ZLOČIONICA
Ministar Kasipović sad smeta Bošnjacima.
Učtivo je obrazložio da se obilježavanje stradanja, izložbom i spomen pločom, muslimana Bratunca ne obavlja u tamošnjoj osmoljetki, jer, rekao je: škola je za vaspitno-obrazovni rad sa djecom.
U toj školi su u ratu jedno vrijeme bili zatočeni, premlaćivani, mučeni i ponižavani bratunački muslimani.
Agresivni bošnjački revanšizam nastoji, na svakom mogućem mjestu, stradanja i žrtve iskoristiti za nadzemaljsku zavadu živih i proskribovanje Srba kao dželata, zločinaca i istrebljivača. O tome svjedoči i taj mali slučaj u Bratuncu ali i onemogućavanje da se neke spomen ploče postave u Sarajevu, na zgradu u kojoj su bili zatočeni Srbi a koja nije škola, opšta povika na podizanje krsta na Zlatištu kojim bi se obilježila stradanja sarajevskih Srba, suđenje u sarajevskom zemljanom sudu za ratne zločine pretežno Srbima, neprocesuiranje i nesankcionisanje prvih zločina u BiH, na Baščaršiji, u Sijekovcu...
Agresivni bošnjački revanšizam nastoji od BiH stvoriti jednu veliku zločionicu u kojoj će se učiti jednostrana istorija žrtvenog muslimanskog eksluziviteta i srpske urođene genocidnosti.
Trebalo bi imati smisla za svestranost ljudske muke i stradanja u BiH, ili, barem, realiteta i relativiteta krivice koja se svakom zemljom širi kao nuklearno zračenje. Bez obzira što je žrtva uvijek žrtva a dželat uvijek dželat, ta činjenica se u ovakvoj vrsti istorije temelji i na obrnutim ulogama, i po nekoliko puta, kroz sve te vijekove.
Apsolutno treba zapamtiti i obilježiti sve žrtve, pa i Bratunačke. Ali nema niko pravo zloupotrebljavati djecu i školu. Da li se može biti sigurno da se kod te djece nataj način izaziva samo sažaljenje i saosjećanje? Ili poniženje, inat, osjećaj krivice i drugorazrednosti što će budućnost prepoznati kao novu klicu sukoba i krvi.
Zašto niko iz tog agresivnog bošnjačkog revanšizma ne podigne negdje i spomen ploču rahmetli Aliji Izetbegoviću sa natpisom, npr.: Ovom zemljom hodio je A.I. koji je rekao da će za Bosnu i Hercegovinu žrtovati mir.
To jest, živote i ljude, dodao bih ja sprejem.
Učtivo je obrazložio da se obilježavanje stradanja, izložbom i spomen pločom, muslimana Bratunca ne obavlja u tamošnjoj osmoljetki, jer, rekao je: škola je za vaspitno-obrazovni rad sa djecom.
U toj školi su u ratu jedno vrijeme bili zatočeni, premlaćivani, mučeni i ponižavani bratunački muslimani.
Agresivni bošnjački revanšizam nastoji, na svakom mogućem mjestu, stradanja i žrtve iskoristiti za nadzemaljsku zavadu živih i proskribovanje Srba kao dželata, zločinaca i istrebljivača. O tome svjedoči i taj mali slučaj u Bratuncu ali i onemogućavanje da se neke spomen ploče postave u Sarajevu, na zgradu u kojoj su bili zatočeni Srbi a koja nije škola, opšta povika na podizanje krsta na Zlatištu kojim bi se obilježila stradanja sarajevskih Srba, suđenje u sarajevskom zemljanom sudu za ratne zločine pretežno Srbima, neprocesuiranje i nesankcionisanje prvih zločina u BiH, na Baščaršiji, u Sijekovcu...
Agresivni bošnjački revanšizam nastoji od BiH stvoriti jednu veliku zločionicu u kojoj će se učiti jednostrana istorija žrtvenog muslimanskog eksluziviteta i srpske urođene genocidnosti.
Trebalo bi imati smisla za svestranost ljudske muke i stradanja u BiH, ili, barem, realiteta i relativiteta krivice koja se svakom zemljom širi kao nuklearno zračenje. Bez obzira što je žrtva uvijek žrtva a dželat uvijek dželat, ta činjenica se u ovakvoj vrsti istorije temelji i na obrnutim ulogama, i po nekoliko puta, kroz sve te vijekove.
Apsolutno treba zapamtiti i obilježiti sve žrtve, pa i Bratunačke. Ali nema niko pravo zloupotrebljavati djecu i školu. Da li se može biti sigurno da se kod te djece nataj način izaziva samo sažaljenje i saosjećanje? Ili poniženje, inat, osjećaj krivice i drugorazrednosti što će budućnost prepoznati kao novu klicu sukoba i krvi.
Zašto niko iz tog agresivnog bošnjačkog revanšizma ne podigne negdje i spomen ploču rahmetli Aliji Izetbegoviću sa natpisom, npr.: Ovom zemljom hodio je A.I. koji je rekao da će za Bosnu i Hercegovinu žrtovati mir.
To jest, živote i ljude, dodao bih ja sprejem.
