uslovljava.
Nema reference za tako nešto.
Primila je, na primjer, Mađarsku, Mađarska je u stvari „sve letila“ u EU. Stizale su bajkovite priče o tome kako cijela Njemačka više prljav veš velikih hotelskih lanaca ne pere kod sebe nego vozi u Hungariju, jevtinije je. Zapadne priče za istočnjake. Onda je jednog dana Mađarska bankrotirala. Nisam primijetio da je Oli Ren nešto rekao povodom toga. Očekivao sam da će reći da je znao da Mađarska sa onakvim ustavom ne može u EU.
Ni EU ne govori jednim glasom.
Neke zemlje su usvojile taj eustav a neke nisu. Sada ne znaju šta da rade. Postoje interesi a ne glasovi. Republika Srpska, jedan od glasova, ne može žrtvovati svoje najvažnije i temeljne interese ni za BiH ni za EU. EU bi to trebala razumjeti a ne dozvoljavati da je pojedini njeni javnosnici pretvaraju u lobističku organizaciju za ostvarenje nečijih sumanutih unitarističkih, u stvari osvajačkih, fatišiziranih ciljeva (po ocu svih osvajanja, Fatihu).
EU ima s kim da razgovara u BiH.
Predsjedništvo BiH i predsjedavajući Savjeta ministara će entitetima prenijeti sve što budu razgovarali sa EU. Ali EU mora da bude realna. Da pribrano razloži svoje ineteres da BiH bude unutra. Ako ga ne može obrazložiti, onda da izađemo iz simulatora integracija. Nisam uočio neki veliki interes za integrisanje Hrvatske, koja je jača i važnija zemlja od BiH, mada je i ona bankrotirala. BiH je, svi njeni glasovi, jasno rekla da ima interes da se integriše. Ali taj interes je mnogo zahtjevniji od bezviznog režima. Ne integrišemo se, valjda, u EU radi političkog istomišljeništva. Integrisali bi se zbog ekonomije.
Ne želimo da idemo na ustavni kurs ili večernju školu.
Stoga je, tumačim, Ren to o ustavu, i ostalo, rekao tek da nešto kaže.
Između ostalog, da smo, što se tiče priključenja EU, na dugom štapu.

SELEKTORI KRIVICE
Ne treba biti nikakav politički analitičar, Bžežinski, Kisindžer, Hantington, tajni analitičar trijade ili slične ilegalne grupe koja stoljećima upravlja svijetom, pa shvatiti da BiH nema nikakvu šansu.
Nakon snimaka, već stoti put, koji optužuju Atifa Dudakovića, velikog vojskovođu Petog korpusa AR BiH, od Bihaća, koji pokazuju kako se presuđuje kao u dispozitivu: strijeljajte na licu mjesta, kako se hladnokrvo ubijaju ljudi a da se ne zna ni otkud tu ni da li imaju bilo kakve krivice, a i da je imaju, morali bi pred sudove i tužioce, kako se strijeljanje na licu mjesta obređuje i zalijeva flašom alkohola a onaj zadrigli Dudaković pravi skečeve na temu filma o strijeljanju.
Morbidnost svakog ratnog zločina je jednaka. Slične su, mada krvoločnije, scene iz filma Škorpioni. Razlika je velika jer su tamo na sceni paravojne formacije i psihopate a ovdje regularna vojska i generali.
Neki javnosnici pokušavaju da objavljivanje filma povežu sa skretanjem pažnje sa optužbi Dodika ili sa pasoša. Sve to neće piti vode. Svakome ko je primirisao rata i zone borbenih djestava, jasno je da nema heroja, nema satenskin nacionalnih junaka pokreta otpora, pravde i oslobodilaštva. Svi ovdašnji ratnici nacionalističkih demokratskih ratnih stranaka dojili su istu sisu i isti metak. Onaj ko zločine razvrstava u oslobodilačke i agresorske i ko preuzima ulogu selektora zločina, ubija BiH u njenoj genetskoj strukturi.
Svaki dan slobode Dudakovića i hiljade drugih dudakovića, precizno i nepovratno razjeda Bosnu i Hercegovinu.
Bosna i Hercegovina postaje sudski slučaj.
Samo što ne mogu, kao oni iz tužilaštva, da kažem: Ne komentiram slučaj u toku.

KO JE PUSTIO TOMPSONA
Beogradska politika, iako je više ne uređuje kosa novinarka Ljiljana Smajlović, na naslovnoj strani donosi uglavuubijajući tekst najvećeg naslova: Ko je Tompsona pustio u Srbiju.
Tompson je, zna se, Marko Perković koji je bio u pozorišnom ratu u Hrvatskoj, protiv agresora, okupatora i četnika koji su živjeli u Hrvatskoj stoljećima a onda se jdnog dana probudili i postali agresori, angažovali Slobodana Miloševića & co. da im uradi inženjering i fizibiliti studiju i omogućili mnogim ispodprosječnjacima da budu dragovoljni heroji domovinskog rata.
Pozorišnog rata, jer je Marko Perković, kao i mnogi drugi, od toga pravio pozorište pa se negdje dočepao puške tompson, švercovane, dabome, i toliko bio opčinjen njom da je sam sebi dao i nadimak po njoj. Svakojake primitivce sam viđao u ratu ali ni jedan nije sebi dao nadimak kalašnjikov, osamdesetčetvorka, papovka, snajper, tetejac, hekler, uzi...
