TERAPEUTSKO
ZABORAVLJANJE
ŠIPTARA
Talijanski FIAT, izašavši iz teške poslovne, koncepcione i finansijske krize, došao je u Kragujevac i prekinuo višegodišnju agoniju nekadašnjeg srbijanskog dženeral motorsa. Kragujevac je, bre, dao zemljište za džabe i bacio u vetar takse i opštinske namete pa su Srbija i FIAT osnovali novo zajedničko preduzeće koje će proizvoditi automobile srednje i bolje klase i prodavati po siromašnijem dijelu Evrope.
Omrznuti Bernar Kušner, Francuz, saopštio je da je Francuska pokrenula inicijativu, koju je podržalo 17 država Evrope, da se građanima Srbije omoguće besplatne vize. Bez obzira što će Radikal Nikolić reći da je to šarena laža jer mali broj Srbijanaca putuje negdje, a i kad putuju imaju para za vize, i bez obzira što je ovo trebalo uraditi nekoliko godina ranije uz uključenje i BiH, vrijedi zabilježiti veliko jedinstvo u proklamovanju te odluke.
Mogao je i neki drugi koncern doći prije koju godinu u Srbiju, i u BiH, i ovdje izmjestiti neku svoju proizvodnju koja ne može da podnese troškove Zapada. Ali nije. Da li iz toga treba da izvučemo zaključak da treba da uzgajamo radikale, da isprepadamo Evropu a onda ona donese šargarepu?
Oba poteza EU treba analizirati u svjetlu srbijanskih izbora. Mada je Fiatova investicija uslovljena čistim ekonomskim razlozima unutrašnjeg oporavka i vanjske potrebe za novim tržištima.
Ali ova i druga evropeizacija Srbije, uključujući i separatno priznavanje nezavisnosti Kosova i isto tako separatano potpisivanje Sporazuma o pridruživanju i stabilizaciji, sračunata je dugoročno sa očekivanim efektom sbijanksog i srpskog zaboravljanja Šiptara i Kosova.
Odustvo koncepcije za rješenje srbijanskog problema Kosova i srpskog problema na Kosovu, unazad mnogo decenija a možda i cijelog vijeka, dovelo je do stanja u kojem je Srbija samu sebe vezala u kosovski čvor kojeg je mačem presjekao NATO i Svemogući Američanin. Dogodilo se ono što je moralo da se dogodi a iz čega se mogao izvući samo maksimum da se srpski sjever Kosova entitetski zaštiti ili poptuno pripoji Srbiji. Ali i dogodio se problem zaborava kojeg potenciraju izbori sa višekratnim sloganom: Mi nikada nećemo priznati nepostojeću državu Kosovo.
Taj slogan ne znači ništa jer ne znači da je Kosovo dio Srbije, ne znači da Kosovo nije država ako nije priznato od Srbije, ne znači da Kosovu i treba nešto više pa i srbijansko priznanje. Kosovu i Svemogućem je dovoljno da je Kosovo država-baza.
Evropski projekt zaborava Šiptara nadomjestak je projekta kojeg je trebala provesti Srbija sama. U Srbiji se trebao pojaviti lider, mnogo ranije od onog Požarevca sa „Niko ne sme da vas bije“, koji će saopštiti da se Srbija treba riješiti Kosova po sljedeću cijenu: nadoknaditi ulaganja, sjeverna područja ostaju u Srbiji, drugim srpskim područjima i kulturnim arealima omogućiti apsolutnu autonomiju vatikanskog tipa...
Pošto je za to sada kasno, Evropa mora da navede Srbiju da zaboravi Šiptare i Kosovo. Da li će imati uspjeha pokazaće, jednim dijelom, 11. mart.
KAKO SE POMOĆNIK MINISTRA
IGRA DRŽAVNOG CENTRALIZMA
Pomoćnik ministra spoljne trgovine i ekonomskih odnosa sa inostranstvom, u Savjetu ministara BiH, Dušan Nešković, koji je, koliko se sjećam, nedavno zauzeo to mjesto, dao je važnu „državnu“ izjavu iz svog resora: „Procedura usvajanja državnog zakona o poljoprivredi i ruralnom razvoju je pri kraju“. Još je rekao da će ta neka kancelarija za harmonizaciju sistema plaćanja biti samo prelazno rješenje jer BiH mora formirati centralno tijelo za kontrolu plaćanja podsticaja poljoprivredi. Sada to rade kantoni, entiteti i opštine.
