IDI JOSIPE
Otišao je Škija, Josip Katalinski.
Jedan od posljednjih ostataka sretnih vremena pod zajedničkim Mošinim nazivom Jebo Zemlju Koja Bosne Nema. Sad nema ni Zemlje ni Bosne.
Otišao je Katalinski zbog kojeg su i Slovenci gledali prenos utakmica Reprezentacije. Gledao sam ih i ja. Iako su uvije igrali loše, mnogo lošije nego što smo mi do u zvijezde mislili o njima. A što je pisalo i u Tempu. Uvijek je nedostajao jedan gol, jedna pobjeda, još ovo još ono, naša šansa je u remiju onih tamo a pobjeda nad onim dole. Pa onda uvijek nekako Konac Djelo Karasi.
Tako je i Katalinski ubio Špance. Skočio na drugoj stativi toliko da je bek, kada je podigao ruku, mogao tek da ga uhvati za džepić od šortsa. Pa onda nogom, kad su i lopta i on pali na zemlju.
Da sam znao da igram te lopte, volio bih da sam igrao sa Katalinskim. Nekako je djelovao kamenito u odbrani. Hadžija je tukao, ali je Škija igrao kao betonski stub za dalekovod. I imao je srce kojem nije trebao kostobaran.
Tuga je za Katalinskim, kod svakoga, ljudska. Nije to samo tuga za izgubljenom igračem. Ili zemljom. Mada je velika nesreća, jer, mnogi ostaju bez mjesta u timu, bez tih ukrštenih ligamenata i meniskusa, bez bodova i titula, bez publike... ali kad ostaneš bez svoje Reprezentacije... jebo te život i lopta, i ladna piva. Mada su sada pive fenomenalne, toliko dobre da im se, za neke, mora izmisliti reprezentacija.
Samo nisu ovdašnje.
Kao što ovdje više nema Škija.
Idi Josipe. Grbo i ja ćemo još malo igrati te lopte. Ali, ne brini, počivaj u miru. To je samo po njivama.
Otišao je Škija, Josip Katalinski.
Jedan od posljednjih ostataka sretnih vremena pod zajedničkim Mošinim nazivom Jebo Zemlju Koja Bosne Nema. Sad nema ni Zemlje ni Bosne.
Otišao je Katalinski zbog kojeg su i Slovenci gledali prenos utakmica Reprezentacije. Gledao sam ih i ja. Iako su uvije igrali loše, mnogo lošije nego što smo mi do u zvijezde mislili o njima. A što je pisalo i u Tempu. Uvijek je nedostajao jedan gol, jedna pobjeda, još ovo još ono, naša šansa je u remiju onih tamo a pobjeda nad onim dole. Pa onda uvijek nekako Konac Djelo Karasi.
Tako je i Katalinski ubio Špance. Skočio na drugoj stativi toliko da je bek, kada je podigao ruku, mogao tek da ga uhvati za džepić od šortsa. Pa onda nogom, kad su i lopta i on pali na zemlju.
Da sam znao da igram te lopte, volio bih da sam igrao sa Katalinskim. Nekako je djelovao kamenito u odbrani. Hadžija je tukao, ali je Škija igrao kao betonski stub za dalekovod. I imao je srce kojem nije trebao kostobaran.
Tuga je za Katalinskim, kod svakoga, ljudska. Nije to samo tuga za izgubljenom igračem. Ili zemljom. Mada je velika nesreća, jer, mnogi ostaju bez mjesta u timu, bez tih ukrštenih ligamenata i meniskusa, bez bodova i titula, bez publike... ali kad ostaneš bez svoje Reprezentacije... jebo te život i lopta, i ladna piva. Mada su sada pive fenomenalne, toliko dobre da im se, za neke, mora izmisliti reprezentacija.
Samo nisu ovdašnje.
Kao što ovdje više nema Škija.
Idi Josipe. Grbo i ja ćemo još malo igrati te lopte. Ali, ne brini, počivaj u miru. To je samo po njivama.
