POSLJEDNJE KRHOTINE
ZAJEDNIČKOG PUTA
Dvije nedavne vijesti provele su se kao ona stara novinarska priča da nije vijest kad pas ujede čovjeka već kad čovjek ujede psa.
Mirsad Kebo, potpredsjednik Federacije BiH, položio je u Beogradu cvijeće na grob Zorana Đinđića, povodom godišnjice pogibije u atentatu.
Željko Komšić, član Predsjedništva BiH, boravio je u Gradini, na sjeveru Republike Srpske, koja je dio stratišta Jasenovac čiji je centar s one strane Save u Hrvatskoj, i takođe položio vijence za žrtve ustaškog istrebljenja.
Obje vijesti jesu objavljene u medijima ali javnost ih naprosto nije registrovala. Značenje ova dva gesta nema rejting ni s ove ni sa one strane naših kolektivnih i pojedinačnih postojećih i psiholoških granica. Ni u Beogradu, ni u Sarajevu, ni u Hrvata, ni kod Srba. Tok krvave skorašnje istorije i tok svijesti prošao je kao stampedo preko normalnog ponašanja kao što je Kebino i Komšićevo, i spržio sve dobro pod sobom što može proizvesti potez tolerancije, civilizacije i humanizacije.
Oni koji su projektovali Veliku Klaonicu u Hrvatskoj i BiH, imali su prije svega kratkoročne dnevne ciljeve krvožednosti i pljačke, poneko je imao i neke „globalne“ ciljeve geografske strategije ali malo je ko vidio da taj put ne vodi nikuda. Sada je kasno. Sada kada smo sišli s puta, kada smo, kao u pop-pjesmi, riječ po riječ ostali bez riječi, sada ne pomažu akti kakve smo vidjeli u Beogradu i u Gradini.
Jednostavno, nema tog Hrvata koji bi mogao proizvesti neki efekt kod Srba svojim pokajničkim ili protokolarnim odnosom prema srpskim žrtvama ustaškog istrebljenja. Kao što nema ni tog Bošnjaka, Muslimana ili muslimana čiji akt prema bilo kojoj srpskoj ili srbijanskoj žrtvi nešto znači u svijesti Srba ili Srbina.
Da li odustati od takvih akata i gestova?
Ako je to spalo na dobrog čovjeka Kebu i na Komšića, onda treba i odustati. Ako ima još ljudi poput njih, na svim stranama, koji su spremni uporno i dugo ponavljati poštovanje prema žrtvama, onda ne treba odustati.
Naš odnos prema žrtvama govori o rasporedu dobrih i loših zvijezda na karti za predviđanje budućnosti.
Prema tom bačenom grahu ja čitam da se putevi prepliću, ukrštaju, presijecaju, zarastaju u korov i tonu u glib, ali nikad se ne sjedinjuju.
Mislim da su Kebo i Komšić posljednji putnici.
Na taj me zaključak navodi i nedavna komemoracija u Jasenovcu, kod kamenog cvijeta, u Hrvatskoj. Vlasti se tamo već godinama upinju da se prema Jasenovcu ponašaju civilizovano, nastojeći tako izvući neku korist za Hrvatsku. Tome ton daje Stipe Mesić, predsjednik Hrvatske, neke riječi pridonio je i Ivo Sanader ali opća situacija je sramna – postavka je nacionalno obezličena i predmetno oskrnavljena a cijeli kompleks sustavnog istrebljenja Srba iz Hrvatske i Bosanske krajine zatvoren je za domaću i svjetsku javnost (za razliku od Aušvica i drugih nacističkih logora u Evropi). Katolička crkva u Hrvatskoj, i ta crkva uopće, nemaju snage da se pojave u Jasenovcu iako je sve to bilo njihovim krstom blagoslovljeno. Male pare se odvajaju za komemoraciju u Jasenovcu, pet ili deset puta manje od komemoracije u Blajburgu gdje su Titovi partizani stigli izbjegle kolone ustaša, pa i četnika, koji su nakon zločina prema narodu, bježali prema svojim pokroviteljima, fašistima na sjeveru, i – pobili ih po redu. Tamo je katolička crkva visoko prisutna mada se radi o totalno nezaslužnima za Tisutljetnu Hrvatsku.
Mesić je rekao da komemoracijama treba Jasenovac čuvati od zaborava inače će se pojaviti neki gad koji će reći da se tu ništa nije ni desilo.
Ali, Mesić je mali čovjek Hrvatske.
Katolička crkva je veliki predstavnik Hrvatske.