Novinar je zakajmačio da slijedi uspostava informacionog sistema i usvajanje državnog plana ruralnog razvoja.
Narečeni pomoćnik, koji ima ulogu službenika u toj nevladinoj organizaciji zvanoj Savjet ministara, očito se uživio u vođenje politike i kreiranje države koje nema. To o čemu govori pomoćnik, „koji rukovodi oblastima poljoprivrede i ruralnog razvoja“, potpuna je nadležnost Republike Srpske i apsolutno je područje politike kao prethodnog odlučivanja i saglasnosti. Djelatnost pomoćnika je samo administrativni posao a ne politička kreacija.
Stoga je bespredmetno da pomoćnik ministra upotrebljava sintagme „državni zakon“ i „centralno tijelo“ i da prijeti da bez toga nema pristupa fondovima EU za poljoprivredu.
Republika Srpska, konkretnije: vladajuća politička snaga, jasno je rekla da između evropskih integracija i očuvanja nadležnosti Republike Srpske, prednost ima očuvanje nadležnosti. Evropska unija ne može zahtijevati unutrašnje promjene koje potiru ustavni mozaik BiH, odnosno neustavno oduzimaju nadležnosti Republike Srpske.
Omrznuti Bernar Kušner, Francuz, saopštio je da je Francuska pokrenula inicijativu, koju je podržalo 17 država Evrope, da se građanima Srbije omoguće besplatne vize. Bez obzira što će Radikal Nikolić reći da je to šarena laža jer mali broj Srbijanaca putuje negdje, a i kad putuju imaju para za vize, i bez obzira što je ovo trebalo uraditi nekoliko godina ranije uz uključenje i BiH, vrijedi zabilježiti veliko jedinstvo u proklamovanju te odluke.
Mogao je i neki drugi koncern doći prije koju godinu u Srbiju, i u BiH, i ovdje izmjestiti neku svoju proizvodnju koja ne može da podnese troškove Zapada. Ali nije. Da li iz toga treba da izvučemo zaključak da treba da uzgajamo radikale, da isprepadamo Evropu a onda ona donese šargarepu?
Oba poteza EU treba analizirati u svjetlu srbijanskih izbora. Mada je Fiatova investicija uslovljena čistim ekonomskim razlozima unutrašnjeg oporavka i vanjske potrebe za novim tržištima.
Ali ova i druga evropeizacija Srbije, uključujući i separatno priznavanje nezavisnosti Kosova i isto tako separatano potpisivanje Sporazuma o pridruživanju i stabilizaciji, sračunata je dugoročno sa očekivanim efektom sbijanksog i srpskog zaboravljanja Šiptara i Kosova.
Odustvo koncepcije za rješenje srbijanskog problema Kosova i srpskog problema na Kosovu, unazad mnogo decenija a možda i cijelog vijeka, dovelo je do stanja u kojem je Srbija samu sebe vezala u kosovski čvor kojeg je mačem presjekao NATO i Svemogući Američanin. Dogodilo se ono što je moralo da se dogodi a iz čega se mogao izvući samo maksimum da se srpski sjever Kosova entitetski zaštiti ili poptuno pripoji Srbiji. Ali i dogodio se problem zaborava kojeg potenciraju izbori sa višekratnim sloganom: Mi nikada nećemo priznati nepostojeću državu Kosovo.
Taj slogan ne znači ništa jer ne znači da je Kosovo dio Srbije, ne znači da Kosovo nije država ako nije priznato od Srbije, ne znači da Kosovu i treba nešto više pa i srbijansko priznanje. Kosovu i Svemogućem je dovoljno da je Kosovo država-baza.
Evropski projekt zaborava Šiptara nadomjestak je projekta kojeg je trebala provesti Srbija sama. U Srbiji se trebao pojaviti lider, mnogo ranije od onog Požarevca sa „Niko ne sme da vas bije“, koji će saopštiti da se Srbija treba riješiti Kosova po sljedeću cijenu: nadoknaditi ulaganja, sjeverna područja ostaju u Srbiji, drugim srpskim područjima i kulturnim arealima omogućiti apsolutnu autonomiju vatikanskog tipa...
