MORALNI
I CIVILIZACIJSKI SUNOVRAT
LIDERA ZAPADA
I SAMOG ZAPADA
U Pobjedi se ne uznesi, u Porazu se ne unizi. Ratuj tako da ostane i tvoja i tuđa kolijevka. Čak i krv ima svoja pravila kao što i čovjek ima krvotok. I kad prelaziš planine i granice, čini to sa mišlju da čuvaš ono što tebi pripada a ne sa mišlju da uništavaš tuđe i otimaš ono što drugom pripada. Učini krvoproliće ako moraš ali tako da to bude Sila Pobjede a ne Pobjeda sile. Nećeš biti učitelj i izvor ako učionicu premjestiš na tuđu teritoriju i državu nego ako to postigneš u svojoj teritoriji i državi, da te cijene kao učitelja i dolaze na izvor po znanje.
Ni rat nije što je nekad bio. Ni filozofija ratovanja kao neprekidnog načina opstajanja i napretka ljudskog roda i čovječanstva. Posljednji ljudski rat je bio Drugi svjetski rat. Od tada, do danas, sve je bezrazložno divljaštvo i istrebljenje.
Kako je došlo do takve devalvacije i izvitoperenja, Zapada prije svega, jer Zapad je dugo napredovao unutrašnjim i spoljnim ratovima a taj pošteni Drugi svjetski rat ga je katapultirao u orbite mnogo veće od onih potrebnih da bi se sletjelo na mjesec.
Kako je za manje od sedam decenija došlo do prevrtanja svih vrijednosti, kako su načela okrenuta naizvrat a Ljudi Lideri postali mali i neprimjereni.
Čerčil 27. maja 45. piše, u Memorandumu Predsjednika Vlade povodom poruke g. Djevisa (piše Trumanu): Predsednik Vlade (misli na sebe, Čerčila) se ne može lako pomiriti sa idejom da Sjedinjene države polaze od postavke da su Britanija i Sovjetska Rusija naprosto dvije strane sile – iste samo malo drukčije – s kojima treba otklanjati nedaće iz proteklog rata. Dobro i zlo se nikako ne smiju izjednačavati, sem ukoliko je sila u pitanju. Veliki ciljevi i načela radi kojih su Britanija i Sjedinjene Države stradale i trijumfovale, ne mogu se svesti na pitanja ravnoteže sila. U stvari, od njih zavisi spas svijeta.
Da li su Ljudi Lideri prerano odbacili Čerčila. U toj prepisci tokom i na kraju rata, u trouglu STČ, Staljin, Truman, Čerčil, ima univerzalnih humanističkih postavki, od spasa njemačke nacije do reanimacije poljske nacije, od kompromisa sa Sovjetima do brige za Evropu kao Zapad. Nigdje nije pomenuto uništenje nikoga. Čak ni tih gnusnih Sovjeta.
Gdje je nestao Spas Svijeta Vinstona Čerčila.
Da li je njegov gubitak prvih poslijeratnih izbora bio đavolji znak i okretanje putokaza u mrak, tamu i zlo.
A i dalje, u dubinu istorije, mnogo dalje, kolikogod hoćete dalje, ne može se naći ideja o kancerogenizaciji ratovanja kao ljudske djelatnosti napretka i kretanja.
Umijeće ratovanja Kineza Sun Cua, staro dvije i po hiljade godina, govori jasno: Nema države kojoj je dugotrajno ratovanje donijelo koristi. Oni koji ne shvate u potpunosti opasnosti koje leže u primjeni vojske nisu soposobni da zaista shvate moguće prednosti oružanog djelovanja. Vojska cijeni kad je pobjedonosna. Vojska ne cijeni dugotrajno ratovanje. Vladarevi nepovratni troškovi – kao što su upropaštene dvokolice, iscrpljeni konji, oklopi, kalpaci, strijele i samostreli, veliki pokretni štitovi, snažni volovi i velika kola – iznosiće šest desetina njegovog bogatstva.
Ali, dobro, možda su Čerčila prerano odbacili, okrenuli putokaz u pogrešnom smjeru i na pogrešnoj raskrsnici. Možda Sun Cua nisu čitali. Možda nije imao ni ko da čita.
Ali Gregori Kopli koji je, dvije i po hiljade godina poslije Sun Cua napisao jedno drugo umijeće, Umijeće Pobjede, isključivo je napisao za Lidere Zapada. Od njih je i naručeno. Sve će pokazati da ni to nisu čitali.
Kao i kod Čerčila, kao i kod Sun Cua, bezbroj aktulnih citata može da uči za budućnost. Jer Pobjeda je uvijek budućnost. Ni jedna pobjeda se ne događa sada.