Drugi kanal Haertea, kojeg preuzimaju kablovski distributeri u Srbiji, emitovao je snimak ustašoidnog koncerta iz 2007. A onda su novinari, radikali i Politika, zavapili.
Nerazumljivo je da su Srbi još uvijek opterećeni Hrvatima.
Nerazumljivo je da opet neko, nakon toliko decenija ponavlja paniku iz vica: može li neko zaustaviti taj tanjug.
Nerazumljivo je da se opet ponavlja greška u supstanci svijesti da se od primitivaca, marginalaca i egzibicionista bez ikakave šanse za kvalitetnu socijalizaciju, zabranama, zatvorima i političkim etiketama, prave heroji. Kako je to komunizam radio od Alije Izetbegovića, Tuđmana i krajputaša. Kako je zabranjivao Ustani bane i Drma mi se, drma mi se.
Za Srbiju, za Srbe, i za uopšte, dobro je da Tompson pjeva te neoustašluke. Dobro je da ima publiku za to i da su mu koncerti posjećeni. Onda će Srbija, i ostali, znati s kim imaju posla. Onda će jasnije biti da je olujna desrbizacija temeljno urađena, kao nacionalni, kao fašistoidni, kao državni projekt a ne kao redarstvena akcija.
Hrvatska, tako, treći put postaje dužnik Srbima. Prvi put u eri pokolja u Jasenovcu i drugim logorima ustaša fašista, drugi put u eri protjerivanja, ubijanja i eliminacije Srba iz Hrvatske. I treći put sada, kada sistematski, kao državnu, nacionalnu politiku, protežira ustaštvo, antisrpstvo i fašističku mržnju. Jer HRT je zvanična državna, televizija Hrvatske i Hrvatska televizija.
Ta tri duga, kako istorija teče, neće se moći protektirati pričama o agresiji Srbije na Hrvatsku, neovisnu, nezavisnu, tompsonovu.

HRIŠĆANSKI KLUB
Izvjesni Mevlut Čavašolu, parlamentarac Turske i izvjestilac Vijeća Evrope za BiH, izjavio je, povodom neukidanja viza građanima BiH i Albanije, da je Evorpa pokazala da je hrišćanski klub.
Istovremeno je podsjetio na više puta ponovljene izjave premijera Turske Erdoana kojima je upozoravao Evropu da mora dokazati da nije ekskluzivni hrišćanski klub.
Zašto Turska ima potrebu da popuje Evropi?
A nema za to nikakvo istorijsko, moralno i vjersko pokriće.
Jasno je da Turska nema oslonca ni na jednoj strani. Govorim o tržištu, političkim grupacijama i geostrateškom segmentu.
Sa susjedima nije našla regioanlni jezik a svoj odnos prema hrišćanstvu je pokazala na mikroprimjeru Kipra pa i u odnosima sa Grčkom. Da ne idem u istoriju, kada je njena pradjedovina, Otomanska imperija, Evropu tretirala kao indijanski rezervat i nastojala, silom i sabljom, da je raskrsti, poturči ili istrijebi. Da ne pominjem genocid nad Jermenima, početkom ovog vijeka. Da ne pominjem sve veću islamizaciju države čime se polako pokopava civilizacijski doseg Kemal Paše Ataturka.
Pošto ne spada nigdje, trebala bi se civilizovanije okrenuti Evropi.
Evropa sama ne postavlja pitanje hrišćanstva. Da postavlja, turskih građana ne bi bilo u Njemačkoj i u drugim zemljama Evrope. Zašto bi ga onda postavaljala Turska. Osim ako sistematski ne želi da igra na tu kartu.
Banalizovati tehničko pitanje kao što su vize sukobom vjera i civilizacija, primjereno je samo lokalističkim marginalcima a ne evropskim parlamentarcima ili parlamentarcima neke zemlje koja pretenduje da bude Evropa.

POZIVNI ILI ODLAZNI BROJ
Ima više od mjesec kako je Dnevni list objavio zanimljivu storiju o pozivnim telefonskim brojevima za područje bivše Jugoslavije, mislio sam odmah to komentarisati ali se uvijek u prve redove progura neka tema iz dnevnopolitičkih saturnovih maglovitih prstenova.
Danas pokazujem karakter.
Dakle, kad sam radio kao majstor na štamparskoj mašini, jedna moja oštra svakodnevna kritičarka zamjera mi što, malo-malo, narcisoidno, kažem: kad sam bio ministar, pa sad okrećem list, dakle, 97. u BiH je grafički papir dolazio iz Španije ali tako da je jedna veletrgovinska firma u Beogradu imala ovdje svoje predstavništvo. Tada se Beograd zvao Savezna Republika Jugoslavija. Niko nije znao za Miroslava Lajčaka a ni za crnogorski referendum. Ali, na paletama papira iz Španije je pisalo: Serbia & Monte Negro a ne SRJ. Mislio sam da je odgovor u tome da se radi o posebnom ugovoru koji pokriva isključivo te dvije teritorije ili slično. Nisu mi znali ni dobavljači objasniti. Tek kasnije dolazi do transformacije SRJ u državnu zajednicu Srbija i Crna Gora.
Zanimljivo, kako neki šanski Natron, pun Marokanaca i druge jevtine radne snage, zna šta će se desiti sa nekom državom i odmah štampa takve etikete na svoje proizvode.
Slično je i sa pozivnim brojevima.
