DOBRODAJNICE
OKRUTNOG
PLATFORMATORA
Vezir Saraja i cijelog Vratnika, Sai Baba velike vojske glasača za Nepotrebnog Komšića, trgovački putnik za ustaškelje na njihovom putu u socijaldemokratiju, politički pokrovitelj kalamarenja Starog Lijana i tvorac prakse po kojoj značaj Platforme raste sa svakim kvadratom smanjenja prostora za neki drugi narod, Zlagumdžija Zlajoglu, izveo je novu koperfildovsku predstavu lažnog političkog značaja, skoro u rangu prvog Komšićevog spasiteljskog izbora za obične ljude, trudnice i nosioce svih vrsta ljiljana, od zlatnih do gladnih, i multipsihopate svih vrsta i istovremenu uputio pokroviteljsko popoviteljsku encikliku Borisu i Ivi.
To pribavljanje vještačkog značaja a istovremeno pokazivanja stvarne sokačke i čaršijske nemoći, sa evropskih i internacionalnih razmjera svelo se na slanje javnih pisamaca koja neće nikuda otići i koje neće niko primiti.
Zlajoglu je važno, u informativnom pisamcu iz Službe Partije, izjavio da nema deložacije kardinala Puljića i da je, čim je saznao, od silnog, važnog i pretrpanog platformaškog posla, da to još nije riješeno, odmah prizvao Premijera Nikšića, STJ, i advokata i razriješio nepotreban slučaj.
Borisa od Srbije podsjetio je da je stalno pričao kako će Srbija podržati sve što se tri naroda i dva entiteta dogovore. A o Sudskom Referendumu nisu se svi dogovorili, kaže Platformator.
A Ivi od Hrvatske nabio je na nos sintagmu „konsenzus svih predstavnika naroda i građana BiH“ koja sad zahtijeva i njegovo javno očitovanje o Referendumu.
Zlatko Lagumdžija je potonuo u svoju platformašku nevažnost pa pokušava javnim bacanjem pjene, magle i mjehurića pribaviti važnost na političkoj sceni, jevtino, usput, uz Uskrs, pokušavajući da kupi nešto katoličkih vjernika.
Istovremeno, popuje istočnim i zapadnim liderima, koji, dabome, nemaju nikakva prečeg posla već samo čekaju Ferman sa Miljacke.
Izjave Borisa Tadića o tri naroda i dva entiteta, mada bi se uskoro moglo dogoditi da Lagumdžija priznaje dva naroda a da postoje tri entiteta, odnose se na buduće i eventualne ustavne promjene a ne na referendumsko narodno izražavanje volje u odnosu na dosadašnje vanustavno djelovanje.
Predlažem mom bivšem komunističkom drugu, jebiga, svako ima mrlju u biografiji, da se svede u realnost. Njegovi dometi su Jurišić i Lijanović. Urbi. Tadić i Josipović su već Orbi.

CIRKUSINJO
Za kvalitet i stanje fudbalske igre pogubnim će se pokazati, prije koju godinu, Portovo osvajanje lige prvaka.
Tim činom je u evropsku trenersku orbitu lansiran Žoze Murinjo, prevodilac, koji sistematski ovdašnju igru vraća nazad. I po nekoliko decenija. U doba kada su motorički potencijali igrača, taktičke varijante i tehnička pripremljenost bile na daleko nižem nivou.
Sramotno je kako je Real osvojio Kup kralja.
Kao što je pederski da Murinjo sere kako njegov tim može pobijediti svakoga na svakom mjestu, kao što je pobijedio Valenciju sa rezervnim sastavom. Zamislite draguljara koji kaže kako su jevtiniji dragulji kod Svarovskog uvijek bolji i ljepši od šatorske plastične bižuterije na narodnom zboru.
Sa toliko skupih igrača Murinjo, i ni jedan trener, ne bi trebao da se hvališe i razbacuje izjavama. Naročito ne Murinjo jer je protiv Barselone na tom stadonu, u funalu Kupa, bio u mišijoj rupi. I on i Real.
Dobra igra Iguaina, Kake i ostalih, sa saldom 6 : 3 samo pokazuje kako Murinjo i Real nemaju mnogo veze sa fudbalom. I kako Murinjo ne zna postaviti odbranu, jer takav tim ne smije primiti tricu. Ti igrači su svjetske klase. Samo je potrebno stvorti igru za njihove pretežne sposobnosti i njih uklopiti u taj sistem a da ih se ne sputava nego iskorištava najbolje što imaju. Ali, pošto je to težak put Real su odlučuje da kupi cirkusanta Murinja. Cirkusant Murinjo kupuje nove cirkusante, pored kvaliteta kojeg ima na terenu. Sutra, ako se pojavi neki medijski uspješniji magnet od Ronalda, Murinjo i Real će ga kupiti a ovoga poslati u društvo Iguaina i Kake.
Igrati klasični bunker protiv Barselone u Funalu Kupa kralja, kada se Realov šesnaesterac bijelio kao Grenland, neodoljivo podsjeća na ekipe iz Varšavskog lagera koje su izlazile na slučajne megdane evropskim klubovima pa se, iz straha i neznanja, bunkerisale ko Enver Hodža u zlatno doba albanskog komunizma.
Igrati na kontru, na samom vrhu evropskog kvalitetnog fudbala, ponižavajuće je za Igru i sva njena dostignuća.
Onemogućavati Barselonu da igra, ili bilo koji drugi vrhunski tim, trebalo bi da bude kažnjiva opstrukcija. Za takve timove treba uvesti ograničenje da im četiri igrača uvijek moraju biti na protivničkoj polovini.
Žaliti se kako uvijek protiv Barselone igra sa deset igrača, kao što to cirkusantski čini Murinjo, znači priznavati da protiv tehnike i mašte igraš kao drvosječa.
Jasno je zašto se protiv Barselone isključuju igrači. Oni ne čine prekršaje i svaka grubost je relativno vidljivija, oštrija i kažnjivija. U engleskoj ligi, gdje oba tima lome noge i vratove, ljestvica za isključenje je mnogo veća. U utakmici protiv Barselone ona je niska i stoga odmah na vidjelo izbije krkanski fudbal kojeg sa svakim timom praktikuje Murinjo.
Venger ili Gvardiola, Del Boske ili Rajkard, Antić ili Osim nisu cirkusanti. Ali su ostavili ogroman trag u razvoju Igre.
Cirkusinjo će ostaviti samo tragove u potrošnji iz klupskih kasa.