Gregori Kopli, najprije, u uvodu, kaže Loša vijest je da će učestalost manjih, žešćih, skoro tradicionalnih ratova u XXI vijeku biti tolika kolika nije bila čak ni u XX vijeku. Ja sam pisao da će tek nastupiti Ljudsko Vrijeme Ratova. Za 4V – Vodu, Vatru, Varivo i Vazduh. Kopli im zato i piše Umijeće Pobjede. Da li je Zapad prestao da vlada sobom. Pitanje je da li je Zapad od kraja Hladnog rata izgubio svoje duhovno jedinstvo i zamajac ka konsolidaciji svoje dugotrajne Pobjede. Zapad je od kraja Hladnog rata u strateškom opadanju jer nema sovjetske nuklearne prijetnje. Ostao je samo amorfni teororizam koji razjedinjuje. Zapad je, piše Kopli, propustio šansu da Rusiju prihvati u svoje okrilje kao partnera. Najveća prijetnja preporodu Zapada nije neka jaka vojna sila kakva Kina obećava da će postati. To je prije pritajena rak-rana podjele društva na slojeve zbog apatije, anomije i anksioznosti.
Najteže je ostvariti pobjedu kad ne postoji neprijatelj. Kad se zabrinutost zbog neprijatelja pretvori u mržnju i obuzetost uništavanjem, skrećemo sa puta ka pobjedi.
Zapad nije imao nikakve planove za razdoblje nakon sticanja pobjede.
I tako, unedogled, piše Kopli. Svaka njegova rečenica je pouka.
Ne vjerujem da su današnje, jučerašnje, generacije Lidera Zapada imale kapacitet da čitaju i razumiju sve ovo. Ne samo zato što su bili zauzeti tuđim pušenjem bračnog druga, laganjem o iračkom oružju za uništenje svijeta ili crnim preživljavanjem u bijelom svijetu. Ili pravljenjem djece četrdesetpetogodišnjoj ženi kao dekompleksikaciji nizine, ružnoće i drugorazrednosti. Ili bombardovanjem evropske prijestolnice na prelazu između drugog i trećeg milenijuma.
Nisu imali kapacitet okruženja za vlastiti kapacitet. Njihovi prethodnici su stvorili društvo, Okruženje, nezajažljivosti, prokletstva, halapljivosti. Zapad cijeli se pretvorio u onog Henkrika sa nojevim batakom u raljama. U svemu, u koka-koli, u lijepom dupetu Barbike, u finansijama, u geostrategiji, u sili i oholosti. Takvo Okruženje ne rađa Lidere, ne rađa Ljude. Rađa Alatke Okruženja. Čitave generacije Lidera Zapada ne upravljaju Pobjedom nego se bore za Drugi Mandat, bore se da drže usta iznad Govana Okruženja. A Velika Govna Okruženja su konstantna – nepotrebni ratovi, svrgavanje tuđih vlada, getoiziranje bijede, generisanje narkoidokratije, ideološko terorisanje, monopoli, eksploatacija. Čitave generacije Lidera Zapada su trajno mobilisani u Oružanim Snagama a nikad ne dobiju ni čin Zastavnika Prve Klase. Oni samo služe. Oni ne vode. Oni ne znaju kud hode.
Velika Govna Zapada već su progutala onih šest desetina Vladarevog Bogatstva. Stoga je onaj finansijski balon u Americi pukao i stoga je tako smrdljiv po cijelom svijetu. Mada je i on dirigovano pukao. Naivno bi bilo misliti da niko ne zna šta radi i niko ne zna šta je cilj. Finansijska kataklizma je samo još jedna mobilizacija Lidera Zapada i cijelih država. Pa i Evrope stare, jadne i trome.
Zapad više ne ratuje radi Pobjede. Bombardovanje Srbije nije upriličeno radi Pobjede. Šta će Zapadu pobjeda nad Srbijom. Zapad više ne ratuje radi vrijednosti. One se čak ne promovišu ni u ravni ratne propagande. Sada se već nabrajaju niske Velikih Neprijatelja koji su ubijeni kao tvorovi na đubrištu iza štale. Bez suđenja. Bez pravde. Bez pouke. Bez koristi za Čovječanstvo, Zapad i bilo koga.
Divljaštvo nad Sadamom, nad Bin Ladenom, nad Gadafijem, a zaboravili smo bombardovanje Srbije, Aljendea, Makartizam... krajnji je Znak Nepovratka Zapada.
Jedini tračak spasa je da se pojavi generacija lidera iznimnih ljudskih i civilizacijskih vrijednosti. Ali, to je nemoguće.
Istok će preplaviti Zapad. Samo se nadam da to neće biti krvoločno i zapadno kao prema Gadafiju. I da to neću dočekati.
Ipak ću ostaviti Čerčila, Koplija i Cua. Praktičnije je proučavati Propast Rimskog Carstva.
