PERMANENTNA
NACIONALNA
NEKROPSIJA
Avazovi sve brojniji lešinari, ko da ih je sve porodila Almasa Hadžić, preusmjerili su tu nekad ozbiljnu novinu u svakodnevno lešinarenje i generisanje postzločinačke histerije do nivoa koncpeta. Mora da je neko tamo kreirao politiku pod zajedničkim imenom Kasapi živog Tihića i mrtve bošnjake.
Tako se već nedjeljama piše o izvjesnoj Prijedorskoj Muslimanskoj Legendi, Doktoru Esi. Esu su ubili, kaže Avaz, Prijedorski Četnici. Ali to nije vijest. Vijest je da njegova djeca nisu Bošnjaci nego su uzeli neka tuđa imena. Avazov američki dopisnik, isto lešinar, skoro Muška Almasa, ubija u pojam sve žive čitaoce Avaza. Sugeriše se da djeca pokojnog Ese ne smiju da kažu da su Esina. Neka nedivljiva srpska četnička ruka vlada Amerikom i svim njenim doseljinicima.
Sada je lešinarenje dostiglo vrhunac. Neko mu je u američki telefon, na kom broju bi trebala biti nekadašnja Esina supruga, koja nije muslimanka i koja se, kučka, preudala u međuvremenu, rekao Jebite se, bolesnici, jebe mi se za Srbe i muslimane.
I to je vijest za Avaz. I to je priča.
Ne znam šta je prijedorski pokojnik toliko bitan pokojnik. Pokoj mu duši, da se razumijemo, i dabogda one koji su digli ruku na njega stigla i božija i sudska ruka pa makar ih iskopali iz toplog groba i sanduke im donijeli na suđenje.
Ali, besmisleno je od pokojnog Ese praviti Prijedorsku Legendu, Muslimanskog Heroja, progoniti mu porodicu i sa posmrtnom sladostrašću, ispod mržnje prema Srbima, i očekivati da umiru i raspadaju se u dertu kako bi neki usrani novinar od toga mjesecima pravio priču a još usraniji političari širili tezu kako su Srbi, i Beograd, na Prijedor izvršili agresiju.
Tokača vam je dokumentovano sve rekao. Žrtava u ima 98.000. nažalost, na vašu lešinarsku žalost, njihov omjer je skoro kao i omjer stanovništva u BiH. Prema popisu iz 91. 98.000 heroja i legendi. A ne samo Doktor Eso i komandant Avdo.
Da li i sa Doktorom Esom želite stvoriti iluziju od su samo muslimani ubijani. A Srbi stradavali pod traktorima.
Odnos prema mrtvim muslimanima je, za sarajske lešinare, odnos prema živim Srbima. I to neće izaći na dobro.
Danas se obilježava 70 godina od ustaškog ubijanja 2300 Srba u Drakuliću i okolnim selima, tu ponad Banjaluke. Zahvaljući istoričarima, i novinaru Jovanu Babiću, zna se svaki detalj. Do toga da su nekoliko dana prije, ustaške vlasti uništavale pse pod izlikom neke bolesti, kako ne bi mogli jutarnjim lajanjem obavijestiti stanovništvo o pokolju. A onda su, predzoru, prtinama, zašli od kuće do kuće i maljevima, krampovima, sjekirama i kukama pobili 2300 ljudi. Sve je bilo gotovo do deset, jedanaest.
Danas su upaljene svijeće i položeni vijenci. Bio je gradonačelnik i predsjednik Republike. Nisu bili Srebrenički Ambasadori.
Niko nikad nije rekao da je to Hrvatski Genocid nad Srbima. Niko nije formirao Majke Drakulića. Čak je i koji kilometar ispod ugošćen Papa, iako su njegovi sveštenici planirali i organizovali pokolj, među ostalima.
Neću da kažem da postoji razlika između naroda. Ni u tome kako obilježavaju pokolje nad vlastitim pripadnicima. Ali postoji razlika među onima koji se uzdaju u mrtve i onima koji se uzdaju u žive.