SVE GO NOA
Za vrijeme Vlade Pere Bukejlovića, Doboj, zadnja pošta, Bušletić, nekoliko željezara, osim Zeničke, u četverobrigadnom sistemu je izlijevalo zlatne šine koje su odmah, još tople, montirane na pruge Žljeznica Srpske kako bi vozovi, najčešće sa sedamdeset i više vagona, vozili zlatnim prugama. Ljudi su masovno vadili zdrave zube i stavljali zlatne a burad u rafinijeriji ulja u Modriči, bila je takođe zlatna. Samo su čepovi bili srebreni. Za vrijeme te Vlade Pere Bukejlovića, zabranjeno je bilo peći rakiju u bakrenim kotlovima. Samo u zlatnim, ZTSJ. Na njivama su radili radnici, poljodjelci, zemljoradnici, svi redom sa naočarima za ceodva zavarivanje jer su kombajni bili zlatni pa je odsjaj bio toliko jak da se moglo oslijepiti ali je ta svjetlost uticala na žitarice tako da su brže rasle pa smo imali po sedam, osam žetvi godišnje. Šta godišnje, samo tokom juna, jula i avgusta. U septembru, štogod je niklo, preoravalo se. U Republici Srpskoj su bili vladini službenici, ekonomski eksperti, planeri i direktori iz Grčke, Irske i Portugala kako bi proniknuli u Ekonomsko Čudo Pere Bukejla. Toliko su dugo boravili, a nisu shvatili, da su zapustili svoje ekonomije koje su danas bankrotirale. Da! Reforma policije u BiH, za vrijeme te Vlade Pere Bukejlovića, nije uspjela jer su policajci Republike Srpske nosili zlatne čizme i cezejce dok su oni šugavci iz Federacije imali čizme od ucrvale kože iz Visokog. Toliko su smrdili da su stranci napustili i BiH i reformu.
E, za vrijeme te Vlade, ministrica finansija bila je Svetlana Cenić. Grci, Irci i Portugalci su htjeli da je odvedu jer su shvatili da je ona tvorac Ekonomskog Raja Cijelog Kraja. Grci su je prozvali Svetlanopulos Cenogulis, Irci Šven Ceneri a Portugalci Svetlanoš Cenoš.
Onda je Čavić, tada Predsjednik, proglasio Geonicid u Srebrenici a vlast predao Dodiku.
Danas Svetlana Cenić uglavnom svetlucka za Fridrih Ebert Topić i za sarajske naručioce. Oni Američani napravili svjetsku finansijsku krizu pa ovakvi seksperti, sereksperti, nemogu da dođu do izražaja. Cenić, ali i Aleksa Milojević, poznati esdeesov serekspert koji je narodu, odmah iz rata, kada je narod imao čudo para, kao tvorac koncepta, STJ, uzimao takse za privatizaciju pa ih pojela maca ko Kalinićevo porodilište.
I, svetluckaju Cenić/Milojević o tome kako je sve propalo u Republici Srpskoj, kako će nestati penzija, kako su doprinosi na plate povećani pa se gule i radnici i gazde. Kakvi povećani, izjednačeni sa Federacijom. Debela Berta Zlatne Ekonomije kaže da se doprinosi i porezi dižu kad je ekonomski prosperitet. Da se ne osjeti. Ako se ne osjeti, zašto ga dižeš. Pa seruckaju o tome kako je ekonomija Republike Srpske, i Vlada, i Vlada, zadužena kod banaka 300 miliona. A Federacija nekoliko. BiH upišani milion. To je dokaz propasti. Ne svetluckaju ništa o tome da objasne koja bi bankarska budala dala u zajam Federaciji. I još koja veća BiH. Onda svetluckaju kako su pare od prodaje Telekoma potrošene. Koliko shvatam, trebalo ih je zakopati u ćupove i sjediti na njivi dok nas grom ne poubija.
Dabome, sve ove potopničke naručene priče objavljuje Avaz i druge Sarajevske Tračarolije. Jedino je optimističko što je avazov novinar, medijator, jednako stručan za ekonomiju kao i sereksperti, izjesna Spasenićka.
Iz izvora koji su htjeli da ostanu izvori, saznao sam da Svetlana Cenić gradi barku. Na nju će privesti Čavića, Ivanića, Bukejlovića, Micu Poreznicu, Damira Miljevića, Đihajlicu, Uspuhala, Tanju Štiftung, Natvatašu i Vladu Trišića. Što Vladu? Neko u Novom Svijetu mora da bude stručnjak za uplatnice. I Aleksu, STJ.
Od one moje predizborne vrste Nudiguza i Potopnika, ostali samo Telali Propasti. U međuvremenu kriza i katastrofalna politika koja je pare utrošila u opštinsku infrastrukturu, kriditiranje proizvodnje, razvoj putne mreže i stabilizaciju Republike Srpske uopšte, učinila je da Nudiguzi, izgubivši i glasove i izbore i Mihajlicu, hodaju i bez ideje i bez golog dupeta. Kao onaj siroma u reklami za Old spajs.

