TITO, BAKOVI I ZNAKOVI

Bila je godišnjica smrti Josipa Broza, druga Tita, našeg Tite. Primijetio sam zanimljivih sličica o tome – najzanimljivija mi je bila jedna curica na televiziji koju je neko naučio čak i da, s malo lutanja, kaže da je Tito bio predsjednik socijalističke federativne republike. Sjetio sam se stoput analiziranih detalja kao što je ona utakmica na Poljudu kada su svi plakali na vijest da je umro Tito a nekoliko godina kasnije, ni punu deceniju, rulja u Splitu uz masovnu egzaltaciju davi mladiće u uniformi JNA.
Sjetio sam se i tužne činjenice da niko od ovih provincijalnih plemena, od Gevgelije do Sunčanih Strana Alpi, nije imao ni trunke zahvalnosti za Titove, i komunista, istorijske zasluge za ulazak među države i nacije – jer da nije bilo njega i KPJ/SKJ i FNRJ/SFRJ, mnoge od današnjih nadobudnih nacija teško da bi postojale. O državama da i ne govorim.
Za sve ove godine razmišljao sam o znakovima propasti koja je uslijedila poslije Tita. Radio sam kao novinar TVSA i bio u prilici da pratim život u svim nijansama na velikom prostoru BiH koji se tada zvao Bosanska krajina. Tada nisam čitao pojave do kraja. Danas znam da su to bili znakovi.
Naprimjer:
· Redovi za brašno, deterdžent, ulje... za vrijeme vlade Milke Planinc, vožnja automobila po sistemu par-nepar – ako je zadnji broj parni voziš ponedjeljkom ali ne i utorkom...
· U mojoj emisiji lokomoB&L počeli su se pojavljivati oglašivači sa sjevera Hrvatske gdje su većinski živjeli Srbi
· Na Kočićevom zboru na Zmijanju, književnici su dobijali sve manje prostora a borba bakova postajala sve centralnija manifestacija
E, da zastanem malo.
Ti bakovi su se pojavili i na Grmečkoj koridi koju je obnovio partizanska legenda tog kraja, general Milančić Miljević, i na drugim, manjim, koridama.
Izvještavao sam o svim mogućim događajima, od evropskih izložbi i kulture, preko ekonomskih i političkih afera do proizvodnje numerički upravljanih mašina, ali kada sam došao u situaciju da pratim borbu bakova, takozvanu bodljavinu ulitanih neujalovljenih mudonja, dok burličući rastjeruju protivnike i publiku koja čitav dan gori na suncu gledajući takmičenje koje se odvijalo po kup sistemu, shvatio sam da je došao kraj novinarstvu. Ali nisam bio shvatio da je došao i kraj Jugoslavije, bratstva i jedinstva, vaseljenske vrijedenosti crvenog pasoša...
Na scenu je stupio brdsko-planinski primitivizam.
Brđani raznih vjera dovozili su u kamionima na borilišta svoje šest-, sedam- ili osammetarske bikove, držali ih u hladu a prije borbe posebno razdraživali. Ti primitivci su najavljivali novo vrijeme koje dolazi, vrijeme krkana, neobuzdanih i neobrazovanih novokomponovanih stočara, vrijeme zdepastih, zadriglih i samozadovoljnih bikadžija, vrijeme neartiklisanih anarhoradikalnih niotkudpristiglih inokosnih anonimusa nagrađivanih parama i aplauzima nizbogčega, vrijeme sirovih siledžija, snagatora i rogataša koji su se na čudan način iz bakovskih vrtača, najednom, preselili u političke arene i donijeli te iste ulitane, zamazane i siledžijske običaje i postupke. Njihova karakteristika je što su znali sastaviti nekoliko rečenica više od rogatog pobjednika Grmečke koride kojoj je prisustvovalo dvjesta ili trista hiljada ljudi i na kojoj je njih hiljadu na prodaji piva i mesa sa ražnja zaradilo dnašnje stotine hiljada „dojč-marki“.
Sa njima, takvim tipovima ljudi, u političku arenu preselila se i ta grmečka, zmijanjska, vitoroška, majevička... publika i – postali Srbi, Hrvati i Muslimani.
Bakovi su, pak, ostali bakovi.
I danas. Pišu u novinama, na naslovnici: počinje sezona korida.
U modernoj, demokratskoj, multietničkoj BiH, to iživljavanje životinja i nad životinjama, taj volovski odnos prema četveronožnom papkaru koji je stotinama godina orao ova zečija jebališta nebili prehranio sirotinju i nesrećnike – naziva se koridom. Kao, to je događaj, to nije sadizam.
Valja nama tražiti nove znakove.