ISARAJEVO I ČEDA
Čedomir Jovanović, Čeda Liberal, jedan od srbijanskih politikoida za koje je veoma teško tvrditi šta hoće ali je uvijek jasno šta neće, dobio je nagradu Nevladinih organizacija Sarajeva a za razvoj kulture i očuvanje Sretne Slike Sarajeva. Tako nekako.
Nagrada se zove Isa-beg Ishaković.
To je jedan od kordonijera otomanskog osvajanja i instaliranja na prostorima Naseobine a poznat je i kao jedan od glavnih osnivača Sarajeva i Novog Pazara. STJ.
Sarajevo je osnovao tako što je tu negdje, na Vratniku, Bistriku, sve stare otomanske, turske riječi, izgradio džamiju. Cijela istoriografija, u koju je sada smješten i Čeda, ide za tim da dokaže da prije Isa-bega tu nije bilo ničega a naročito ne nekog naselja ili grada pod imenom Vrhbosna. Bosna je isto stara otomanska uzrečica, pooskočica, takorekuć. Bio je samo Saraj i Saraj-ovasi, Sarajevsko polje. I da Saraj znači Carski Dvor. Mislim, ipak, da je to samo avlija, dvorište. Idi na dvor, nemoj mi smetat u kući. I danas se još negdje za dvorište, prostor oko kuće, oko dveri, kaže dvor. Izvinjavam se, za slučaj da postoji popis careva koji su spavali, uredno se prijavivši na recepcionluku, u Saraj Carskom Dvoru.
Moglo bi Sarajevo, ako je beg toliko zaslužan, da se prozove Isarajevo. A ostali živalj, znate vi dobro na koji mislim, da ga zove Dvorište.
Sarajevo, koje se vraća svojim istorijskim bogazima, opet je to džamija i okolo dvorište, malo više džamija i ulicama povezanih dvorišta, nagrađuje svoje ljubitelje sa hrvaćanske i srbijanske strane.
Tako se šire i obrojčavaju Mesićevi pukovi izmećara, obožavatelja, reklamera i sarajtvora.
Ti pukovi, ta sarajtvorska sorta, okuplja uglavnom neznabogoviće, nebitnokoviće, skrajnoviće, epizodiste, u političkom smislu, raznih vrsta i namjera. Saraj sam, u dubokoj je emotivnoj vezi s njima. Jer preko njih, dajući im bezvezna priznanja i praveći od toga Priču Istorije, i ono postaje poznato a tako, barem u svojim podsvijestima, privremeno zamazuje sve svoje sramote demulticiranja u svakom smislu. Izmećari, pak, Mesićari, nalaze u tom svojevrsnom rijalitiju, svoju ponovnu posteljicu oživljavanja na bilo kakvoj sceni. Pa tako je na red došao i Čeda.
A onda je u nekoj emisiji izjavio da je Bosna Vječna, Neuništiva i Bezjesenska. Nikad plodova, uvijek behar. Od godišnjih doba samo proljeće. Sve behara i sve cvjeta. Taj Čedin geostrateški uviđaj trebao bi biti i zahvala za Povelju pod imenom Isa-begova nadvjekovna povelja ali i pomor svih onih, od Bila Montgomoerija, do Dodika i Čovića koji zbore o tome da je na Dvorištu sve više kapija, vratnika, a sve manje zajedničke želje da se behar miriše.
Da, Čeda se predstavio i kao glasnogovornik onog Sandžaklije, Muamera. On govori ono što narod želi.
A Dodik i Čović govore ono što žele tuljani sa Bajkala. SMJ. Sunce Mu Jebem.
Čedomir Jovanović, Čeda Liberal, jedan od srbijanskih politikoida za koje je veoma teško tvrditi šta hoće ali je uvijek jasno šta neće, dobio je nagradu Nevladinih organizacija Sarajeva a za razvoj kulture i očuvanje Sretne Slike Sarajeva. Tako nekako.
Nagrada se zove Isa-beg Ishaković.
To je jedan od kordonijera otomanskog osvajanja i instaliranja na prostorima Naseobine a poznat je i kao jedan od glavnih osnivača Sarajeva i Novog Pazara. STJ.
Sarajevo je osnovao tako što je tu negdje, na Vratniku, Bistriku, sve stare otomanske, turske riječi, izgradio džamiju. Cijela istoriografija, u koju je sada smješten i Čeda, ide za tim da dokaže da prije Isa-bega tu nije bilo ničega a naročito ne nekog naselja ili grada pod imenom Vrhbosna. Bosna je isto stara otomanska uzrečica, pooskočica, takorekuć. Bio je samo Saraj i Saraj-ovasi, Sarajevsko polje. I da Saraj znači Carski Dvor. Mislim, ipak, da je to samo avlija, dvorište. Idi na dvor, nemoj mi smetat u kući. I danas se još negdje za dvorište, prostor oko kuće, oko dveri, kaže dvor. Izvinjavam se, za slučaj da postoji popis careva koji su spavali, uredno se prijavivši na recepcionluku, u Saraj Carskom Dvoru.
Moglo bi Sarajevo, ako je beg toliko zaslužan, da se prozove Isarajevo. A ostali živalj, znate vi dobro na koji mislim, da ga zove Dvorište.
Sarajevo, koje se vraća svojim istorijskim bogazima, opet je to džamija i okolo dvorište, malo više džamija i ulicama povezanih dvorišta, nagrađuje svoje ljubitelje sa hrvaćanske i srbijanske strane.
Tako se šire i obrojčavaju Mesićevi pukovi izmećara, obožavatelja, reklamera i sarajtvora.
Ti pukovi, ta sarajtvorska sorta, okuplja uglavnom neznabogoviće, nebitnokoviće, skrajnoviće, epizodiste, u političkom smislu, raznih vrsta i namjera. Saraj sam, u dubokoj je emotivnoj vezi s njima. Jer preko njih, dajući im bezvezna priznanja i praveći od toga Priču Istorije, i ono postaje poznato a tako, barem u svojim podsvijestima, privremeno zamazuje sve svoje sramote demulticiranja u svakom smislu. Izmećari, pak, Mesićari, nalaze u tom svojevrsnom rijalitiju, svoju ponovnu posteljicu oživljavanja na bilo kakvoj sceni. Pa tako je na red došao i Čeda.
A onda je u nekoj emisiji izjavio da je Bosna Vječna, Neuništiva i Bezjesenska. Nikad plodova, uvijek behar. Od godišnjih doba samo proljeće. Sve behara i sve cvjeta. Taj Čedin geostrateški uviđaj trebao bi biti i zahvala za Povelju pod imenom Isa-begova nadvjekovna povelja ali i pomor svih onih, od Bila Montgomoerija, do Dodika i Čovića koji zbore o tome da je na Dvorištu sve više kapija, vratnika, a sve manje zajedničke želje da se behar miriše.
Da, Čeda se predstavio i kao glasnogovornik onog Sandžaklije, Muamera. On govori ono što narod želi.
A Dodik i Čović govore ono što žele tuljani sa Bajkala. SMJ. Sunce Mu Jebem.