KAMPANJOLA SE OBUVA

U maju je dan iskrcavanja. Finaliziram radove na kampanjoli. Čitav arsenal sitnica treba završiti, od noćnog svjetla do retrovizora na blatobranima.
Gotovi su točkovi koje sam sastavio od originalnog srca feluge AR 55 i Audijevog naplatka. Gume će biti obojene tamno plavo.

Gotovi su i nasloni za glavu koje originalna AR 55 nema.

SAD DOBRA I TRI NARODA
Šta znači teza da o hrvatskoj teritorijalnoj jedinici moraju da se dogovore tri naroda.
A tu tezu u posljednje vrijeme plasiraju i diplomatski krugovi u Sarajevu ali i čaršijski ekspertalni objašnjivači događaja na Hrvatskom Narodnom Saboru, Izetbegović, Komšićbegović, Lagumbegović...
Kad odlučujem da nekog zgazim, odlučujem sam, a kad nekoga treba da uvažim kao i sve ostale, onda moramo da odlučimo svi.
To je ta otomansko-džingiskanovska mirisna nota demokratskog povjetarca na stepama krvovlasti nad narodima i nacijama.
Nekoliko činjenica, kao otvoreno pismo čaršijskom pogledu na Svijet Granica u BiH, čaršijskom tuzemnom i pridruženom inozemnom:
• Unutrašnje trograničje u BiH je već uspostavljeno. Između Srba, Hrvata i Bošnjaka. Za što nije trebala ničija saglasnost ni dogovor. Uspostavilo se. Samo od sebe. Zato što je BiH takva. Ako neko ne vidi te granice onda to nije problem granica nego viditelja. Uspostavljene su i političke, i ekonomske, i ljudske, i životne granice. Vide se i osjećaju kao kad prelaziš sa Grenlanda u Saharu. Granica je, na primjer, i izbor Komšića, i prvi i drugi put, granica je Hrvatski Narodni Sabor, granica je Zakon o referendum, granica je Platforma…
• Ni o čemu dosad nisu odlučivala sva tri naroda u BiH. Svako je odlučivao za sebe. Bilo je, doduše, i nekih pokušaja dvoodlučja. Učvorivanje nekih zastava. Vašingtonski sporazum. Neka od tih odlučja su bila dobrovoljna, neka prisilna, ali su uvijek bila prevarantska, jalova i nagužujuća. Kako to da tri naroda u Ustavnom sudu BiH nisu trebala da se saglase kada je uvođena konstitutivnost svih svuda.
• Pošto jedan narod, njegova politička i vjerska artikulacija, neprestano nastoji da odlučuje sam i samo on, nije ostalo prostora za odlučivanje tri naroda jer je to insistiranje na jednoodlučju stvorilo tolike antagonizme da se više nema oko čeka složiti u BiH.
• Insistiranje da se o granicama teritorijalne hrvatske jedinice slože sva tri naroda jeste insistiranje na Statusu Nepromjenjivosti.
• Insistiranje da se u razgovor o granicama teritorijalne hrvatske jedinice uključi i teritorija Republike Srpske jeste stvaranje opšteg zla u BiH i onemogućavanja bilo kakvog rješenja hrvatskog nacionalnog i teritorijalnog pitanja.
• Izborni kolonijalizam koji se primjenjuje prema Hrvatima, u izboru Komšića i u Domu naroda FBiH, ne zahtijeva saglasnost tri naroda. To je stvar razvlašćivanja Sarajstambola. To nije čak ni stvar dogovora Hrvata i Bošnjaka u Federaciji. To je stvar vraćanja prirodnog prava jednoj naciji.
• Sve što je nakon Dejtona, otuđeno od entiteta bez dogovora tri naroda i dva entiteta, Ova strana, znate vi dobro koja, vratiće kad tad.
• Političke snage u Republici Srpskoj koje podržavaju odluke i nakane Hrvatskog Narodnog Sabora, ne čine to zato što žele pošto poto da uđu i uživaju o dogovoru tri naroda. Radi se o civilizacijskom, evropskom, demokratskom dostignuću ravnopravnosti koja se mora podržati ako se želi ići putem napretka i savremenosti.
• Unutrašnje dejtonske granice u BiH su čvršće od vanjskih. Naročito granice Republike Srpske jer je repubkika Srpska potpisala te svoje granice. Vanjske granice BiH Republika Srpska nije nikome potpisala.
• Federacija BiH je u Dejtonu ostavljena desetožupanijska a Republici Srpskoj su dozvoljene specijalne paralelne veze sa Srbijom. Zato što je ostavljena mogućnost hrvatskog ujedinjenja i teritorijalizovanja u Federaciji. I zato što je ostavljena mogućnost razlaza u BiH.
Dakle, prošlo je vrijeme sakrivanja iza tri naroda, igranja žmirke kadgod nekom narodu treba uvrnuti muda ili skinuti gaće, prošlo je vrijeme multietničnosti kojom se izvikivalo kadgod je trebalo za Našu Bosnu Ba žrtvovati mir.
I molim Izetbegovića i Komšićbegovića da u krupnim, ma, i u sitnim, pitanjima ne pominju Republiku Srpsku, naročito ne njene granice niti njenu saglasnost ili nesaglasnost za nešto. Nije ih Republika Srpska ni birala tamo gdje su.