Avazovi sve brojniji lešinari, ko da ih je sve porodila Almasa Hadžić, preusmjerili su tu nekad ozbiljnu novinu u svakodnevno lešinarenje i generisanje postzločinačke histerije do nivoa koncpeta. Mora da je neko tamo kreirao politiku pod zajedničkim imenom Kasapi živog Tihića i mrtve bošnjake.
Tako se već nedjeljama piše o izvjesnoj Prijedorskoj Muslimanskoj Legendi, Doktoru Esi. Esu su ubili, kaže Avaz, Prijedorski Četnici. Ali to nije vijest. Vijest je da njegova djeca nisu Bošnjaci nego su uzeli neka tuđa imena. Avazov američki dopisnik, isto lešinar, skoro Muška Almasa, ubija u pojam sve žive čitaoce Avaza. Sugeriše se da djeca pokojnog Ese ne smiju da kažu da su Esina. Neka nedivljiva srpska četnička ruka vlada Amerikom i svim njenim doseljinicima.
Sada je lešinarenje dostiglo vrhunac. Neko mu je u američki telefon, na kom broju bi trebala biti nekadašnja Esina supruga, koja nije muslimanka i koja se, kučka, preudala u međuvremenu, rekao Jebite se, bolesnici, jebe mi se za Srbe i muslimane.
I to je vijest za Avaz. I to je priča.
Ne znam šta je prijedorski pokojnik toliko bitan pokojnik. Pokoj mu duši, da se razumijemo, i dabogda one koji su digli ruku na njega stigla i božija i sudska ruka pa makar ih iskopali iz toplog groba i sanduke im donijeli na suđenje.
Ali, besmisleno je od pokojnog Ese praviti Prijedorsku Legendu, Muslimanskog Heroja, progoniti mu porodicu i sa posmrtnom sladostrašću, ispod mržnje prema Srbima, i očekivati da umiru i raspadaju se u dertu kako bi neki usrani novinar od toga mjesecima pravio priču a još usraniji političari širili tezu kako su Srbi, i Beograd, na Prijedor izvršili agresiju.
Tokača vam je dokumentovano sve rekao. Žrtava u ima 98.000. nažalost, na vašu lešinarsku žalost, njihov omjer je skoro kao i omjer stanovništva u BiH. Prema popisu iz 91. 98.000 heroja i legendi. A ne samo Doktor Eso i komandant Avdo.
Da li i sa Doktorom Esom želite stvoriti iluziju od su samo muslimani ubijani. A Srbi stradavali pod traktorima.
Odnos prema mrtvim muslimanima je, za sarajske lešinare, odnos prema živim Srbima. I to neće izaći na dobro.
Danas se obilježava 70 godina od ustaškog ubijanja 2300 Srba u Drakuliću i okolnim selima, tu ponad Banjaluke. Zahvaljući istoričarima, i novinaru Jovanu Babiću, zna se svaki detalj. Do toga da su nekoliko dana prije, ustaške vlasti uništavale pse pod izlikom neke bolesti, kako ne bi mogli jutarnjim lajanjem obavijestiti stanovništvo o pokolju. A onda su, predzoru, prtinama, zašli od kuće do kuće i maljevima, krampovima, sjekirama i kukama pobili 2300 ljudi. Sve je bilo gotovo do deset, jedanaest.
Danas su upaljene svijeće i položeni vijenci. Bio je gradonačelnik i predsjednik Republike. Nisu bili Srebrenički Ambasadori.
Niko nikad nije rekao da je to Hrvatski Genocid nad Srbima. Niko nije formirao Majke Drakulića. Čak je i koji kilometar ispod ugošćen Papa, iako su njegovi sveštenici planirali i organizovali pokolj, među ostalima.
Neću da kažem da postoji razlika između naroda. Ni u tome kako obilježavaju pokolje nad vlastitim pripadnicima. Ali postoji razlika među onima koji se uzdaju u mrtve i onima koji se uzdaju u žive.
