JOŠ JEDAN KRUG OKO KOKOŠINJCA
Bez obzira šta mislio o butmirskom kampovanju, SNSD je rekao da će učestvovati. Iznio je i osnovni stav: Republika Srpska i njene dejtonske nadležnosti.
Pedepe, i Čavić Depe se omišljaju. Razmotriće. Pitaju se zbog čega se moralo doći u ovakvu situaciju da se ide u Butmir kao mjesto Zločina i Kazne. Zauzeće stav.
Ta providna igra kokoške kojoj je stara koka nosilja savjetovala da pred pijevcem optrči još jedan krug oko kokošinjca prije nego što legne, uvijek je, i u kokošijem i ljudskom svijetu, služila samo da zavara samog sebe.
Pedepe i Depe omišljaju se i razmatraju kao da javnost u BiH, Srpske prije svega, banjalučka barem, ne zna da su strani dužnosnici kod njih češće nego mljekadžije; da je Čavić sarajevskim medijima davao izjave kako za njegovu Demokratsku partiju nije toliko bitno nacionalno koliko građansko, da svaki građanin bude sretan i zadovoljan. Nek’ je sretan pa nek’ je i Bosanac. Nek’ je tanak pa nek’ je i kratak; da su Pedepe i Ivanić, ničim stimulisani zahtijevali šišanje i štrojenje entitetskog glasanja.
Butmir je samo pokušaj da se ustanovi bazna stanica u usponu na najviši vrh unitarizacije BiH i stvaranja Bosne. Bez Srba i Hrvata. Jer, izjava da su nacionalne tenzije takve da „enititeti moraju ostati još jedno vrijeme“ potpuno isključuje i poništava Hrvate, kao i stav Rasmunsena da su ustavne promjene uslov za natointegracije, jasan je govor koji svakoga mora opredijeliti pa i parakvislinge, namještenike i izdajnike.
Neka se Čavić i Pedepe ne predstavljaju nevještim.
Butmir je i režiran da bi oni bili glumci na toj pozornici. Butmir je smišljen u saradnji sa njima.
Tekst o entitetskom glasanju koga treba ujaloviti, tekst o građanima, tekst o Esenesdeu koji je krivac što se došlo do Butmira, tekst o tezi da se Esenesde ne bori za Republiku Srpsku nego za vlast... napisani su im monolozi i oni su ih dobro naučili. Ne treba im sufler. Svoju ulogu će odigrati i u Butmiru. Ne treba sumnjati.
Ali, ulogu će odigrati i birači na svojoj pozornici.

KO SE MAZI U VOJNOJ BAZI
Američani i europejci sazivaju sastanak osam bosanskohercegovačkih lidera stranaka za sljedeći petak.
Odredište je tradicionalno demokratsko: vojna baza Butmir kod Sarajeva.
Tako je Bosna i Hercegovina ušla u red zemalja sa demokratskim vojnim bazama: Rajt Peterson, Gvantanamo, Bondstil, Irak, Butmir...
Liderima nije poručeno da ponesu čiste gaće, suvu hranu i tablete protiv proljeva ali jeste da se može dogoditi da ostanu subotu i nedjelju. Viski nije pominjan.
Predstava je upotpunjena snažnom neverbalnom komunikacijom: Pismo sa tim pozivom i uputama, donio je u Banjaluku lično am.amb. Politika nisu činjenice, politika je predstava.
Lideri dolaze iz različitih grupa stranaka:
· Iz bošnjačkih unitarističkih ulizica ohaeru, žrtvofila i entitetoždera
· Iz higijensko-tehničke zaštite hrvatskih partikulariteta u BiH čija granulacija je posljedica potčinjenog položaja u entitetu koji je ratna tvorevina većinske dominacije
· Iz lideroljubive, kobiva, multietničke nevine stranke-lolite kominterovske genetske loze
· Iz pripejd stranaka Republike Srpske koje služe kao alatke za nevidljive precizne mehaničare političke scene a poznaju se po tome što im gaće same spadaju kada im se neko važan približava
· Iz najveće bosanskohercegovačke stranke koja sa svojim biračima razgovara javnim jezikom: Naprijed Srpska, Prvo Republika Srpska, Moja kuća, Srpska.
Dakle, nije pozvan lider Esdeesa.
Pripremljen je paket koji se neće otvarati do petka, kada stižu kamperi.
Nekoliko uočljivih taktičkih zamisli mogu da budu zanimljive.
· U pismu se pominje i Međunarodni monetarni fond. Lova! Moguće je da će time biti ucijenjeni lideri a javnosti će se predočiti da su oni, ili on, krivi za propast BiH jer nisu dali ustavne promjene a uzeli lovu. Tako će se povećati međunacionalne tenzije ili će, pak, više stranaka kalirati u transportu do izbora pa će se većom grupom malih stranaka lakše upravljati u sljedećem mandatu.
· Skoro svi će prihvatiti paket, osim Esenesdea. Procjenjuje se! To će olakšati izolaciju i odstrel Dodika i njegove stranke.
· Ako Dodik prihvati paket ili bilo šta, makar i ono što ne krnji nadležnosti Republike Srpske, na izborima jača Esdees a slabi Esenesde što je velika dobit za mentore pripejd stranaka.
· Vojna baza Butmir je direktna prijetnja silom što je znak da je dugoročna sudbina BiH, a naročito Srba, život u strahu i u zemlji gdje strana vojna lica, u civilstvu, doduše, lakše ulaze u zemljišne urede od građana.
· Najvažniji cilj je prije izbora načeti Ustav BiH jer će, nakon izbora slijedeće godine na sceni biti galerija bezmudaša, klimoglava i proizvoda iz vlastite bašte koja će tvoriti Koaliciju za Unitarizaciju, Alijansu za Nikadnedočekani ulazak u EU i Uniju za jednu naciju čiji su pripadnici toliko jednolično prepoznatljivi da tokom cijelog vijeka ne treba organizovati popis stanovništva.
Znam šta će biti.
Samo ne znam koliko će narcisoidne ulizivačke sposobnosti pokazati Lagumdžija; kako će se ponašati Tihić i Silajdžić koji nemaju nikakav kredibilitet a pod upitnikom je da li će na izbore ići kao predsjednici stranaka; kako će svoju izdaju predočiti Pedepe – Depeče; da li će Butmir dobiti status distrikta i ko će pokušati da bude Holbruk.
Ali Butmirska demokratija i Bazni ustav, neprihvatljive su kategorije čak i za ona područja koja nikad neće ući u Evropsku uniju.

SUSRET FUDBALSKIH REPREZENTACIJA VETERANA SRBIJE I REPUBLIKE SRPSKE,

MODRIČA, 30.09.2009.

Moj prijatelj, selektor, Nikola Nikić, pozvao me u selekciju veterana Republike Srpske, na osnovu mog prijateljstva sa pokojnim Milanom Jelićem s kojim sam posljednju zajedničku utakmicu odigrao na stadionu koji danas nosi njegovo ime i na kojem je i preminuo prije dvije godine.

Bila mi je to velika čast. Igrao sam zajedno sa Marinovićem, Špicom, Mulinom, Đukom, Gajom... protiv Govedarice iz mlađe garde srbijanskih veterana ili protiv Pešića, starijeg igrača Napretka iz Kruševca i Hajduka iz Splita.