SARAJEVO ZAUVIJEK

PROPUSTILO ŠANSU
Treći put Hrvati u BiH pokušavaju sa riješe svoj položaj. Prvi je, pojednostavljeno, bio HVO, drugi, Hrvatska samouprava i treći, sada, sa HNS-om i svime pripadajućim.
Bez obzira što je problem Hrvata lociran u Federaciju BiH, to je i problem Sarajeva, odnosno Sarajevskog Političkog Kruga ili sarajevske bošnjačke političke artikulacije. Problem je lociran u Federaciju stoga što je Federacija u Dejtonu ušla u BiH kao država muslimanskog i hrvatskog naroda, a Republika Srpska kao država srpskog naroda. Političkom neopreznošću Hrvata, njihovog političkog vođstva, Hrvati su ispali iz kolosijeka dvojne ravnopravnosti u Federaciji a kasnije i trojne ravnopravnosti na nivou BiH (slučaj građanina Komšića). Političkom akcijom Sarajeva i dijela međunarodnih imperatora i kolonizatora, ustanovljen je nelagalni i nedejtonski sistem konstitutivnosti svih na cijeloj području BiH. Time je poništena činjenica da su Hrvati i Muslimani u BiH unijeli ravnopravnu Federaciju a Srbi Republiku Srpsku. Sudije Hrvati i Srbi su, poznato je, bili protiv te odluke u Ustavnom sudu BiH. Političko Sarajevo je na taj način htjelo od BiH stvoriti Bosnu, jednovjersku, jednonacionalnu i jednosarajevsku državu u kojoj bi Srbima i Hrvatima radilo ono što sada radi Hrvatima u Federaciji. I mnogo više i mnogo gore.
Jasno je da Političko Sarajevo, koje sada predvodi razjareni Esdepe, smatra da je posao sa dekonstitucijom Hrvata završen pa je tako, odmah nakon instaliranja Komšića u prvom mandatu, sačinilo operatvini plan djelovanja na izborima i uspostavljanja sadašnje vlasti.
Hrvati su, dabome, činili niz grešaka i nisu nikada propustili šansu da propuste šansu. U tome su slični mnogim ranijim Srbima. Olako su pristali da se sa Sarajevom bore za Državu, misleći da će na taj način ukinuti Genocidnu Srpsku i riješiti se Srba a preko Posavine spojiti se sa Hrvatskom na još jednom području. Nisu na vrijeme shvatili igru Sarajeva. I zaboravili su staro, i političko, upozorenje: Sve što radiš, sebi radiš, kolikog ti se čini da radiš drugima.
Sa Republikom Srpskom koja je nezadovljna nametnutim i odmetnutim institucijama i nadležnostima BiH i zajedničkih instiutucija, i koja sve to što nije deset dejtonskih nadležnosti BiH, shvata kao teret i kao kočnicu i želi da ih revidira ili da ih se riješi, i sa zahtjevima Hrvatskog Narodnog Sabora, dakle, Hrvata u BiH, Sarajevo se više ne može nositi.
Pokušaji izvjesnih sarajevskih objašnjenja u tome da igru igra Beograd i da će, čim se riješi Kosova, tražiti otcjepljenje Republike Srpske, pa su tako i hercegovačke ustaše nasjele na programe drinskih četnika, samo su odraz davnašnjeg zarobljenog uma. Više se nema koga plašiti Srbijom, Velikom Srbijom, secesijom, separatizmom, ratom. Jer se pominje i činjenica da Bošnjaci neće mirno gledati kako im se Država raspada, mada nigdje nije ustanovljeno da je ta država bošnjačka, i neće dozvoliti da budu Pojas Gaze ili slično.
I ta ratna opcija je zarobljeništvo davnašnjeg sarajevskog političkog uma. Promovisao ju je Alija Izetbegović i, sada se to vidi, nanio najveću štetu Muslimanima. Nikakve mogućnosti za rat nema. Niti se u tom bačenom grahu može naći dobitak za Bošnjake i za Državu. Neću da budem prorok ali iz eventualnog novog rata ni malo b ne bi izlašlo od Bosne i Hercegovine.
Sarajevo je imalo dvije velike istorijske šanse.
Jednu, nelegalnu i tajnu, prećutno obećanje u Dejtonu: Samo potpišite pa ćemo nakon rata ukidati Republiku Srpsku i ispunjavati sve vaše želje.
Drugu, civilizacijsku, novomilenijumsku, svjetloevropsku. Da bude generator stvaranja demokratske, ravnopravne, tronacionalne multibogomdane BiH, kakve nikad nije bilo na ovim prostorima. Da ustanovi jedan demokratski doborovoljni konsenzusorijum i da bude obrazac, i ustavni i ljudski i institucijski, nove Evrope koja tek treba da se rodi.
Sarajevo se, istorijski uslovljeno, prirodno, očekivano, opredijelilo za prvu šansu. I time upropastilo drugu.
Sada je BiH, izranjavana, nepriznata iznutra, neuvažena s vana, bačena u kavez krvožednim lešinarima (vidi Fifa i Uefa), interesnim klikama, geostrateškim akterima, ambicioznim karijeristima i tajnim nagodbama.
Iz tog pakla Sarajevska BiH nema izlaza.
Druga dva naroda, naročito Republika Srpska, okrenuće se svom pojedinačnom napretku i putu.
Političkom Sarajevu i Sarajevskom Političkom krugu, i nažalost, Bošnjacima, narodu, koji s ovim nemaju mnogo veze, osim glasovne i izborne, ostaje nepriznata namjesnička vlast nad jednim dijelom teritorije Federacije. A to je bilo i na početku pakla.
Gdje si bio, nigdje, šta si radio, ništa.

