BOSNA SE SVE VIŠE ODVAJA OD REPUBLIKE SRPSKE
Ali Bardakolu, civilizovani reisu-l-ulema Turske, za razliku od Cerića, jer hoda i prikazuje se u civilu, dao je jučer jednu istorijsku izjavu, što je veliki uspjeh nakon šest vijekova od dolaska turske istorije na ova područja, u Mađarsku i pod Beč.
Kada bude potrebno pomoći BiH ili uraditi nešto za nju, to ćemo uraditi, nećemo oklijevati ni trenutak.
Vidi se dobra Cerićeva crta geoislamizacije.
I Bardakolu govori u ime Turske, kao i Cerić, nekidan, na Kosovu. I Kosovo njemu.
Eto na šta je spala BiH, da bude interesna sfera Turske, da bude još jedan turski punkt, kao ona okupirana trećina Kipra.
Jebena je cijena istorije.
Nekad se moglo bez viza ići i kod Eskima. Sada ne može ni u Sloveniju. A Turska te vuče na istok.
Ta Bosanska Mudrost, i ostale demokratizacije izbavljenja od komunizma, nas je, njih, dovela dotle da nam reisul Turske udjeljuje ko prosjacima. Da se, prvi put u našoj zemlji, obavljaju vjenčanja po šerijatu, da se ubije mladić zbog jedne pive, da se, tu u susjedstvu, čovjeku na sred ulice odgrize uho, da žene ravnopravno hodaju zabrađene...
Ta kolektivna vjenčanja po šerijatu, direktna su ostvarenja Islamske deklaracije Alije Izetbegovića i Deklaracije evropskih muslimana georeisa Cerića.
BiH sve više ide koracima turske islamizacije koja pod maskom neprestane kuknjave i agresivne naricaljke za evropskim integracijama, islamizuje, teizuje i vjerokori političke institute, državne mehanizme i vascijeli pojavni i unutrašnji život kolektiviteta i pojedinca.
BiH time nepovratno klizi u podjele.
Bosna se sve više odvaja od Republike Srpske.
U takvom ozračju, oturčju i odbljesku, sve je evidentnije da se diobe događaju same od sebe a ne od nacionalističke ili referendumske retorike i da su u pravu i natoov teoretski istraživač Gregori Kopli, i omrznuti balkanski književnik Dobrica Ćosić – da se Balkan još nije do kraja usitnio. I ja sam govorio da se podjela SFRJ još nije završila.
Onda, podijeliti sve što se može podijeliti.
Ionako je Banjaluka uvijek bila okrenuta Evropi a Sarajevo Istambulu.

KROJENJE KAMPANJOLE

„PRSTI LUDIH OČIJU“
Danas sam se bavio metalskim poslovima, kamenozidarskim poslovima i uživao plodove intelektualnih poslova – objavljen mi je roman Prsti ludih očiju. Ratni roman.
Nikola Vukolić, ratnik za knjigu, direktor Zadužbine Petar Kočić, atomski, nadljudski izdavač, donio je knjige iz Novog Sada gdje ih Zadužbina štampa. Prvi put u životu, jutros sam otišao na kavu i knjigu.
Neću da davim: Iako je rat jedna od najkomplikovanijih ljudskih pojava, sa neljudskim posljedicama, roman se ne bavi velikim aspektima nego sudbinom male pojedinačne svijesti koja, sudbina, otkriva da glavni junak ide troputom na kojem se prepliću mašta, smrt i žena.
Zanimljivo je i to kako je napisan.
Početkom godine krenuo sam da pišem svoje „kapitalno djelo“ – Permanentni izborni proces – u kojem bih sažeo sva teorijska i praktična iskustva učestvovanja, pripremanja i kreiranja izbora od 97. Nakon stotinjak stranica B5 formata kompjuter nije izdržao i fajl se raspao. Ja nisam to paralelno pamtio na eksternoj memoriji, posljedica seljačkog porijekla i učenja uz lampu gazušu, i na kraju sam imao samo neke krhotine, ili pojedine segmente koji su ostali u korelu ili u excelu. Dabome da sam bio van sebe a onda sam sve to bacio i počeo pisati roman koji nosim u glavi još iz rata. Bilo mi je dobro da to izbacim iz glave jer mi je postalo preteško živjeti sa tim svojim likovima, nemajući nikad vremena za tako neobavezujuće pisanje. Upakovao sam ih za četiri mjeseca u knjigu pa šta im bog da.
Sada ću se vratiti Permanentnom izbornom procesu.
A onda dolazi izborna godina pa ne znam da li ću imati mogućnosti da išta pišem. U planu su mi dva nova romana koji bi bili nastavci Prstiju. Jedan je Grad slobodnog seksa a drugi Jedno smo biće.

