2152.
VELIKI RED
I MALI ZAVEŽLJAJ

Nekako odmah poslije zadnjeg krvavog rata, krvavi su ratovi oni koji su ljudima u krvi, pao je u Slobodu i sirotuljak, čovječuljak, čovjekčić, zaboravljen od svih. I od smrti. I on se malo koga sjećao i malo koga prepoznavao na novim Bulevarima Slobode, zaraslim u krepljsku i zmijsku travuljinu.

Sa dva dinara u džepu. Još pola do kile ljeba.

Treći dan je ta dva dinara prebacio u lijevi džep izlizanih vojničkih hlača. I opet tražio poznata lica. Činilo mu se da je lakše da prosi od poznatog oka.

Nigdje nikoga.

Nakon godinu, i više, sa dva dinara u džepu, čuje da ima neki Red. Red je veliki, sve veći. U redu su, kažu i poljari i boljari, i jadnici i nadnici, i učeni i mučeni. Red je počeo da se pita. Narod zavolio Red. I daje mu, polako, da odlučuje umjesto njega, naroda. Možda samo zato što je svakom dosta rata, smrti i laži. A stari redovi se istrošili, izmuzli. Sebe istrošili a narod izmuzli.

Stani u Red. Red je. Tebi su prevrtali volujska kola. Nabijali te na kolac. Nisu imali boljeg strašila.

Tako se Čovječuljak našao u redu sa mnogo ljudi i dva dinara u džepu. Poneko upita Jesil ti onaj. Jesmol bili neđe na svadbi. Onaj sam, onaj. Nisam ja. Nisam bio na svadbi deset godina. Bilo je svadbi ali me niko nije zvao. Sad više ne bi ni išo.

Sve bolja odjeća se nosila u Redu.

Pa došli važni i uljudni. Onda čuvari Reda kažu Pusti ovoga ispred, on ima banku. Pusti i ovog, njegov je voz nafte zarobio Krkan. I ovog. On ima protezu. Ovog obavezno. Ima štake. Ovog isto pusti ispred, i drugi će, to je Budućnost. Pa zar nisam došao direktno u budućnost, pita se Čovjekčić sa dva dinara. I pušta. Red je postao veliki. Beskrajan. Sav narod u Redu. Nigdje starih vojničkih hlača ni na vidiku. Postalo gadljivo reći Ja došo iz rata. I Čovjekčić zaboravio rat. Sramota ga u redu da se znoji i smrdi na postraumatski stresni sindrom. Ponekad dobije želju da dobro prdne. Kao nekad u tranšejima, dok rafali oru.

Jednog dana, lijep dan Slobode, potrošila se ona dva dinara i našlo se još, radio Čovjekčić golim rukama, nadničio, rudničio, krčio, našao se na začelju Velikog Reda. Odnekle izbi i neka delegacija. Evo nešto zavežljaja. Pazi, samo, motka je dračova, nismo imali vremena ići u šumu po pravu, usjekli kraj puta a teško se guli sa trnjem.

Čovječuljak ne želi da pogleda u zavežljaj. Kad ne znam šta imam, važniji sam. Nije dobro da se razočaram a ni da se razveselim.

Opet ide vrijeme. Red vijuga. Daleko je čelo. Konačno je saznao da se gore, na čelu, dijele pečene tikve. Dobro. Jeo je pečene tikve. Deset podlanica u kotao, da se kuva krmcima, jednu u pekaru, da pojede. Pečene tikve su čudo.

Opet izbi delegacija. Joj, ljudino. Odmah mu bilo sumnjivo. Ne postaje Ljudina tako lako. Na dobrom si mjestu u Redu, na božijem. Samo si se pogrešno okrenuo. Uhvate ga, bratski, za ramena pa ga okrenu tamo gdje su mu bila leđa. Tako stoj. Tako treba. Znaš koliko se njih uzda u tebe.

Stajao jadničak tako još neko vrijeme. Dugo je izbjegavao da se okrene, da pogleda. Kad je vidio da nikakva delegacija ne gleda, okrenuo se. Reda nije bilo. Sam Čovječuljak sprijeda, sam odzada. Sam sa strana. Gdjegod se okreneš, svejedno.

Sigurno je Red imao važnog posla. Ili je nestalo tikava. Ne vjerujem da su me zaboravili. Sigurno sam ja zaboravio njih. Kasno sam se okrenuo. Bio mi obraz važniji od guzice. Svako ima neku manu. Jebiga. Ja imam nekoliko.

I onda se sjeti vremena kad je bilo dobro. Neprijatno mu da se sjeća muke, naročito svoje. Kako je Grbo igrao kod Osima, u Želji. Predratna priča. Osim trener. On određuje tim. Grbo igra ko zmaj ali nešto lanuo pa Osim kaže Grbo danas na klupi. Grbavica puna ko šipak. Oćemo Nikolu, Oćemo Nikolu. Ide vrijeme, bliži si kraj utakmice. Idi na zagrijavanje. Prokuvao Grbo. Da idem, Šefe. Gdje. Na teren. Ne na teren, Grbo, penji se na tribine. Oni viču Oćemo Nikolu. Na terenu te niko ne traži.

Jadničku zasuzile oči. Žao mu bilo Grbe. Grbo tada sigurno nije plakao. On je naivan i pošten i dobar čovjek. Dobri ljudi ne plaču.

Tako je Čovječuljak prošao Rat i Slobodu.

Neprijatno mu bilo da shvati da su Rat i Sloboda prošli pored njega.