ХРВАТСКА ДОМАЋИЦА

ТРЕБА ДА ГОВОРИ

ТЕК КОЛИКО МОРА,

ВУКОВАР И СРЕБРЕНИЦА

НЕ МОГУ ДА ОПЕРУ

ХРВАТСКО УСТАШКО

ИСТРЕБЉИВАЊЕ СРБА

Премијерка Хрватске Јадранка Косор је дошла у Јасеновац ове године, као и Санадер ранијих, под неком врстом морања и обавезног историјског часа. Тешко је отклонити ту копрену и ауру изнад Јасеновца која сугерише да је то недобровољна обавеза на леђима Хрватске и њених лидера или барем дијела лидера.

Ако је то већ тако, онда је Јадранка Косор требала обавити ту дужност што једноставније и што тише се удаљити са спомен подручја Јасеновац.

Њен излет у историографска поређења са тезом да се мислило како се Јасеновац не може поновити али су се догодили Вуковар и Сребреница, показао је њену подсвјесну мржњу према Србима која је одраз и једног дијела колективне неподношљивости српске нације у Хрватској.

Поред тога што је историјски неутемељено изједначавати и поредити догађаје из различитих времена и ратова, недопустиво је да се усташка политика и пракса истребљења српског народа умањује преувеличаном или наводном српском кривицом у југословеским грађанским ратовима.

Јадранка Косор, као предсједница Владе Хрватске мора уважити чињеницу да је Јасеновац био државна и национална политика НДХ а да су Вуковар и Сребреница догађаји у зони ратних дејстава. Не узимајући у обзир број жртава, увијек се мора знати да је организовано депортовање и убијање српских цивила фашистичко истребљивање а да су Вуковар и Сребреница тек у домену ратних злочина.

Косорова треба да зна да што се Хрватска буде више "прала" од Јасеновца, као и од недавног протјеривања Срба из Устава и са њихове земље, то ће јој ти терети бити тежи и дуготрајнији.

SLUČAJ GOTOVINA

NIJE SLUČAJ

SRPSKO – HRVATSKIH ODNOSA

Kadgod imaš priliku da pokažeš mržnju prema Srbima, ili Hrvatima, a nemaš prečeg političkog posla, to je dobrodošlo.

Tako i u slučaju Generala Sitniša. Pored raznih uglova iz kojih se komentariše cijela procesija, a najzanimljiviji je onaj Zirdumov na Poskoku, mada, za moj istančani regioljubivi ukus, malo pregrub prema Hrvatskoj, presuda legionaru Gotovini, koristi se sada i za razvijanje srpsko – hrvatske mržnje i nepodnošljivosti. Ona je, mržnja, dosad bila zakržljala i zapostavljena pa je došlo vrijeme da se malo potpali, više kao vježba kolektivne psihologije. Dosad smo se mrzili izmiješani. Sada smo prvi put u historiji i povesti razdvojeni pa treba uvježbati i tu teleportaciju mrtve majke.

Slučaj Gotovina se mora smjestiti u šiti kontekst kraha internacionalnog, i balkanskog, koncepta Badserbijanstva. Taj kliše u koji su smješteni skoro svi balkanski bratožderljivi ratovi, kliše Srba kao loših momaka, unaprijed, uvijek, unazad i svagdje, polako kopni, nestaje, puca i kroz njega počinju da se vide i druge koordinate. Mnogi koji brane Gotovinu žive još u Koordinatama Badserbijanstva. Došlo je drugo doba. Nisu samo Srbi Srbi.

Došlo je i doba da se pogleda u svoje nacionalno ogledalo. Istekao je roka trajanja laganja vlastitoj naciji i njenim pripadnicima. Oni su agresori, zločinci i genocidaši a mi smo Orhideje Pravde, Slobode i Častoljublja.

Gotovina nije više srpsko-hrvatski problem. On je problem Hrvatske. Da je Hrvatska procesuirala mnogobrojne pojedinačne zločine, umjesto što je lovila i krive i nekrive, svoje, Srbe, virtuelnim potjernicama, mnogi krivci koji su odmaknuti bili od ratišta i konkretnog činjenja ili nečinjenja, ne bi došli pod udar Haga. Barem ja tako pretpostavljam.

Ali svejedno, Gotovina ostaje problem Hrvatske i ne treba ga začinjavati međunacionalnom mržnjom. Ne stoji teza Vlajkija, hrvatskog dopredsjednika Republike Srpske, da u Hagu sjede pogrešni ljudi a da palikuće i palibabe hodaju neosuđeni. Koga je spalila Biljana Plavšić. Još uvijek ostajem na tvrdnji da je sa Gotovinom i drugim Haggastapsarbajterima, dobro prošla. Slaba je utjeha teza mnogih da bi i Tuđman i Izetbegović, da su poživjeli, hodali po Hagu.

Haška pravna improvizacija, Udruženi Zločinački Poduhvat, preblaga je za ono što se dogodilo u Hrvatskoj. Radi se o eliminaciji svih pripadnika jedne nacije, eksportaciji, eksteritorijalizaciji, protjerivanju, čišćenju teritorije. To što je Tuđman rekao da će sve biti OK kad Srba bude 3, 4 ili tu negdje %, to je državna i nacionalna politika. To nije nikakav poduhvat. Poduhvat je kad balkanski Pink Banditen Gang pljačka dijamante u Tokiju.

Braniti sada Gotovinu, u Hrvatskoj, znači iskazivati sreću što tamo nema Srba. To je kratkoročna politika. Kao što je kratkoročno hapsiti i suditi one koji su sjeckali i palili zastavu EU. Ko danas jebe zastave. Osim toga, kakav je moralni osnov hapsiti one koji sjeckaju zastave a ne hapsiti one koji su sjeckali Srbe.

