2053.
MUSLIMAZOHIZAM

Da nije uništena Jugoslavija, Hrvati bi bili nesretni, Srbi bi se samoprividno osjećali zadovoljni, Makedonci bi bili mirni, Crnogorci ne bi bili podvojeni, muslimani bi bili rahat. A Slovence bi bolio kurovc. Jer bi bili najbogatiji.

Ovako, svi su kakosutakosu. Samo su muslimani iznimno unesrećeni. Mnijem da je to nepravda prema jednom narodu, vjeri i nacionalnom romantizmu.

Za unusrećenje muslimana nisu krivi ni Srbi, ni Rašo, ni Šešelj, ni Arkan, ni Haveo, ni Ja Sušim A Kaši Kvasi, krivo je njihovo političko, vjersko i kriminalno vođstvo. Ako ima krivice, da se zna, gorepomenutih, treba ih osuditi.

To trojno muslimansko vođstvo pogrešno je shvatilo procese razaranja Jugoslavije. Oni su organizovani isključivo zbog Nezavisnosti Hrvatske. Slovenija je mogla da bude podnešena jer je geografski bilo nemoguće da ostane U Sastavu. Trojno Vođstvo je pomislilo da je kucnuo čas da se i BiH u nezavisnost baci. Njemačka je to iskoristila kako bi dodatno jebala Srbe. Kad budale nešto učine za tebe, zašto bi odbijao. Niko ne zna, pa ni muslimansko vođstvo, kakvi su sve planovi pravljeni, pa nisu ostvareni. Možda je od ostatka samo trebalo da se otkine još Kosovo. I Mirna Bosna.

Nu. Dobro. Bilojekakojebilo.

Ali formalno priznanje Hrvatske i BiH, od strane Njemačke, lakše je u paketu, i kasnije američko pomaganje, da se malo titrucne muslimanima u svijetu, nije ispunilo očekivanja Trojnog Vođstva koje se, u međudobu, proglasilo Bošnjačkim.

Frustracija Vođstva prenosi se, namjerno i ubrzano, na političku artikulaciju, na živalj i na javnost uopšte.

I to je ta nesreća muslimana koju nisu izazvali drugi. To je muslimanski samomazohizam. Muslimazohizam.

Kao i u ratu, najveću cijenu platiće sirotinja, običan muslimanski svijet.

Do kojih nivoa je otišao taj proces vidljivo je svakodnevno. U reakcijama Komšića i Izetbegovića na odlazak u Beograd. Na sokakluk Munire u UN. Pa i povodom nečega tako nepovezanog sa muslimanima, njihovim ratnim željama i stradanjima, kao što je posjeta Milanovića Hercegovini. Izvjesni Pavelić piše o tome kako je premijer Hrvatske stalno pričao Hrvati, Hrvati, posjećivao fratre, nigdje povratnike muslimane. Možda je jednom pomenuo BiH.  Trebao je, razumijem, čim stupi iza graničnog prelaza, da se baci u blato i izljubi ga uz šekspirovske riječi Blato ili ja. Bosanskohercegovačko blato biram. Zbog stradanja muslimana od Čuvaj Se Hrvatske ruke. Oj, Stolac, počinjem da plačem zbog stradanja tvojih muslimana. I sve tako. A izvjesni Omer zaključuje kako je HNS počeo Himnom BiH. Zar to postoji (op. ja). I kako su Hrvati shvatili da moraju ostati u BiH. I kako je sve legitimno dok se ne dira BiH. Kakva mlada budala.

Dabome da Haenes ostaje u BiH. Pa gdje će se izboriti za nacionalna prava Hrvata ako ne u toj tvorevini. Šta treba, da se samotocijepe i jednostrano pripoje Hrvatskoj. I da to isto učini Republika Srpska. Beogradu, mislim. Pa da onda Naši Prijatelji Klintonci protjeraju i jedne i druge i bombarduju Beograd i Zagreb i da, konačno, Muslimansko Trojno Rukovodstvo dođe na svoje.

Za srpsko-hrvatsku stvar, mada oni nemaju nikakve naročite veze, osim što su u istom problemu ali na različitim nivoima, najbolje je da ostanu u BiH u da, čuvajući i boreći se za svoja prava, dovedu do njenog raspada. Bolje je da se sama uništi nego da se otcjepljujemo. A to uništenje je siguran proces. Jer muslimansko vođstvo nikada neće pristati na trojnu nacionalnu ravnopravnost.