JOŠ MALO GREGORIJANA
Vratila se Edina sa odmora i napravila izvrstan broj Globala.
A u Globalu, između ostalog, intervju sa Gregorijanom, prvim zamjenikom.
Detonirao je Rafi razne eksplozivne naprave u tom intervjuu. Neka Dodik odgovori otkud mu 500 miliona maraka, veli. To me rasterećuje brige za istragu. A i Barašina i istražne sudije. Rafi zna, tačno u marku. Mada je jednako zanimljivo pitanje: Otkud Rafi u Bosni i Hercegovini. Ako ovdje ima manju platu nego što bi je imao da radi u Americi, kako veli, treba da odgovori zašto voli više Bosnu nego Dolar. Ja ne ludim za Bosnom ali, volim je više od marke.
Ja se ne uplićem u negativnu retoriku, ja govorim jasno i na osnovu činjenica, veli. Na osnovu onih što ih je tutnuo u oznojene ruke Barašinu, kada ga je priveo u Ohaer, velim.
Međunarodne sudije i tužioci treba da ostanu. A i ja ostajem ovdje, jer ja sam prvi zamjenik, dok se posao ne završi. BiH nije ništa učinila da školuje, pripremi, dresira, brifuje i specijalizuje sudije i tužioce za tako komplikovane predmete kao što je 500 miliona maraka i stranci treba da ostanu. To što se radi o sudijama i tužiocima koji vrijede skoro ko po pizde ladne vode, a zna se koliko u dotičnu, na hladnoći, može da stane vode, kao što je onaj Slovenac, to nema veze, velim.
U Dejtonskom sporazumu ne postoji prvi zamjenik. Kao ni Rafijev resor vladavine prava i pitanja koja se tiču Međunarodnog krivičnog tribunala u Hagu. Kao ni analitički tim kojeg je formirao VP.
No, biser Rafi Gregorijana je odgovor na pitanje o Mostaru.
Tamo nema Dodika, nije ništa krao. Jednom je bio ali su ga leđa boljela pa nije mogao da krade, vidjelo se na televiziji. A nema ni Srba genocidaša, separatista i referendumaša. I Mostar, provjerio sam, nije u Republici Srpskoj.
Stoga sam jedva čekao šta će Rafi da kaže.
Sačekaćemo i vidjeti, veli.
A ja ostajem tu dok posao ne bude završen.
Genijalno.
Prethodno su jadnicima u Mostaru priredili takav statut i prateće odluke da se nikad ništa ne može riješiti. Ohaer je stvorio Mostarske blizance. Podijeljeni su a ne mogu da se razdvoje. Izabrani su a ne mogu da izaberu. Mitska bića.
Sačekaćemo i vidjeti.
Da li će Mostar biti na Inckovom popisu državne imovine.
A ne bih imao ništa protiv ni da se na tom popisu nađe Rafi.
Kao društvena imovina.

AVGUSTOVSKE CIKLAME I SVJETLOST KAMENA

POPIS TERORISTA
U Zagrebu je pjevala i svirala grupa U2. Asocijativno.
Pjevao je i svirao Bono Vox, frontmen, za rata u BiH poznat kao ratni prijatelj Alije Izetbegovića, estrad-propagator nesreće Sarajeva, srno-bijelog srpsko-muslimanskog svijeta i Bosne.
Bono je imalac počasnog pasoša BiH kojeg mu je dodijelio Alija, putem tadašnjeg ministra inostranih poslova Šaćirbegovića. Novinari su ga, u Zagrebu, pitali o tome a on se dičio i hvalio. Poslije su pitali i zvaničnike MIP-a koji su rekli da će se taj ratni trofej morati oduzeti kao i drugima.
Na istoj strani, gdje i o tome, Večernji list piše o nekom suludom Amerikancu, mada Sadki nije nikakvo američko prezime, koji je okupljao teroriste iz Pakistana, Avganistana pa i BiH (Bektašević) da napadnu Pentagon.
Dakle, šta je na stvari?
Dok se u BiH širila inostrana kamarila i gerila sumnjivih abuhamzalija i regrutovala mreža za alkaidinu euro-zonu, paralelno je stvarana svjetska mreža medijske, estradne i političke podrške stradanjima Srajeva i muslimana u BiH. Od strane Srba divljaka, agresora i genocidaša.
Bono vox nije zadužen za objektivan pristup, niti da zna da li je baš sve tako kako je predočeno. On je BiH, Sarajevo i Aliju, koristio, kao i druge, mnogo puta dotad, da bi na prljav način, stavljajući se na profitabilnu stranu u političkim igrama, pojačao svoju popularnost koja mu donosi velike pare. Kao od dva koncerta u Zagrebu.
Na stvari je prljavština ratnog rukovodstva Bošnjaka koja je onemogućila revitalizaciju BiH za sva vremena i koja ju je okarakterisala kao terorističko euroleglo. Prljavština velikih obmanjivača.
Na stvari je to što se neprestano insistira na kontinuitetu Države koja je nastala referendumom na kome nisu učestvovali Srbi, koja je nastala na mutnim igrama priznanja od strane geopolitičkih manipulatora i koja je bila vulkansko leglo terorizma i rasadnik pasoša za koje niko ne zna niti će kada saznati. Bez obzira što oni danas ne vrijede, prljav posao su obavili. Taj eksplozivni prsluk nelegalnosti, prljavštine i terorizma želi se, danas, navući svima, ne samo ratnom sarajrukovodstvu, i legalizovati i amnestirati sve, od abuhamzalija do Bona. To je zadatak kontinuiteta.
Popis imovine na dan tridesetprvog decembra devedeset prve nije kompletan ako ne sadrži i popis pokretne imovine od tridesetprvog.
Želim, kao genocidni građanin Države, da znam koliko imam terorista i kako ću da ih knjižim, da znam ko je sve o meni kao genocidnom Srbinu, po svijetu slao istinu i samo istinu a na osnovu pasoša koju davani po sarajevskim ćenifama ili nelegalnim ambasadama po svijetu.
Teroristi su danas bogatstvo, najtraženija svjetska roba.
To je popis.

