UDRUŽENJE MAĆEHA USTAVNOG PORETKA
Majka Srebrenice i Žepe, Ibran Mustafić, predsjednik Upravnog odbora Udruženja, potpisao je saopštenje za javnost i okolna brda, u kome se kaže da se 11. jula može dogoditi da se krene u rušenje „genocidnog ustavnog poretka“.
Misli se na Republiku Srpsku.
Očito je da fiolozofija muslimanske žrtve nadilazi i sva očekivanja i rezultate, istražena u tehnologiji kosovobojskog šestovjekovnog korištenja poraza i izgibije za permanentnu hranilicu nacije.
Ovdje, u Srebrenici, Majke idu i dalje. Najavljuju nove žrtve i produžetak spirale smrti, koja je počela onog dana kada su srpskog golokurana u sepetu prenijeli preko Drine pa ga vratili kao Mehmed-pašu Sokolovića. A on je sagradio most kome je, u međuvremenu, promijenjena namjena pa tokom vijekova uglavnom služi za velike civilizacijske rasprave ko će koga u kom ratu s mosta u Drinu. Pri tome bratokoljački narodi dobro paze na red. Onaj film sa Fabijanom Šovagovićem, mislim, Ritam zločina, mala je maca u odnosu na Zločine Podrinja. Kroz istoriju.
Mogao bih da budem zlurad pa da kažem da je Veliki Zločin u Srebrenici samo red u zločinima. Kao što je i zločin prema srpskom življu u cijelom tom području, samo zločin po redu. Zločini imaju svoje dugove i dužnike.
Ako neko želi zaustaviti red zločina trebao bi u tišini odavati poštu, sjećati se mrtvih, obilježavati mjesta i žrtve, pamtiti. Ne zaboravaljati i ne opraštati. Ali ako se od zločiništa i žrtava pravi Velika eksperimentalna scena, promoviše zločinocentričnost, najavljuje rušenje ustavnog poretka... onda to traži i donosi nove žrtve.
Srebrenica se polako pretvara u mirnodopsku tragediju. Ratna tragedija je, očito, nedovoljna. Broj žrtava je toliko rastegljiv da postaje nepristojno prema mrtvima. Jedanput se Majke i drugi pozivaju na sud a drugiput na Čavića i njegovu brojku od 8.300 i neznam koliko još.
Sada se ta tragedija želi pretvoriti u Oglasnu Ploču Mržnje pa Ibran Majka zahtijeva da, pored zastave zločinačke Armije Alijine Republike BiH, stoje još i veliki megabordi sa citatima presuda haškog tribunala. Kao u najsvjetlije doba Moacedungovih citata razapetih po komunističkoj Kini. Svrha je ista. Mozgovni teror.
Niko ne spori žrtve. Žrtve su jedino i nesporne i neosporive.
Ali radi njih, treba istražiti i Veliki Zločin u Srebrenici. Mada ne razumijem zašto su mali zločini nebitni pa stotine stratišta, srpskih i hrvatskih, po BiH, zarasta u koprive, bujadluke i bosanski usrani patriotizam. Lako je istražiti. Sve muslimanske jedinice, kao i srpske, na tom području imale su knjige boraca, knjige oružja, knjige zaduženja, knjige razduženja. Osim ako Orićeva Slavna Armija Na Bijelom Konju, nije bila divlja azijatska horda, i po njima se može rekonstruisati sve. Dakle, ratni msulismanski komandanti i nastavljači patriotizma treba najprije da iznesu podatke o svojim borcima pa će se lako ustanoviti ko je poginuo pod oružjem i pod uniformom a ko kao civil. Nigdje u svijetu vojne podatke o zločinima ne daju kone i nane, majke i porodice žrtava. Nego vlast. Ili možda u Srebrenici i nije bilo vojne i civilne vlasti.
Ibran Mustafić, i Majke raznovrsne, bi od Republike Srpske, očito, načinili Srebrenicu.