I CIVILIZACIJSKI SUNOVRAT
LIDERA ZAPADA
I SAMOG ZAPADA
U Pobjedi se ne uznesi, u Porazu se ne unizi. Ratuj tako da ostane i tvoja i tuđa kolijevka. Čak i krv ima svoja pravila kao što i čovjek ima krvotok. I kad prelaziš planine i granice, čini to sa mišlju da čuvaš ono što tebi pripada a ne sa mišlju da uništavaš tuđe i otimaš ono što drugom pripada. Učini krvoproliće ako moraš ali tako da to bude Sila Pobjede a ne Pobjeda sile. Nećeš biti učitelj i izvor ako učionicu premjestiš na tuđu teritoriju i državu nego ako to postigneš u svojoj teritoriji i državi, da te cijene kao učitelja i dolaze na izvor po znanje.
Ni rat nije što je nekad bio. Ni filozofija ratovanja kao neprekidnog načina opstajanja i napretka ljudskog roda i čovječanstva. Posljednji ljudski rat je bio Drugi svjetski rat. Od tada, do danas, sve je bezrazložno divljaštvo i istrebljenje.
Kako je došlo do takve devalvacije i izvitoperenja, Zapada prije svega, jer Zapad je dugo napredovao unutrašnjim i spoljnim ratovima a taj pošteni Drugi svjetski rat ga je katapultirao u orbite mnogo veće od onih potrebnih da bi se sletjelo na mjesec.
Kako je za manje od sedam decenija došlo do prevrtanja svih vrijednosti, kako su načela okrenuta naizvrat a Ljudi Lideri postali mali i neprimjereni.
Čerčil 27. maja 45. piše, u Memorandumu Predsjednika Vlade povodom poruke g. Djevisa (piše Trumanu): Predsednik Vlade (misli na sebe, Čerčila) se ne može lako pomiriti sa idejom da Sjedinjene države polaze od postavke da su Britanija i Sovjetska Rusija naprosto dvije strane sile – iste samo malo drukčije – s kojima treba otklanjati nedaće iz proteklog rata. Dobro i zlo se nikako ne smiju izjednačavati, sem ukoliko je sila u pitanju. Veliki ciljevi i načela radi kojih su Britanija i Sjedinjene Države stradale i trijumfovale, ne mogu se svesti na pitanja ravnoteže sila. U stvari, od njih zavisi spas svijeta.
Da li su Ljudi Lideri prerano odbacili Čerčila. U toj prepisci tokom i na kraju rata, u trouglu STČ, Staljin, Truman, Čerčil, ima univerzalnih humanističkih postavki, od spasa njemačke nacije do reanimacije poljske nacije, od kompromisa sa Sovjetima do brige za Evropu kao Zapad. Nigdje nije pomenuto uništenje nikoga. Čak ni tih gnusnih Sovjeta.
Gdje je nestao Spas Svijeta Vinstona Čerčila.
Da li je njegov gubitak prvih poslijeratnih izbora bio đavolji znak i okretanje putokaza u mrak, tamu i zlo.
A i dalje, u dubinu istorije, mnogo dalje, kolikogod hoćete dalje, ne može se naći ideja o kancerogenizaciji ratovanja kao ljudske djelatnosti napretka i kretanja.
Umijeće ratovanja Kineza Sun Cua, staro dvije i po hiljade godina, govori jasno: Nema države kojoj je dugotrajno ratovanje donijelo koristi. Oni koji ne shvate u potpunosti opasnosti koje leže u primjeni vojske nisu soposobni da zaista shvate moguće prednosti oružanog djelovanja. Vojska cijeni kad je pobjedonosna. Vojska ne cijeni dugotrajno ratovanje. Vladarevi nepovratni troškovi – kao što su upropaštene dvokolice, iscrpljeni konji, oklopi, kalpaci, strijele i samostreli, veliki pokretni štitovi, snažni volovi i velika kola – iznosiće šest desetina njegovog bogatstva.
Ali, dobro, možda su Čerčila prerano odbacili, okrenuli putokaz u pogrešnom smjeru i na pogrešnoj raskrsnici. Možda Sun Cua nisu čitali. Možda nije imao ni ko da čita.
Ali Gregori Kopli koji je, dvije i po hiljade godina poslije Sun Cua napisao jedno drugo umijeće, Umijeće Pobjede, isključivo je napisao za Lidere Zapada. Od njih je i naručeno. Sve će pokazati da ni to nisu čitali.
Kao i kod Čerčila, kao i kod Sun Cua, bezbroj aktulnih citata može da uči za budućnost. Jer Pobjeda je uvijek budućnost. Ni jedna pobjeda se ne događa sada.
