MOJE NEPRIJATELJSTVO
PREMA BOSNI I HERCEGOVINI
Predgovor Političkom ljetopisu za 2010., pod naslovom NASEOBINA
Sve što je u ovom predgovoru napisano, i što je u ovu knjigu uvršteno isključivo je, svjesno, predumišljeno, odgovorno i iskreno moje stanovište, kao i svo javno autorsko pisanje pod mojim imenom. Dakle, to nema veze sa mojim porijeklom, mojim opredjeljenjem, mojom pripadnošću niti sa političkom strankom u kojoj djelujem.
Bosna i Hercegovina, koja u mom rječniku podrazumijeva odrednicu Naseobina, kako je i knjiga naslovljena, danas se teško može svrstati u bilo koji organizovani teritorijalno-kolektivni oblik ljudske organizacije.
Jedina činjenica koja se ne može osporiti i koja je temelj njenog postojanja, jeste da je BiH ostatak iz procesa raspada Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Politička troska.
Ta činjenica određuje i njenu sudbinu. Ovdje će se završiti proces raspada SFRJ. Njena humanitarna imenica je, dakle, Naseobine. A njena besprizorna imenica je Raspadište.
Šta Bosna i Hercegovina danas nema? Nema:
• Nema politički prostor. Ni jedna politička stranka ne djeluje na prostoru cijele Naseobine. Privid multietničnosti sa pripadnicima drugih nacija koji su to samo po nacionalnoj rubrici, ne može se smatrati validnim argumentom. Potrebno je da jedna politička stranka jednakom političkom snagom, ravnomjerno rasproređenim članstvom i ravnomjerno raspoređenim izabranim predstavnicima, djeluje na cijelom prostoru. U svakom drugom slučaju, to je regionalna stranka. U ovom slučaju entitetska, što se tiče Republike Srpske ili poluentitetska što se tiče Federacije
• Nema jedinstven ekonomski prostor. Formalna cjelovitost tržišta u smislu kretanja rada, kapitala i resursa samo je nominalna kategorija. Ustavne teritorije unutar BiH, entiteti, kantoni, isključivo su odgovorni za svoj ekonomski i svaki drugi razvoj. Neki zajednički zakoni koji se produkuju u zajedničkim organima više su plod nametnute mreže „državnih“ institucija i služe kao opravdanje uspijeća međunarodnog projekta stvaranja funkcionalnog, multietničkog i demokratskog društva, nego što su izraz stvarnog stanja. To su mjere i institucije bez stanja iz kojeg su i za koje su proistekle.
• Nema jedinstven socijalni prostor. Sudbina pripadnika bilo kojeg društvenog sloja nije identična sudbini glavnine tog sloja uzimajući u obzir BiH. Niko nije odgovoran da ta sudbina bude ujednačena. Konkretno, nema realnih uslova da se organizuje bilo koji sindikat na nivou Naseobine. Niti je u Naseobini moguć generalni štrajk.
• Nema jedinstven kulturni prostor. Ni jedan pisac iz Naseobine ne čita se na cijelom njenom prostoru. Nema ni jednog pop pjevača koji je nastao ovdje, kada i Naseobina, ili poslije, da je jednako poznat i slušan na cijelom prostoru. To su, pak, samo zvijezde iz susjedstva.
• Nema jedinstven medijski prostor. To je, danas, medijska klaonica, smještena u Sarajevu, koja je svojim štampanim i elektronskim kamama okrenuta prema Republici Srpskoj, Srbima i Hrvatima. To je primitivno, mračnjačko, osvetničko i mrzilačko bavljenje drugima. Zajednička, nametnuta televizija, isključivo je sarajevsko-bošnjačka. Hrvati nemaju svoje medijske alatke.
• Nema unutrašnjeg autoriteta. Naseobina nema neophodan unutrašnji autoritet, ne samo prema pojedinim pripadnicima, podanicima, državljanima, nego ni prema pojedinim sastavnim dijelovima. Ona ga nema ustavno i institucionalno ali ge nema ni po osnovu ni najmanjeg nivoa zajedništva i kolektiviteta.