KATOLIČKA CRKVA U JASENOVCU
Kardinal Bozanić i još tristo uzoritih katoličkih vjerodostojnika crkve u Hrvata, bili su u Jasenovcu, fašističkom logoru Nezavisne Države Hrvatske.
Mnogo je o tome rečeno a najbolje je prozborio Slavko Goldštajn, Jevrej iz Hrvatske.
Bozanić je stao na pola puta. Nije otišao do monumentalnog Kamenog cvijeta. Navodno je kasnio za protokolom. Baljezgarije i banalizacija! Događaj koji se očekuje šest i po decenija, ne planira se tako da ga pritišće satnica odlaska u Viroviticu.
Bozanić i crkva su namjerno izbjegli dolazak do spomenika i kripte. Namjerno su govorili o žrtvama fašističkih kolaboracionista u Blajburgu gdje su partizani, pobjednici, bez suda, pobili gamad. Nedolično je, civilizacijski nedolično, nad kostima više desetina ili više stotina hiljada ubogih Srba, Jevreja i tadašnjih malobrojnih ljudskih Hrvata, govoriti o žrtvama u Blajburgu, ustašama, domobranima, četnicima... koji su bježali od svoje krivice i zločina koje su počinili. Ostale ustaše i četnici, koji nisu počinili zločine, ostali su tada u FNRJ i nije im dlaka s glave pala. Osim što nisu mogli biti članovi Kapeju.
Bozanićev akt je smišljen i dogovoren sa vrhom u Vatikanu, sa isključivom pragmatičnom namjerom:
· Pred Evropom i evropskim integracijama demonstrirati formalnu osudu fašističkog logorovanja i to zauvijek skinuti kao mogućnost Jermenskog utega Hrvatskoj
· Oprati crkvu od fašističkih krvorisa po Hrvatskoj, makar bila i Nezavisna Država, čije su žrtve bili i neki svećenici koji su se usprotivili pokolju. Jedan od njih je, čini mi se, dospio i do Jasenovca.
· Pripremiti uzlet kardinala Stepinca u svece, što papa može učiniti već sljedeće godine, čime će se, u vjerskom i crkvenom smislu iznivelisati, zagletovati, zašpahtlati, ne, taj mračni dio povijesti Hrvata i katoličke crkve na području Hrvatske, i
· Konačno zaboraviti Jasenovac.
Upravo je to i vrhunski cilj. Nikada više kardinal Bozanić, ili neki drugi Bozanić, neće doći u Jasenovac. Hrvatska tamo neće voditi svoju djecu i mladež da im da nauk kako ne treba biti čovjek takvog vremena niti treba stvarati vrijeme takvih ljudi.
Ovom posjetom Hrvatska je pokopala Jasenovac.
Odlazi i stari ukrasni predsjednik, nekatolik, Mesić. Neće se više niko zalagati za antifašizam. A kerumpirana Hrvatska će nastaviti širiti šovinizam, gazirani fašizam i estradiziranu folklornu mržnju. Uz napomenu da je priludi Kerum samo vrh ledenog brijega, kao i Hebrang, kandidat. Običan puk, kojeg doji Bozanić, misli, i ponašao bi se, stoput gore.
Žrtve Jasenovca, barem one koje su kolonama odvožene sa ove strane Save, mogu se upokojiti u miru vječnog sjećanja izgradnjom odgovarajućeg spomenika u Gradini, na našoj strani.
Nedopustivo je da se o Jasenovcu svijet podsjeća u Jad Vašemu a ne i na samom krvilištu.
To nije naš dug prema bilo kome, niti prst u oko. To je naš dug prema budućnosti.

U SASTAVU TURSKE
Nisam siguran da li postoji putovanje kroz vrijeme, brzinom većom od brzine svjetlosti, u budućnost, ili, pak, propadanje kroz neki iskop u prošlost, po mogućnosti sa blagom.
Ali vidim da Selmo Cikotić, član Savjeta ministara za oblast odbrane i oružanih snaga, imena i prezimena pogodnijeg za neke humanitarne organizacije nego za ministra vojnog, vraća Bosnu i Hercegovinu u vrijeme neposredno poslije 1389. ili poslije pada Smedereva pod naletom Oružanih Snaga Turske onog doba.
Stotinu bh-vojnika, radi se o posebnoj sorti specijalaca koji pod punom ratnom opremom trče na sto metara devet i manje sekundi, pucaju po 1.950 metaka u minuti i puze čak i ako im mina odbije jednu nogu i jednu ruku a najbolje rezultate postižu u poslovima kerovođe, obilaska stražarskih mjesta unutar debelih zidina i poznavanju stranih jezika, hrvatskog, srpskog i bošnjačkog, treba da se nađe u sastavu Turskog kontigenta u Afganistanu.
Ako nadležni odluče.
Nadležni su članovi Predsjedništva BiH.
Nudili smo se Njemačkoj, takođe provjerenoj tehnološkoj sili u vojnim osvajanjima, ali Nijemci su na uljudan način iskazali gadljivost prema našim specijalcima.
Cikotić ciči i cijuče, već neko vrijeme, o tome kako je Turska Majka odmah prihvatila da primi naše vitezove i šehide, iz čega zaključujem da je glavni cilj Sarajeva da BiH uđe u sastav Turske a ne u sastav Evropske Unije. Sarajeva, dabome, jer ne vjerujem da j Selmo, alah ga poselamio, o tome postigao saglasnost sa Esdeesom i Depečeom.
Kolika je ta sklonost Sarajeva prema Turskoj, nije vidljivo samo po proglašavanju, od strane najviših vjerskih krugova, Mehmeda Osvojitelja Fatiha „našim predjedom“, nego i po naturanju sulude odluke Halidu Bešliću, da nakon saobraćajne nesreće ide u Tursku da spasi oko, i tako, možda, nesretnik, izgubi dragocjene nedjelje.
Oči se više ne operišu sabljom, nego laserom.
Bosna i Hercegovina ne treba da ima svoje vojnike ni oružane snage. Ako ih već ima, ne treba da ih šalje po kojotskim mrestilištima po svijetu da bi služili kao topovska hrana airdemokratiji iračkog-kosovskog tipa.

SDA MALO TRUDNA
Kada je Dodik ustalasao ministre, sa naglaskom na Esdea, nastala je opšta pometnja. Jedino je bio jasan Velimir Kunić, ministar malog obrta u Vladi Federacije BiH: Ako stranka tako odluči, presvlačim se u civilnu odjeću i napuštam Vladu.
Politika Esdea koja je na sceni posljednjih mjeseci dovela je, zakonito, i do ovog slučaja. Na njihovom kompasu su se pomiješale strane svijeta. Ta stranka je u svoj vrtlog bez orijentira uvukla mnoge pojedince, organe i institucije. Spisak je dugačak, od Kebe pa do Vijeća naroda Republike Srpske.
Dodikova inicijativa je pokrenula i pitanje koalicije ili parlamentarne saradnje u Narodnoj skupštini Republike Srpske, Esenesdea i Esdea, u podršci Vladi, pošto Esdea ima ministra Brankovića na važnom mjestu. Na stranu to što Esdea u NS vuče sa sobom, u istom klubu i bezmudaše Esdepea ali ta saradnja ne liči ni na šta. Ne mora to, dabome, biti koalicija ili nešto mekše, niti bezrezervna podrška Vladi, ali se mora uvažavti činjenica da u Vladi Republike Srpske sjedi ministar u ime Esdea. Valjda je svakome jasno da ima Bošnjaka i izvan Esdea koji mogu biti ministri a koji su državljani Republike Srpske. Ako Esenesde pokazuje dobru volju da saradnju proširi na sve instance izvršne vlasti, nije mudro odgovarati na takvu politiku blokiranjem i otvorenim opozicionim djelovanjem u Narodnoj skupštini. Može se mnogo puta biti uzdržan i na taj način pokazati da se nije podržala ta politika ali i da se nije rušila.
Mešutim, taj poludjeli kompas svojom akceleracijom je zahvatio i glave izabranih članova Esdea pa je potpredsjednik Narodne skupštine Republike Srpske, Šefket Hafizović izjavio: ...za sve što procijenimo da je suprotno interesima naše stranke i države BiH, ponašaćemo se opoziciono.
Pratio sam, po službenoj dužnosti, te kampanje pojedinih stranaka, mada nam Esdea nije ni protivnik i opasnik, ali nisam primijetio da je Esdea izašla pred birače sa tim sloganom: ZA INTERESE NAŠE STRANKE I DRŽAVE.
Birači u Republici Srpskoj, Bošnjaci, imaju druge interese. Na prošlogodišnjim lokalnim izborima, na mnogim biračkim mjestima, listom su glasali za Esenesde. Naravno, ne zbog toga što vole tu stranku i Srbe nego što znaju da će vlast Esenesdea izgraditi trotoare i rasvjetu, na primjer.
A ne Hafizović, Ramić i Tihić.