I po žrtvama i po anarhiji.
Majka Srebrenice i Žepe, Ibran Mustafić, predsjednik Upravnog odbora Udruženja, potpisao je saopštenje za javnost i okolna brda, u kome se kaže da se 11. jula može dogoditi da se krene u rušenje „genocidnog ustavnog poretka“.
Misli se na Republiku Srpsku.
Očito je da fiolozofija muslimanske žrtve nadilazi i sva očekivanja i rezultate, istražena u tehnologiji kosovobojskog šestovjekovnog korištenja poraza i izgibije za permanentnu hranilicu nacije.
Ovdje, u Srebrenici, Majke idu i dalje. Najavljuju nove žrtve i produžetak spirale smrti, koja je počela onog dana kada su srpskog golokurana u sepetu prenijeli preko Drine pa ga vratili kao Mehmed-pašu Sokolovića. A on je sagradio most kome je, u međuvremenu, promijenjena namjena pa tokom vijekova uglavnom služi za velike civilizacijske rasprave ko će koga u kom ratu s mosta u Drinu. Pri tome bratokoljački narodi dobro paze na red. Onaj film sa Fabijanom Šovagovićem, mislim, Ritam zločina, mala je maca u odnosu na Zločine Podrinja. Kroz istoriju.
Mogao bih da budem zlurad pa da kažem da je Veliki Zločin u Srebrenici samo red u zločinima. Kao što je i zločin prema srpskom življu u cijelom tom području, samo zločin po redu. Zločini imaju svoje dugove i dužnike.
Ako neko želi zaustaviti red zločina trebao bi u tišini odavati poštu, sjećati se mrtvih, obilježavati mjesta i žrtve, pamtiti. Ne zaboravaljati i ne opraštati. Ali ako se od zločiništa i žrtava pravi Velika eksperimentalna scena, promoviše zločinocentričnost, najavljuje rušenje ustavnog poretka... onda to traži i donosi nove žrtve.
Srebrenica se polako pretvara u mirnodopsku tragediju. Ratna tragedija je, očito, nedovoljna. Broj žrtava je toliko rastegljiv da postaje nepristojno prema mrtvima. Jedanput se Majke i drugi pozivaju na sud a drugiput na Čavića i njegovu brojku od 8.300 i neznam koliko još.
Sada se ta tragedija želi pretvoriti u Oglasnu Ploču Mržnje pa Ibran Majka zahtijeva da, pored zastave zločinačke Armije Alijine Republike BiH, stoje još i veliki megabordi sa citatima presuda haškog tribunala. Kao u najsvjetlije doba Moacedungovih citata razapetih po komunističkoj Kini. Svrha je ista. Mozgovni teror.
Niko ne spori žrtve. Žrtve su jedino i nesporne i neosporive.
Ali radi njih, treba istražiti i Veliki Zločin u Srebrenici. Mada ne razumijem zašto su mali zločini nebitni pa stotine stratišta, srpskih i hrvatskih, po BiH, zarasta u koprive, bujadluke i bosanski usrani patriotizam. Lako je istražiti. Sve muslimanske jedinice, kao i srpske, na tom području imale su knjige boraca, knjige oružja, knjige zaduženja, knjige razduženja. Osim ako Orićeva Slavna Armija Na Bijelom Konju, nije bila divlja azijatska horda, i po njima se može rekonstruisati sve. Dakle, ratni msulismanski komandanti i nastavljači patriotizma treba najprije da iznesu podatke o svojim borcima pa će se lako ustanoviti ko je poginuo pod oružjem i pod uniformom a ko kao civil. Nigdje u svijetu vojne podatke o zločinima ne daju kone i nane, majke i porodice žrtava. Nego vlast. Ili možda u Srebrenici i nije bilo vojne i civilne vlasti.
Ibran Mustafić, i Majke raznovrsne, bi od Republike Srpske, očito, načinili Srebrenicu.
I po žrtvama i po anarhiji.