• Nema pripadnosti. Pretežni dijelovi BiH, pretežan broj ustavnih naroda, pretežan broj pojedinaca, ne osjeća pripadnost Naseobini. Ne postoji politički sistem niti ustavni poredak, a ni sila, unutrašnja i vanjska, koja može nadomjestiti taj nedostatak i u dužem vremenu držati zemlju na državnom okupu.
• Nema riješene granice. Sa Srbijom i Hrvatskom granične linije nisu riješene. To nije samo problem uobičajenih međudržavnih odnosa niti problem uslova za evropske integracije. To je znak nepostojanja države u Naseobini koja bi mogla da pregovara sa Hrvatskom ili Srbijom.
• Nema glavni grad. Sarajevo nema kapacitet da bude glavni grad BiH niti ima potrebne performanse i reference za to. Sarajevo je danas monoetnički i monovjerski grad koji u kulturnom, ekonomskom i političkom smislu, ne znači ništa za BiH.
*
Sudbinu BiH zapečatio je Alija Izetbegović svojim odustajanjem od Lisabonskog sporazuma, odnosno odlukom, kojoj se niko u muslimanskom narodu nije suprotstavio, po kojoj će za BiH žrtvovati mir. Nešto je za propast BiH, dodala i međunarodna zajednica, preciznije, Holbrukova zajednica, koja je u Dejtonu savjetovala Izetbegoviću da potpiše sporazum a da će nakon toga lagano biti ukinuta Republika Srpska i Srbi svedeni na građane bosance.
Jedan dio tog posla se, poslije rata i odradio. To je takođe odvelo zemlju do raspada. Sa ove distance, Dejtonski sporazum se pokazuje kao realna mogućnost koja je pružala varijantu i raspada i pripajanja Srbiji i Hrvatskoj ali i opstanka BiH kao labave nesimetrične federacije/konfederacije.
Mogućnost opstanka, kojoj se BiH još uvijek može vratiti, nalazila se na samom početku. Dva ravnopravna entiteta, dvije državne zajednice unutar BiH, tri ustavna naroda, poptuno ravnopravna. Ono što je rat doveo do realnosti a Dejtonski sporazum, uz manje teritorijalne izmjene, verifikovao, omogućavalo je sve te ravnopravnosti. Srbima je trebalo da imaju Republiku Srpsku sa dejtonskim teritorijalnim, političkim i ustavnim pravima i nisu ništa više tražili od BiH. Čak su bili spremni i zanemariti činjenicu da su žrtvovani za BiH, da su mimo svoje volje ostavljeni u toj Naseobini. Hrvatima i Muslimanima je bila omogućena temeljna ravnopravnost jer je i prije Dejtona formirana Muslinmansko-hrvatska federacija sa državnim kantonima i županijama koje su trebale biti federalne jedinice u okviru Federacije.
Ono što se nakon toga događalo dovelo je od izvlašćivanja Republike Srpske direktnim prenosom i nametanjem odluka o nadležnosti na nivou BiH, mimo Dejtonskog mirovnog sporazuma i mimo ustavnih mogućnosti. U Federaciji je ravnopravnost Hvata potpuno poništena pa su formirana i ministarstva i donošeni zakoni na nivou Federacije BiH iako ustav to ne dozvoljava, uništava im se jezik a njihovo izborno pravo na najodgovornijim nivoima, svedeno je na farsu.