PAK CENTAR
Uvijek me oduševljavalo s kojom lakoćom neki inostrani vršilac dođe u BiH i izjavi nešto sumanuto, istrese koncept iz rukava ko brabonjke iz čakšira.
Znam da je to zbog toga što je BiH buvlja pijaca neartikulisanih ideja, zahtjeva i odluka, na kojoj nema nikakve odgovornosti jer možete doći iz Evrope, ili odnekud, i reći da je rješenje da se Neretva ulijeva u Bosnu a Bosna u Miljacku, što je san svakog sarajevskog političara, i da odete sa punim džepovima političkih poena uknjiženih kao značajan politički angažman.
Opet je u zemlji bogumila, bogohula, entiteta i ohaera bila Doris Pak, ovaj put zebrasto dizajnirana i stilizirana. Više, doista, ne znam u kom svojstvu. Ali znam da je na buvljak iznijela novu robu: Federacija je komplikovana i, za početak treba ukinuti županije. Nekad ranije je donosila robu sa oznakom da treba ukinuti entitete. Županije nije pominjala.
Županije su, ima ih četiri, bitne za Hrvate u BiH. Kada im je ukinuto priviđenje Gospe u Međugorju, još im je jedino to ostalo. Doris Pak je tako iz te svoje zebraste nogavice istresla ideju za pokoravanje Hrvata u Federaciji. Trasa autokoridora petce mala je maca u odnosu na to koliko bi Hrvatima naškodilo ukidanje županija.
Na taj način se za sva vremena onemogućava formiranje Trećeg entiteta. Jer, Treći entitet se može veoma lako oformiti, dabome, uz saglasnost tri naroda jer je to promjena Dejtonskog sporazuma, ujedinjenjenjem četiri županije u kojima su Hrvati većina. Na taj način bi dobili dugoročnu teritorijalno-političku garanciju konstitutivnosti i sutvoritelja BiH ali i polugu za zajedničke dogovore i artikulisanje ineteresa na nivou BiH. Ovako, još nisu doprli ni do nivoa FBiH.
Nisam siguran da li Doris Pak razumije sve posljedice nerazumnog pakovanja i prepakivanja rinfuze zvane BiH. Kogod, i ako bilo ko, želi dobro BiH, treba da zna da Dejton treba da bude posljednji Pak-centar za ovu zemlju. Ako ni poslije tog pakeraja, njeni narodi, Srbi, Hrvati i Bošnjaci, ne umjednu pronaći dogovor, znači da ga nema.

NOVA VREMENA
Incko i ostali inženjeri jake i slabe struje, ne osjećaju duh vremena.
Države i dinastije, protektorati i kolonije, tokom istorije, stvarane su na najrazličitijim rekvizitima. Džingis Kan na sirovom mesu koje je držao po sedlom pa onda žderao kao pobješnjeli ris, jer nije imao vremena kuvati i peći pošto je trebalo najhitnije osvajati te narode i područja. Hitler je pokoravao na plavoj krvi vlastitog naroda. Kolonizatori na bičevanju crnaca i slonova. Ovi novi na nekontrolisanom dolaru.
Niko nikad nije napravio državu na elektroprenosu.
Razlog je jednostavan. Ta struja je jedino kod Tesle išla ispred vremena. Odmah nakon njega počela je da kasni za vremenom i nikad nije pronađen tajm-bas-korektor koji bi je uistovremenio.
Sjetimo se samo koliko je genijalcima iz elektroovoga i onoga trebalo da shvate da u zemlju stave betonski stubić pa onda na njega pričvrste hrastovu grbavu banderu, da ne trune i da se ne mora svakih pet godina mijenjati. A koliko im je trebalo da krenu sa betonskim banderama.
Sada Incko-prenos smatra da je bosanskohercegovačkim, sa naglaskom na srpske, budalama, moguće objasniti da je strani prevod za imovinu jedan kroz jedan – korporacija. I da u slučaju raspada korporacije ili propasti, jedan dio obavezno ide u humanitarne svrhe – Brčkom. Taj Distrikt Brčko je i inače u nadpoložaju u odnosu na sve druge opštine u BiH pa mu još treba i komad elektroprenosa a treba mu dati i postotak od sukcesije. Učio sam te škole, majku im jebem, nisam primijetio da je Brčko bilo federalna jedinica u SFRJ ili pokrajina, SAP Brčko. Kad sam već tu, ne razumijem da ljudi prave Brčko kao da će BiH trajati hiljadu godina.
Za postojanje BiH, moj Incko, problem nisu dalekovodi, problem su osigurači. A kod svakog ovdašnjeg čovjeka, oni su pregorjeli zbog prevelikog napona tokom ovih dvadeset godina.
Vrijeme je otišlo drugim putem. Radončić osniva stranku za Bošnjake. Ne osniva multietničku stranku za BiH, ne osniva Stranku Demokratskog Elektroprenosa.
Propala je Alijina priča o multinacionalnoj, multikonfesionalnoj, multikulturnoj i multiprenosnoj BiH.
Novo vrijeme govori o interesima Bošnjaka. Novi ljudi su, čini mi se, shvatili da se interesi Bošnjaka ne mogu zadovoljiti prenosom nego ekonomskim uzletom.

HITLER IZ VELOG MISTA
U sedamdeset godina može da stane mnogo ljudi i raznih vremena.
Šta je sve stalo u Splitu, na primjer, od petokrake i komunističkih ilegalaca, preko stadionskog plača za umrlim Titom, do davljenja makedonskog mladića u jna tenku i Keruma.
E, taj Kerum je izjavio da Srbin neće njemu nikad biti zet.
Kao da Srbi izludiše leteći za njegovom kćerkom, valjda se o njoj radi. I kao da mala piša Koko Šanel 5 izravno.
Nije problem, Srbima, što je to Kerum izjavio. To može biti problem Hrvatskoj. Neko u Evropi gleda taj očigledni fašizam, rasizam, primitivizam, nacionalizam...
Trofazna srpska istorija, svejedno, završena je u Hrvatskoj. Prvo je slobo digao Srbe, umjesto da su ostali da budu faktor, a onda su Srbi digli ruke od Hrvatske.
U prvoj fazi kupljeni su Srbi i odvođeni u Jasenovac, Topusko itd, sve ovisno o visini transportnih troškova.
U drugoj fazi olujni bljesak je redarstveno riješio srpske ostatke komunističkog sistema i slobinih balvana.
U ovoj, trećoj, fazi, oduzima im se imovina i pravo na ženidbu. Ili, makar, na seks.
Kerum je ratni i postratni, priprosti, inokosni, bizmismen. A oni koji su u ratu i nakon rata napravili pare imaju svijetao obraz kao kravlja balega.
Međutim, Kerum, gradonačelnik Splita, izabran direktno, u drugom krugu, zanimljiv je znak razvoja političke scene u Hrvatskoj. Ta scena se, kao i u Splitu, kretala u budućnost idući unazad. Vlada Hrvatske je prošla put od repernih predsjednika do radijske lokalistice Jadranke Kosor. To se desilo i sa predsjednikom Hadezea. Od Tuđmana do Jadranke. Od povijesne zbilje do povijesnog jada.
Stranke kao što su Hadeze, Esdea, Esdees, uništavaju sve za sobom i sve pred sobom. Sav ljudski, kreativni, intelektualni, nacionalni i državnički potencijal. U Hrvatskoj je tom trendu pomogao i Esdepe, svojom jalovošću, najprije Račana pa onda i Milanovića. Kao da se prilikom prijema u tu stranku prvo obavlja inscenacija vlastitog štrojenja. Pa imamo neoborvu činjenicu da Esdepe drži Hadeze na vlasti.
Da se 96. u Republici Srpskoj nije pojavio Esenesde, takva propast bi zahvatila i ovdašnju političku scenu. Ta propast je već nastupila u Federaciji pa se ubrzano, kod Bošnjaka, priprema nova stranka koja bi, barem prema deklaracijama, trebala sačuvati ono što je još ostalo.
Hrvatska se neće zaustaviti na Kosorki i Kerumu.
Spisak kandidata za predsjednika države djeluje sumorno. Zato Bandić ide u projekt. Inače ne bi imao nikakvu šansu, da politička scena nije oglabana do posljednjeg pupa.
A Kerum? Hrvat?
Sumnjam.