Za Hrvatsku je najbolje da Gotovina u Hagapsani provede što više vremena. Gotovina leži i za sebe, i za druge. A i za Hrvatsku.

Oslobađanjem Gotovine, i zahtjevima za oslobađanje, samo se uzgaja Antisrpstvo i Antihrvatstvo.

SVA SRBIJA GLADNA

A NIKOLIĆ ŠTRAJKUJE GLAĐU

Pratim pomno politička zbivanja u Regionu. Sve je to potencijalno srce EU. Politički potencijalan region. Region koji upravlja svjetskim zbivanjima. Princip Dum Dum pa Prvi svjetski rat. Bolje rat nego pakt pa Drugi svjetski rat. Kosovo Republjik pa Alijansa bombarduje Beograd. Skoro ko Itler, bem mu mater. Pa onda žarište svjetskog komunizma. Sa ljudskim likom, ne lagerskog. Pa onda vođstvo Nesvrstanih.

Nažalost, u ovom vijeku Region ima nekih manjih problema. Prezaduženost. Ne pomaže ni gotovina. Bratstvo se pretvorilo u Jebinstvo. Zločini. Generali u tamnici. Narodi nose države ko gaće na štapu. Glad.

Velja Velimir Nikolić, živi ornament folklorne Srbije, neku veče zbori: Srbija nema za telefon, Srbija ne plaća svoju struju, Srbija nema za lebac, Srbija nema za tramvaj, Srbija nema za javni ve ce. Gladna je Srbija. Ni višnje na Tašmajdanu. Sunce više nije ni daleko. Otišlo u tri lepe pizde materine.

Primim k znanju. Lepo. Jebeš lebac, mi nikad, ali nikad, nećemo priznati Kosovo.

A onda vidim: Tomislav Nikolić ostao u Skupštini Srbije. Odbio da ide kući jer tamo nema ni lebca ni vode, i odlučio da proglasi štrajk glađu i žeđu. Prvi put na Balkanu neko štrajkuje žeđu. Čudo su ti radikali. Srbija je dve hiljade godina gladna. Niko ne zna da bude gladan, dobro, i bos i go, ko srpski čovek.

A onda Toma Nikolić počeo štrajk glađu.

Što mrzim kad lepa žena voda kretena i kad političar hoće da se bori nepolitičkim sredstvima. I onaj Gej Gandi da se bori protiv sile ingleske nenasilnim sredstvima.

Toma Tomica Tomislav Nikolić zahteva izbore od Tadića. I zato gladuje. Zato što Srbija gladuje. Na izbore se ne ide zbog gladi. Kao što se na derbi ne ide da se igra fudbal. Gde ste, bre, učili tu politiku. Izbori moraju da budu u glavama a ne u stomaku. Nije Marks baš bio univerzalan. Srpski čovek nikad neće da promeni vlast zbog gladi. Dok ne promeni u svojoj glavi. Može da bude gladan i od Isusa, i od pre Isusa.

Zato ne razumem Tomu Nikolića. Pa, bio ti je Tadić na pladnju. Bili su izbori. Posle izbora nema kajanja. Ko Ivanić. Sad će skoro propast sveta. Čavić. I ostali potopnici. Bili na izborima. Podimili. Pa se sad Sarajevu žale. Beže od Referenduma ko đavo od krsta. Misle, kao i Naivni Toma, da će tako da dobiju izbore. Bežeći od Referenduma. Bežeći od hrane i vode.

Vidim, stvar je ozbiljna. Došao i Tadić u skupšinu. Nikolić pod dekicom. Smešno. Tadić je dobar čovek. Znaš kad bih mu ja došao. Mi gladni a ti gladuješ. Ti se nama podsmevaš kao imitator mucavaca mucavcu. Mada je tim dolaskom Tadić pobijedio Nikolića. Savjetnici za javnost.

Onda mislim, neko mu rekao. Nikoliću. Ta transformacija od Šešelja do Brisela. Pa onda Hoćemo izbore. Isto kao i u Zagrebu. Samo što tamo Milanović ne smije da štrajkuje glađu. Kao što nije smio, onomad, grupno, da se slika sa Dodikom u Kini. Nije reko Zlaja. Rekao im, i Beogradu i Zagrebu, opozicionim, neki zajednički mentor, skripter, sufler. Ako ne nađu gladnika u Zagrebu, propašće plan. A ne može Toma da gladuje i za zagrebačku opoziciju. Ne može da bude, iako mu je ime hrvatsko, Kralj Srbije i Car Hrvatske.

Svako mora da gladuje za sebe. Kao i da koristi politička sredstva. Ona ne štite od gladi ali se pomoću njih pobjeđuje na izborima. Tomica Nikolić bi trebao jasno da kaže Ja sam za Brisel, ništa Rusija, Kina, Vuk, jedan i drugi, naročito onaj nesvrstani. Ili nekim drugim redoslijedom. Ja sam da Srbija uđe u Nato i u EU. Da uđe u Kosovo, bre. Ili negde da uđe na drugo mesto. Tako će ga birači razaznati.

Kad je gladan, samo će ga žaliti. Možda.

OD GOTOVINE KOSOVO

Hrvatska, kao i Srbija toliko puta, opet radi neproduktivan posao. Digla se zbog Gotovine, sa mnogo više upozoravajućih lampica nego kod internet prosvjeda koji su zahtijevali rušenje vlasti koja je toliko slaba da ne može da padne a toliko jaka da nema ko da je zamijeni.