A kao pretfinale stvaranja Tamnice Naroda na tlu Naseobine, nametnuta je od strane nelegalne institucije, Ohaera, konstitutivnost sva tri naroda na cijelom području BiH. Preglasana je na Ustavnom sudu BiH, uz protivljenje sudija Srba i Hrvata. To je takođe suprotno Dejtonskom mirovnom sporazumu i činjenici da su u BiH ušle, dakle, postojale prije njenog stvaranja u Dejtonu, Republika Srpska i Federacija BiH, kao državne zajednice srpskog, odnosno hrvatskog i muslimanskog naroda. Cjeloteritorijalna konstitutivnost trebala je biti posljednji set završnih radova prije svečanog presijecanja vrpce Unitarne BiH a preobratila se u kancerogenu razgrizajuću supstancu za samu BiH.
Decenija i po takve destrukcije koja je trebala prebrisati dva naroda u BiH i Republiku Srpsku i stvoriti centralizovanu, unitarnu, jednonacionalnu i jednovjersku zemlju produkovala je dva procesa. Jedan je trajao petnaest godina i može se nazvati Političkim nasiljem a drugi će, vjerovatno, trajati najmanje toliko i može se nazvati Raspadom širokog spektra.
Proces antidejtonske, neustavne, protivpravne centralizacije, unitarizacije i poništavanja Srba, Hrvata i Republike Srpske provođen je nasiljem:
• Ustavnim,
• Sudskim,
• Pravnim,
• Nacionalnim,
• Međunarodnim.
• Ustavno nasilje. Cijeli niz nadležnosti, koje u ustavu nisu navedene kao zajedničke i za koje je potrebna saglasnost entiteta, prenijete su na BiH i tako je stvorena mreža zajedničkih institucija koje nemaju ustavni temelj. Posljednjih nekoliko valova ustavnih promjena na prvo mjesto stavljaju unošenje u ustav onoga što je već uspostavljeno kao funkcija i nadležnost zajedničkih institucija. To je najočitiji dokaz neustavnog djelovanja i svojevrsno priznanje krivice.
• Sudsko nasilje. Provodi se ne samo činjenicom da su formirani Sud i Tužilaštvo BiH kojih nema u Dejtonskom ustavu nego i djeluju potpuno vanpravnim kolosijekom uzimajući sebi u pravo da pokreću pravne procese i procedure iz isključive nadležnosti entiteta. Taj Neustavni Pravni Tandem, u području suđenja za ratne zločine sudio je i osuđivao samo Srbe što je trebalo poslužiti kao javna podrška i moralno opravdanje birsanja Srba iz BiH. To je, dabome, bila kopija djelovanja Haškog tribunala.
• Pravno nasilje. Samo u sektoru političkih ličnosti očigledna je primjena pravno-političkog voluntarizma kao nasilnog mehanizma promjene državnog uređenja. To nasilje zahvatilo je političke lidere i institucije isključio srpske i hrvatske komponente BiH i to na najvišim nivoima.
• Nacionalno nasilje. Petnaest godina u BiH se provodi tiho nacionalno nasilje sa krajnjim ciljem stvaranja bosanske nacije u koju bi ušli, navodno, Muslimani/Bošnjaci, Hrvati i Srbi. Taj srednjovjekovni koncept se želi ostvariti po formuli jedna nacija sa više vjera a zastupaju je, najočitije, vjerski islamski lideri jer znaju da ih Ohaer i međunarodna zajednica neće kažnjavati, kao ni bošnjačke političare. Cerić otvoreno govori da BiH treba biti država njegove nacije, kao što su poslije raspada Jugoslavije, dobili i drugi narodi svoje etnički čiste države. To nacionalno nasilje ima još jedan cilj. Muslimani u BiH imaju problem sa nacionalnim određenjem. Prije svega, sam islam forsira vjeru a ne naciju. Drugo, muslimani nisu prošli sve pragove formiranja nacije pa je unitarizacija BiH i stvaranje bosanske nacije pogodan zaobilazni put koji će preskočiti neke procese, falsifikovati neka određenja i prikriti neke istorijske manjkavosti.
