MILIVOJE BOKIĆ,
ČOVJEK
SA RUKOM OD KAMENA
I DUŠOM OD GODOVA
Kad namjernik ulazi u Trebinje iz pravca Bileće, nailazi na okruglu kamenu rukotvorinu, uz sami put a nad vodom, zdanje, pokrivenu ovalnim krovom oblika kao iz dječije igre plastelinom.
Cijela fasada je sazdana od dugih otvora i nevjerovatnog reljefnog mozaika, što od sječenog što od prirode izoblutanog kamena. Cijelo zdanje ovijeno umjetničkim djelom. Art gallery Bokić.
Milivoje Bokić. Skulptor. Starina. Ožilavljen i tvrd kao hercegovački kamen i korijenje. Blage duše i osmijeha. Brzog i čvrstog hoda. Iako je u osmoj deceniji. I više. Iako je bio u šest logora na putevima slobode novih zemalja. Dretelj. Lora. Apel evropskih umjetnika spasio ga je smrti i poniženja. Ostali su tragovi batina u krstima i leđima. Ali ruke su jake a oči blage.
Zatekao sam ga kako kleše pod udarom vremena i zla blago povijeni a čvrsto uspravni obelisk u kompleksu spomenika Palim Trebinjcima. Morao sam sam i da šalujem. Nikoga nije bilo da radi. Ovaj plavi kamen je iz Indije. Ovdje će biti fontana. Zid pod krstom simbolizuje ljude oplaštene hrišćanstvom pred najezdom istrebljenja. Ne znam da li je Milivoje tako filozofirao dok je skicirao kompleks. To je moja slika.
Idemo do okruglog zdanja.
Mislio sam da je to još uvijek samo u izgradnji. Ali prizemlje je useljeno. Dolje živi Milivoje sa suprugom koja blagom hercegovačkom ženskom rukom nalijeva lozu. A loza se doima nekako božanski u tom rajskom svijetu skulptura. Vise po zidovima, podupiru ih, na stropu su, sjede pored vas.
Milivoje Bokić ih je uzeo iz prirode, huknuo paru iz svoje duše i samo ih malo uglancao. Izgleda jednostavno. Ali svaka od tih bogotvorina traži dane, mjesece i godine rada. Godovi srasli sa kamenom. Ne zna čovjek da li je kamen rastao u žilama graba ili je grab vrludao kroz kamenje hercegovsko.
I ne samo drvo. I kamen. Milivoje kao da učini da uzme rupu odnekle i oko nje iskleše kamen. Čudo. Volio bih, Milivoje, da ne radim ništa, da se ne bavim ničim, da imam koju paru za koru kruva svaki treći dan i da imam još jedan život pa da se bavim kamenom, drvetom i njegovim oblikom. A ne samo da zidam. Ostavi tu politiku i dođi da klešeš sa mnom.
Nedavno je izlagao u Berlinu. Berlin je čudno lijep grad. Nisam bio tamo. Znam da je modernizam prevladao. Pitali su me umjetnici i prijatelji arta, kome pripadam. Svemu svijetu pripadam. Ne pripadam nikome. Onda su svakog dana donosili cvijeće i vino. Iz poštovanja, vele.
Gledam po prostoru koji je u ravnini puta. Stvoreni nestvarni svijet se okreće lagano oko mene. Ovdje će biti atelje. A gore, iznad, izložbeni prostor, prostor za književne večeri, izložbe, moja stalna postavka. Razišljam, a ne kažem Milivoju, možda da ga upitam, kasnije, da tu, u tom nezavršenom duhu kamena, godova i duše, predstavim svoj roman i pokažem neke svoje slike. Obećao sam nekim mojim prijateljima u Trebinju a na taj način bi, u stvari, predstavio Milivoja. Imam neki tužan osjećaj da se o ovom čovjeku malo zna, da ovo zdanje svi zaobilaze iako kraj njega prolaze.
Milivoje Bokić je božiji spoj ljudskih niti neistražene duše, drvenih niti i godova i kamenih žila i raspuklina. I sam Gospod Bog, kad bi sišao i vidio sve ovo, ne bi znao šta je prije stvorio.
Uzdravlje Milivoje. Moram i dalje da se bavim bezljudskim poslovima. Doći ću da se na miru vidimo.