Bivša Jugoslavija je imala pozvini 0038. Kada je nastalo balknasko sranje, peta cifra, 1, dodijeljena je SRJ, 2, 3, i 4 su ostali slobodni, 5 je dobila Hrvatska, 6 Slovenija, 7 BiH, 8 je ostao na čekanju, 9 je dobila Makedonija.
Nastavkom procesa, 2 je pripala onom Monte Negru sa španske etikete. 3 će vjerovatno dobiti Kosovo. 4 ostaje da čeka ali je pitanje da li ostaje Vojvodina i do kada. 8 je iza 7 (prazno iza BiH), kao što je 2 (Crna Gora) jedno vrijeme bilo prazno iza 1 (Savezna Republika Jugoslavija).
Glavno pitanje nije da li će Republika Srpska kao Samostalna Referendumska Zajednica dobiti peti broj 8, 00388, nego da li je tada, na početku sranja sve bilo jasno a od tada do danas, samo se gubi vrijeme.
Mislim da jeste sve bilo jasno. Zato nema broja za Herceg Bosnu. Konfederacija sa Hrvatskom je, možda, bila dio tog plana pozivnih i odlaznih brojeva. Konfederativna sastojnica, logično, ima svoj pozivni broj jer se kao suverena, uključuje u konfederativni odnos.
Sudeći po španskoj etiketi, tačno je da dijete zadnje sazna da će biti seksa.

FOBIJA OD FOBIJE
Posljednjih mjeseci traje agresivizacija islamsko-bošnjačkog segmenta koja se može ustanoviti u vjerskom sektoru, političkom sektoru i nacionalnom sektoru.
Na javnost se desantuje upozorenjem na proces islamofobije, odnosno stvaranje, širenje i propagiranje straha od islama. Štagod se napiše ili se javno kaže a što ne pogoduje i ne prigoduje zvaničniku islamske zajednice, nailazi na opsežne i oštre osude. Tako je na stavove jednog književnika reagovao agitprop ambasade Irana u Sarajevu ali jezikom islamske zajednice. Povodom napisa o Gluhoj Bukovici i navodnoj zloupotrebi maloljetne Mrduše Donje, mediji su optuženi za napad na islam. Proglašava se nova političko-nacionalna platforma pod oznakom Bošnjači ispravljaju kičmu. Povodom odluke EK da ne oslobodi raju viza, sirotinju raju iz BiH, sa Kosova i iz Albanije, agresivna novinarka Avaza kaže da je to uradila hrišćanska Evropa i ostavila Bošnjake u hajvan-vagonu. Takozvanim G-kolima. Islamska zajednica, povodom tuče pred nekom mostarskom džamijom u kojoj je poginio jedan vjernik, nakon molitve, pominje ubistvo muslimanke u Minhenu, od strane Nijemca i, ponovo, medije i političke pritiske na islam. Na političkoj maloj eksperimentalnoj sceni Tihić preuzima ulogu prvog u Bošnjaka i ucjenjuje, uslovljava i ne želi razgovarati sa Dodikom bez svjedoka i zapisnika čime se treba sugerisati: Ja, Bošnjak, mi Bošnjaci, pošteni smo a svi ostali lažu, varaju, i kradu. Manji potpredsjednik Republike Srpske postrojava Klub Bošnjaka i naređuje blokadu Narodne skupštine Republike Srpske. Tunjo priprema bošnjački sabor. Na vanjskom planu Bilt se označava Srbinom a Solana pokajnikom što je Nato „ispravno“ bombardovao Srbiju pa naknadno voli Srbe i Srbiju te je, stoga, dobar i glup.
Dakale, ugrubo, imamo dva uporedna procesa. Jedan je forsirani trend samosvijesti unutar islama. Drugi je politički trend agresivacije bošnjačke politike prema svima na političkoj sceni.
Oba procesa imaju za cilj da probude nacionalne i vjerske strasti i potencijale i da se krene u inicijativu koja bi trebala riješiti vjersko i nacionalno posjedovanje Bosne, zasad još uvijek BiH.
Muslimani u BiH, koje glavni akteri oba trenda zovu Bošnjacima, ili i oni sami sebe zovu Bošnjacima, stoljećima praktikuju jedan drugi islam i jedno drugo „bošnjaštvo“. Umjerenost, tolerancija, svečetiri strane čaršije, mudrost, dobročinstvo. Sada su eksponirani jednom drugom netolerantnom, posvojiteljskom, agresivnom i vjerskom i političkom bosnonazoru. U glavama običnih ljudi produkovana je kakofonija začinjena žutom trakom žrtve, nepravde, neimanja vlastite države za koju je žrtvovan mir. Čak ih i vlastiti mediji nazivaju stokom. Vjera se ne ispoljava više kao stoljećima, dok mujezin s minareta moli na sav glas, nego na radikalizovan način bogatih džamija koje izazivaju strah, bez drvenih minara i hodže koji uči za svoju mahalu.
To mora izazvati šizofrenu politizaciju i islamizaciju. Podvojenost političkih opcija i vjerskih tehnologija. Kod neukog i mikroprovincijalnog svijeta, naročito mladih bez posla, obrazovanja i perspektive, to zakonito dovodi do agresije koja nije primarno okrenuta drugoj vjeri ili drugoj naciji nego je, čak i kad je tako, uvijek okrenuta prema sebi. Ljudi pojedinci su nezadovoljni svojim nerazumijevanjem uloge u koju ih se vagonira i reaguju nagonski, refleksno, animalno.
Na žalost, za sve se okrivljuju drugi. Klasika.