• Međunarodno nasilje. Čak i ako apstrahiramo nasilje koje provodi međunarodna zajednica, dio međunarodne zajednice, prema Srbima a i prema Hrvatima, gamad okupljena oko Ohaera, Pika i oko onog što se uopšte zove Međunarodna zajednica, sistematski provodi pravno nasilje nad BiH, pretvarajući je u protektorat, koloniju i dejtonsko ropstvo. Prema Republici Srpskoj, sve do 2006., primjenjivan je mnogo drastičniji model iz klase Kalaj. Ohaer u Dejtonskom sporazumu ne postoji. Postoji samo Visoki predstavnik koji može da ima svoje osobolje. PIK ne postoji u Dejtonskom sporazumu i ni u jednom aktu bilo koje međunarodne instiucije. Stoga su i sve deklaracije, Sintra, Bon... itd nelegalne kao i ovlaštenja i posljedice tih ovlaštenja koje su dobili i koristili visoki predstavnici. Sada se pojavljuje veliki problem kako otkloniti posljedice takvog međunarodnog nasilja koje će dovesti do propasti BiH. Jer, veoma je teško u regularnoj proceduri otkloniti ono što je uspostavljeno čitavim nizom nelegalnih poteza i odluka.
Raspad Širokog Spektra podrazumijeva širok spektar mogućnosti u okviru tog procesa.
Jedan je, svakako, belgizacija BiH. Još prije više od trideset godina Belgija je bila osam mjeseci bez vlade. Od tada traje njen raspad. Takvu sudbinu može doživjeti i BiH. Zemlja raspada, kako sam nazvao politički ljetopis za 2009.
Drugi je razarnje Federacije na konkretniji, institucionalizovaniji način nego što je to sadašnje stanje. Hrvati će na svom području graditi svoje institucije koje će tiho djelovati kao institucije entiteta i pokrivati županije sa hrvatskom većinom. U fazi pogodnih uslova donijeće se odgovarajuće odluke u vezi tih i drugih institucija.
Treći je Treći. Treći entitet je dobio pravo pominjanja i zastupanja što je ogroman demokratski skok, s jedne, i raspadajući otkorak, s druge strane.
Četvrti je Samostalnost Republike Srpske, u okviru BiH ili izvan BiH.
Široki spektar raspada jedino isključuje nasilje i novi rat obzirom da unutrašnji potencijal za to ne postoji, da susjedi demonstriraju pomirljivost u okviru evropskih integracija, ali ih to neće spriječiti da ne dozvole devastaciju Srba i Hrvata, i da je Nato prisutan u cijelom regionu.
Ali, odustvo ratnog nasilja, trulež često čini nepodnošljivom.
*
Moj odnos pream Naseobini je dvojak. Emotivno-psihološki i politički.
Bosna i Hercegovina nije moja zemlja. Moja zemlja je Jugoslavija. Nakon razbijanja i rasula SFRJ, Republika Srpska se pojavila kao jedna od realnosti koja se poklapa sa mojim shvatanjem procesa i posljedica pa je logično da zauzme prvo mjesto na ličnom emotivno-psihološkom planu. Treba uzeti u obzir da sam u rat otišao kao pripadnik JNA a da sam se iz rovova vratio u Republiku Srpsku kojoj je nametnuta BiH. Bosnu i Hercegovinu smatram jednim od krivaca za propast Moje Zemlje Jugoslavije. Ona će tu cijenu morati, kad, tad, da plati. Neću ovdje da pominjem krivicu BiH prema Srbima. Govorim samo u svoje ime.
Iz svih tih, i mnogih drugih razloga, ja Bosnu i Hercegovinu ne mogu prihvatiti ni kao zavičajno, ni državljansko, ni kao političko određenje. BiH je za mene jedan obična čekaonica.
Moj politički odnos prema BiH je odnos hladnog realiteta. To je čas anatomije u hladnjači, u kome sam ja hirurg-demonstrator a ona mrtvac.
Dabome, sve je moglo izgledati i drugačije. Ali pošto BiH nije nastala voljom svojih građana, kao ni mojom, ona nije imala unutrašnje snage da pridobije svoje pripadnike.