AUSTROUGARSKI POPIS
Bosna i Hercegovina se sve više vraća u prošlost.
To radi i Dobri Duh Ohaera.
Povratak u tridesetprvi decembar devedesetprve. Uoči Sretne Nove devedeset druge. To je bilo sretno vrijeme kada su na scenu stupile podivljale tri posestrime, SDSDAHDZ, nakon prvih višenacionalističkih izbora u BiH i prigrabile socijalističku imovinu kao svoju, kao očevinu, kao nasljedstvo bogatog a samog ujaka iz amerike, i počeli da je razvlače kao psi oko mesare.
Sjećam se tog tridesetprvog decembra devedesetprve, ko danas. Iako sam i prije tog datuma znao da smo sve izgubili i ostali bez svega.
Sada se VP V.I. sjetio da naloži osobolju Ohaera da obavi popis baš na taj dan, na dan kada nije postojala BiH u današnjem obliku. Ne razumijem VP, ni zašto se vraća u komunističko doba, jer tada je još važio komunistički katastar. Bolje bi bilo da se vratimo u doba Austrougarske, oni su imali precizan popis. Imali su, na primjer, ŠIP a.d., Šumsko industrijsko preduzeće, akcionarsko društvo, pa su ovdašnji balvanderi to spojili i izgovarali kao Šipad a Samostalana Radionica Branka i Hamdije, SR BiH, od toga napravila gigant. Sad ga nema. Bio je tog popisnog dana devedesetprve. Živo me zanima kako će ga osoblje Ohaera popisati.
Visoki predstavnik, i Ohaer, i ne žele nikakav popis.
Oni se, jednostavno, svrstavaju na stranu Političkog Katastra Sarajevo i Unitarističke Gruntovnice Bosna i priključuju se političkim strankama koje BiH vide kao unitarizovanu, homogenizovanu, centralizovanu Reisbosnu.
Kao i u slučaju izmišljene reforme policije, kojoj je glavni i jedini cilj bio ukidanje Policije Republike Srpske, sada je cilj oduzimanje imovine Republike Srpske kako bi se ona, Repubika Srpska, podvela pod sarajevsku austrougarsku vlast.
Visoki predstavnik na ovaj način piše paralelni Dejtonski sporazum i krši Ustav BiH.
U dejtonskom ustavu piše da se u BiH, od tog tridesetprvog, stanje promijenilo i da se ona sastoji od dva entiteta koji imaju svoje državljane i svoju imovinu.
Ne vidim načina da se sada ohaerovim mikroskopom pronađe takozvana državna imovina.
Osim ako to nije smišljeno kao uvertira za još jednu aneksiju BiH. Ovaj put bi to, umjesto AU Monarhije, uradio OHR.
Ako ga ne preteknemo, pa, umjesto u Evropsku uniju, zatražimo prijem u članstvo Ohaera. Što je mnogo realnije.

GVANTANAMO U ZABELI
Danas, srbijanaske novine bliske Sandžaku i američkim interesima, donose informaciju o tome kako je uprava čuvenog balkanskog zatvora Zabela u Požarevcu, putem američke ambasade u Beogradu uputila prijedlog Obaminoj zemlji da dio zatvorenika sa Kube dođe u taj kazneno-boravišni ljetnikovac.
Sve radi popravljanja odnosa sa Amerikom.
Zabela je u Požarevcu. U Požarevcu leži, u spokoju ili nespokoju, Slobodan Milošević, koji nije znao sa Američanima. A ni oni s njime, bogme.
U predvečerje jugslovenske krize i pokolja, SAD su nebrojeno puta ponovile da je njihov nacionalni interes očuvanje međunarodnih granica SFRJ. Domaćim budalama, dželatima, plaćenicima i zatvorsko-nacioidnim avanturistima to nije bilo dovoljno. Tjerali su po svome. Ili po tuđemu. Dok mu nisu, zajedno sa narodima, spali zauši.
Danas, dvadeset godina, nakon tog predvečerja, niko nije dostigao ni ono što je imao a o probitku i boljitku neću ni da slovim.
Interes SAD nije bio razbijanje SFRJ kao ni razbijanje SSSR. Dabome, mnogima jeste i oni su nadjačali.
E, došao sam do tačke kad ću morati malo da prevrnem Miloševića u grobu.
Da je, on sam ili sa još nekim novonacionalnim liderom, predložio Američanima korištenje neke od vojnih baza na prostoru zemlje, Krivolak, naprimjer, američki interes za Balakan bi se realizovao, snage raspada bi izgubile, rata ne bi bilo, a ni mrtvih glava i razaranja, etničkog čišćenja, bombardovanja Srbije... SFRJ bi glatko bila u Evropskoj uniji i bez ispaljenog pretvorila bi se u konfederaciju... a dosad bi, možda, to bile i samostalne države vezane nekim ugovorima poput CEFTA... i svi bi bili sretni... Milošević bi, vjerovatno bio živ.
No, pošto se život, uglavnom, sastoji od krugova, i pošto svi, pogrešno, misle da su baš oni u centru, a budale na kružnici, krug se zatvorio, opet, na Slobinom Grobu. Tako se pokazalo da ni Sloba nije bio u centru nego na obodu. A Mira ga je toliko ubjeđivala da je u centru.
E, na taj obod će sada da dođu oni iz Gvanatanama. SAD imaju bazu na Kosovu. Njihov interers je ostvaren. Svih ostalih, i snaga raspada i rata, aktera i naroda, ni Slobin, nije.
Ko danas misli da je u centru?

