IGRALONA
Ako bi se moralo promijeniti ime fudbalske igre onda bi moralo da se promijeni tako.
Barselona je večeras pokazala šta je Igra.
Igra je kolektivitet, mnogo više od totalnog fudbala Rinusa Mihelsa, mada je ugrađen u temelje, kolektivitet koji se pomjera, diše i pulsira jednim ritmom. Igra je sloboda da se pokaže sve što se zna. Igra je skromnost u usponu, u pobjedi, u nadigralaštvu, jer su igrači podanici i vjernici Igre a ne šepurani, paunovi i klovnovi. Igra je jednostavna krajnja usavršenost. Igra je dosljednost poštovanja svog umijeća, svog dostignuća i svog načina.
Stoga igrači, pa i treneri, ne dolaze u Barselonu. Ona ih uvodi. Mogu da uđu samo u takvu Igru ili nikako. Barselona je duh spasitelj Igre.
Večeras je pokazala najveći dio svojih umijeća. A njveće je da, i pored toga što ima vanzemaljca, Mesiju Mesija, nije igru orijentisala i ograničila na njega, kao što je to milion puta bilo u istoriji fudbala, igraju, gledaju i čekaju šta će uraditi neki genijalac, strijelac, kapiten. A najveće umijeće, ispoljeno kao skromnost i jednostavnost ljudskog bića uopšte, samog Mesije Mesija, u tome je što je odigrao najbolje na stadionu a ni jednog trenutka nije pokazao nefudbalskim gestom da je to tako. Onaj Realov šepuran bi hodao po vazduhu i pišuckao Gucci Guilty u sedam, osam mlazića, po cijelom terenu i tri prva reda publike.
Barselona je pokazala svoje gospodarstvo nad loptom, terenom i pasovima, sa samo jednom ili dvije lopte po du-sistemu. Ali je polazala i svoja druga znanja. Šut izvan šesnaest, presing kad je to potrebno, mirnoću u odnosu na nešto oštrije startove, povremeno, nekih igrača Mančestera.
Mančester Junajted je pokazao šta je gospodski fudbal. Nije mijenjao svoj lik najboljeg, najtehničkijeg i najkolektivnijeg tima na Ostrvu. Da je Murinjo bio trener, taj tim i igrači bi se izobličili u divlje zvijeri kojima je skinut kavez petnaest minuta prije meča.
Pokušao je Ferguson presingom da omete igru Barse. To je dosad jedini mogući korektan način. Ali presing ne može niko da igra devedeset minuta. I, presing ne omogućuje vlastiti koncept i Igru nego ide na slučaj da protivnik uđe u grešku. Osobina Barselone da ne odustane od svoje Igre, ovaj put je bila dignuta na viši nivo. Čim je Mančester malo posustao u presingu, preuzeli su svojih 60% posjeda. Potom sve igleda kao da i ja to mogu.
Ferguson je, bez obzira za žvaku i titranje šaka, pred kraj utakmice, mirno sjedio i znao je da će izgubiti. Možda nije znao da če igubiti ali je znao da je Barselona bolji tim. I on je rekao svojim igračma da igraju najbolje kako znaju i da pokažu najbolje što znaju. Ali to nije lako izvesti i to, uglavnom, zavisi od toga koliko ti protivnik dozvoli.
Stručno, MUN nije imao sredinu terena koja omogućuje jedinstveno disanje tima. Ta sredina je nadmoćna na Ostrvu ali protiv Barselone je podređena. Zato je Čičarito izgledao kao da sam ja u njegovom dresu. MUN nema tehniku i igrače da drži loptu i da transformiše teren i ritam u naizgled neskladnim potrebama. Na protivničkoj liniji šesnaesterca da umrtvi i uspori a onda eksplodira a na svom da ih koristi za preoblikovanje praznog prostora na terenu, i kod protivnika i kod svog mozaika, i da onda to koristi za vertikalni proboj. Ko bude gledao dobro, vidjeće koliko su puta, u pokušaju da sprječe ili stignu pasove, igrači Junajteda otišli pogrešno a jedan od saigrača im krenuo u očekivanu, pretpostavljenu, akciju ostavivši, tako, praznine u terenu, timu i igri.
I jedna sitnica. Čičarito i Runi još moraju da se uklapaju u ekipu i da se ekipa prilagođava njima dvojici, ako je to dugoročna orijentacija. Ali bez trougla sredine neće ići.
Finale je bilo vanvremensko.
Svako finale bez Murinja i Ronalda, izvrsno je.