Od Gotovine se pravi Hrvatska Kosovska bitka.

Predsjednica Vlade najavljuje diplomatsku ofanzivu za drugostepene procedure pred Haškim tribunalom. A to nije posao vlade u zemlji sa trenutnim i latentnim stanjem kakva je Hrvatska.

Gotovina je gotova stvar.

Bez obzira što to izgleda izvannacionalno okrutno – Jedan osuđenik tamo – ovamo. Hrvatska treba da bude sretna što je sve ovako završilo. Što je ludi Milošević upotrebljavao Kninske i pripadajuće Srbe kao potrošni kancelarijski materijal, što su ovi to zdušno prihvatali, uživljavali se, i od toga pravili herojstvo sa mirisom divljaštva i samouništenja, što je sa inostranim odobravanjem organizovala i izvela najveće protjerivanje druge nacije od drugog svjetskog rata i ekspresno izvela mononacionalnu sterilizaciju ikad viđenu. Treba da bude sretna, jer da su Srbi ostali, prihvatili šahovnicu, putovnicu i tuđmanovnicu, što su i trebali, danas bi Hrvatska imala veliki ustavni i ravnopravni problem kojim bi se morala ponositi pred EU.

A Gotovina. Legijaši ne postaju generali. To je egzibicioni zločinac. I drugi vodoinstalaterni generali. Zašto niko Stipetića, Generala Gospodina, neoptuži nizašta. I u generalstvu, i u etničkom čišćenju, ima se prilike za poštenje i korektnost. Zašto niko ne optuži Boška Kelečevića nizašta. Talićevog načelnika štaba. Ono što je školovala regularna vojna sila, jedno je, ono što je školovala paravojska, drugo je.

Hrvatska treba da zaboravi Gotovinu. Borbom za njega samo podsjeća na strahotičnost protjerivanja Srba.

Mnogo veći problem Hrvatske, od Gotovine, jeste problem veresije Hrvata u BiH.

Sa Gotovinom se završavaju zločini Hrvatske. Barem pred međunarodnim tribunalom. Lokalni nisu ni otvarani.

Sve u svemu, Gotovina je hrvatska sretna tačka na istoriju.

Ni manjeg generala, ni veće tačke.

Toliki Srbi za Gotovinu.

JOŠ DA UBALEGAJU OSIMA

Komitet Nionskih Mudraca imenovao je Komitet za normalizaciju Fudbalskog saveza BiH. Znam da bi mnogi voljeli da to bude Probni Komitet za Cijelu BiH a naročito za Republiku Srpsku.

U tom Nionskom Komitetu su Kajtaz, Kulina i Ljubojević, nekadašnji igrači, još neki fudbalski radnici i Ivica Osim, Švabo, Violinist, Dobričina, Selektor.

Još uvijek nije jasno šta treba da normalizuje Komitet.

Statut Fife i Uefe, koji kao da je pisan u OHR i u Am Amb, uzgred, ne znam zašto su poslenici Am Amb u prethodnom vremenu obilazili bivše fudbalere i fudbalske radnike pa ih pozivali na razna sijela i večere, odbijen je demokratskim glasanjem. Nešto malo normalizacije je potrebno kod nekih kantonalnih saveza jer nemaju legalno izabrane delegate u toj skupštini. Ali, svejedno, što je iz Federacije manje delegata to je više glasova potrebno za odlučivanje. Više glasova iz Republike Srpske.

Dakle, Fufa i Uifa, malo mi se slova pomiješala, na pravdi boga i na zdravo meso su izmislili Statut sa Jednim Predsjednikom Saveza. Taj statut nije mogao da prođe višekratne procedure i onda su evropski i svjetski fudbalski kolonizatori proglasili stanje nezdravim. Suspendovali. Usput, malo se zna u javnosti, skoro nikako, da je ta Uifa zahtijevala da se u Izvršnom odboru glasa sa 11 Za a to znači da niko od Hrvata ne treba da glasa ni Za ni Protiv, odluka će biti usvojena. Kome god se digne putem, naskakuje na Hrvate ko nekoć, tu skoro, na Srbe.

I sada na scenu stupa Komitet za normalizaciju.

U ponedjeljak Normalni Komitet putuje u Sjeverni Stambol. Beč. Idu tamo da preuzmu Katil fermane, svilen gajtane, ili tanke žice za vratove, i da se vrate iz Stambola među Sirotinju Raju.

Bojim se da je Nionski Stol Mudraca odigrao na providnu igru. Kao čelnika Normalnog Komiteta ustanovio je Ivicu Osima, računajući na to da mu nema ko šta prigovoriti jer se Švabo nije ogriješio ni o mrava koji će se izleći kroz dvjesta godina.

Bojim se da igraju na njegovu dobrotu, na njegovu iznurenost bolešću, na njegovu jednokratnu javnosnu upotrebu, da ostvare svoj cilj, znajući da Švabo nema energije da guli cijeli mandat neke normalizacije. Bojim se, pa zato i govorim: Švabo, odustani.

Dao je sve od sebe. Ako ništa, u onoj italijanskoj utakmici kada je igrao povrijeđen kraj autlinije jer nije više bilo zamjena.

Ubalegaće ga. Poniziće ga. Iskoristiće njegovu dobrotu za svoje psihodelične torture nad njegovom Bosnom i Hercegovinom.

Jer, Švabo je još jedan od rijetkih ljudi koji može da kaže da je BiH njegova zemlja.

A da mu svi na to aplaudiraju.