Taj proces je veoma opasan. On traje od prije početka ratova u BiH. A ratovi su dio tog procesa. Bošnjaci, odgovorni na višem nivou u odnosu na provincijalne destruktore, trebali bi se zapitati šta se događa unutar islama u BiH. Tek tada se može naći odgovor i za svjetovnija pitanja kao što je politička artikulacija i realni interes.

VULGARNO DUPE ERTEERESA
Banjalučki asfalt je danas, 17. dana jula, pritisla božija sjalica, pripeka Svetog Ilije Gromovnika i faširani treperavi vazduh koji je i sam proklinjao onog Celzijusa koji je izmislio te podioke vrućine.
Na valovitom i vrelom asfaltu Banjaluke pojavilo se mnogo ljetnih čuda. Uglavnom za muškarce. Žene imaju dostajanstvo i karakter da ne gledaju i ne čude se lijepim muškarcima, mada je upitno da li i postoje lijepi muškarci.
Pojavili su se i siti-lajtovi, kako je zabilježio Dnevnik RTRS-a, na kojima je jedno normalno žensko dupe, mada priznajem da je i normalno žensko dupe zadivljujuća prirodna kosmička pojava, sa nešto malo spuštenim vrućim teksas pantalonicama a iz očaravajućeg srastka izniče tangirani bijeli znak mercedesa. Ispod snimka su pozivi za neke manekenske akcije, mejl adrese i slično. Novinar i dnevna redakcija su stupili u akciju, našli građane, „ombudsmana“ i umjetničkog fotografa, koji su, zajedno sa novinarom, uzviknuli: vulgarno.
Urednik dnevnika, ili neko drugi zadužen za te poslove, signalna je lampica opšteg haosa u novinarskim glavama dvadesetprvog vijeka. Prvo, šta će žensko dupe u Dnevniku? Drugo, šta je na snimci vulgarno kad se takvih snimaka, dnevno, na svim nosačima ženskih oblina, pojavljuje na hiljade. Treće, zašto je to opasno za mololjetnice, kad te iste maloljetnice na kablovskoj, kad se tate izmore na mamama pa zajedno pozaspu, mogu da gledaju čudesa u igri sjajne patkove glave i vrelog milokliza. Četvrto, kako su ovim ugrožena prava žena, da se poteže ombudsmanica, kad se to može gledati i kao sloboda žene a prava su ugrožena kad ženu zovete muškim zanimanjem pri čemu kobili, životinji dakle, nikad ne kažete konj. Peto, šta je vulgarno u tome ako nekoj dami, djevojci, žensku, kažemo: imaš dobro dupe, a nije vulgarno kad kažemo: imaš dobru frizuru. Šesto, umjetnički fotograf, ošišan na nulu, tokom izjave, nekoliko je puta okretao glavu prema „vugarnom“ plakatu a na potiljku mu se vidio uvezan dugi dlačiji rep koji raste direktno iz ćele. Mene žensko dupe nije podsjetilo na nešto što je izvan prirode ali me taj potiljak podsjetio na konjsko dupe i rep, što je vulgarno u odnosu na tangice koje izniču iz srastka koji je mnogo manji i vidljiviji nego uobičajeno slobodni ljetni dekolte i znojna crta sisa.
Urednik dnevnika, očito, misli da je normalno živjeti sa svojom ženom u braku pedeset godina i nikada je ne vidjeti golu jer je to vulgarno. On živi u sokaku predkulinovskog vremena kada je i dolet svrake u popodnevnu vrelinu bio vulgaran. Živi u živom pijesku učmalosti i žabokrečine kao preplašeničkog odnosa prema modernoj stvarnosti. Živi u poremećenom sistemu pametovanja o javnom moralu u kome je dozvoljeno da žena nosi tange ispod prozirne suknje i sa dva očigledna tvrda guza sjecka kroz cijeli grad, izazivajući kod mužjaka želju za krvnim i seksualnim deliktom, ali nije dozvoljeno da se pojavi bezazlena fotografija od koje se gore viđaju na ženskoj pješčanoj odbojci.
Osim toga, Dnevnik nije Moralnik i ne treba da pametuje o dnevnom javnom moralu jer je to borba protiv vjetrenjača. Od tog ženskog dupeta, mnogo je opasnije po javni moral to kada se u tom istom dnevniku prvi minuti daju istočnosarajevskom obračunu lokalnih kriminalaca.
Možda to radi isti urednik moralnika.

GETO, USTAV, EU, NATO
Ne brini se lijepa Fato,
Uskoro će Bosnom teći zlato.
Eh, prošli su vijekovi kada je za Mirnu Bosnu bila dovoljna jedna sevdalinka. Ništa zlato, samo blato.
A došlo je vrijeme kada BiH više nikome ne treba.
Ne drži niko BiH u getu, kao što se u Sarajevu, na Miljacki, želi predočiti pa jadne ljude sada, po ovoj božijoj sjalici i pripeci, tjeraju da potpisuju peticiju.
Ako rashladno analiziramo činjenicu da je izvan viza ostala Albanija, Kosovo i BiH, bez obzira što će se, možda, ostvariti obećanje da 2010. BiH ispuni uslove, jasno je da Evropa teško prihvata u svoje pašnjake nešto što nije država, što nikad nije bilo država i što, izgledno, nikad neće biti država. Drugo, ni u jednoj od tih naseobina, Evropa, kakvagod stara, olinjala, osteoporozna i senilna bila, nije imala uticaja u oblikovanju, dizajnu i stajlningu tih paradruštava u pokušaju uobličavanja u državu.