Naseobina.
Predgovor Političkom ljetopisu za 2010., pod naslovom NASEOBINA
Sve što je u ovom predgovoru napisano, i što je u ovu knjigu uvršteno isključivo je, svjesno, predumišljeno, odgovorno i iskreno moje stanovište, kao i svo javno autorsko pisanje pod mojim imenom. Dakle, to nema veze sa mojim porijeklom, mojim opredjeljenjem, mojom pripadnošću niti sa političkom strankom u kojoj djelujem.
Bosna i Hercegovina, koja u mom rječniku podrazumijeva odrednicu Naseobina, kako je i knjiga naslovljena, danas se teško može svrstati u bilo koji organizovani teritorijalno-kolektivni oblik ljudske organizacije.
Jedina činjenica koja se ne može osporiti i koja je temelj njenog postojanja, jeste da je BiH ostatak iz procesa raspada Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Politička troska.
Ta činjenica određuje i njenu sudbinu. Ovdje će se završiti proces raspada SFRJ. Njena humanitarna imenica je, dakle, Naseobine. A njena besprizorna imenica je Raspadište.
Šta Bosna i Hercegovina danas nema? Nema:
• Nema politički prostor. Ni jedna politička stranka ne djeluje na prostoru cijele Naseobine. Privid multietničnosti sa pripadnicima drugih nacija koji su to samo po nacionalnoj rubrici, ne može se smatrati validnim argumentom. Potrebno je da jedna politička stranka jednakom političkom snagom, ravnomjerno rasproređenim članstvom i ravnomjerno raspoređenim izabranim predstavnicima, djeluje na cijelom prostoru. U svakom drugom slučaju, to je regionalna stranka. U ovom slučaju entitetska, što se tiče Republike Srpske ili poluentitetska što se tiče Federacije
• Nema jedinstven ekonomski prostor. Formalna cjelovitost tržišta u smislu kretanja rada, kapitala i resursa samo je nominalna kategorija. Ustavne teritorije unutar BiH, entiteti, kantoni, isključivo su odgovorni za svoj ekonomski i svaki drugi razvoj. Neki zajednički zakoni koji se produkuju u zajedničkim organima više su plod nametnute mreže „državnih“ institucija i služe kao opravdanje uspijeća međunarodnog projekta stvaranja funkcionalnog, multietničkog i demokratskog društva, nego što su izraz stvarnog stanja. To su mjere i institucije bez stanja iz kojeg su i za koje su proistekle.
• Nema jedinstven socijalni prostor. Sudbina pripadnika bilo kojeg društvenog sloja nije identična sudbini glavnine tog sloja uzimajući u obzir BiH. Niko nije odgovoran da ta sudbina bude ujednačena. Konkretno, nema realnih uslova da se organizuje bilo koji sindikat na nivou Naseobine. Niti je u Naseobini moguć generalni štrajk.
• Nema jedinstven kulturni prostor. Ni jedan pisac iz Naseobine ne čita se na cijelom njenom prostoru. Nema ni jednog pop pjevača koji je nastao ovdje, kada i Naseobina, ili poslije, da je jednako poznat i slušan na cijelom prostoru. To su, pak, samo zvijezde iz susjedstva.
• Nema jedinstven medijski prostor. To je, danas, medijska klaonica, smještena u Sarajevu, koja je svojim štampanim i elektronskim kamama okrenuta prema Republici Srpskoj, Srbima i Hrvatima. To je primitivno, mračnjačko, osvetničko i mrzilačko bavljenje drugima. Zajednička, nametnuta televizija, isključivo je sarajevsko-bošnjačka. Hrvati nemaju svoje medijske alatke.
• Nema unutrašnjeg autoriteta. Naseobina nema neophodan unutrašnji autoritet, ne samo prema pojedinim pripadnicima, podanicima, državljanima, nego ni prema pojedinim sastavnim dijelovima. Ona ga nema ustavno i institucionalno ali ge nema ni po osnovu ni najmanjeg nivoa zajedništva i kolektiviteta.