MADRIDSKI REAL – SLIKA SVJETSKE EKONOMSKE PROPASTI
Ponašanje madridskog fudbalskog kluba Real, naročito otkako je predsjednik kluba ponovo postao stari predsjednik Florentino Perez, nema nikakve sportske, fudbalske niti ekonomske logike.
Real je, tako, zaostala slika propasti starog koncepta manijakalnog potrošačkog društva u kome nije bitno koliko vrijediš, jer toliko proizvodiš, već je bitno kako masovno i dobro mogu da te prodam. U realovoj konkretizaciji: bitno je da se prodaju dresovi sa imenovm ovog ili onog, da se uzme profit a koliko će taj ovaj ili onaj dati na samo fudbalskom terenu, to nije bitno. Nije bitno, pri tome, ni kako će se milioni ljudi opljačkati za tih po sto eura koliko košta originalni dres sa imenom Ronalda ili Kake.
Identično se ponašaju, i ponašale su se decenijama, američke kompanije, banke i silicijski divovi. Majkrosoft, na primjer. Svoje bogatstvo nije stvorio produktivnim proizvodnjama sa niskim troškovima nego monopolima na svjetskom tržištu i na tržištima svake zemlje ponaosob. Real nije kupio Ronalda. Kupio je monopol na korištenje njegovog imena.
Što se fudbalske stvari tiče, Real će možda ove godine i osvojiti prvenstvo Šapnije i Ligu pravaka. Kako je fudbalska igra odavno iznijansirana i ujednačena, i po tehnici i znanju i po fizičkoj spremnosti, nekoliko sitnih odluka sudija tokom jedne ili druge lige mogu da donesu prednost od šest, devet ili dvanaest bodova što, već prije polovine prvenstva, postaje nedostižno. Te sitne odluke, za najveći dio publike i igrača, pa i za mnoge sudije, nevidljive su kao nepravda.
Ali, ako logika fudbalske igre i takmičarska procedura ne budu ometane, Real teško može osvojiti bila šta od tih titula. Plaćajući Ronalda, Kaku i drugih šest igrača u ovom prelaznom roku, pokazao je da ga više zanima finansijka balonizacija i opsjena, jer većom plaćenom svotom za jednog ili drugog igrača, povećava i cijenu svake pojedinačne prodaje obilježja sa markom igrača, nego kvalitet igre. Ako neko ne vjeruje da je prenaduvana cijena Ronalda ili Kake, onda treba da konstatuje da se dosadašnji realovi igrači prodaju mnogo jevtinije, samo nakon sedam, osam mjeseci, nego što su kupljeni. To ne znači da su zaboravili da igraju fudbal nego da su plaćeni previše, kako bi se opsjenili potrošačka publika, fudbalska javnost i sudska organizacija.
Drugo, Real kupuje igrače koji su dostigli svoj zenit, ili ga prešli, i koji o sebi imaju mišljenje na mnogo većoj ljestvici od realne. Real tako radi neprestano. Tako je kupljen Bekam, kada je MUTD, iskoristio sve od njegovog znanja. Poslije toga Bekam nije pokazao nigdje ništa. Takav slučaj je sada sa Ronaldom i Kakom. Mada su karakterno to različiti igrači. Vjernik je različit od cirkusanta, ali je prošao zenit.
Da bi osvajao titule, jedan fudbalski tim mora imati igru, sinhronizovanu kolektivnu volju za pobjedom, utemeljenu na pojedinačnoj volji i mora godinama njegovati stil koji će, ako se sve to sklopi, postati stil pobjedničke igre. Da pare osvajaju titule onda bi AIG-ovi menadžeri bili fudbalski tim, i pobjeđivali. A na dresovima bi se reklamirao MUTD.
Ili Real.
Pare igri ne donose dušu.
Pare uzimaju dušu.

SARAJEVO, ČEGA ILI KOGA
Svi kandidati Hrvatske za predsjednika Republike, uključujući i predsjednika, aktualnoga, šilje svoje erektivne moždane vijuge na BiH pri čemu je njihova upućenost, suštinsko shvatanje, razumijevanje i dobra namjera, količinski obrnuta veličini predizborne brige.
Tako je Hebrang II rekao da Sarajevo nije glavni grad Hrvata u BiH pa je, kad se raščulo, demantirao i rekao da jeste.
Sarajevom se, kao glavnim gradom u BiH ne bavi niko.
Sarajevo je, jednostavno, tu, kao neka kućna potrepština koju s vremena na vrijeme neko upotrijebi i ostavi na dvorištu, avliji takorekuć, dok ne zatreba. Pošto se iz Sarajeva ne vidi BiH, pošto niko i ne želi da vidi BiH iz Sarajeva, ni BiH ne gleda u Sarajevo. Pošto je rejting Sarajeva u Evropi neevidentljiv, ni strani lideri i diplomati ne dolaze u Sarajevo. Izuzev sudskih i tužilačkih probisvijeta kad se vraćaju iz posjeta svojim zemljama. I Rena, koji dođe u Sarajevo da kaže da je prehlađen.
Dakle, Sarajevo ni po čemu nije glavni grad. I nikome.
Pogotovo nije Hrvatima u BiH.
Napadati endehatičnog Hebranga zbog izjave koja je konstatovala da voda teče nizbrdo, loša je tema čak i za ljetnje prazne stranice polunovina.
Sarajevo nije glavni grad ni Srbima u BiH.
Sarajevo je priručni glavni grad državozborcima, unitaristima i centralistima iz dvije bošnjačke stranake i treće u raspadu, načelniku Krsmanoviću, esdeesovskim paljanskim šumnjacima iz vremena od prije decenije i nešto i Jovanu Divjaku.
Hrvati, o kojima govori Hebrang, u situaciji su da su podstanari u Federaciji BiH, tako vedropostratovski nazvanoj muslimansko-hrvatska, i da se bore za Mostar strepeći da Neretva ne pomakne svoj tok na njihovu stranu pa da ostanu i bez to malo prostora. Hrvate valja obavijestiti da postoji BiH. U takvoj su situaciji.
Reći njima da im je Sarajevo glavni grad, jednako je kao Svazilend uputiti na Evropsku uniju.
No, proći će i izbori u Hrvatskoj. Sarajevo će opet utonuti u svoj karavan-san nepomične bosanske stvarnosti koju samo produkuje. A tako je lijepo bilo dok je u socijalističkim samoupravnim edicijama pisalo: politički, industrijski, finansijki, kulturni, olimpijski... centar Bosne i Hercegovine.
A onda je onaj kaznioničar, što je nedavno pod zemljom proslavio rođendan, žrtvovao mir.