Ako ona kaže da su Hrvati u Jasenocu danonoćno godinama sustavno i organizirano klali Srbe da bi ih istrijebili, to će imati povijesno značenje.
Ali katolička crkva to nikad neće reći.
Kao ni katolička crkva uopće.
Onomad je prošli pokojni papa, koji je, kažu, bio zaslužan za pad berlinskog zida i krah komunizma (da mi je dočekati papu koji će srušiti kapitalizam mada je upitna svaka papinska borba protiv ideologija i režima), boravio u Banjaluci i držao miting na mjestu gdje je u prošlom ratu srušena katolička crkva, promovišući Ivana Merca koje jedno vrije živio u Banjalauci u sveca. Dobro je da je papa došao u BiH pa i u Banjaluku. Nije dobro što je ta posjeta značila obilježavanje teritorije koja je u interesnoj sferi Vatikana. Jer, pape ne dolaze zbog neke minirane crkve i malog prosvjetitelja Ivana. Ali, recimo da je i taj znak o interesnoj sferi legitiman. No, nije dobro što taj pokojni papa nije pomenuo da su ustaše uz organizacionu i idejnu logistiku jednog banjalučkog katoličkog popa za Božić 43. poklali više od 2.300 Srba u Drakuliću i okolnim naseljima. A to naselje je udaljeno 2-3 kilometra od mjesta na kojem je sjedio papa.
Da je dobri antikomunistički papa rekao: Dragi ljudi Srbi, i svi drugi mi dragi ljudi, katolička crkva nikada neće prihvatiti da je to urađeno u njeno ime, jer je to uradio i ljudski i vjerski izrod, i osudiće to u svakoj crkvi u kojoj se katolici mole, Hrvati Hrvatske bi se drukčije odnosili prema Jasenovcu, Srbi bi se drukčije odnosili prema Hrvatima, Komšićev odlazak u Gradinu imao bi posve drukčiji značaj, neki budući pokolj u Velikoj Klaonici bio bi manje izgledan...
Kada bacim grah velikih i malih posjeta koje hode onim maloprije opisanim putevima, čitam glib i zlo.
ZAJEDNIČKOG PUTA
Dvije nedavne vijesti provele su se kao ona stara novinarska priča da nije vijest kad pas ujede čovjeka već kad čovjek ujede psa.
Mirsad Kebo, potpredsjednik Federacije BiH, položio je u Beogradu cvijeće na grob Zorana Đinđića, povodom godišnjice pogibije u atentatu.
Željko Komšić, član Predsjedništva BiH, boravio je u Gradini, na sjeveru Republike Srpske, koja je dio stratišta Jasenovac čiji je centar s one strane Save u Hrvatskoj, i takođe položio vijence za žrtve ustaškog istrebljenja.
Obje vijesti jesu objavljene u medijima ali javnost ih naprosto nije registrovala. Značenje ova dva gesta nema rejting ni s ove ni sa one strane naših kolektivnih i pojedinačnih postojećih i psiholoških granica. Ni u Beogradu, ni u Sarajevu, ni u Hrvata, ni kod Srba. Tok krvave skorašnje istorije i tok svijesti prošao je kao stampedo preko normalnog ponašanja kao što je Kebino i Komšićevo, i spržio sve dobro pod sobom što može proizvesti potez tolerancije, civilizacije i humanizacije.
Oni koji su projektovali Veliku Klaonicu u Hrvatskoj i BiH, imali su prije svega kratkoročne dnevne ciljeve krvožednosti i pljačke, poneko je imao i neke „globalne“ ciljeve geografske strategije ali malo je ko vidio da taj put ne vodi nikuda. Sada je kasno. Sada kada smo sišli s puta, kada smo, kao u pop-pjesmi, riječ po riječ ostali bez riječi, sada ne pomažu akti kakve smo vidjeli u Beogradu i u Gradini.
Jednostavno, nema tog Hrvata koji bi mogao proizvesti neki efekt kod Srba svojim pokajničkim ili protokolarnim odnosom prema srpskim žrtvama ustaškog istrebljenja. Kao što nema ni tog Bošnjaka, Muslimana ili muslimana čiji akt prema bilo kojoj srpskoj ili srbijanskoj žrtvi nešto znači u svijesti Srba ili Srbina.
Da li odustati od takvih akata i gestova?
Ako je to spalo na dobrog čovjeka Kebu i na Komšića, onda treba i odustati. Ako ima još ljudi poput njih, na svim stranama, koji su spremni uporno i dugo ponavljati poštovanje prema žrtvama, onda ne treba odustati.