• Nema pripadnosti. Pretežni dijelovi BiH, pretežan broj ustavnih naroda, pretežan broj pojedinaca, ne osjeća pripadnost Naseobini. Ne postoji politički sistem niti ustavni poredak, a ni sila, unutrašnja i vanjska, koja može nadomjestiti taj nedostatak i u dužem vremenu držati zemlju na državnom okupu.
• Nema riješene granice. Sa Srbijom i Hrvatskom granične linije nisu riješene. To nije samo problem uobičajenih međudržavnih odnosa niti problem uslova za evropske integracije. To je znak nepostojanja države u Naseobini koja bi mogla da pregovara sa Hrvatskom ili Srbijom.
• Nema glavni grad. Sarajevo nema kapacitet da bude glavni grad BiH niti ima potrebne performanse i reference za to. Sarajevo je danas monoetnički i monovjerski grad koji u kulturnom, ekonomskom i političkom smislu, ne znači ništa za BiH.
*
Sudbinu BiH zapečatio je Alija Izetbegović svojim odustajanjem od Lisabonskog sporazuma, odnosno odlukom, kojoj se niko u muslimanskom narodu nije suprotstavio, po kojoj će za BiH žrtvovati mir. Nešto je za propast BiH, dodala i međunarodna zajednica, preciznije, Holbrukova zajednica, koja je u Dejtonu savjetovala Izetbegoviću da potpiše sporazum a da će nakon toga lagano biti ukinuta Republika Srpska i Srbi svedeni na građane bosance.
Jedan dio tog posla se, poslije rata i odradio. To je takođe odvelo zemlju do raspada. Sa ove distance, Dejtonski sporazum se pokazuje kao realna mogućnost koja je pružala varijantu i raspada i pripajanja Srbiji i Hrvatskoj ali i opstanka BiH kao labave nesimetrične federacije/konfederacije.
Mogućnost opstanka, kojoj se BiH još uvijek može vratiti, nalazila se na samom početku. Dva ravnopravna entiteta, dvije državne zajednice unutar BiH, tri ustavna naroda, poptuno ravnopravna. Ono što je rat doveo do realnosti a Dejtonski sporazum, uz manje teritorijalne izmjene, verifikovao, omogućavalo je sve te ravnopravnosti. Srbima je trebalo da imaju Republiku Srpsku sa dejtonskim teritorijalnim, političkim i ustavnim pravima i nisu ništa više tražili od BiH. Čak su bili spremni i zanemariti činjenicu da su žrtvovani za BiH, da su mimo svoje volje ostavljeni u toj Naseobini. Hrvatima i Muslimanima je bila omogućena temeljna ravnopravnost jer je i prije Dejtona formirana Muslinmansko-hrvatska federacija sa državnim kantonima i županijama koje su trebale biti federalne jedinice u okviru Federacije.
Ono što se nakon toga događalo dovelo je od izvlašćivanja Republike Srpske direktnim prenosom i nametanjem odluka o nadležnosti na nivou BiH, mimo Dejtonskog mirovnog sporazuma i mimo ustavnih mogućnosti. U Federaciji je ravnopravnost Hvata potpuno poništena pa su formirana i ministarstva i donošeni zakoni na nivou Federacije BiH iako ustav to ne dozvoljava, uništava im se jezik a njihovo izborno pravo na najodgovornijim nivoima, svedeno je na farsu.
A kao pretfinale stvaranja Tamnice Naroda na tlu Naseobine, nametnuta je od strane nelegalne institucije, Ohaera, konstitutivnost sva tri naroda na cijelom području BiH. Preglasana je na Ustavnom sudu BiH, uz protivljenje sudija Srba i Hrvata. To je takođe suprotno Dejtonskom mirovnom sporazumu i činjenici da su u BiH ušle, dakle, postojale prije njenog stvaranja u Dejtonu, Republika Srpska i Federacija BiH, kao državne zajednice srpskog, odnosno hrvatskog i muslimanskog naroda. Cjeloteritorijalna konstitutivnost trebala je biti posljednji set završnih radova prije svečanog presijecanja vrpce Unitarne BiH a preobratila se u kancerogenu razgrizajuću supstancu za samu BiH.