SIN POVIJESNE ZBILJE
Sačuvaj nas, bože, provincijalnih, iskompleksiranih i nacioistorijskih tata. A kad to uradiš, sačuvaj nas, bože, sinova provincijalnih, iskompleksiranih i nacioistorijskih tata.
Stjepan Tuđman, izravni potomak Oca Povijesne Zbilje, kandidat je za nasljednika Stjepana Mesića. U Hrvatskoj, kogod drži do sebe, kandidovaće se za predsjednika.
Taj isti Stjepan razbacuje se ovih dana zbiljskim izjavama o tome kako je Oluja ovo, kako ono, o povijesnom susretu sa generalom Atifom Dudakovićem, kao da se radi o Džingis kanu lično... o tome da bi koncept velike srbije bio konačno slomljen da su Hrvatska vojska i Armija BiH ušle u Banjaluku...
Nebrojeno puta oni koji se ni jednom nisu usrali u gaće na ratištu, seru o zauzimanju Banjaluke.
Najprije, treba znati da tada Hrvatska vjerovatno ne bi postojala jer bi izravno bio napadnut Zagreb a ako bi se završilo evropskim ratom, bilo bio dobro. Nikakva Hrvatska sila nije išla na Banjaluku. Ušla je, kanjonom Vrbasa, prema Bočcu, neka brigada, ili najveći njen dio. To nije vojska. Drugo, nikakva Armija BiH nije bila u mogućnosti da zauzme Banjaluku, nije je bio ni na domet haubice, jer te ABiH nije ni bilo. To što se Dudaković šepurio paleći napuštena srpska sela oko Bihaća i što je ponižavao gole ratne zarobljenike, to nije armija. To je samo Abihaća. Tačno mu je rekao Alija Izetbegović: Kurac bi ti odbranio da ja nisam Srbima platio za Bihać.
A i Hrvatska vojska.
Da je neko htio da raskomada i okupira Hrvatsku, to bi se dogodilo bez po muke. Dovoljno je bilo zaobići Zagreb i izbiti na slovenačku granicu. I gotovo. To je moglo da se uradi 91. Okupatorska JNA, dok nije otišla, Vojska Srpske krajine, i druga parasvita, budale itd, štitili su srpska područja. I pljačkali, dabome.
Tuđman se sada poziva na međunarodne faktore koji nisu dali da se sukob u BiH riješi. To znači nisu dali da se istjeraju Srbi kao iz Hrvatske. Šuti o tome da su isti ti faktori spasili Hrvatsku. Nelegalnim naoružavanjem, nelegalnim priznavanjem secesije, direktnom vojnom pomoći i bombardovanjem srpskih položaja. Dakle, ratovanjem na njenoj strani. Kao i na muslimanskoj u BiH.
Tuđman ne razmišlja o tome šta će i šta je radila Hrvatska vojska u BiH. Da li je muslimansko-hrvatski sporazum, međunacionalni i međuvjerski, dakle, vašingtonski, međunarodno validan da se okupira jedna zemlja. To nije međudržavni ugovor, pakt niti savez.
Na osnovu onoga što je Hrvatskoj i Hrvatima uradio Tuđman Povijesna Zbilja, ja bih, da sam Stjepan, promijenio prezime. A pogotovo se ne bih kitio falsifikatima kao što je mogući ulazak u Banjaluku.

GEOREIS
Šta ti je politika. I rejting. Haris u Omarsku, Sulejman neka zavrće uši Sadoviću, on ga je i našao, a reisul po regionu, u slobodno Kosovo.
Trebao je, najprije, u Požarevac, da se pokloni sjenima Slobodana Miloševića. Nije ni svjestan koliko mu je valjao, i Tuđman. Napravio mu tu siću državica, sve slobodnih, pa može da putuje u diplomatske, geodetske i memorijalne posjete. Inače ne bi bio ništa, pošto je islamska zajednica bila jedinstvena kao i SFRJ.
Pošto je bio u Sandžaku, sad je na Kosovu, prognoziram da će u sljedećem putovanju galebom otići u Makedoniju.
Mustafa Cerić je najučeniji kod uleme.
Primarno, on je Politički Giometar.
On, u Sarajevu, i izvan BiH, obavlja poslove koje bi željeli a ne mogu obavljati Haris i Sulejman. Njegova politička geometrija je da muslimani moraju imati svoju teritoriju kao i druge nacije na prostoru bivše samoupravne demokratije. Ona raja ima svoje rezervne otačevine i domoljubnice. Iz centra te kružnice, ništa logičnije, treba putovati po svijetu i regionu, i širiti politički uticaj.
Posjetom Kosovu Georeis Cerić je praktično, u ime IZ, u ime Sarajeva ali i u ime BiH, priznao nezavisno bazno Kosovo. Pošto postsamoupravne podjele još nisu završene, prethodno je priznao i Sandžak. Očekujući, dabome, da, kad bude trebalo, Kosovo, a ako stigne, i Sandžak, priznaju Sarajevo, bez entiteta.
To što se Georeis pravi nevješt, kao vjersko đače u Gluhoj Bukovici, gluho bilo, pa kaže kako je on dobio poziv od Islamske zajednice Republike Kosovo, tako se zove zajednica, nije on kriv, to ga ne opravdava.
Diskrepancija između važnosti Političkog Giometra Cerića i njegovih tuzemnih političkih irgeta, biće sve važnija i uočljivija što se oni budu više i istrajnije zalagali za unitarnu, centralnu, jednosarajevsku BiH.
Samo ne treba zaboraviti sindrom Tito-Nesvrstani. Od silnog hodanja po svijetu i građenja političkog balona, unutrašnjost zahvatila prljadika i prazna magla.
Mislim da je presudnije riješiti položaj muslimana u BiH i njihovo nacionalno pitanje, u demokratskoj, decentralizovanoj i dobroj unutarsusjedskoj atmosferi.

AR 55

Dokopao sam se stare vojničke kampanjole AR 55, vozne nemani čije su tehničke mogućnosti, konstruisane i realizovane prije 65 godina, zadivljujuće. Razni suvovi i ofrodovi su male mace, barbike i jastučići za šminku u odnosu na Aerku marke FIAT, koju je za JNA proizvodila Zastava Kragujevac. Bila je u skoro voznom stanju, motor je mogao da se pokrene što je ravno čudu. Inače, poznata kao sandučara, služila je za razvoženje glupih vezista sa motalicama na leđima, kao i za njihovo kupljenje poslije vježbe. Vježbe su, kao što se zna bile uzaludne.
Na prvoj slici je provizorna skica budućeg izgleda s tim što će boja biti nebesko plava, metalik, pri 39 stepeni u hladu.
Na drugoj slici je trenutak kad sam prvi put upalio fleksu.