Pošto je za to sada kasno, Evropa mora da navede Srbiju da zaboravi Šiptare i Kosovo. Da li će imati uspjeha pokazaće, jednim dijelom, 11. mart.
KAKO SE POMOĆNIK MINISTRA
IGRA DRŽAVNOG CENTRALIZMA
Pomoćnik ministra spoljne trgovine i ekonomskih odnosa sa inostranstvom, u Savjetu ministara BiH, Dušan Nešković, koji je, koliko se sjećam, nedavno zauzeo to mjesto, dao je važnu „državnu“ izjavu iz svog resora: „Procedura usvajanja državnog zakona o poljoprivredi i ruralnom razvoju je pri kraju“. Još je rekao da će ta neka kancelarija za harmonizaciju sistema plaćanja biti samo prelazno rješenje jer BiH mora formirati centralno tijelo za kontrolu plaćanja podsticaja poljoprivredi. Sada to rade kantoni, entiteti i opštine.
Novinar je zakajmačio da slijedi uspostava informacionog sistema i usvajanje državnog plana ruralnog razvoja.
Narečeni pomoćnik, koji ima ulogu službenika u toj nevladinoj organizaciji zvanoj Savjet ministara, očito se uživio u vođenje politike i kreiranje države koje nema. To o čemu govori pomoćnik, „koji rukovodi oblastima poljoprivrede i ruralnog razvoja“, potpuna je nadležnost Republike Srpske i apsolutno je područje politike kao prethodnog odlučivanja i saglasnosti. Djelatnost pomoćnika je samo administrativni posao a ne politička kreacija.
Stoga je bespredmetno da pomoćnik ministra upotrebljava sintagme „državni zakon“ i „centralno tijelo“ i da prijeti da bez toga nema pristupa fondovima EU za poljoprivredu.
Republika Srpska, konkretnije: vladajuća politička snaga, jasno je rekla da između evropskih integracija i očuvanja nadležnosti Republike Srpske, prednost ima očuvanje nadležnosti. Evropska unija ne može zahtijevati unutrašnje promjene koje potiru ustavni mozaik BiH, odnosno neustavno oduzimaju nadležnosti Republike Srpske.
Ako i može zahtijevati, onda neće od pridruživanja biti ništa.
Poljoprivreda, a osobito ruralni razvoj, u Dejtonskom sporazumu i njegovom ustavu za BiH, u nadležnosti su entiteta.
Otkuda Procesu pridruživanja i stabilizacije i jednom pomoćniku ministra pravo da to mijenjaju.
Osim toga, pomoćnik ministra nije otišao gore da pravi državu jer ga na to nije obavezala ni Vlada Republike Srpske, ni Narodna skupština. A i da jesu, to mu ne omogućuje Ustav.
Pomoćnik se lagodno uživio u svoju „državnu“ funkciju kao što se u prvih pet godina ovog vijeka, za vlasti SDS/PDP, uživjelo na stotine njih i omogućili nelegalan i neustavan prenos nadležnosti. I kapom i šakom. U tu špansku sapunicu uživijeli su se i mnogi predstavnici BiH, u ime i iz Republike Srpske, u evropskim tijelima i komisijama, mnogi iz vladine administracije u Republici Srpskoj, koje smo nevoljno naslijedili, koji u sarajevskim komisijama i tijelima učestvuju u procesu kreiranja državnih tijela.
O tome o čemu govori pomoćnik, opasno je i samo pominjanje jer domaći i strani akteri centralizacije i unitarizma i taj vokabular uzimaju kao gotov pristanak i svršenu stvar.
Fondovi EU za poljoprivredu su kratkotrajna priča.
Poljoprivreda, a osobito ruralni razvoj, u Dejtonskom sporazumu i njegovom ustavu za BiH, u nadležnosti su entiteta.
Otkuda Procesu pridruživanja i stabilizacije i jednom pomoćniku ministra pravo da to mijenjaju.
Osim toga, pomoćnik ministra nije otišao gore da pravi državu jer ga na to nije obavezala ni Vlada Republike Srpske, ni Narodna skupština. A i da jesu, to mu ne omogućuje Ustav.