Decenija i po takve destrukcije koja je trebala prebrisati dva naroda u BiH i Republiku Srpsku i stvoriti centralizovanu, unitarnu, jednonacionalnu i jednovjersku zemlju produkovala je dva procesa. Jedan je trajao petnaest godina i može se nazvati Političkim nasiljem a drugi će, vjerovatno, trajati najmanje toliko i može se nazvati Raspadom širokog spektra.
Proces antidejtonske, neustavne, protivpravne centralizacije, unitarizacije i poništavanja Srba, Hrvata i Republike Srpske provođen je nasiljem:
• Ustavnim,
• Sudskim,
• Pravnim,
• Nacionalnim,
• Međunarodnim.
• Ustavno nasilje. Cijeli niz nadležnosti, koje u ustavu nisu navedene kao zajedničke i za koje je potrebna saglasnost entiteta, prenijete su na BiH i tako je stvorena mreža zajedničkih institucija koje nemaju ustavni temelj. Posljednjih nekoliko valova ustavnih promjena na prvo mjesto stavljaju unošenje u ustav onoga što je već uspostavljeno kao funkcija i nadležnost zajedničkih institucija. To je najočitiji dokaz neustavnog djelovanja i svojevrsno priznanje krivice.
• Sudsko nasilje. Provodi se ne samo činjenicom da su formirani Sud i Tužilaštvo BiH kojih nema u Dejtonskom ustavu nego i djeluju potpuno vanpravnim kolosijekom uzimajući sebi u pravo da pokreću pravne procese i procedure iz isključive nadležnosti entiteta. Taj Neustavni Pravni Tandem, u području suđenja za ratne zločine sudio je i osuđivao samo Srbe što je trebalo poslužiti kao javna podrška i moralno opravdanje birsanja Srba iz BiH. To je, dabome, bila kopija djelovanja Haškog tribunala.
• Pravno nasilje. Samo u sektoru političkih ličnosti očigledna je primjena pravno-političkog voluntarizma kao nasilnog mehanizma promjene državnog uređenja. To nasilje zahvatilo je političke lidere i institucije isključio srpske i hrvatske komponente BiH i to na najvišim nivoima.
• Nacionalno nasilje. Petnaest godina u BiH se provodi tiho nacionalno nasilje sa krajnjim ciljem stvaranja bosanske nacije u koju bi ušli, navodno, Muslimani/Bošnjaci, Hrvati i Srbi. Taj srednjovjekovni koncept se želi ostvariti po formuli jedna nacija sa više vjera a zastupaju je, najočitije, vjerski islamski lideri jer znaju da ih Ohaer i međunarodna zajednica neće kažnjavati, kao ni bošnjačke političare. Cerić otvoreno govori da BiH treba biti država njegove nacije, kao što su poslije raspada Jugoslavije, dobili i drugi narodi svoje etnički čiste države. To nacionalno nasilje ima još jedan cilj. Muslimani u BiH imaju problem sa nacionalnim određenjem. Prije svega, sam islam forsira vjeru a ne naciju. Drugo, muslimani nisu prošli sve pragove formiranja nacije pa je unitarizacija BiH i stvaranje bosanske nacije pogodan zaobilazni put koji će preskočiti neke procese, falsifikovati neka određenja i prikriti neke istorijske manjkavosti.