PRVA GLOGOVA GRANA
Savka Dabčević, osoba tako iznimno hrvatskog imena i još hrvatskijeg prezimena, Dabčevići vuku porijeklo iz starog Irana odakle i prahrvati, još za života proglašena i opjevana kao Prva Ruža Hrvatske, kobiva Proljeća, Demokratije i Slobode, najpoznatija po tome što je sa raznim ludišama, trapalima, čičcima i birkerima, prije četrdeset godina, pokrenula ustašoidni projekt secesije Hrvatske kojeg se pokrivalo decentralizacijom, demokratijom i ostalim sranjima. Htjela je dakle da odgrize ruku koja ju je hranila, koja joj je davala kruh, so i vodu. Nije joj bilo dovoljno što je ondašnja Juga, koja je stvorila i zaštitila Socijalističku Republiku Hrvatsku i Hrvate, bila centar svijeta, što je cijeli svijet za taj samoupravni pasoš bio bezvizni režim, što se za platu moglo dvaput po šest mjeseci skijati u Poljskoj i kupiti godišnju proizvodnju sira i kobasice u Mađarskoj.
Taj primitivni anarhizam, koji je estradno nazivan maspok, nije uopšte bio masovan nego tek dirigovana jevtina hrvaština, plaćana i podmazivana izvana. Da je to bili iskreno narodno opredjeljenje, sve te protuve maspoka, od Budiše pa nadalje, bili bi na Slobodnom Hrvatskom Nebu glavni političari. Ali nisu, kao ni Savka, ni Budiša, koji su na izborima prolazili kao Terzić protiv Bakira i Sulje.
Tako je počelo. Sa Savkom. A završilo se tužnom činjenicom da Hrvatska danas duguje 40 MLRD dolara, da nema vize za ulazak u Sloveniju, da nije pristala nigdje. Ni u EU, ni na Balkan, ni kod Janše.
Savka Dabčević je počela projekt razbijanja i komadanja Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Ona je idejni inspirator krvoprolića i zločina u kojima je nestalo socijalističko samoupravljanje i cijela jedna država a mnogi narodi uneserećeni za nekoliko vijekova, u kojima je došlo do etničkog čišćenja i fašizacije u Hrvatskoj i podjela nacija i teritorija koje se još nisu završile na prostoru bivše Jugoslavije.
Pjesnički, sada, reći da je zaspala Ruža Hrvatske, lakiranaje je istorije i prešućivanje krajnje neodgovornog odnosa političara prema sudbini naroda.
Savka Dabčević je bila preteča balkanskih marginalaca, nacionalavanturista, kvazipolitičara, intelektejakulatora i primitiviziranih provincijalaca a mama nacionalkriminaliteta, državničkog voluntarizma i svih dripaca, od Tuđmana do Miloševića.
Ona im je otvorila političku scenu i pokazala efikasan put nacionalno suludog kolektivizma.
Hrvatska će to još plaćati a neki nisu ni počeli.

VRELI LJETNI ZID

na zahtjev brojnih zainteresovanih, naročito iz starih graditeljskih oblasati, kao što je Višegrad, donosim nekoliko fotografija zidova koje sam svojom rukom završio ovog ljeta

KONAČAN IZGLED

U TOKU GRADNJE

KAKO SLUDITI ŽIVE
Slučaj Avde Palića, otkako se govori o tom imenu i prezimenu, klasičan je primjer bošnjačko-internacionalne taktike koja se provodi od potpisivanja Dejtona do danas a u kojoj nisu bitne žrtve nego je bitno sluđivanje i teror nad živima.
Krajnja meta te politike je: Republika Srpska, genocidna tvorevina.
Ako će se pri tome sluditi porodice, obični ljudi, masovno stanovništvo, nije bitno. Izjava gospođe Palić o tome kako je Republika Srpska znala da su iskopani ostaci njenog muža ali joj je odgovaralo da to krije, konkretan je dokaz kako bošnjačka sarajevska javnost, ohaer i razni gregorijanci mogu da nesretnu običnu zdravu ženu učine bolesnom.
Bez obzira što rizikujem proglašenje morbidnim, ali ne vidim u čemu je pokojni Avdo Palić različit od Himze Mujkića ili Dragoljuba Životića čiji leševi nisu ni pronađeni a kamo li identifikovani. Pa se o njima (imena su izmišljena da ne bih mrtve dirao u grobovima) ne piše i ne politizuje deset godina kao o Paliću. Ničija pogibija nije veća od drugih. Sve su pogibije teške i preteške i zato od njih ne treba pravaiti estradu.
Nije Republika Srpska genocidna tvorevina. Onda je i cijela BiH stvorena i utemeljena na zločinu i krvi. BiH počiva na Sijekovcu, i na stotine Sijekovaca. Pa nikom ništa. Gregorijan se zbog toga nije počešao ni po guzici.
Treba li sve žive da sludimo zbog toga što postoje žrtve.
Sada Gregorijan i gospođa Palić zahtijevaju kažnjavanje izvršilaca. To je nova epizoda. Potom će se tražiti nalogodavci. Uredu. Onda će nekome pasti napamet da se organizuje suđenje mrtvom Paliću zbog zasjede kod Žepe u kojoj su stradali vojnici čiji prolazak je bio dogovoren... pita li se iko kako teče, i kako će teći, život djece te porodice. Gospođa Palić već sad i njih ubacuje u mješalicu nesreće njenog muža i njihovog oca.
Priznajem svačiju tugu kao najveću, iako je svako onaj ko je uzeo pušku potpisao saglasnost da bude ubijen na najsvirepiji način i da mu se kosti zatru, ne opravdavam ni u sitnici bilo koji zločin, ali prekljinem da se spasu živi.
Jer, sada već imamo čitave generacije odgojene na sisi žrtve i na kašiki mržnje, na decibelima o sopstvenoj genocidnosti, koljaštvu i zločinaštvu.
Samo budale misle da se sa takvim podanicima može graditi zajednička država, zajednica, naseobina, pećina.
Da li da budem otvoren: ta država trajaće samo dotle dok se ne iskopaju sve grobnice i ne identifikuju žrtve. Za preokret je kasno.