IDE SULE, IDE 2010.
Tihićev centar za obavještavanje, javljanje i uzbunjivanje, odaslao je javku da je Sulejman Tihić ucijenio međunarodnu zajednicu, sa naglaskom na Ameriku, da će se povući iz politike ako se ne nametnu ustavne promjene, nametnu, jer nema drugog načina da se izlegu i usvoje, a omiljeni Oaher ode sa Miljacke.
Moguća je i druga strana javke. Neko poručuje Tihiću da je ljepše i bolje da se povuče nego da se uglibi na putu kojim prođe Snaga Bosne.
Svejedno, predlažem da u horu zavapimo: Ne odlazi Sule, dok ne nađeš Jadranku Kosor. Pošto se Bakir više ne znoji za to mjesto.
A i ako odeš misliš da će neko da se počeše iza uva ili iza zadnjeg džepa.
Bez obzira odakle stiže javka, donosi poruku da je zarobljeništvo sarajevskog političkog uma doseglo kritičnu granicu. Spasonosna slamka Ustavnih promjena koje neće doći i Ohaera koji neće ostati, potpuno je nerealna politička crvena nit koja ima osobinu kosmičke crne rupe ili antimaterije i koja u sebe guta svu okolnu materiju ili polumateriju od koje se satoji politički mozaik Miljacke. I Tihić, i drugi, moraju biti svjesni da je BiH u Dejtonu ostala da visi o koncu i da je njihova zadnja nada bio Karadžić i Esdees. Optužujući Republiku Srpsku kao genocidnu tvorevinu i navodeći to jednim od najvećih razloga za ustavne promjene, odnosno unitarizaciju i centralizaciju, Sarajevski Unitaristički Krug, optužuje i velike sile da su u Dejtonu, legalizovale genocid što, dabome, nije tačno, jer građanski, međunacionalni i međuvjerski rat nije agresija i nije genocid.
Plitkost i kratkovidost sarajevskog unitarističkog festivala prikazuje se u sinemaskopu i dolbiju i povodom popisa življa u BiH kojeg SDASBiH ne prihvataju ako se popisuje nacionalnost, jezik i vjera. Ako se toliko želi jedinstvena, povratnička, ravnopravna, multietnička BiH, onda treba popisati sve, do kolja za paradajz, da bi se znalo da, na promjer, treba vratiti te Srbe u Tuzlu, Bihać, Bosanski Petrovac, Sanski Most, Bugojno... ako već nije moguće u Sarajevo.
A ako je namjera ta centralizacija, unitarizacija, islamska republika bošnjačkog reisovog naroda, opet treba popisati.
Valjda je red da svaka carevina, pa i Sarajevska Carevina, zna nad kime vlada, ko je sirotinja raja a ko begovi i paše.

PODJELA BUDUĆNOSTI
Društva, države i surogati, nacije i vjere, ljudi i prototipovi ljudi, na prostoru bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, podijelili su istoriju, podijelili su sadašnjost, osim nekih zalogaja po ostavama i šupama, a sada dijele i budućnost.
Neke razumne pojave u razumijevanju Podjele, odnosno čovjeka kao suštinskog nečovjeka odgovarajućih uslova i glumljenog odgovornika za svoje postupke koje mu nalaže gluma bez teksta na sceni bez reditelja, kao što je Dževad Karahasan, neće spiječiti, uljepšati i zaustaviti podjele.
Izvjesni akteri podjela, sarajevski, bošnjački, užasavaju se, ili analiziraju, iživljavaju se ili banaliziraju nekim detektorima završenih podjela i otvaranja novih poglavlja podjela. Oduševljenje mnogih zvaničnom najavom mogućeg oktobarskog izlaska iz zatvora Biljane Plavšić, bivše predsjednice Republike Srpske, za koju ja mislim da nije trebala biti suđena u Hagu i da nije kriva ni za neprijateljsko uvo a kamo li za istrebljenja i progone, da je istinska srpska heroina u svojim odlukama, pa i u priznanju krivice koje nema jer je to bio jedini način da Republika Srpska ne trpi, preko nje, veće osude a i ona sama da, pod lažnim svjedocima i u nedostatku svjedoka u njenu korist, iz Karadžićevog Mog naroda, nađe spasenje od neizdrživo duge i teške robije koja joj je prijetila, izaziva zgražavanje.
Jednako kao i bezazlena izjava Milorada Dodika da je Srbin.
Kao i Karahasanova izjava da je Karadžić čovjek.
Kao i srbijansko traženje kostiju i groba Draže Mihajlovića.
Sarajevski dnevnopolitički optikum pokazuje da politički, kulturni i intelektualni ekstrakt tog naroda-vjere ne shvata duh vremena, istorijske trendove niti Vrijeme Podjele. Ako ništa, moglo bi se bjelodano, čak i jednookogledno, utvrditi da obilježavanje mjesta gdje je Pradjed Mehmed Fatih, Osvajač, vršio veliku nuždu kod Sanskog Mosta izgleda neuračunljivo u odnosu na srbijansko Traženje Draže. Radi se o tamanitelju, okupatoru, svojeručnom zločincu i vremenu od prije šest vijekova.
Draža je lirika za Fatiha.
Moglo bi se utvrditi da je zaludan posao pravljenje Bošnjaka od Kulina bana i nišana od stećaka.
Moglo bi se i uvidjeti i to da prije Podjele niko nije veličao Maksa Luburića, niko nije obiljažavao Fatihovo zapišavanje, niko nije molitvio na strelištu ustaša, četnika i domobrana u Austriji, niko nije tražio grob Đenerala...
Moglo bi se raspravljati o tome da li je to bilo dobro. Mislim da jest ali nove sreDnjoslovne demokrate su došle i rekle da nije što je imalo samo značiti da je počelo ono Karahasanovo pozorište gurnutih glumaca bez teksta a odgovornih za svoje postupke, što sam i ja obradio u svom romanu Prsti ludih očiju koje upravljaju tim glumcima, prstima, krvi bez riječi, da je počeo sjekoglav i da je na scenu stupilo novo državno uređenje Svako Sebi.
No, ako Age Sarajlije ne razumiju Vrijeme, ja ipak u tome vidim neki slijed.
To je lavirintska potraga za svojim entitetom.
Doduše, kasni se tih šest vijekova koliko se vraćaju do Fatiha.