• Međunarodno nasilje. Čak i ako apstrahiramo nasilje koje provodi međunarodna zajednica, dio međunarodne zajednice, prema Srbima a i prema Hrvatima, gamad okupljena oko Ohaera, Pika i oko onog što se uopšte zove Međunarodna zajednica, sistematski provodi pravno nasilje nad BiH, pretvarajući je u protektorat, koloniju i dejtonsko ropstvo. Prema Republici Srpskoj, sve do 2006., primjenjivan je mnogo drastičniji model iz klase Kalaj. Ohaer u Dejtonskom sporazumu ne postoji. Postoji samo Visoki predstavnik koji može da ima svoje osobolje. PIK ne postoji u Dejtonskom sporazumu i ni u jednom aktu bilo koje međunarodne instiucije. Stoga su i sve deklaracije, Sintra, Bon... itd nelegalne kao i ovlaštenja i posljedice tih ovlaštenja koje su dobili i koristili visoki predstavnici. Sada se pojavljuje veliki problem kako otkloniti posljedice takvog međunarodnog nasilja koje će dovesti do propasti BiH. Jer, veoma je teško u regularnoj proceduri otkloniti ono što je uspostavljeno čitavim nizom nelegalnih poteza i odluka.
Raspad Širokog Spektra podrazumijeva širok spektar mogućnosti u okviru tog procesa.
Jedan je, svakako, belgizacija BiH. Još prije više od trideset godina Belgija je bila osam mjeseci bez vlade. Od tada traje njen raspad. Takvu sudbinu može doživjeti i BiH. Zemlja raspada, kako sam nazvao politički ljetopis za 2009.
Drugi je razarnje Federacije na konkretniji, institucionalizovaniji način nego što je to sadašnje stanje. Hrvati će na svom području graditi svoje institucije koje će tiho djelovati kao institucije entiteta i pokrivati županije sa hrvatskom većinom. U fazi pogodnih uslova donijeće se odgovarajuće odluke u vezi tih i drugih institucija.
Treći je Treći. Treći entitet je dobio pravo pominjanja i zastupanja što je ogroman demokratski skok, s jedne, i raspadajući otkorak, s druge strane.
Četvrti je Samostalnost Republike Srpske, u okviru BiH ili izvan BiH.
Široki spektar raspada jedino isključuje nasilje i novi rat obzirom da unutrašnji potencijal za to ne postoji, da susjedi demonstriraju pomirljivost u okviru evropskih integracija, ali ih to neće spriječiti da ne dozvole devastaciju Srba i Hrvata, i da je Nato prisutan u cijelom regionu.
Ali, odustvo ratnog nasilja, trulež često čini nepodnošljivom.
*
Moj odnos pream Naseobini je dvojak. Emotivno-psihološki i politički.
Bosna i Hercegovina nije moja zemlja. Moja zemlja je Jugoslavija. Nakon razbijanja i rasula SFRJ, Republika Srpska se pojavila kao jedna od realnosti koja se poklapa sa mojim shvatanjem procesa i posljedica pa je logično da zauzme prvo mjesto na ličnom emotivno-psihološkom planu. Treba uzeti u obzir da sam u rat otišao kao pripadnik JNA a da sam se iz rovova vratio u Republiku Srpsku kojoj je nametnuta BiH. Bosnu i Hercegovinu smatram jednim od krivaca za propast Moje Zemlje Jugoslavije. Ona će tu cijenu morati, kad, tad, da plati. Neću ovdje da pominjem krivicu BiH prema Srbima. Govorim samo u svoje ime.
Iz svih tih, i mnogih drugih razloga, ja Bosnu i Hercegovinu ne mogu prihvatiti ni kao zavičajno, ni državljansko, ni kao političko određenje. BiH je za mene jedan obična čekaonica.
Moj politički odnos prema BiH je odnos hladnog realiteta. To je čas anatomije u hladnjači, u kome sam ja hirurg-demonstrator a ona mrtvac.
Dabome, sve je moglo izgledati i drugačije. Ali pošto BiH nije nastala voljom svojih građana, kao ni mojom, ona nije imala unutrašnje snage da pridobije svoje pripadnike.
Naseobina.