Pomoćnik se lagodno uživio u svoju „državnu“ funkciju kao što se u prvih pet godina ovog vijeka, za vlasti SDS/PDP, uživjelo na stotine njih i omogućili nelegalan i neustavan prenos nadležnosti. I kapom i šakom. U tu špansku sapunicu uživijeli su se i mnogi predstavnici BiH, u ime i iz Republike Srpske, u evropskim tijelima i komisijama, mnogi iz vladine administracije u Republici Srpskoj, koje smo nevoljno naslijedili, koji u sarajevskim komisijama i tijelima učestvuju u procesu kreiranja državnih tijela.
O tome o čemu govori pomoćnik, opasno je i samo pominjanje jer domaći i strani akteri centralizacije i unitarizma i taj vokabular uzimaju kao gotov pristanak i svršenu stvar.
Fondovi EU za poljoprivredu su kratkotrajna priča.
Republika Srpska je trajna priča.
Poljoprivredu u Republici Srpskoj neće razviti nikakvo državno centralno sarajevsko tijelo jer to, jednostavno, i kada bi mi htjeli, nije moguće. Poljoprivredu može razviti samo onaj ko posjeduje zemlju za poljoprivredu. A to je Republika Srpska.
To neko državnom pomoćniku treba da objasni.
ŠTA DONOSI EUINTEGRACIJA
Da li je inflacija samo poskupljenje hrane i energenata ili je inflacija znak bolesti ekonomije koja se liječi štampanjem novca za kojeg nema pokrića u robama i stvaranju vrijednosti, pitanje je za specijaliste.
Ja mislim da višak cijena nije isto što i višak novca.
Višak novca je problem pojedinačne ekonomije, njene bolesti i nadležnog tijela za štampanje novca, takozvanu primarnu emisiju.
Višk cijena može da bude i znak viška novca ali samo ako se pojavljuje na tržišnim segmentima nad kojima ekonomsku i političku vlast ima vlasnik teritorije. Ali može da bude i znak planetarnog razlivanja krize i podjele globalnih ekonomskih pogrešaka, strukturnih ili namjernih, i siromaštva, na što veći broj siromašnih.
Ovaj drugi fenomen sada je upravo u toku bez obzira što ga iz G10 nazivaju inflacijom koju podstiče poskupljenje hrane. Generativno jezgro tog fenomena nije u rastu cijena hrane jer ne postoji novčana emisija samo za proizvodnju hrane. Ono je u deficitnom finansiranju ratova i operacija u svijetu (Irak itd.) koje direktno utiče na proizvodnju i cijenu sirove nafte a dalje na širok spektar derivatnih energenata i žilni sistem opskrbe proizvodnje i međunarodne trgovine.
To što oni zovu inflacijom, u petnaest zemalja eurozone, povećalo je cijenu hrane u martu za 3,6%. Skok cijena hrane posljedica je loše politike glavnih planetarnih igrača i širi se kuglom kao usporeni film o cunamiju. Jasno je da je taj mehanizam kreiran, ili samokreiran, da raspodijeli troškove ramboovske igre vatrom i ratom na što veći broj aktera. Tako se gubitak u jezgru znatno smanjuje o ostalima se povećava za „samo“ nekoliko procenata kakvih su pomenutih 3,6%.
Razlivanje troškova ili smanjenje inflacije o kojoj govori G10, ne može se usporiti i suzbiti otvotrenom tržišnom utakmicom koju donose i omogućuju bescarinske granice i integracije.
Otvorena tržišna utakmica podrazumijeva jednake startne osnove i jednake uslove za sve. Bescarinska gumica u jednom ekonomskom trenutku pred tržište stavlja igrače različitih snaga i startnih pozicija što se ne može korigovati fondovima ili nekim drugim ekonomskim vatrogasnim mjerama.
To najbolje pokazuje planetarno razlivanje cijena nafte. Naftno gorivo najjeftinije je u Venecueli i Iranu. Ali to su za svjetsku ekonomiju drugih segmenata nebitne zemlje. U SAD, galon benzina u martu je bio 3,45 $, u Evropi 8 $, u Siera Leoneu 12,03$. U litri benzina stvar stoji jasnije: u BiH je cijena dvostruka u odnosu na SAD.
To znači da siromašni plaćaju troškove igre ratom, vatrom i naftom.