Neću da kažem ko je imao.
Jučer je Hop bio u Sarajevu, vjerovatno u oprostitetljskoj posjeti. Vjerovatno je nekog od svojih, možda Rena ili Solanu, sve kuhinjske potrepštine, pitao šta da kaže a taj mu rekao: Reci da bi trebao Novi Ustav. Svejedno, to što je rekao da bi za ulazak u Nato bio potreban Novi Ustav ili Ustavne promjene, nije dobro ni za BiH ni za Nato.
Za BiH, jer će sada Akšamlije kraj Miljacke pet godina da jašu na tome – Novi ustav je preduslov za evroatlantske integracije. Kao u prošloj epizodi Tri Evropska Principa za Reformu Policije. Za to vrijeme će BiH ostati i bez ličnih karata a ne samo bez viza.
Za Nato, jer kako će Alijansa bez ovakve ratničke i vojne zemlje, ovakve Cikotićeve Armije Spasa, ovakvih Oružanih Snaga.
Preduslovima se pokazuje, u stvari, da BiH, nikome ne treba.
Ako može Makedonija u bezvizni režim, koja se vodi kao Bivša Jugoslovenska, mogla bi i BiH. Nije samo Sadović problem. S druge strane, ako nije Bugarska, što bi bila i BiH. I Bugarska nikome ne treba, ali je rubno područje pa je dobro da je integrisana, neka barem plinovog bez problema prođe.
Greška BiH je ako misli da nekome treba.
Tužna je činjenica da je BiH spala da se za nju bori Danijel Kon Bendit. Nije puno bolje bilo ni na početku. Bono.
Pored te nepotrebne činjenice, treba uzeti u obzir i čekanje raspleta.

STEREOTIPI O SRBIMA
Više puta sam, u svojim knjigama i utemeljeno, govorio o tome da su Srbi trebali suditi Slobodanu Miloševiću, a ne neki instrumentalizovani pajaci u Hagu, i objesiti ga za jajca, Karadžiću, prijeko, takođe, uz evidenciju samo JMBG iz lične karte, i Mladiću koji nije uspio do kraja ukrotiti Srbljake, Srbe divljake u redovima regularne Vojske Republike Srpske, i nije imao jajca da u Sanskom Mostu, na skupštini, uhapsi Karadžića i esdeesovu svitu i tako izvede vojni udar što bi barem prekinulo kriminalizaciju srpskog bića, olakšalo pregovore o miru i, vjerovatno, skratilo rat i smanjilo nepotrebne izgibije.
I sada to mislim.
Naročito kada sam pročitao kako Švarc Šiling, onaj visoki predstavnik u liku Stare kuke Doma staraca u švajcarskim Alpama, kaže da se u BiH, zbog srpske agresije desio najveći genocid u Evropi, od kraja Drugog svjetskog rata. Staračke gluposti, o najvećem genocidu, što bi trebalo značiti da je poslije II WW, bilo još mnogo genocida u Evropi, odbaciću. Ali srpska agresija je problematična. Najmanje kroz prizmu o nelegalnom referendumu o samostalnosti i secesiji od zajedničke zemlje. Jedino što ja mogu uraditi jeste da priznam da sam izvršio agresiju na nekoliko mjesta u BiH, naročito na Trebavu ispod koje sam rođen.
I kad čitam izjave Danijela Kon-Bendita, nekadašnjeg buntovnika bez razloga, anarhiste bez predumišljaja, Crvenog Danijela, intelektualca za nizaštonejebavajuću stvarnost koji joj je poručivao: Ne znamo šta hoćemo ali hoćemo to odmah, a sada komformističkog parlamentarca zelenih u Parlamentarnoj skupštini Evrope, sasušenog kopredsjedavajućeg parlamentarne frakcije, živog dokaza kako nije samo tačno da Revolucija jede svoju djecu nego se veoma često i usere, o tome kako je ambicije BiH za pristupanje EU paralisalo rukovodstvo Bosanskih Srba koji teže ka secesiji. Taj bandit ne zna da ne postoje Bosanski Srbi već postoji Republika Srpska.
BiH nema ambicije da ide u Evropu prije nego što ukine Republiku Strpsku i Srbe i Hrvate svede na manjine sa po tri mjesta u Parlamentarnoj skupštini BiH. O tome se kroz ovih deceniju i po trebao obavijestiti ušuškani Crveni bandit. A Šiling bi to trebao znati.
Obojica tih starkelja, jedan fizički, drugi mentalni, naglašavaju kako je Evropa diskriminisala muslimane jer, pravoslavci i katolici imaju dvojna državljanstva i mogu ići bez viza kao podanici Hrvatske ili Srbije.
Takvom stereotipu o Srbima, kojeg demonstriraju, i nakon dvadeset godina ova dvojica neartikularaca, doprinijela je, znatno, pomenuta trojka iz troprega uneređivanja srpskog naroda, pored konkretnih izvršilaca, ludaka i patonacionalističkih strvoždera.
A istovjetan tretman BiH, Kosova i Albanije, od strane Evrope, nije zbog Srba, već zbog BiH. Bošnjački političari koji predstavljaju najbrojniji narod sa najvećom odgovornošću za Državu punih usta, imaju najveću odgovornost za tu Državu. O tome su trebali misliti u slučaju viza. Ali i davno prije, u slučaju Referenduma bez Srba i žrtvovanja mira za zemlju bez viza.