AMB ANALFABETIZAM

Nešto se čudno događa sa američkom optikom prema Bosni i Hercegovini. U jednom danu javnosti su predočene dvije konfuzne i konglomeratne izjave i saopštenja iz kojih se može razabrati jedino potpuni raspad koordinatnog sistema. I da je saopšenje iz Ambasade pisao neki domaći neuravnoteženi, jednostrani i emotivni pojedinac. Bojim se da taj raspad koordinatnog sistema i nedolučnost i amaterizam osteoporozne usidjelice Evrope, sa činjenicom da je Incko, ostavljen od bake sa lošim kukovima, posegao za instutom jednokrantog prebjega, znači početak unutrašnjeg haosa za BiH u kome će svako pokušati da lovi u mutnom.

Evo šta na početku kaže Kantrimen, Zamjenik pomoćnika:

Odluka o raspisivanju referenduma u Republici Srpskoj za izjašnjavanje građana ovog entiteta da li podržavaju nametnute zakone visokog predstavnika u BiH, posebno o Sudu i Tužilaštvu BiH, predstavlja napad na centralnu formulu Dejtonskog sporazuma, te direktan napad ne samo na pravosudne organe, već i državu BiH

Kantrimen je, izgleda učio školu kod najboljih samoupravnih socijalističkih teoretičara beskrajnog rečeničnog niza u kome sam redoslijed riječi donosi epohalne zaključke. I šire. Kantrimen kao da ne zna da se neki zakoni, koji su panamerički, ne prijenjuju u svim saveznim državama koje imaju geometrijske granice, dakle, nebitne ali su nepremostive za zakone koje neki tamo parlamenti ili guvereneri nisu propustili kroz procedure. Zašto bi u BiH neki dijelovi, entiteti, primjenjivali sve savezne stvari i uvažavali savezne institucije koje su nametnute mimo volje i o kojima se nisu složili. Centralni stub Dejtonskog sporazuma jeste zapis da se mogu formirati i druge zajedničke insiututicije ako se entiteti o tome slože.

Ne znam tačno šta je namjera referenduma

To je, na žalost, očigledno. Ali to priznanje ne daje Kantrimenu pravo da izvodi zaključke na osnovu nepostojećih činjenica ili na osnovu neznanja.

SAD ostaje dosljedan podršci centralnoj formuli Dejtonskog sporazuma - jedna država, dva jaka entiteta i tri konstitutivna naroda

Ako jak entitet nema pravo na referendum onda nema smisla da bude ni u slaboj ni u jakoj ni samo u državi.

Nije dosljedno braniti Dejtonski sporazum, a istovremeno napasti centralne stubove tog sporazuma

Centralni stub Dejtonskog sporazuma je ravnopravnost dva entiteta i tri ustavne nacije. Čak ni država koju on pominje, odnosno Naseobina, nije centralni stub. Jer bez ravnopravnosti nema ničega. Ne znam za Kantrimena, ali neki ovdašnji američki faktori nisu se založili za ravnopravnost u Federaciji, npr.

Veliki broj Hrvata u Federaciji BiH ima sumnje u novu vladu, stoga je veoma važno da ona pokaže kako može ispuniti sve što je potrebno za sve građane u tom entitetu

Hrvati imaju sumnje ali vlada mora građanima pokazati kako može… Ovakva konfuzija samo je još prisutna u glavama Esdepeovaca, Pudarića, Srbina, Komšića, Hrvata…

A saopštenje iz Ambasade:

Sjedinjene Američke Države osuđuju sve aktivnosti, poput jučerašnjih aktivnosti Narodne skupštine Republike Srpske, koje dovode u pitanje legitimnost državnih pravosudnih institucija ili ih na bilo koji način potkopavaju

Nije logično da se upotrebljava sintagma koje je vlasništvo sjedišta SAD a ne pojedinih ambasada. Tako bi mogla nastupiti Bijela kuća. Kad nastupi ambasada, neuvjerljivo je. Naročito što se u drugom pasusu kaže: Smatramo…

Smatramo da su jučerašnje aktivnosti nezakonite, antidejtonske i očigledno izvan nadležnosti Narodne skupštine Republike Srpske

Ovdje se ne zna ko su “Smatramo”. Ali nije jasno kako se može tvrditi da Narodna skupština nema nadležnosti da donese odluku u referendum kad je ranije donijela Zakon o referendumu. A u Dejtonskom sporazumu nije izričito navedeno da je to isključiva nadležnost zajdeničkih institucija. Čvrsto vjerujemo da poštivanje Državnog suda i Ureda državnog tužioca jeste osnovna komponenta održavanja pravne države

Ja čvrsto vjerujem da ne postoje Državni sud i Ured državnog tužioca. Trebalo bi ambasadnog pisca poslati na neki tečaj. Na političkim naukama u Sarajevu sigurno ima neki asistent koji zna kako se zovu odnosne institucije. Kako bi bilo da kažem da zakone u SAD donosi Centralni parlament a postoji još i Ured senatora.

Samo teroristi, kriminalci i korumpirani pojedinci imaju razloga da se boje Državnog suda i Ureda državnog tužioca

Ovo se ima shvatiti kao prijetnja, diskvalifikacija i nediplomatska konverzacija. Ni u jednom udžbeniku diplomatije, pa čak ni u skripatama vikiliksije, ovo nisam našao. Jezik ove rečenice primjeren je Bakiru Vaskoviću. Ali jednoj Ambasadi nije.

Sjedinjene Države ne mogu biti prijatelj onima koji nastavljaju raditi protiv ovih institucija

I ovaj jezik me brine. Ne kao prekid emotivne veze nego, također, kao prijetnja.

Znaju li Sjedinjene američke države šta se piše po ambasadama.