1732.

ĆORKAN

NA MOSTU

U BANJALUCI

Na onom Frontalu.ba, jel on .ba možeš jebat.ga, na onom na kojem, čini mi se, babače.ba Kukuhalo Spuhalo, važno su pitali književnike šta misle o ideji da se u Višegradu, u budućem Andrićevom institutu, ustanovi Andrićeva književna nagrada pod pokroviteljstvom vlada dviju srpskih država.

Prvo su pitali dva Ranka. Inače, u Banjaluci, jebeš književnika koji se ne zove Ranko.

Dva Ranka osuli drvlje i kamenje na nagradu. Čemu nagrada. Imamo mi nagrada ko gljiva poslije kiše. Ostap Bender. Sipaju ideje a traže tuđi benzin. Podižemo spomenik mrtvom piscu a mladi pisci nemaju šta da jedu.

Predlažem mladim piscima, Jednom Ranku i Drugom Ranku, da se učlane u Čavićevu stranku. Samo on može tako da lupa kao njih dvojica.

Kada su izdobijali sve nagrade na osnovu višedecenijskog monopola u Banjaluci, i malo šire, ali samo malo, onda bi zabranili nagrade. A mlađani Dakić da se bode sa bivolima za književnu nagradu.

Plitko ovog ljeta teče Vrbas. A Ćorkan igra po ogradama banjalučkih mostova. Vrijeme nije stalo. Vrijeme se vratilo. U sokak se pretvorilo. U turski, predandrićski sokak. Lokalizam se vrti u mišijoj rupi, tako maloj da nad njom ni neba nema. Ko će iz Republike Srpske da dobije tu nagradu od sto hiljada eura. Niko, vele. Ni Dučićevu niko da dobije.

Mater im jebem, pa i onu Nobelovu treba ukinuti. Kako se prije nisam sjetio. Niko da dobije iz Republike Srpske, pardon, iz Banjaluke. A ko zna da li će ikad.

Nekoliko problema imaju Dva Ranka. I ostali banjalučki žabokrečinari.

Prvo, jebo nagradu koja se ne dodjeljuje u Banjaluci.

Drugo, jebo nagradu koju mi ne dodjeljujemo.

Treće, jebo nagradu kad je u Višegradu.

Četvrto, meni, živom piscu, treba podići spomenik. I samo me ponekad odnijeti iza ugla da pišam. Nema smisla da spomenik piša sa postamenta.

Ideja o Andrićevoj nagradi je jedna logična ideja kulturnog čuda koje niče na Drini, u Lijepom Starom Gradu Višegradu. Vieš Gradu Nego Ikad. Da li će biti realizovana, vidjećemo. Ali, ako bude ostvarena, to je nagrada koja govori o Andriću kao srpskom piscu koji spaja dvije srpske države. Nije to nagrada za male pisce koji spajaju dvije obale Vrbasa. Niti Rzava. To može da bude Srpska Nobelova Nagrada.

A to što mladi pisci nemaju šta da jedu. To nije problem Andrićeve Nagrade niti ideje o njoj. To je iz istog protestfalša kao i čuvena glupost Atevea Oni izgradili zgradu Vlade a dolje, ispod, u kuhinji Crvenog krsta, dijele se besplatni obroci.

A kako će imati šta da jedu kad su sve pojeli stari pisci.