PROPAST BiH
Jedanput je Bosnu i Hercegovinu upropastila Hrvatska samotcejpljenjem i dobijenim, prije svega, njemačko-evropskim priznanjem.
Drugiput je Bosnu i Hercegovinu upropastio Alija Izetbegović, žrtvujući za nju mir.
Treći put, po svemu sudeći, upropastiće je jedan dio međunarodne zajednice.
Rafiranje zajedno sa Kosovom, mislim stavljanje i rafe, obznanjuje kako se taj najuticajniji dio međunarodne zajednice odnosi prema BiH i šta očekuje od nje.
Političari kraj Miljacke, iz prošlog vijeka, Rage Sarajlije, ne shvataju vrijeme u kome žive. Za njih je Mehmed Fatih Davitelj juče bio na teritoriji opštine Sanski Most. Oni još čekaju karavan, u svom karavan-saraju.
Esdea, u tom čekanju karavana, izgubivši politički kompas u šikari sastavljenoj od Bakira, Harisa i Zlatka, i došavši u poziciju da smjenjuje svog predsjednika vlade Federacij i svog ministra unutarnjih dela na zajedničkom nivou, posegla je za konstitutivnošću naroda, putem Kluba Bošnjaka u Vijeću naroda Republike Srpske, odlučivši da, do daljnjeg, dok se ne promijeni poslovnik Ustavnog suda Republike Srpske, neće raditi.
Smiješna konstitutivnost naroda u entitetima, isključivo je djelo međunarodne zajednice, odnosno njenih spadala u BiH.
1. Ustavi entiteta, a Ustav Republike Srpske je nastao prije Dejtonskog sporazuma i nastanka BiH sa dva entiteta, trebali su da se usklade sa dejtonskim ustavom i to je učinjeno. Venecijanska komisija je dala svoje mišljenje i saopštila da su usklađeni.
2. BiH je u Dejtonu, pored dva entiteta sastavljena, skrpljena, i od tri naroda, što je jednako važno. Konstitutivnost, ustavnost, saugrađenost naroda u podaništvo državi obezbijeđena je mehanizmima na nivou države.
3. Alija Izetbegović, koji je ovu zemlju koštao stotinu hiljada života, uništenih međunacionalnih odnosa, uništene imovine i uništene perspektive, 12. februara 98. pokreće pred Ustavnim sudom BiH, postupak za ocjenu ustavnosti ustava Republike Srpske i Ustava F.
4. Ustavni sud BiH se sastoji od tri stranca, dva Hrvata iz Federacije, dva Bošnjaka iz Federacije i dva Srbina iz Republike Srpske. Tri stranca i dva Bošnjaka glasaju za i tako Ustavni sud odlučuje da dva ustava nisu u skladu sa ustavom BiH i da treba regulisati i konstitutivnost na nivou entiteta. Dva Hrvata i dva Srbina glasaju protiv. Ali to ne pomaže. Ko jebe Srbe i Hrvate.
5. Nakon toga su donešene ustavne promjene i došlo je do formiranja Vijeća naroda Republike Srpske.
6. Klub Bošnjaka u tom Vijeću naroda sada blokira Narodnu skupštinu Republike Srpske jer je odluka Ustavnog suda Republike Srpske donešena preglasavanjem.
7. Zabravilo se, dakle, da je i Vijeće naroda Republike Srpske posljedica vamaterične i vantjelesne oplodnje, preglasavanja dva naroda u BiH.
BiH je sastavljena, to age sarajlije zaboravljaju, od muslimansko-hrvatske federacije i Republike Srpske. Očito je da niko nije ni predvidio konstitutivnost na tom nivou niti je ona moguća. Inače bi se konstitutivnost protezala do zadnjeg lončića u svačijoj kuhinji pa bi u mjesnim uredima imali po jednog Srbina, Hrvata i Bošnjaka.
Stoga age sarajlije i bježe od popisa stanovništva kao đavo od krsta. Konstitutivnost se potkrepljuje izborima a ne dekretima, da u vladi mora biti ovoliko, u parlamentu onoliko, u ustavnom sudu toliko. Izbori kažu da u Ustavnom sudu Republike Srpske Srba mora biti najviše.
Kao i cilj Alije Izetbegovića 98. tako je i sada cilj da se uništava Republika Srpska. Klub Bošnjaka je samo alatka.
Mada svi zaboravljaju narodnu jadikovku: Sve što radiš, sebi radiš.

BOSANSKI BOŠNJACI
Politika, kolikogod bila ubalegana, mora imati neki obraz.
Obraz ljudi koji su u stanju provesti proceduru ukidanja grba Republike Srpske i himne Republike Srpske pa zahtijevati ukidanje imena Republika Srpska a onda, jednostavno odlučiti da se zbog naziva Bosanski Brod i Bosanska Kostajnica, koje niko više ne upotrebljava, blokira parlament entiteta, Narodna skupština BiH, izvan je civilizovanih standarda.
Priča o konstitutivnosti naroda u entitetima imala bi civilizovanu pozadinu da je stanje konstitutivnosti u Federaciji BiH, tamo gdje vladaju Osmanovićevi, kako bog zapovijeda. Ali, u Federaciji se Srbi, pa i Hrvati, bore za politički i egzistencijalni vazduh ko amuri na ispucaloj kori bivšeg mulja. Popovanje takvih o konstitutivnosti, kao i popovanje o tome da SNSD drži sve ostale klubove u Vijeću naroda Republike Srpske, nije nikakvo argumentisanje. Za popovanje su potrebne reference. Zato konj nikada ne popuje bumbaru o oprašivanju. A to što SNSD „drži“ sve klubove, govori o tome da ljudi imaju povjerenja u SNSD. Uz SNSD se ne osjećaju ugroženo. Ako ništa, sigurni su da SNSD neće zahtijevati smjenu svog ministra.