Gregori Kopli, najprije, u uvodu, kaže Loša vijest je da će učestalost manjih, žešćih, skoro tradicionalnih ratova u XXI vijeku biti tolika kolika nije bila čak ni u XX vijeku. Ja sam pisao da će tek nastupiti Ljudsko Vrijeme Ratova. Za 4V – Vodu, Vatru, Varivo i Vazduh. Kopli im zato i piše Umijeće Pobjede. Da li je Zapad prestao da vlada sobom. Pitanje je da li je Zapad od kraja Hladnog rata izgubio svoje duhovno jedinstvo i zamajac ka konsolidaciji svoje dugotrajne Pobjede. Zapad je od kraja Hladnog rata u strateškom opadanju jer nema sovjetske nuklearne prijetnje. Ostao je samo amorfni teororizam koji razjedinjuje. Zapad je, piše Kopli, propustio šansu da Rusiju prihvati u svoje okrilje kao partnera. Najveća prijetnja preporodu Zapada nije neka jaka vojna sila kakva Kina obećava da će postati. To je prije pritajena rak-rana podjele društva na slojeve zbog apatije, anomije i anksioznosti.
Najteže je ostvariti pobjedu kad ne postoji neprijatelj. Kad se zabrinutost zbog neprijatelja pretvori u mržnju i obuzetost uništavanjem, skrećemo sa puta ka pobjedi.
Zapad nije imao nikakve planove za razdoblje nakon sticanja pobjede.
I tako, unedogled, piše Kopli. Svaka njegova rečenica je pouka.
Ne vjerujem da su današnje, jučerašnje, generacije Lidera Zapada imale kapacitet da čitaju i razumiju sve ovo. Ne samo zato što su bili zauzeti tuđim pušenjem bračnog druga, laganjem o iračkom oružju za uništenje svijeta ili crnim preživljavanjem u bijelom svijetu. Ili pravljenjem djece četrdesetpetogodišnjoj ženi kao dekompleksikaciji nizine, ružnoće i drugorazrednosti. Ili bombardovanjem evropske prijestolnice na prelazu između drugog i trećeg milenijuma.
Nisu imali kapacitet okruženja za vlastiti kapacitet. Njihovi prethodnici su stvorili društvo, Okruženje, nezajažljivosti, prokletstva, halapljivosti. Zapad cijeli se pretvorio u onog Henkrika sa nojevim batakom u raljama. U svemu, u koka-koli, u lijepom dupetu Barbike, u finansijama, u geostrategiji, u sili i oholosti. Takvo Okruženje ne rađa Lidere, ne rađa Ljude. Rađa Alatke Okruženja. Čitave generacije Lidera Zapada ne upravljaju Pobjedom nego se bore za Drugi Mandat, bore se da drže usta iznad Govana Okruženja. A Velika Govna Okruženja su konstantna – nepotrebni ratovi, svrgavanje tuđih vlada, getoiziranje bijede, generisanje narkoidokratije, ideološko terorisanje, monopoli, eksploatacija. Čitave generacije Lidera Zapada su trajno mobilisani u Oružanim Snagama a nikad ne dobiju ni čin Zastavnika Prve Klase. Oni samo služe. Oni ne vode. Oni ne znaju kud hode.
Velika Govna Zapada već su progutala onih šest desetina Vladarevog Bogatstva. Stoga je onaj finansijski balon u Americi pukao i stoga je tako smrdljiv po cijelom svijetu. Mada je i on dirigovano pukao. Naivno bi bilo misliti da niko ne zna šta radi i niko ne zna šta je cilj. Finansijska kataklizma je samo još jedna mobilizacija Lidera Zapada i cijelih država. Pa i Evrope stare, jadne i trome.
Zapad više ne ratuje radi Pobjede. Bombardovanje Srbije nije upriličeno radi Pobjede. Šta će Zapadu pobjeda nad Srbijom. Zapad više ne ratuje radi vrijednosti. One se čak ne promovišu ni u ravni ratne propagande. Sada se već nabrajaju niske Velikih Neprijatelja koji su ubijeni kao tvorovi na đubrištu iza štale. Bez suđenja. Bez pravde. Bez pouke. Bez koristi za Čovječanstvo, Zapad i bilo koga.
Divljaštvo nad Sadamom, nad Bin Ladenom, nad Gadafijem, a zaboravili smo bombardovanje Srbije, Aljendea, Makartizam... krajnji je Znak Nepovratka Zapada.
Jedini tračak spasa je da se pojavi generacija lidera iznimnih ljudskih i civilizacijskih vrijednosti. Ali, to je nemoguće.
Istok će preplaviti Zapad. Samo se nadam da to neće biti krvoločno i zapadno kao prema Gadafiju. I da to neću dočekati.
Ipak ću ostaviti Čerčila, Koplija i Cua. Praktičnije je proučavati Propast Rimskog Carstva.
