понедељак, 16. август 2010.

KOMŠIĆ JE ORLUŠINA LEŠINAR
Angažovanjem mnogo dobrih ljudi spašen je, kako izgleda, život momčića Joze Čuljka kojem je, u Mostaru, aneurizma u mozgu izazvala moždani udar.
U Mostaru, da li treba da kžem u kom dijelu, zatekao se i doktor Radoš i drugi. Zvali su Državu u Zagrebu, dobili vojni helikopter, kad već predsjednički avion nije mogao da sleti u Mostar.
Jozo je operisan. Izgledi su dobri. Mlad je organizam, mana je urođena, nije, dakle izazvana eksternim faktorima.
Onda, danas, stiže vijest da je Komšić, koji Komšić, Željko Komšić, član predsjedništva kod Harisa Silajdžića, uputio pismo zahvalnosti predsjedniku Hrvatske Ivi Josipoviću.
Spreman sam da ogroman broj stvari u politici razumijem. Najveći dio i da učinim. Ali ovo Komšićevo pismo se ne može razumjeti. Osim kao let orlušine lešinara nad tuđom nesrećom. Bezvrijedan pokušaj da se ljiljan pretvori u križ. Da se kupuju Oktobarski Hrvati.
Jer, niko se od Jozinih spasitelja nije sjetio Sarajeva. Države u Sarajevu. Člana Komšića. Sarajevskog Državnog helikoptera Oružanih snaga Naseobine BiH. Nisu se imali šta sjećati Zagreba i Hrvatske. Prirodno su okrenuti Zagrebu. Čini mi se da je o tome nekidan nešto rekao i Dodik.
Ne želeći da Jozinu bolest, koja je, nadam se iskreno, nestala, odstranjena zauvijek, koristim prizemno, moram da kažem da on nije spašavan kao građanin BiH nego kao Hrvat. Državnom Vrhu u Zagrebu se ne može imputirati spašavanje građanina BiH, kao što to želi, zahvaljujući se svima kojih se sjetio, sve do Lučićeve tetke, Komšić.
Koji Komšić. Željko, član Predsjedništva Naseobine BiH. Ispred Zlatka Lagumdžije.