Adil Osmanović, manji potpredsjednik Republike Srpske, pokušava da srbuje u Republici Srpskoj, kao da su mu uzori Poplašen i Esdees u najboljim mračnim danima, i da na taj način ostvaruje agresivnu novu politiku Sulejmana Tihića koji na taj način kreće u predizbornu kampanju pokazujući na startu da je veći srbin od Harisa i Bakira.
Ozbiljnije. Najava blokade i eventualna blokada Narodne skupštine Republike Srpske, direktan je udar na Dejtonski sporazum i pokušaj državnog udara sarajevskog dvora. To bi bio prvi korak u rascjepu BiH. Osmanovićev potez je sračunat na zatezanje žica kontrabasa do trenutka kada bi organi Republike Srpske povukli incidentni potez na koji bi morala reagovati međunarodna zajednica, Ohaer ili Vepe.
Međutim, Esdea i Osmanović treba da se prisjete da je izlazak iz parlamentarne većine, i time iz izvršne vlasti u Sarajevu, legitiman, legalan i ustavni demokratski potez.
A na repertoaru je i cijeli niz stavljanja van snage zajedničkih institucija koje su nelegalno formirane, van pristanka entiteta ili van parlamentarne procedure.
Kao i preispitivanje nelegalnih promjena ustava Republike Srpske.

SARAJEVO ALBANIZIRA BiH
Koliko sam razumio balkanski torovi su podijeljeni, u jednima, sa boljom travom i sa više izvora, bezvizna su stada, u drugima su oni koji nisu primali distole, imaju ugore, možda i crveni vjetar, imaju divljeg, nepopisanog stada.
BiH, Albanija i Kosovo nisu u viznom paketu koji korača.
Znam da će se pomisliti kako sam, čim se probudim, čim legnem, protiv BiH, ali moram reći. BiH i spada u tu „grupu zemalja“. Albanija i Kosovo. Teško se može reći da je i jedna i druga zemlja. Kosovo je vojna baza i njima vize nisu ni potrebne, bitno je da članovi baze troše pare na tom lokalitetu. Još kad bi mogao, povremeno, da svrati nosač aviona. Albanija. Bivša bunkeruša, dispertor svakojakog šverca i područje opšte nekontrole. Bitno je da ta područja nisu nikad bile države. Albanija za vrijeme betonskog komunističkog ortodoksa, od drugog svj. rata, samo se vodila kao država. Kosovo da ne pominjem.
Ni BiH nije bila država. Priča o Republici BiH čiji kontinuitet nastavlja Dejtonska BiH, politička je zakrpa radi balansa snaga.
Te činjenice se prepoznaju i u formiranju te torovske čekaonice za bezvizni status.
Osim toga, nije ni red da svjetski bezvizni tretman dobije zemlja u kojoj se još ne zna ko sve ima njen pasoš i koja sa strahom ujutro otvara novine kadgod se u svijetu dogodi neki teroristički akt, jer se boji da će se, kao i desetine puta do sada, ustanoviti da je u tome učestvovao i neko ko je u toku demokratskih ratova, koje su u BiH vodile tri demokratske stranke, bio ovdje, klao ovdje, ili dobio pasoš ovdje.
Nije red ni zbog toga što se ne mogu istražiti zločini na dlanu, Dobrovoljačka, Tuzlanska, koji su se dogodili, takorekući, pred očima te Republike BiH. A može general Đukić da se osudi za neku tuzlansku granatu za koji nije dokazano da je svojom naredbom potpalio fitilj. To će Evropa shvatiti ovako: iz tog tora mogu da dođu oni koji su nekažnjeno prošli u svojoj zemlji pa su potencijalni izvršioci i na drugim mjestima. Ubijeđen sam da Evropa, kad kaže: vladavina prava, misli i na Dobrovoljačku i Tuzlansku.
Sarajevo, sarajevizirana politika bošnjačkih stranaka, dakle, drži BiH dalje od ukidanja viza.
A i šta će vam vize. Doklegod narod možete zabavljati pričom o ukidanju Republike Srpske.

KOMADANJE ZLOČINA
Mnogima je Srebrenica pozorište.
Mnogi koriste Srebrenicu za legalni i ilegalni politički rad.
Postoji soj, ili talog, političara koji Srebrenicu koriste kao mjesto povratka ili mjesto opstanka na političkoj sceni.
Postoje teze kako Srebrenicu treba iskoristiti da bi se Srbi jednom zauvijek proglasili fašistima pa se zahtijeva da neko, kao Vili Brant, nekada u Poljskoj, klekne i moli za oproštaj, u ime svog naroda, Srba. To samo potvrđuje tezu da će Srebrenica u narednim decenijama da se izrodi u veliki problem opstanka BiH.
Mnogi političari u svom kaleidoskopu crnih stakalaca Srebrenicu koriste za eliminaciju Milorada Dodika sa političke scene ili iz ljestvice političkog rejtinga. Da se zavađaju sa Srbijom. Ili da je uslovljavaju.