OVAJ IZ ESDEA
Sulejman Tihić, predsjedinik Esdea bez Bakira, dao intervju Dnevnom listu i rekao da ga brine koaliranje Čovića i Dodika.
Ne treba da ga brine.
Dok su njegovi, zna on dobro koji, koalirali sa nekim ratnim Čovićem, Hrvatima, takorekući, on, Tihić, bio je u logorima. Sada, kada Čović „koalira“ sa Srbima, njemu, Tihiću, ništa ne fali.
Spreman je, kaže razgovarati sa svim hrvatskim strankama. Sa Devedesetkom. A Haespe mu se oduvijek sviđao osobno. Govore o Hrvatima u BiH i Hrvatima u Republici Srpskoj.
Nemoj samo da govore o Hrvatima u Federaciji.
Jasno je da Tihić, u svom šamačkom shvatanju politike, misli da je presudno naotimati dovoljno Hrvata, što od Harisa, što od Dodika i tako ih vezati i ujaloviti, kao ovce i koze, da ni sami ne znaju na kojoj strani tijela se bleji a na kojoj brabonja.
Tako Tihić shvata ravnopravnost naroda.
Imam za njega dobar prijedlog.
Neka da Hrvatima entitet, pošto su suvlasnici Federacije, jedan kroz dva, imaće uvijek koaliranje s njima. Nemam ništa protiv i nikad se neću buniti.
Ali, Tihiću se ne može pomoći.
On se nepošteno odnosi prema svima pa i prema koalirantima, bivšim, sadašnjim i potencijalnim.
Ima Tihić dva zanimljiva citata koja o tome govore:
Ovima u Eresu odgovara postojeće stanje jer su u Dejtonu dobili entitet sa nadležnostima države.
Mi ne možemo ništa uraditi, promijeniti, ukoliko ovi iz Eresa nisu suglasni s nama.
Taj potcjenjivački, čaršijski, begovski odnos prema Ovima (pišem to velikim slovom jer se radi o Srbima) trajno onemogućuje sve tihiće da nešto urade.
Osim toga, po kom osnovu su Mi, tj. Oni, ili On iz Esdea, pozvani da nešto urade, promijene.
Kadgod su se Ovi, čiji je Onaj žrtvovao mir, osjetili pozvani i zaduženi da nešto urade, promijene, pala je krv i izbio je rat. Posljedica toga je Srpska Država u BiH. Oni su, a ne Ovi, doveli do toga. I nisu je Ovi u Dejtonu dobili. Dejton je samo napravio inventuru.
Sačuvaj me, a i BiH, ako je ikako moguće, bože, Onih i njihovih promjena.
Doklegod Onaj iz Esdea za Republiku Srpsku kaže Eres, jer ne može prevaliti preko usta: Republika Srpska, i doklegod Taj za Srbe kaže: ovi iz Eres, dotle nema razgovora.
Dotle će razgovarati sa svehrvatskim Haespeom.

RATNE MANIPULACIJE
Višenacionalistički ratovi u BiH, pripremljeni od strane tri troslovne stranke sa srednjim velikim D, nastali su na izvrsnom tehološkom temelju, hardversko-softverskoj platformi manipulacije prije svega vlastitim narodom.
Sjetimo se da je Hadeze BiH, ovdašnje nacionalističko gazdinstvo zagrebačke središnjice, sa izravnim ozarjem dočekalo parolu Šahovnica Na Bikavcu. Na taj način su manipulisali Hrvatima u BiH da će biti u sastavu Hrvatske i da će se pripojiti matici zemlji.
Sjetimo se Alije. On je poručio muslimanima da će za BiH žrtvovati mir. Tim je rekao, samo što jadnici nisu razumjeli, padaće vam glave ko snoplje. Tim je manipulisao muslimanima stvarajući im lažnu sliku, jer u ruci nije imao ni ražnja ni zeca, osim glava jadnika, o tome da će imati svoju zemlju, državu, islamsku republiku iz njegove deklaracije i njegove sudnice.
Sjetimo se esdeesove parole koja je poslužila kao crvena nit okupljanja Srba u pokret: Prodaj kravu, kupi pušku. Da se ne sjećamo Srbije do Vladivostoka. Tim su manipulisali Srbima i mamili ih u rat, nudeći im Državu Dinastije Karadžić.
Knjige su objavljene, već, o miniranju Starog mosta u Mostaru, sa stručnim dokazima da on nije srušen tenkovskom granatom i da je to samo snimano radi potreba montaže.
Objavljeno je mnogo savjeta raznih dobronamjernih brižnika u kojima se kaže da treba inscenirati kakav veliki zločin nad muslimanima kako bi nato-snage mogle dejstvovati po položajima Srba.
Izlaze na vidjelo podaci da su dvije velike armije u ratu u BiH znale da će civili stradati u Ahmićima, i istog dana u Trusini. Slučajno Hrvati i muslimani. Oni izmanipulisani šahovnicom na Drini i žrtvom mira za BiH.
Sada je, najednom, problem što se iznosi sumnja u istinitost svih „činjenica“ i brojki Srebrenice, u „istinitost“ Tuzlanske kapije i Markala.
Današnji narodi u BiH treba da otresu glavom i da se osvijeste.
Sve što su njihovi vlasnici radili u ratu u BiH, bila je gola manipulacija.
Ništa, time, neće promijeniti i poboljšati svoj položaj. Onih sto hiljada ljudi koji su pod zemljom ili na nebu, neće oživjeti. Ali, barem, da im ne lažu dalje i da dalje ne manipulišu sudbinom čitavih generacija.

ONI SA DRŠKOM I ONI SA RUPOM
Kada se, u prošlom vijeku, govorilo da nekoga prati kiša, kurve i kerovi, mogao sam biti sigurano da se radi o velikoj nesreći u kojoj učestvuje mnogo nesretnika. Najčešće se to govorilo za vojsku.
Danas bi moglo da se konsatuje, ili, kune, da te prate pederi, lezbače i ceodva.
Da me prati sedam tamburaša s Petrovaradina. Sačuvaj me bože da prati Domeniko Mudonja.
No, i u Beogradu se priprema gej parada. Bila je u Zagrebu, bila je u Sarajevu, uprkos sidi, čini se da se pederi umnožavaju. Meni se, ipak, čini da muškarci sve manje umiju da dobiju smokvicu od veleposjednica užitka pa se okreću jednostavnijim nalazištima.
Za sarajevski pederluk sam rekao da su ljudi bolesni i da nisam za javno propagiranje međuimbecilnog čmarisanja.
Naišao sam na jednodnušne osude demokratske, ljudskopravne, civilizovane javnosti. Čak je i Duška Jurišić rekla da ne razumijem. A ona razumije šta je peder.
No, i sada ću nešto reći povodom beopederisanja uz opasnost da me Komšić optuži za stvaranje Velike Srbije.
Ono što ne radi priroda ne treba da rade ni ljudi. Ako priroda nije učinila da konj konju zavuče ono vatrogasno crijevo, ne treba to da rade ni ljudi, takozvani muškarci. Ne treba ih sprečavati, ali treba im uljudno ponuditi liječenje. Treba ih spriječiti da propagiraju svoj neprirodni, nastrani, bolesni nagon. Treba im neki čičica u savjetovalištu, ako ga neće jebati, sakloni i sačuvaj, da objasni da ne mogu izboriti ravnopravnost tim demonstracijama. Neka se drže za te drške i čepe te rupe, ali neka ne traže od svih ostalih da uživaju u njihovim paradama kao pijani Rusi na prvomajskoj.
Nikakva prava peder nema.
I ne trebaju mu.
Osim toga, mnogo više je pedera nego lezbača pa je taj istospolni pokret već u svom zametku neravnopravan.
A gdje je ravnopravnost, npr. moja, kad volim mladu, visoku, vitku, lijepu, pametnu djevojku. Ne može, mlađa je od tebe, ljepša je od tebe, viša je od tebe, bogatija je od tebe. Ćelav si i star. Gdje su moja prava da me žena ne zakolje, ako sazna. Niko se ne češe ni po guzici.
I šta da rade oni koji svaku noć spavaju sa ženama i muškarcima i pri tome uživaju u sparivanju milokliza i klizoklipa, onako kako su odredili stvoritelj, priroda i Čarls Darvin. Da li da svako jutro demonstriraju i traže ravnopravnost sa šumarima.
Kakve veze imaju šumari sa seksom muškarca i žene.
Iste takve kao i pedersko natrpavanje u guzicu sa seksom.