JAHAČI APOKALIPSE
Mladen Ivanić, dobro uhljebljen u Domu naroda i u Strazburu, nakon čega se odvojio od Esenesdea i svoje jurišnike, progresiste i eksperte ostavio na cjedilu bez pojila, već je krenuo u predizbornu kampanju okrivljujući SNSD na svakom koraku uz istovremenu obuku koju nad njim i nad njegovom strankom provodi američki Nacionalni demokratski institut (u učenju je spas ali se stranka tim vještinama uči od početka a ne kada sve pogubi, propadne, izlaže se narodu i siđe u opoziciju).
Dragan Čavić, Depeče, Demokratska Partija Čavić, aktivirao se po sokacima izjavljujući da njegovoj stranci nije na pameti nacionalno nego samo građansko i, istovremeno, preduzeo akciju ujedinjavanja sa lokalnim političkim bolesnicima koji su osnovali stranke zarad lokalnih izbora i 36 glasova tetaka, strina u dvije ujne. Čavić je još manje pogodan za obuku, pošto je propao kao Predsjednik Republike i kao predsjednik Esdeesa. Sada mu je politički program to što priča kako je pogrešno što je Dodik pričao o referendumu, daleke 2006. A svoj politički procvat je doživio kada je nastojao svim silama da prihvati Ešdaunovu Reformu Policije i da Republiku Srpsku stavi pod noge tom engleskom kolonizatoru krotitelju.
Zdravko Krsmanović, koji u sarajevskim medijima predstavalja da je potpredsjednik SAD, Bajden, došao zbog njega u BiH ali je to prikrio pozivajući i ostale da im održi kraći govor, poznat po tome što zastupa tezu da da između Une i Drine treba da postoje samo dva nivoa vlasti – Sarajevo i Foča, Država i opština, nedavno je provalio, u skladu sa činjenicom da su mu obrve veće od brkova, da će reformisati Socijalističku partiju kada svrgne Đokića. Kada na kongresu SP, najesen, pomene ta dva nivoa vlasti i ukidanje entiteta, dobiće glasova koliko i Terzić na kongresu Esdea.
O Milanku nisam evidentirao slične tektonske aktivnosti.
Karakteristično za tri pomenuta jahača apokalipse jeste da se svatri nude i prodaju, mnogo više nego što ih neko kupuje ili što neko igra na njihovu kartu. Još samo da se dogovore oko formule da Krsmanović bude član Predsjedništva BiH, Ivanić Predsjednik Republike a Čavić predsjednik Vlade. Možda, u tu svrhu, da formiraju i zajedničku stranku PDPKF, Pedepe, Depe i Krsmanović Foča.
Apokaliptičari nisu shvatili da je politička ljestvica u Republici Srpskoj dignuta metar iznad svjetskog rekorda.
I da je broj pokušaja ograničen.

STRATEGIJA LJIGAVE JEGULJE
Milorad Barašin, glavni tužilac Tužilaštva BiH, postao je, i ostaće, poznat po tome što je išao na pričešće, rukoljub, koljenoklek i miropomazanje kod Rafija Prvog Gregorijana. U ohaer.
Nije tužilac i nije nezavisan ako jednom barem, u mandatu, ne ode na noge, u ohaer.
Kao i kod Dudakovića Režisera, tako i kod Barašina detektujem istovrsnu hrabrost javnog dokazivanja onog što svi pretpostavljamo da jeste a ne želimo da kažemo. I intervju sa Glavnim Tužiocem objavljen je u Danima.
Da ne bih vršio pritisak na Tužioca, jer nisam s njim čuvao ovce, samo ću predočiti izvjesne bisere u obličju njegovih citata:
Uopšte nisam gledao te snimke (pitaju ga za Dudakovića), jer je to vjerovatno bilo u nekoj od informativnih emisija, u vrijeme kada sam ja već na svom radnom mjestu, a na radnom mjestu ne gledam televiziju.
*
...da Milorad Barašin ide da čuva ovce u Srbac. U Srpscu nikad nije bilo ovaca jer je to poljoprivredni kraj i ovce se nisu uzgajale.
*
Maratonci trče počasni krug gledao sam nekoliko puta sve iščekujući da se na tim snimcima pojavi događaj koji se veže za ratni zločin i za generala.
*
Haj’mo procesuirati krupne predmete.
*
Dudaković je nevin, dokazi se prikupljaju...
*
Mi smo pokušavali ući u njihovu bazu podataka što se tiče tog područja, međutim, nismo uspjeli. Vjerovatno će se u neko drugo vrijeme moći ući u hašku bazu podataka.
*
Komandna odgovornost je izuzetno teško dokaziva.
*
Ja sam iz tužilaštva Slavonski Brod, putem međunarodne pravne pomoći, dobio određeni zahtjev da provjerim podatke: gdje živi i šta radi Momir Talić (general koji je umro u Haškom tribunalu. Op. R.V.)
*
...a u Tužilaštvu BiH se mora vršiti psihološka priprema.
*
Što se tiče Tuzlanske kolone ja znam šta ima kod nas i sve te predmete i Dobrovoljačku treba riješiti u BiH, jer tu je mjesto izvršenja zločina, ako se zločin uopšte desio, što zapravo prvo treba utvrditi. To su određene vojne aktivnosti i treba neko ko je stručan da kaže da li tu postoji zločin, da li je to vojna operacija, o kakvom se događaju radi – to je kompleksan posao.
*
Ovo nije jednodnevni, već malo širi problem, i Milorad Barašin neće napraviti istorijsku grešku zbog koje bi njegovi potomci ispaštali.
Strategija ljigave jegulje.
Samo za patriotsku ligu, sarajevske unitariste i generala Divjaka, sporne su optužbe da se u Dobrovoljačkoj desio zločin, da se u Tuzlanskoj koloni desio zločin, da je general Dudaković komandiovao zločine, da se u Sujekovcu dogodio zločin... i za Glavnog Tužioca, bože mi oprosti.
Samo elementarno disfunkcionalni pravni um ne vidi zločin u naredbama: Pali sve, Strijeljati na licu mjesta, Pobiti sve, niko se ne smije izvući...
I tako petnaest godina.