Neki od njih nisu se još opredijelili da li bi napadali Srbiju i Tadića za velikosrpsku agresiju ili bi se fokusirali na Republiku Srpsku kao genocidnu tvorevinu čija je, navodno, vojska i policija počinila genocid, kako kaže Sud i Dragan Čavić.
Neću da pominjem ostala imena. Samo Harisa Silajdžića. Sramotno je da on, koji je po svijetu lagao o desetinama hiljada silovanih muslimanki i o broju ubijenih i poginulih u bosanskohercegovačkim ratovima, sada, na groblju u Srebrenici drži političke govore i popuje zarad svoje ispražnjene političke karijere. Znam da nema ko, ali to mu nije trebalo dozvoliti. On, lično, bi se trebao zapitati, šta je uradio da do rata ne dođe. Ili, šta je uradio da ga zaustavi.
Glorifikovanje Srebrenice i stvaranje žrtava od žrtava, selektiranje mjesta zločina po broju i pripadnosti, neće spasiti BiH.
Zločin i tragedija u BiH se mora gledati ukupno. Ako se to ne želi onda se ne želi ni BiH. Ili, onda nema BiH. Doklegod se zločini i zločiništa budu dijelili, svojatali i iznosili na političku pijacu od protuva koje nemaju nikakav kredibilitet, BiH nema šansu.
O Srebrenici, konkretno. Ako će se u Srebrenici manifestovati politička zloupotreba a ignorisati da je u tom kraju stradalo više od 3000 Srba, po sirotim civilnim selima, onda žrtve Srebrenice, i njihovi potomci, od toga neće imati koristi, dostojanstva i mira.

GENOCID
Presuda međunarodnog suda pravde po kojoj se na lokalitetu Srebrenica dogodio genocid, može se u, u istoriji, još u ovom vijeku, pokazati kao jedan od glavnih rascjepa koji je doveo do raspada BiH.
Jasno je da genocid, masakr, masovno ubistvo, pokolj, organizovano istrebljenje i slične kategorije ratnog zločinaštva ne može da određuje sud, ni u konkretnom slučaju ni na međunarodnom nivou. To mora da uradi istorijska nauka koristeći multidisciplinarni alat.
Kakogod se klasifikovalo divljaštvo u Srebrenici, niti će se umanjiti niti uveličati. Ostaće najteži zločin ratova u BiH. Lično me frustrtira samo to što svi krivci, ili pravi krivci, neće nikada biti kažnjeni. Jer je to zločin – projekt kojeg nije izvela sumanuta budala niti se dogodio slučajno.
Njemački sudija u Hagu Kristof Flige govori o tome da je možda trebalo izbjeći kvalifikaciju ili klasifikaciju genocid. To je realna sumnja jer se genocid veže za holokaust i fašistička istrebljenja u Drugom svj. ratu.
Međutim, to treba gledati i iz bosanskohercegovačke prizme.
Ako se neprestano insistira na genocidu, stvara se u vlastitom narodu dugotrajna odbojnost prema narodu iz kojeg su ponikli zločinci-egzekutori. To stvara osnove da se i taj narod jednog dana proglasi genocidnim i fašističkim. A to znači da BiH nije moguća, da nema pomirenja, realnosti, oproštaja i slično. Generacije koje dođu poslije nas, neće htjeti da slušaju osude o genocidnosti, to je sigurno, kao što ni sadašnji narodi u Evropi ne bi slušali takve ocjene bez obzira šta su njihovi preci radili u ratu.
Takva država slušaonica, osudionica, mentalna torturnica, neće moći opstati. Samo što se krivica raspada neće moći adresirati na jednu stranu. Ustanoviće se, jednostavno, da njeni narodi ne žele i ne mogu da žive zajedno.

BOŠNJAK MESIĆ
Onaj Slobodan iz Slobodne Bosne, genijalac iz projekta Jedan čovjek – Jedne novine, nazvao je Mesića, predsjedatelja Hrvatske, kivijem – izvana čupav, iznutra zelen. Mislio je na godine, dabome.
Nezavisne novine, na stranici rezervisanoj za Bošnjake, donose intervju Stipe Mesića u kome on kaže da je Hrvatski entitet put za razbijanje BiH.
Mesić, očito, analogizira sa činjenicom da je Hrvatska Nezavisna bila put za razvijanje Jugoslavije.
Mesićeva, sada već nerazumljiva i racionalno neobjašnjiva briga za BiH, ima korijene u šablonu razmišljanja kojeg je primjenjivao i Slobodan Milošević. Kada su neki politički djelatnici iz Republike Srpske bili kod njega, dok je predsjednik Republike bio Nikola Poplašen Radikal, i kada su se usprotivili zahtjevima da se napadne baza Sfora u Ramićima kod Banjaluke i idejama da se Srbi sele na Kosovo, argumentom: Šta će biti sa narodom, Milošević je rekao: Jebeš narod, važno je šta će reći istorija.
Mesić govori istim jezikom. Jebeš Hrvate, bitno je da se ne raspadne BiH, da ostane u istoriji. Ja sam, kao naivni politički Generalić, mišljenja da BiH postoji radi Hrvata, Srba i Bošnjaka, a ne radi BiH.
Od Mesića, i cijele generacije croatologa novije neovisne zbilje, ne može se ni očekivati drukčiji pogled na Hrvate u BiH. Njihova vrijednost, za njih je, isključivo upotrebna.
Uostalom, oni se prema Hrvatima u BiH ponašaju skoro kao nekad prema Srbima u Hrvatskoj, samo bez Oluje.
Država je važnija. Barem prema Mesiću.