Nedavno su eksperti anlizirali položaj Hrvatske pošte koja se nalazi pred otvorenim vratima na koja mora izaći u potpunu libaeralizaciju tržišta. Zaključak je: bez ozbillje restrukturacije pošte, koja je čak u rastu, ulazak u liberalizaciju bio bi čista propast.
Liberalizacija poštanskog tržišta zahtjev je evropske unije i zanči da država više ne smije davati subvencije iz budžeta. To dalje znači da je Hrvatska pošta sama u kavezu krvoločnih lavova. Problem je u tome što restruturacija ne može pomoći jer u Hrvatskoj na jednog stanovnika pošta dostavlja 83 pošiljke godišnje. U Švedskoj 503. A upravo je Švedska, zajedno sa Danskom i V. Britanijom, područje potpune liberalizacije kakvu zahtijeva EU za cijelo svoje područje.
Poše Srpske, zbog još manjeg broja pošiljaka, su u još težoj situaciji mada im liberalizacija još nije za vratom.
Moja analiza kaže da ako Hrvatska pošta, ili Pošte Srpske, budu primorane da prihvate euliberalizaciju, propašće uz veliko pitanje da li će kupnjom od strane nekog velikog igrača biti spašene.
Siromašni i oni koji su zauvijek izgubili mogućnost jednake startne pozicije, nalaze se pred dilemom: ili prihvatiti trajni gubitak mogućnosti i plimu tržišne konkurencije bez zaštite ili se zatvoriti u izolaciju za koju ima sve manje mogućnosti i za koju je već kasno.
Dilema siromašnih, koja je i pred BiH, dakle i pred Republikom Srpskom, mora se presjeći korištenjem vlastitih mogućnosti malih dometa na koje integracije ne paze i koje ne regulišu. To znači da se vlastite mane, slabosti i nekompetencije moraju pretvoriti u prednosti. To zahtijeva formiranje drugog sloja ekonomije, ispod primarnog sloja integracija i emisije razlivenih troškova koji stvaraju efekt staklene bašte ili efekt prašinastog neba nakon udara asteroida što će vas dovesti do isparenja ili smrzavanja.
Republika Srpska ima vremena da krene u taj ekonomski projekt stvaranja drugog ešalona ekonomije bazirane na prirodnim prednostima, uslugama, poticaju investicija na ledini, slobodnom zapošljavanju, oporezivanju djelatnosti iz integracijske sfere a oslobađanju djelatnosti iz lokalne nadležnosti.
Poljoprivredu u Republici Srpskoj neće razviti nikakvo državno centralno sarajevsko tijelo jer to, jednostavno, i kada bi mi htjeli, nije moguće. Poljoprivredu može razviti samo onaj ko posjeduje zemlju za poljoprivredu. A to je Republika Srpska.
To neko državnom pomoćniku treba da objasni.
ŠTA DONOSI EUINTEGRACIJA
Da li je inflacija samo poskupljenje hrane i energenata ili je inflacija znak bolesti ekonomije koja se liječi štampanjem novca za kojeg nema pokrića u robama i stvaranju vrijednosti, pitanje je za specijaliste.
Ja mislim da višak cijena nije isto što i višak novca.
Višak novca je problem pojedinačne ekonomije, njene bolesti i nadležnog tijela za štampanje novca, takozvanu primarnu emisiju.
Višk cijena može da bude i znak viška novca ali samo ako se pojavljuje na tržišnim segmentima nad kojima ekonomsku i političku vlast ima vlasnik teritorije. Ali može da bude i znak planetarnog razlivanja krize i podjele globalnih ekonomskih pogrešaka, strukturnih ili namjernih, i siromaštva, na što veći broj siromašnih.
Ovaj drugi fenomen sada je upravo u toku bez obzira što ga iz G10 nazivaju inflacijom koju podstiče poskupljenje hrane. Generativno jezgro tog fenomena nije u rastu cijena hrane jer ne postoji novčana emisija samo za proizvodnju hrane. Ono je u deficitnom finansiranju ratova i operacija u svijetu (Irak itd.) koje direktno utiče na proizvodnju i cijenu sirove nafte a dalje na širok spektar derivatnih energenata i žilni sistem opskrbe proizvodnje i međunarodne trgovine.