Naš odnos prema žrtvama govori o rasporedu dobrih i loših zvijezda na karti za predviđanje budućnosti.
Prema tom bačenom grahu ja čitam da se putevi prepliću, ukrštaju, presijecaju, zarastaju u korov i tonu u glib, ali nikad se ne sjedinjuju.
Mislim da su Kebo i Komšić posljednji putnici.
Na taj me zaključak navodi i nedavna komemoracija u Jasenovcu, kod kamenog cvijeta, u Hrvatskoj. Vlasti se tamo već godinama upinju da se prema Jasenovcu ponašaju civilizovano, nastojeći tako izvući neku korist za Hrvatsku. Tome ton daje Stipe Mesić, predsjednik Hrvatske, neke riječi pridonio je i Ivo Sanader ali opća situacija je sramna – postavka je nacionalno obezličena i predmetno oskrnavljena a cijeli kompleks sustavnog istrebljenja Srba iz Hrvatske i Bosanske krajine zatvoren je za domaću i svjetsku javnost (za razliku od Aušvica i drugih nacističkih logora u Evropi). Katolička crkva u Hrvatskoj, i ta crkva uopće, nemaju snage da se pojave u Jasenovcu iako je sve to bilo njihovim krstom blagoslovljeno. Male pare se odvajaju za komemoraciju u Jasenovcu, pet ili deset puta manje od komemoracije u Blajburgu gdje su Titovi partizani stigli izbjegle kolone ustaša, pa i četnika, koji su nakon zločina prema narodu, bježali prema svojim pokroviteljima, fašistima na sjeveru, i – pobili ih po redu. Tamo je katolička crkva visoko prisutna mada se radi o totalno nezaslužnima za Tisutljetnu Hrvatsku.
Mesić je rekao da komemoracijama treba Jasenovac čuvati od zaborava inače će se pojaviti neki gad koji će reći da se tu ništa nije ni desilo.
Ali, Mesić je mali čovjek Hrvatske.
Katolička crkva je veliki predstavnik Hrvatske.
Ako ona kaže da su Hrvati u Jasenocu danonoćno godinama sustavno i organizirano klali Srbe da bi ih istrijebili, to će imati povijesno značenje.
Ali katolička crkva to nikad neće reći.
Kao ni katolička crkva uopće.
Onomad je prošli pokojni papa, koji je, kažu, bio zaslužan za pad berlinskog zida i krah komunizma (da mi je dočekati papu koji će srušiti kapitalizam mada je upitna svaka papinska borba protiv ideologija i režima), boravio u Banjaluci i držao miting na mjestu gdje je u prošlom ratu srušena katolička crkva, promovišući Ivana Merca koje jedno vrije živio u Banjalauci u sveca. Dobro je da je papa došao u BiH pa i u Banjaluku. Nije dobro što je ta posjeta značila obilježavanje teritorije koja je u interesnoj sferi Vatikana. Jer, pape ne dolaze zbog neke minirane crkve i malog prosvjetitelja Ivana. Ali, recimo da je i taj znak o interesnoj sferi legitiman. No, nije dobro što taj pokojni papa nije pomenuo da su ustaše uz organizacionu i idejnu logistiku jednog banjalučkog katoličkog popa za Božić 43. poklali više od 2.300 Srba u Drakuliću i okolnim naseljima. A to naselje je udaljeno 2-3 kilometra od mjesta na kojem je sjedio papa.
Da je dobri antikomunistički papa rekao: Dragi ljudi Srbi, i svi drugi mi dragi ljudi, katolička crkva nikada neće prihvatiti da je to urađeno u njeno ime, jer je to uradio i ljudski i vjerski izrod, i osudiće to u svakoj crkvi u kojoj se katolici mole, Hrvati Hrvatske bi se drukčije odnosili prema Jasenovcu, Srbi bi se drukčije odnosili prema Hrvatima, Komšićev odlazak u Gradinu imao bi posve drukčiji značaj, neki budući pokolj u Velikoj Klaonici bio bi manje izgledan...
Kada bacim grah velikih i malih posjeta koje hode onim maloprije opisanim putevima, čitam glib i zlo.
RAZBIBRIGA
MOGLO JE I CIVILIZOVANO, BEZ RUŠENJA
I ZLOČINA: DOBRO VEČE, OVO JE ETNIČKO
ČIŠĆENJE, MOLIMO VAS DA U MIRU
NAPUSTITE PROSTORIJE.