Ako bi se moralo promijeniti ime fudbalske igre onda bi moralo da se promijeni tako.
Barselona je večeras pokazala šta je Igra.
Igra je kolektivitet, mnogo više od totalnog fudbala Rinusa Mihelsa, mada je ugrađen u temelje, kolektivitet koji se pomjera, diše i pulsira jednim ritmom. Igra je sloboda da se pokaže sve što se zna. Igra je skromnost u usponu, u pobjedi, u nadigralaštvu, jer su igrači podanici i vjernici Igre a ne šepurani, paunovi i klovnovi. Igra je jednostavna krajnja usavršenost. Igra je dosljednost poštovanja svog umijeća, svog dostignuća i svog načina.
Stoga igrači, pa i treneri, ne dolaze u Barselonu. Ona ih uvodi. Mogu da uđu samo u takvu Igru ili nikako. Barselona je duh spasitelj Igre.
Večeras je pokazala najveći dio svojih umijeća. A njveće je da, i pored toga što ima vanzemaljca, Mesiju Mesija, nije igru orijentisala i ograničila na njega, kao što je to milion puta bilo u istoriji fudbala, igraju, gledaju i čekaju šta će uraditi neki genijalac, strijelac, kapiten. A najveće umijeće, ispoljeno kao skromnost i jednostavnost ljudskog bića uopšte, samog Mesije Mesija, u tome je što je odigrao najbolje na stadionu a ni jednog trenutka nije pokazao nefudbalskim gestom da je to tako. Onaj Realov šepuran bi hodao po vazduhu i pišuckao Gucci Guilty u sedam, osam mlazića, po cijelom terenu i tri prva reda publike.
Barselona je pokazala svoje gospodarstvo nad loptom, terenom i pasovima, sa samo jednom ili dvije lopte po du-sistemu. Ali je polazala i svoja druga znanja. Šut izvan šesnaest, presing kad je to potrebno, mirnoću u odnosu na nešto oštrije startove, povremeno, nekih igrača Mančestera.
Mančester Junajted je pokazao šta je gospodski fudbal. Nije mijenjao svoj lik najboljeg, najtehničkijeg i najkolektivnijeg tima na Ostrvu. Da je Murinjo bio trener, taj tim i igrači bi se izobličili u divlje zvijeri kojima je skinut kavez petnaest minuta prije meča.
Pokušao je Ferguson presingom da omete igru Barse. To je dosad jedini mogući korektan način. Ali presing ne može niko da igra devedeset minuta. I, presing ne omogućuje vlastiti koncept i Igru nego ide na slučaj da protivnik uđe u grešku. Osobina Barselone da ne odustane od svoje Igre, ovaj put je bila dignuta na viši nivo. Čim je Mančester malo posustao u presingu, preuzeli su svojih 60% posjeda. Potom sve igleda kao da i ja to mogu.
Ferguson je, bez obzira za žvaku i titranje šaka, pred kraj utakmice, mirno sjedio i znao je da će izgubiti. Možda nije znao da če igubiti ali je znao da je Barselona bolji tim. I on je rekao svojim igračma da igraju najbolje kako znaju i da pokažu najbolje što znaju. Ali to nije lako izvesti i to, uglavnom, zavisi od toga koliko ti protivnik dozvoli.
Stručno, MUN nije imao sredinu terena koja omogućuje jedinstveno disanje tima. Ta sredina je nadmoćna na Ostrvu ali protiv Barselone je podređena. Zato je Čičarito izgledao kao da sam ja u njegovom dresu. MUN nema tehniku i igrače da drži loptu i da transformiše teren i ritam u naizgled neskladnim potrebama. Na protivničkoj liniji šesnaesterca da umrtvi i uspori a onda eksplodira a na svom da ih koristi za preoblikovanje praznog prostora na terenu, i kod protivnika i kod svog mozaika, i da onda to koristi za vertikalni proboj. Ko bude gledao dobro, vidjeće koliko su puta, u pokušaju da sprječe ili stignu pasove, igrači Junajteda otišli pogrešno a jedan od saigrača im krenuo u očekivanu, pretpostavljenu, akciju ostavivši, tako, praznine u terenu, timu i igri.
I jedna sitnica. Čičarito i Runi još moraju da se uklapaju u ekipu i da se ekipa prilagođava njima dvojici, ako je to dugoročna orijentacija. Ali bez trougla sredine neće ići.
Finale je bilo vanvremensko.
Svako finale bez Murinja i Ronalda, izvrsno je.
