уторак, 28. јун 2011.

IDEJA U BUDUĆNOST
Umjesto koca i krvi, Karmina i kamen. Umjesto konjanika i sablji, na Drinu nadiru graditelji i filharmonija. Umjesto rušenja, niču gradine. Umjesto srušenog spomenika nobelovcu, slavi se pola vijeka nagrade najvećem stvaraocu Južnih Slavena. Umjesto krvi Drinom, otako su je u nju prvi usuli Turci Osmanlije iz vratnih žila Srblja, potekla je ideja u budućnost. To nije vjera u budućnost, to nije investicija u budućnost, to nije nada u budućnost. To je Ideja u budućnost. A ideje su čudo najveće čovječije. Ideje uzimaju ljude a ne njihovu krv. Ideje ugrađuju, ne ruše, ne razaraju niti sabljare. Ugrađuju kamen, ruke, umijeće, znanje, istoriju, ugrađuju, kao danas u Višegradu, muziku u zemlju. I zemlju u muziku. Ta ideja Emira Kusturice, koju nisu razmujeli kamermani, mikseri i realizatori direktnog prenosa i nisu povezali ritam glasa, bubnja, mjenjača, ruke, viljuške, grumena i kamena, bolje nam je označila šta je zemlja sa muzikom i šta je muzika sa zemljom. Dosad su te dvije prirodne pojave išle jedna mimo druge, jedna pod uhom, druga pod nogom. Od danas su ih Kusturica, Drina i Višegrad, spojili u jedinstven sklad, sklad ritma rada i ritma ideje.
Ideju nisu razumjeli, najčešće sa namjerom, razni krajputaši, ćorkani, bosnodržavci i državosanci, srbosrdi, kulturni monopolisti i medijski askeri, oni koji postavljaju ankete da li je Andrić genije ili nitkov, oni koji kameni grad proglašavaju trgom Šumske, oni koji bi da se svako na mjestu bilo kakve krvi samooptuži samookuje i sjedne saomusužnjen na njivu i čeka da ga ubije grom Svetog Nepostojećeg Patriotizma.
Dakle, počela je gradnja Andrićgrada. To je još jedan stvarnosni film Emira Kusturice.
Otkako je iz Višegrada otišao graditelj Višegradskog Mosta i otkako je počupano kolje za nabijanje živih Srbalja, a nekako u istom času, jer u tome protok vremena ne znači ništa, otišao je i tihi Ivo Andrić, otada se u Starom Gradu Višegradu, i kraju, nije ništa događalo. Sada imamo Stvarnu Ideju u Budućnost.
Zrelost neke zajednice ne mjeri se zidinama i tranšejima kojima je opasana, ne mjeri se brojem zastava na utvrdama i zidinama, ne mjeri se parama i zlatom u trezorima. Mjeri se snagom ideje da se nešto stvori. Svaka zajednica mora imati svoje Isusovo Uskrsnuće. Čas kada je Ideje otišla u nebo. I tako nas nebom prisilila da je ostvarujemo. Tom se godinom mjeri početak Nove Ere.
Trenutak kada se kreće u stvaranje i gradnju prvi je porođajni plač jedne zajednice. To je fuzija svakovrsne snage, kolektiviteta, pojedinca, očišćene stvarnosti i kreativne ideje. Ta zajednica poručuje da odbacuje krv, zlo i skrnavljenje. A priziva i moli se bogovima stvoriteljima koji iz zemlje klijaju vidljiva zdanja napretka.
Republika Srpska je i današnjom zemaljsko-muzičkom harmonijom zakoračila u Novu Eru. Kao i svim drugim svojim stvoriteljstvima kratkog postojanja. Mada je gradilišta za gradine još mnogo.
Posebna je simbolika kamena od kojeg se gradi Kameni Grad Andrićev.
Kamen je tiha, nevina, pred vremenom skromna, želja čovjeka graditelja, i onog koji to nije, da se uđe u vrijeme i traje. To je prizanje životnog dijela smrti, to je nestrah od smrti. Jer, kamen je ostao i iza carevina, i iza krvarina, i iza vojski, i iza povojaca, i iza povodnja, i iza noćnih vila razvalina. Kamen je naš najvjerniji svjedok koji pred porotu izlazi tek kad nas ne bude. Pred veliku porotu gradinarstva.
Za Višegrad je ovo danas bio trenutak ulaska u svijet.
Sada kroz Višegrad, pored Drine, protiče i svijet. A poteći će i ljudi.