BOLESNI GENERAL

Od početka emitovanja zločinačkih storija sa Režiserom Generalom u glavnoj ulozi, pokušavao sam da, iz poštovanja prema činu generala, bez obzira što se radi u generalu Armije BiH, ne prihvatim činjenicu da se radi o primitivnom monstruozitetu.
Ali nisam uspio.
Razumio sam da mediji i razna udruženja nastoje da odbrane Režisera Generala jer se na taj način čuva stereotip kako smo mi bili žrtve, patriote, državobranci, šehidi a oni, protuve, agresori, koljači i genocidaši. Pogriješili su samo što su mu dozvolili da govori i daje intervjue. Prvi medijski zakon glasi: količina pohranjenog primitivizma u svakoj individui penje se na osmu sa svakim povećanjem broj intervjua dotične.
Zadrigla Režiserova faca, iz svih epizoda, od Paljevine, do Strijeljanja na licu mjesta, odaje sirovost balkanskih brda i odustvo bilo kakve armijske profesionalnosti. Na stranu to što nije general ako je teži od osamdeset pet kilograma. Generalova scena o režiseru, glumcima i mrtvacima, školski je primjer umne militarističke poremećenosti. Nije morao da daje intervju Danima da to i dokaže.
Atif General Režiser navodi jedan svoj plemeniti podvig iz patriotskog ratovanja jer mu je Alija izdao samo jednu naredbu: Spasi narod. Uhapsio je, u Bihaću, neku sestru nekog Saračevića, koja je bila udata za Srbina, sredivši sa službom bezbjednosti da to bude pod izlikom da sarađuje sa agresorima i da šijunira. Onda je dotični Saračević koji je bio u armiji Fikreta Abdića, molio da mu puste sestru. I Atif Režiser ju je pustio ali je navodnog zaslužnika za to podmetnuo kao ubačenog elementa kod Abdićevaca.
Možete misliti na šta je sve spreman bio u ratu, i šta je sve radio, kad je mogao na pravdi boga da hapsi ženu, ni krivu ni dužnu.
Svaka armija je monstruozna, kojoj civili nisu zakon.
A o ostalim glupostima i urođenom primitivizmu Generala Režisera, u pomenutom, i u drugim intervjuima, ne vrijedi trošiti riječi.
Trudio sam se da tu plemenitu, patriotsku, šehidsku Army BiH ne povezuje sa cacama i ćelama.
A oni je povezaše sa Dudakovićem.

DOBRO VEČE, BOSNO
Bio sam u Krupi na Vrbasu, predveče dana kada je počinjao taj neki rok festival.
Klasika Vudstoka. U minijaturi. U provinciji. Rok samo u nomenklaturi.
Po ivičnjacima, međama, bogazima, ispod malih ruksačkih šatora, uz ledenu vodu Vrbasa, po hladovima spaljene nekošene trave, povaljale se i razgaćile maloljetnice sa po plastičnim dvolitrama jelena među nogama a muškići, u bjesomučnom zujanju, u potrazi za njima i za mjestom za spavanje, sa cigaretama u ustima i sa duvanom i travom u cigaretama.
Odsvakle.
To je područje gdje se riječica Krupa ulijeva u Vrbas.
Među takav sastav rok-pastve, došla je i neka grupa iz Sarajeva, iz Federacije, preciznije. Momci, ako su rokeri, trebali su da znaju šta je život. Rok je način života. Ali rok nije način zajebancije. Rok nije politika. Trebali su, dakle, da znaju da je to publika sa dvolitrom među nogama i, mnogi, sa travom u glavi, publika koja želi da se zabavi, da ode, da upali motore kaleidoskopa nepovezanih slika transa, djece cvijeća, harda, coola, nizaštonejebavajuće stavrnosti...
A onda, kretenoidi koji ne znaju gdje su došli, raspale: Dobro veče, Bosno. Kraj Vrbasa. Kao da su na mitingu Harisa Silajdžića. Hiljadama godina na tom mjestu niko nije izgovorio riječ Bosna. Možda nešto češće se izgovaralo Bosanska krajina. Nije civilizovano ali je normalno da ih je neko gađao jabukama i kamenjem. Nisu svi na rok-festivalu drogirani.
Čak i da su rekli: Dobro veče, Bosno i Hercegovino, ne bi izazvalo oduševljenje. Možda ne bi dobili jabuke i kamen, ali ne bi dobili ni publiku. Ja kao, kao stari springstinovac, rekao bih na bini: Jebemo sve osim roka? Garantujem da bi bio delirijum.
Bosna ne postoji.
To, dabome, neki marginalni bend ne mora da zna.
Ali, mora da zna da treba izbjegavati provokaciju publike. Pošto, kao muzička grupa, idu na izbore, kod svojih muzičkih glasača. A oni isto, kad bi Haris, u Groždu počeo sa: Dobro veče, braćo Srbi.