FENOMEN ČAVIĆ
Neidentifikovana leteća vremena viju se na Bosnom i Hercegovinom.
Arapi kupuju kasarne vojske, stare dobre propale jna, koja ih je obučavala ratovanju i upotrebi tenkova, minobacača i ostalih ljudskih ubojnih sredstava čiji su najbolji rezultati sasređenom vatrom na osamsto metara.
Sud u Hagu nije osudio Tuđmana, nije osudio Miloševića, nije osudio Šešelja, teško ide sa Karadabićem, ali jeste osudio Florens Artman, svoju bivšu portparolicu. Tako joj i treba, kad se, kao novinar, kako se predstavlja, petlja u poslove lopova.
Čavić, Dragan, bivši predsjednik nekoliko stvari, u sarajevskom Oslobođenju se pravda da nije izdajnik Republike Srpske. To nije zato što mu u Republici Srpskoj ne daju medijski prostor ili što mu ne vjeruju, nego zato što ga ovdje niko i ne uzima za ozbiljno. Niko ga ne smatra ničim.
Ali jeste fenomen. Pojava.
Nekidan je imao jedan mikrostranački skup na koji je došlo nekoliko radoznalaca, nekoliko besposličara i nekoliko privedenih poznanika i familijaraca.
Čavić je održao vatreni govor u kome je iznio svojih nekoliko političkih programa: a) Sve propada, b) Sve je kriminal, već četiri sprata na zgradi vlade nedostaju, prodali u Bugarsku a Ivanićev autoput Banjaluka – Gradiška, na dva mjesta, u dužini po tri kilometra urolan je i ukraden da bi se ilegalno prodao u Maleziju, c) Zajebao sam se što sam mu dao mandat.
Čavić je o Dodikovom kriminalu pričao i prije deset godina u Narodnoj skupštini Republike Srpske. Pa nije upalilo. Prošle godine su svi opozicioni tornjaci, Čavić nije bio u igri, pričali o kriminalu Zgrada Vlade-Autoput-Avioni, pa su ljudi izglasali načenike Esnesedea u 38 opština. Dakle, nije upalilo. Samo onaj ko vjeruje Milanu Tarotu misli da će sada upaliti. A jedan od tih je Čavić.
Osim ako Čavić nije Blanka Vkašić pa će preskočiti svoju visinu i još pedalj.
Najubjedljiviji, i veoma realan je, kada govori o mandatu koji je, pogrešno, dao Dodiku.
Ali on tu ne odaje svoju samokritičnu karakternu crtu kako bi se prikazao kao čovjek od krvi i mandata. On šalje poruku svojim mentorima, poslodavcima i predradnicima o tome kako je imao najbolje namjere u pogledu centralizacije i unitarizacije ali onim esenesdeovcima najednom palo napamet ono što su napisali u svom programu 96. – dva entiteta i tri naroda.

SPAŠAVANJE RAZVODNIKA STRAŽE
Nije trebalo dugo čekati da se otkrije mreža podrške Draganu Lukaču, tajnom dostavljaču kriminalizujućih činjenica o Dodiku, družini i Republici Srpskoj, čija suština je dokazati da Dodik i SNSD nisu pobijedili na izborima nego su pokrali 150 miliona maraka pa im je narod za to dao 50% glasova a američka, sarajevska ili pikova čvrsta ruka treba da ga oguli, objesi i strpa u zatvor. Usput da se ukloni i Haris Silajdžić jer smeta Sulji i samozlatom Zlatku.
Javili su se Esdea i Esdepe.
Promovisali su Razvodnika Lukača u borca protiv organizovanog kriminala. I stali u zaštitu jer je ratno siroče, pošto nema neku stranku iza sebe a svako ko je izašao iz rata i nema stranku a želi nešto da bude, siroče je, nezakonito smijenjeno i jer se Lujić Ustrašivi sveti Razvodniku.
Esbeiha se nije oglasila.
Znao sam i ranije da Silajdžić nije u toj uroti. Iz dva razloga. Prvo, njegov problem nije Dodik i drugo, sa dvojcem iz mreže nema istu tikvu. Ima je sa drugima.
Scenario je tipični sarajevsko čaršijski.
Dodik je postao problem jer je on sam, i njegova stranka, prejak igrač a nije ga se moglo utrapiti u državne nivoe i iskoristiti ga za unitarizaciju BiH. Kriminalizacija je oproban recept jer je jednostavan. Štogod uradiš to se proglasi pljačkom. Samo treba naći po jednog Lukača i Barašina i imati Turimuse internešnel, Centar za ispiračko novinarstvo i par medija iz arsenala JedanČovjekJedneNovine a ne škode i dužnici u vidu Avaza, Blica i sl.
Drugi kolosijek je politički. Sulejman Tihić je tražio pomoć izvjesnih stranaca kako bi ostao u sedlu Esdea. I dobio ju je. Ali dug je ostao. Započeće Prudski proces sa glavnim ciljem da se Dodik uvuče u razgovore, iako on nikada ne odbija, a da se onda iznebuha, sumanuto, predozirano, izbaci priča o četiri teritorijalne jedinice i tako ga se oslabi u domaćoj javnosti, javnosti Republike Srpske. Zato je Tihić pričao o priključenju Bihaća Banjaluci a Bijeljine Tuzli. Takvu budalaštinu ne bi provalio ni onaj Đapić iz Osijeka.
Saradnik na scenariju: Zlatko Lagumdžija, Dugi Kožni Kaput.
Rekviziti: Rafi Gregorijan
Gestapo: Dragan Lukač
Gubitnici: Tihić, Gregorijan, BiH. Lagumdžija je besperspektivna sarajevska politička imovina i njega ne ubrajam u gubitnike jer je već izgubio. Lukač ništa nije ni bio pa ni on nije gubitnik. Tihić je najveći tragičar. Dok se on bavio Dodik-film festivalom, Izetbegović se vratio iz nokdauna, Radončić i reisul spremaju političku stranku, Dodik satro opozicione uzdanice njegovih mentora i dalje ojačao.
BiH je završila jednu fazu u kojoj je još bilo nade i zato je gubitnik.
Očekujem dalja javljanja iz Mreže Podrške Lukaču.
Ali ne mnogo.

