2051.
SRPSKI
IZJAJNIK
 

Da bi bio Izdajnik, moraš biti s nekim, moraš biti dio. Kafanski izdajnik da bi bio, moraš barem početi da piješ Ladnu Klipaču pa prijeći na Naru. Zato što skakuće u nos. Nacionalni izdajnik da bi bio, moraš biti dio nacije. Pa onda se odvojiti i zastupati Proletere svih zemalja, Šiptare, Autonomiju, Genocid ili neku drugu budibogsnamicu.

Nije lako biti Izdajnik. Da bi bio Izdajnik moraš prije toga biti nešto. Mnogo lakše je biti Izjajnik. Obična izdrkotina.

U svakom vremenu ima ljudi koji veoma rano ispadnu iz njedara, iz zobnice, slete s puta, zapnu na bogazu, kliznu s kola. Pa, onda, cijelog života preskaču živice, trče za tuđim kolima, njuše sise drugih majki, ponekad i sisurinu drugih tajki, mašu repom svakom ko naiđe putem. Kako vrijeme prolazi, shvate da su izgubljeni, da ne spadaju niušta, da je za njih isto i bogaz i živica, da nemaju svojih kola. Ni točka, čak. Da ih niko ni u jaram neće.

Onda propadaju u svakom smislu. Rade poslove koje niko neće, žene one koje niko nije ni pogledao, ni u crkvu ne idu, ni na vodu, ni na kosidbu, niko ih ne zove ni na svadbe, sahrane i ispraćaje. Ako su neke škole završili, u neki javni život upali, spas nalaze u autizmu. Sve znaju a ne znaju ništa. Kao prilude perfektnog pamćenja, koje znaju spisak svih lijekova u nekoj apoteci a ne znaju šta je grip.

Ako imaju sreće, njihovo društvo, nacija i država upadnu u procese raslojavanja, razaranja, atomizovanja i svakogledne destrukcije, tranzicije i liberalizacije. Onda oni stupaju na scenu. Veliki Krojači ih koriste kao Drugo Mišljenje. Kao Drugu Srbiju. Nebudipriminito. To je, ipak, manji dio. Sitni plaćenici. Najveći dio njih sam se nađe u tom virtuelnom plaćeništvu. U iluziji. Pa, da bi pokazali, kako su Drugi, Drugačiji i Pravi, ne drkaju kao vascijeli svijet. Drkaju svoju potkoljenicu. A ne skidaju smrdljivu čarapu. I to proglašavaju nacionalnom politikom. Ljudskim pravima. Slobodnim mišljenjem. Antitotalitarizmom. Europejstvom. Euroblejstvom.

Kad je kakva pogodna situacija oni je ne vide i ne registruju  od silne potrage za drugim mišljenjem ili za drugom temom koja nema veze sa stanjem u kome su i oni kao Druge protuve.

Autisti, Izjajnici, imaju osobinu da umisle da su o svemu pitani a da ih niko ništa nije pitao. Da se dodvoravaju i ulizuju onima koje nisu nikad ni vidjeli. Da se slažu sa nekim ko i ne zna zašta se zalaže.

Opštom nesrećom, društvo, nacija i država znaju da zapadnu u vrijeme u kome nema ni puta, ni koraka, ni raskrsnice. To stanje je bogomdano za Izjajnike. Oni, onda, vade oči svakome ko nešto radi, ko nešto pomakne, ko kamen iz blata izvadi. Oni nikada ne kažu da kamen iz blata treba drugačije izvaditi. Desnom a ne lijevom rukom. Da, možda treba sačekati sunce i vjetar, da zemlju osuši. Oni će onome ko se latio kamena u blatu prevrnuti i prababu u grobu joj, razderati joj trulu sisu i ladnoj zemljici, samo da bi ocrnili i uništili nekog ko se drznuo izvaditi kamen iz kaljuge. Ili će, baš kad treba povaditi kamenje i stati na suvo, uzviknuti da je trebalo, na drugom mjestu prdnuti uz vjetar.

Ako su se neki prepoznali u svemu ovome, ko ih jebe.

Mnijem da su se najprije, da su makar malo umni, mogli prepoznati izvjesni Lukovići, Srbljanovićke, Pajtići, Čede.

Na te Srbijanopičke spala je ta Svetla Strana Srbije. Svi ostali su Četnici, Zločinci. Divljaci. Genocidaši. Šumnjaci. Nespamovci. Kecmanovići. Dobrice. Kusturice.

Teško je opisati bolest izvjesnog Pajtića koji pokreće Vojvođansku Deklaraciju dok Srbija nastoji da izvuče barem jednu nogu iz Kosovskog Blata. Ili bolest, višedenijsku, Počasnog Građanina Sarajevu Pokornog, Zlukovića, čiji je putral, kao intelektualna nadgradnja putravaca, najsveobuhvatnija dijagnoza trule, izludele, sifilističke, kugaške, pomoraške Srbije, koja se sastoji od kordona nesvijeta koji se zakačio negdje na ostrugu, ispao iz volovskih kola, istovoremeno kad i dobar kolač balege ispod Šaronjinog repa, pa je čak i ta balega, ispred njih, na kakvom takvom putu. Taj putral, e-govnine, magnetna je rezonanca Bolesne Srbije. Naslađivačke Srbije nad vlastitim Sumorom. Sladostrasnih autodestruktivaca. To je promenada Tme i Tmore u poluljudskim likovima. To je uzdizanje intelektualne oplaze na pijedestal umnih gromada. A radi se tek o Udnim Komadima.

Ili bolest izvjesnog Čede Jovanovića koji drži lekciju Tomislavu Nikoliću, predsidetelju Serbije, koji može da bude sve ali ne može da bude Politička Pička. Jasno je da neće pomoći. Ali trebaim reći. Makar i u Ujedinjenim nacijama. To je mnogov veći korak nego isporučivanje sto sloba u hag.

Ili bolest one Dramske Sklizateljice, Kokainičarke, Srbljanovićke, koja važno uzvikuje Srbija da prizna Kosovo. Otkrila da joj je toplo kad piša. Na šta su spale Revolucionarke Orleanke. Umjesto uzvika Na barikade. One propišavaju Na Bari Kade.

Ali. Vidim. Ta Srbija Nesveta, Nesvetla, Nesvesti, sve je manja. Sve tanja. Te imenovane pribudale, i nepomenute, ne mogu da shvate da postoje vremena kad je šutnja najveće neslaganje. Za društvo, naciju i državu, najprduktivnije. Ne odmažeš a zadržiš integritet. Ne mogu da shvate da nema smrada ako prdiš u svinjcu. Prdiš u dvorcu. Ako si Revolucionar. Ne prdiš po isklizicama, po putralima, po vojvodinama.

Izjajnici. I tom im je pohvala.