To što oni zovu inflacijom, u petnaest zemalja eurozone, povećalo je cijenu hrane u martu za 3,6%. Skok cijena hrane posljedica je loše politike glavnih planetarnih igrača i širi se kuglom kao usporeni film o cunamiju. Jasno je da je taj mehanizam kreiran, ili samokreiran, da raspodijeli troškove ramboovske igre vatrom i ratom na što veći broj aktera. Tako se gubitak u jezgru znatno smanjuje o ostalima se povećava za „samo“ nekoliko procenata kakvih su pomenutih 3,6%.
Razlivanje troškova ili smanjenje inflacije o kojoj govori G10, ne može se usporiti i suzbiti otvotrenom tržišnom utakmicom koju donose i omogućuju bescarinske granice i integracije.
Otvorena tržišna utakmica podrazumijeva jednake startne osnove i jednake uslove za sve. Bescarinska gumica u jednom ekonomskom trenutku pred tržište stavlja igrače različitih snaga i startnih pozicija što se ne može korigovati fondovima ili nekim drugim ekonomskim vatrogasnim mjerama.
To najbolje pokazuje planetarno razlivanje cijena nafte. Naftno gorivo najjeftinije je u Venecueli i Iranu. Ali to su za svjetsku ekonomiju drugih segmenata nebitne zemlje. U SAD, galon benzina u martu je bio 3,45 $, u Evropi 8 $, u Siera Leoneu 12,03$. U litri benzina stvar stoji jasnije: u BiH je cijena dvostruka u odnosu na SAD.
To znači da siromašni plaćaju troškove igre ratom, vatrom i naftom.
Nedavno su eksperti anlizirali položaj Hrvatske pošte koja se nalazi pred otvorenim vratima na koja mora izaći u potpunu libaeralizaciju tržišta. Zaključak je: bez ozbillje restrukturacije pošte, koja je čak u rastu, ulazak u liberalizaciju bio bi čista propast.
Liberalizacija poštanskog tržišta zahtjev je evropske unije i zanči da država više ne smije davati subvencije iz budžeta. To dalje znači da je Hrvatska pošta sama u kavezu krvoločnih lavova. Problem je u tome što restruturacija ne može pomoći jer u Hrvatskoj na jednog stanovnika pošta dostavlja 83 pošiljke godišnje. U Švedskoj 503. A upravo je Švedska, zajedno sa Danskom i V. Britanijom, područje potpune liberalizacije kakvu zahtijeva EU za cijelo svoje područje.
Poše Srpske, zbog još manjeg broja pošiljaka, su u još težoj situaciji mada im liberalizacija još nije za vratom.
Moja analiza kaže da ako Hrvatska pošta, ili Pošte Srpske, budu primorane da prihvate euliberalizaciju, propašće uz veliko pitanje da li će kupnjom od strane nekog velikog igrača biti spašene.
Siromašni i oni koji su zauvijek izgubili mogućnost jednake startne pozicije, nalaze se pred dilemom: ili prihvatiti trajni gubitak mogućnosti i plimu tržišne konkurencije bez zaštite ili se zatvoriti u izolaciju za koju ima sve manje mogućnosti i za koju je već kasno.
Dilema siromašnih, koja je i pred BiH, dakle i pred Republikom Srpskom, mora se presjeći korištenjem vlastitih mogućnosti malih dometa na koje integracije ne paze i koje ne regulišu. To znači da se vlastite mane, slabosti i nekompetencije moraju pretvoriti u prednosti. To zahtijeva formiranje drugog sloja ekonomije, ispod primarnog sloja integracija i emisije razlivenih troškova koji stvaraju efekt staklene bašte ili efekt prašinastog neba nakon udara asteroida što će vas dovesti do isparenja ili smrzavanja.
Republika Srpska ima vremena da krene u taj ekonomski projekt stvaranja drugog ešalona ekonomije bazirane na prirodnim prednostima, uslugama, poticaju investicija na ledini, slobodnom zapošljavanju, oporezivanju djelatnosti iz integracijske sfere a oslobađanju djelatnosti iz lokalne nadležnosti.
Ta politika, čija okosnica mora biti zapošljavanje po svaku cijenu, može se voditi kombinacijom tržišnih i jakih regulativnih instrumenata.
Tržište moramo pustiti jakima a ono što ostane osloboditi i regulisati u socijalne svrhe.
Samo radna mjesta mogu otkloniti štetu koju proizvode različite cijene po pojedinim državama i ekonomijama.