ČOVJEK
SA RUKOM OD KAMENA
I DUŠOM OD GODOVA
Kad namjernik ulazi u Trebinje iz pravca Bileće, nailazi na okruglu kamenu rukotvorinu, uz sami put a nad vodom, zdanje, pokrivenu ovalnim krovom oblika kao iz dječije igre plastelinom.
Cijela fasada je sazdana od dugih otvora i nevjerovatnog reljefnog mozaika, što od sječenog što od prirode izoblutanog kamena. Cijelo zdanje ovijeno umjetničkim djelom. Art gallery Bokić.
Milivoje Bokić. Skulptor. Starina. Ožilavljen i tvrd kao hercegovački kamen i korijenje. Blage duše i osmijeha. Brzog i čvrstog hoda. Iako je u osmoj deceniji. I više. Iako je bio u šest logora na putevima slobode novih zemalja. Dretelj. Lora. Apel evropskih umjetnika spasio ga je smrti i poniženja. Ostali su tragovi batina u krstima i leđima. Ali ruke su jake a oči blage.
Zatekao sam ga kako kleše pod udarom vremena i zla blago povijeni a čvrsto uspravni obelisk u kompleksu spomenika Palim Trebinjcima. Morao sam sam i da šalujem. Nikoga nije bilo da radi. Ovaj plavi kamen je iz Indije. Ovdje će biti fontana. Zid pod krstom simbolizuje ljude oplaštene hrišćanstvom pred najezdom istrebljenja. Ne znam da li je Milivoje tako filozofirao dok je skicirao kompleks. To je moja slika.
Idemo do okruglog zdanja.
Mislio sam da je to još uvijek samo u izgradnji. Ali prizemlje je useljeno. Dolje živi Milivoje sa suprugom koja blagom hercegovačkom ženskom rukom nalijeva lozu. A loza se doima nekako božanski u tom rajskom svijetu skulptura. Vise po zidovima, podupiru ih, na stropu su, sjede pored vas.
Milivoje Bokić ih je uzeo iz prirode, huknuo paru iz svoje duše i samo ih malo uglancao. Izgleda jednostavno. Ali svaka od tih bogotvorina traži dane, mjesece i godine rada. Godovi srasli sa kamenom. Ne zna čovjek da li je kamen rastao u žilama graba ili je grab vrludao kroz kamenje hercegovsko.
I ne samo drvo. I kamen. Milivoje kao da učini da uzme rupu odnekle i oko nje iskleše kamen. Čudo. Volio bih, Milivoje, da ne radim ništa, da se ne bavim ničim, da imam koju paru za koru kruva svaki treći dan i da imam još jedan život pa da se bavim kamenom, drvetom i njegovim oblikom. A ne samo da zidam. Ostavi tu politiku i dođi da klešeš sa mnom.
Nedavno je izlagao u Berlinu. Berlin je čudno lijep grad. Nisam bio tamo. Znam da je modernizam prevladao. Pitali su me umjetnici i prijatelji arta, kome pripadam. Svemu svijetu pripadam. Ne pripadam nikome. Onda su svakog dana donosili cvijeće i vino. Iz poštovanja, vele.
Gledam po prostoru koji je u ravnini puta. Stvoreni nestvarni svijet se okreće lagano oko mene. Ovdje će biti atelje. A gore, iznad, izložbeni prostor, prostor za književne večeri, izložbe, moja stalna postavka. Razišljam, a ne kažem Milivoju, možda da ga upitam, kasnije, da tu, u tom nezavršenom duhu kamena, godova i duše, predstavim svoj roman i pokažem neke svoje slike. Obećao sam nekim mojim prijateljima u Trebinju a na taj način bi, u stvari, predstavio Milivoja. Imam neki tužan osjećaj da se o ovom čovjeku malo zna, da ovo zdanje svi zaobilaze iako kraj njega prolaze.
Milivoje Bokić je božiji spoj ljudskih niti neistražene duše, drvenih niti i godova i kamenih žila i raspuklina. I sam Gospod Bog, kad bi sišao i vidio sve ovo, ne bi znao šta je prije stvorio.
Uzdravlje Milivoje. Moram i dalje da se bavim bezljudskim poslovima. Doći ću da se na miru vidimo.