KULTURNI SUVERENITET
Kultura u Republici Srpskoj svodi se na pašku čipku od crnih rupa, atrofiranih institucija, klimakteričnih direktorica, okoštalih i osedrenih umnjaka, jalovih autoriteta, isteklih mandata, propalih programa i navale tezgaroša u noćima zvijezda, festivala i pizda.
Ponekad, sa juga, zagude i gusle a na sjeveru ulitaju se rudonje u neorealizmu bodljavine bakova.
Već dvije decenije srpska kultura Ovdje nije proizvela nikoga. Ni jednog slikara. Ni jednog pisca. Ni jednog glumca. Ni jednog novinara. Koji bi u regionalnom smislu, barem, nešto značili. Oni što postoje, nastali su u socijalističkom samoupravljanju i održavaju se biblijskim protivpotopnim silama i čudesima.
Novodruštveni val ispodprosječnosti koji je na površinu izbacio one koji pivo lade u wc-šolji a potom u nju bacaju poderane čarape i oguljinu od krompira, one koji se kupaju samo četvrtkom ako nisu prošlog, koji pišaju po raskršćima velegrada i koji prde trotoarima naše mladosti, nije ni mogao iznjedriti književnike i slikare. A one koji su već postojali, mogao je samo ubiti u pojam i poniziti dotle da kleče sa ispruženom rukom ispred opljačkanog imetka kakvog skorojevića iz rodnog kraja koji će mu udijeliti trista marki, književno rečeno: kaemova, za štampanje knjige koju onda niko neće primijetiti jer nema književnih kritičara, nema ljubitelja knjige, nema knjižara, knjiga se spustila na tezge, nema novinara koji to prate, nema novina koje bi to zanimalo, nema čitalaca koji bi to čitali. Kad objaviš knjigu ne sazna ni tetka.
U takvoj atmosferi održan je i ovogodišnji Kočićev zbor.
Na uručenju Kočićeve nagrade, u Banjaluci, bilo je dvanaest zapeta sedamdesetpet posjetilaca. Na Stričićima bila je bodljavina bakova, prodaja plastičnih đinđuva, muvama zelenjušama upljuvana janjetina i prasetina, usafunjane zdrave seoske sise i guzice...
A bog je ovom kraju i ovom narodu dao Petra Kočića. Takav književnik se nikada više neće roditi. Ne zato što niko ne zna pisati kao Kočić nego zato što nema više uslova u kojima bi neko izgledao kao Kočić, velik, pismen, rečeničan, buntovan.
I niko ga ne zna iskoristiti. Svi su kulturu privatizovali. U Banjaluci se namnožilo desetine malih Beska Karabegovića čije su transverzale i horizonti sokački i čiji su dometi ukidanje katedre francuskog jezika, samotrpanje u enciklopediju, ponižavanje Kočića, magnetisanje fotelja, strančarenje, podaništvo, umišljenost, klanovstvo.
U Socijalističkom Samoupravljanju na Kočićevom zboru su govorili važni političari, najvažniji. U međuvremenu, politika je odbijena od zbora. Ne kažem da treba biti tamo ali ne treba pripustiti ni propale političare da od toga prave svoje mjesne odbore samozalječenja spolnih umnih bolesti. Rastjerivanje politike odagnalo je i pare i moć i organizaciju a to im je i bio cilj, da budu samostalne male, sitne, nevidljive gazde Kočića, Kulture i Klana.
A kultura je najekstraktniji, najčistiji oblik suvereniteta jedne nacije.
Stoga Kočićev zbor treba oteti od privatnih inokosnih vaški i vratiti ga kulturi, narodu i Republici.
Kao što treba na Frankfurtskom sajmu knjiga da Republika Srpska istupi samostalno, da ima svoj štand a ne u okviru BiH, jer i to je oblik suverenosti. A izlazeći samostalno pred svijet knjiga postaje kultura. Ovako, u obliku unitarnog štanda, knjiga iz Republike Srpske nije ništa. Kako ne postoji izdavač koji izdaje knjige autora sa cijelog područja tako ne treba da postoji ni štand koji okuplja sve pod šatrom BiH.
Žalosno je što se ja, iz dnevne političke mješalice, borim za to. Književnicima i kulturnjacima, očito su sitni uzurpatori uvrnuli i jezik i muda.

RAZVODNIK STRAŽE
Preplašeni direktor Sipe, Mirko Lujić, nakon isteka mandata Dragana Lukača, tajnog dostavljača, Tužilaštvu Barašinu d.o.o., izvještaja o kriminalu Dodika i ostalih iz Republike Srpske, raspredio ga je u skladu sa školskom spremom, na novi opis i popis poslova – odjeljenje za čuvanje uglova, trotoara, ulaznih vrata i čvrstih objekata sa licima.
Lukač, ohaerov namjesnik u Sipi, instrumentalist, instrumentator, instrumentalac, instrumentić, protestvovao je tvrdnjama da taj odjel za stražare nije u sastavu Sipe pa pravno nije moguće da one bude razvodnik straže. Lujić kaže da je on osnovao to odjeljenje pa je red da se tamo dislocira.
Dragan Lukač je provincijalni ratni naturščik koji je prije rata bio ništa, nije bio nešto, nije imao nikakve profesionalne reference u bilo kojoj oblasti, a ko u komunizmu nije bi nešto, i nije nizašta, tipičan je proizvod rušenja države i samoupravnog socijalizma i uspona nacionalističko-kriminalističkih stranaka koje su marginalcima, provincijalcima, folirantima, nacionalnim mjesečarima i pripadnicima svog naroda, koji će, kasnije, usrati šefa i stanicu, davale šansu da postanu nešto nezaobilazno, natprirodno i svevažno.
Uspon takvih protuva direktna je detekcija pada nacija, njihovog dostojanstva, humanizma, civiliziranosti i demokratičnosti.
Njih je bilo u svim sferama. Risto Đogo. Naser Orić. Vlado Slijepčević. Rasim Delić. Velibor Ostojić. Miro Mlađenović. Radislav Vukić. Alija Izetbegović. Momčilo Krajišnik. Senad Pećanin. I stotine hiljada drugih, među kojima je i taj dotični Lukač. Taj plastični otpad na površini i po obali, trajno je kontaminirao ljudsku, nacionalnu i društvenu okolinu. Dio tog otpada ostao je, po cijelom arealu, kao sasušena naplavina ispražnjenih septičkih jama u vrijeme velikog povodnja koji digne sve na površinu a naročito fekalije i trulež. Dio se infiltrirao u bizMis i oprao svoju balegu sa opljačkanog kapitala. Dio se uvukao u policije, službe, institucije, stranke i klubove VPL – Važnih Praznih Ličnosti.
Lukač je jedan od tih.
Karakterne osobine te višehiljadne plejade endemske su balkanske lepeze pune odrednica kao što je: iskorištena priseoska kurvica, isluženi igrač koji se vraća u sokački klub gdje je i ponikao, dodvorica, poturica, prevrtljivica, zbogparica, foteljašica, dupelizica.
Njihov karakter i politički i profesionalni kredibilitet kreće se u skladu sa brzinom spadanja njihovih gaća.
Oni i ne znaju kome su dali guzice.
S nestrpljenjem očekujem da vidim ko će braniti Neustrašivog Lukača, razvodnika straže.

SARAJEVO ŽRTVA SVOJIH LAŽI
Sudija Tribunala za Srbe, ponekog Hrvata i kolektivni psihološki tretman političara iz pokreta Vječna Snaga Žrtve, izvjesni južnokorejski Kvon, u sudnici rekao da postoje kontroverze o tome ko je kriv za eksplozivno uništavanje ljudi na sarajevskoj pijaci Markale.
To je izazvalo određena zgražavanja u Sarajevu.
Markale su jedan od povoda vazdušnih udara na Srbe u BiH i na položaje Vojske Republike Srpske što je direktno uticalo na tok rata u BiH i na povećan broj šehida i patriota. Recept je oproban: potreban je događaj koji će šokirati svijet i opravdati širenje ljudskih prava osiromašenog uranijuma i vazdušnu demokratiju. Napr. Iran ima oružje za masovno uništenje.
Kontroverze oko Markala su se javile istog trena po toj tragediji. Sumnjivo je kako su televizijske kamere bile tu odmah nakon eksplozije a samo zbog loših usmjerenih mikrofona nisu snimile zvuk ispaljenja. Sumnjivo je kako su odmah okrivljeni četnici a nigdje nije ponuđen bilo kakav dokaz. Mogao se naći koji četnički geler i lako dokazati po tome ko kakva oruđa koristi. Niko, naravno, ne pominje odgovornost vlasti u Sarajevu prema vlastitim građanima. Ako je neprestana opasnost od četničkog granatiranja onda civilna vlast ne dozvoljava masovna okupljanja.
Ali i bez toga, pouzdano se može tvrditi da ni italijanski artiljerci, koji su, dok se ratovalo, bili najbolji na svijetu, ne mogu sa bilo kog položaja oko Sarajeva pogoditi prvom granatom cilj kakav su Markale. Ni u bivšoj dobro obučenoj JNA nije postojao takav genijalac. Naročito to nije moguće u ratu u BiH kada se obilato koristio alkohol kao meteorološka analiza vjetra, vlažnosti i temperature vazduha i kada su se granate i punjenja čuvale po šupama, štalama, kanalima i kamionima. Takve granate ne mogu pogoditi ni cijele Živinice od prve a kamo li gradsku pijacu koja je toliko niža od navodnog mjesta ispaljenja da potrebne elemente ne može izračunati ni bolji matematičar a kamo li genocidni četnik u brdima iznad Sarajeva.
Zato je sudija Kvon u pravu.
Nije dovoljno u medijima, pa bio to i Sienen, ponavljati laž da bi postala istina. Ponavljanje ima svoj učinak ali ne porađa istinu. Naročito kada se provincijalne osiromašene kasabalije uhvate svjetske politike koja ih iskoristi ko Maru na željezničkoj stanici. U zadnjoj fazi seksa Mare, laži i tobožnjih odnosa sa javnošću, sam korisnik laži postaje žrtva. Mediji i političari su ljude, i sebe, u Sarajevu ubijedili u „istinu“ o Markalama i sada imaju problema sa stvarnošću.
To je slučaj i sa cijelom Bosnom, lažnom istinom, koja ima problema sa Bosnom i Hercegovinom, stvarnošću, dakle. SARAJEVO ŽRTVA SVOJIH LAŽI
Sudija Tribunala za Srbe, ponekog Hrvata i kolektivni psihološki tretman političara iz pokreta Vječna Snaga Žrtve, izvjesni južnokorejski Kvon, u sudnici rekao da postoje kontroverze o tome ko je kriv za eksplozivno uništavanje ljudi na sarajevskoj pijaci Markale.
To je izazvalo određena zgražavanja u Sarajevu.
Markale su jedan od povoda vazdušnih udara na Srbe u BiH i na položaje Vojske Republike Srpske što je direktno uticalo na tok rata u BiH i na povećan broj šehida i patriota. Recept je oproban: potreban je događaj koji će šokirati svijet i opravdati širenje ljudskih prava osiromašenog uranijuma i vazdušnu demokratiju. Napr. Iran ima oružje za masovno uništenje.
Kontroverze oko Markala su se javile istog trena po toj tragediji. Sumnjivo je kako su televizijske kamere bile tu odmah nakon eksplozije a samo zbog loših usmjerenih mikrofona nisu snimile zvuk ispaljenja. Sumnjivo je kako su odmah okrivljeni četnici a nigdje nije ponuđen bilo kakav dokaz. Mogao se naći koji četnički geler i lako dokazati po tome ko kakva oruđa koristi. Niko, naravno, ne pominje odgovornost vlasti u Sarajevu prema vlastitim građanima. Ako je neprestana opasnost od četničkog granatiranja onda civilna vlast ne dozvoljava masovna okupljanja.
Ali i bez toga, pouzdano se može tvrditi da ni italijanski artiljerci, koji su, dok se ratovalo, bili najbolji na svijetu, ne mogu sa bilo kog položaja oko Sarajeva pogoditi prvom granatom cilj kakav su Markale. Ni u bivšoj dobro obučenoj JNA nije postojao takav genijalac. Naročito to nije moguće u ratu u BiH kada se obilato koristio alkohol kao meteorološka analiza vjetra, vlažnosti i temperature vazduha i kada su se granate i punjenja čuvale po šupama, štalama, kanalima i kamionima. Takve granate ne mogu pogoditi ni cijele Živinice od prve a kamo li gradsku pijacu koja je toliko niža od navodnog mjesta ispaljenja da potrebne elemente ne može izračunati ni bolji matematičar a kamo li genocidni četnik u brdima iznad Sarajeva.
Zato je sudija Kvon u pravu.
Nije dovoljno u medijima, pa bio to i Sienen, ponavljati laž da bi postala istina. Ponavljanje ima svoj učinak ali ne porađa istinu. Naročito kada se provincijalne osiromašene kasabalije uhvate svjetske politike koja ih iskoristi ko Maru na željezničkoj stanici. U zadnjoj fazi seksa Mare, laži i tobožnjih odnosa sa javnošću, sam korisnik laži postaje žrtva. Mediji i političari su ljude, i sebe, u Sarajevu ubijedili u „istinu“ o Markalama i sada imaju problema sa stvarnošću.
To je slučaj i sa cijelom Bosnom, lažnom istinom, koja ima problema sa Bosnom i Hercegovinom, stvarnošću, dakle.

RAZGOVORI SA ESDEESOM
I prelistavajući Leksikon socijalne i tržišne privrede Rolfa Hasea, Hermana Šnajdera i Klausa Vajgelta može se zaključitu da je to njemački projekt koji je, nakon Drugog svjertskog rata, stvorio socijaldemokratsku ekonomiju i nad njom upravu, stvorio socijalno pogodno i upravljivo tržište, kapitalizam i profit. Taj koncept je Njemačkoj donio stabilan privredni rast i otpornost na krize šupljikavog balonskog kapitalizam Regana, Buša i drugih invalida.
Koncept socijalne i tržišne privrede stvaran je i razvijan u Njemačkoj bez obzira da li su na vlasti bili socijaldemokrati ili demohrišćani, ljevičari ili desničari, dakle. Vidljivo je to po insituticijama tog sistema koje su razvijane i napredovale sistematski, u nekoliko decenija.
Krupni interesi društva ne deformišu se na osnovu toga da li je na vlasti vlast ili je na vlasti opozicija.
Na tu temu razgovarali su Esenesde i Esdees.
Kod nekih medija to je izazvalo zanimanje i manju paniku garniranu mariniranom zajedljivošću na račun Dodika. Kod drugih šutnju i upotrebu računaljke.
Dabome da nema ništa senzacionalno niti prevratničko u tim razgovorima. Radi se o inventaru političkih orijentira bitnih za Republiku Srpsku. Niti je Esdees postao ljepši u očima Esenesdea niti je Esenesde postao patriotskiji u očima Esdeesa.
To jeste bio razgovor Dodika i Bosića. Ali ga tumačim kao razgovor, u stvari, sa Ivanićem i Čavićem. I Esdees i Esenesde su uputli jasne poruke podaničkom pri-pejd dvojcu koji lansiraju ubuđale i protrule teze o tome kako entitetsko glasanje treba reducirati jer ga Esenesde zloupotrebljava (Pedepe) i o tome kako nije bitna nacija već građanin koji se osjeća zdravo, poletno i čigrasto (Čavić).
Razgovarano je sa tim dvojcem i rečeno im da niko neće s njima. Ni prije izbora ni poslije izbora. Njihova koaliciona sposobnost je svedena na apsolutnu nulu. I teško da je mogu otkraviti i globalne klimatske promjene i otopljavanje Grenlanda. A koaliciona sposobnost je jedna od skala kojom se mjeri uspješnost i djelotvornost političke stranke kao i njenog programa.
To utiče i na dugovječnost stranke.