MARKS IZGUBIO BITKU PROTIV KAPITALA
Deni Rodrik, profesor političke ekonomije na fakultetu Dž.F. Kenedi, u sklopu Univerziteta Harvard, i drugi američki intelektualci, ako takva masa postoji na tom kontinentu, izuzimajući Čomskog, imaju iza sebe reference, karijere, knjige, bestselere, blogove, nobelove nagrade... ali ne razumiju finansijsku i ekonomsku stvarnost i praksu amerike. Niti utiču na nju. Niti ih bilo šta ko pita.
Oni, onda, već decenijama, prežvakavaju, razžvakavaju, preživaju, glabaju, ili su protiv i izbacuju ga iz jasala, ili su za Kejnsa. Njihove rasprave se uglavnom svode na opisivanje onog što okorjeli nedostupni kapitalisti smatraju bitnim. U stilu: ako bi smanjili poreze ovima to bi dovelo do potražnje onoga a ono proizvode oni koji bi tako dobili veće zarade i uložili ih u potrošnju onoga, dijelom, a dijelom u hipotekarne kredite koji bi potakli onaj sektor u kome bi nova radna snaga dobila mogućnost za potrošnju onoga čiji sektor stagnira već duže vrijeme.
Profesori političke ekonomije još veći su sljepići. Oni su ideologizirani zašifrovani monoliti. Robuju ekonomiji demokatije i demokratskoj ekonomiji bolesnije nego nekada komunistički opravdači gasudarstvenog plana.
Deni Rodrik, u jeku propasti u americi, kada Fed, američka narodna banka i Ben Bernanke, umanjuju procjene ekonomskog oporavka, shvativši da nije dovoljno da Džon i Beti, sa 47. prigradskog avenijskog puta, pošto su ostali bez kuće koju su uzeli na krediti, ovog mjeseca triput odu do samoposluge i tako daju znak da potrošnja raste, sere o tome da autoritarizam i privredni rast ne idu zajedno.
Za jednog profesora sa Harvarda taj tekst, iz arsenala Project Syndicate, nije ništa drugo do kanalizaciona ekstrakcija prije prečistača otpadnih voda.
Demokratije omogućuju mnogo veću ekonomsku stabilnost. Na svaku autoritarnu zemlju koja je uspjela brzo da napreduje, postoji nekoliko koje to nisu. Kineska KP i dalje čvrsto drži u svojim rukama nacionalnu politiku i sliku o ljudskim pravima obilježenu učestalim zloupotrebama. Autoritarni režimi proizvode ekonomije koje su krhke. Budući naprdak Kine zavisi od toga da li će uspjeti da otvori svoj politički sistem konkurentnim sistemima.
To su analize Rodrika sa Harvarda.
Da je ovo napisano prije petnaest, dvadeset godina, možda bi i imalo nekog odjeka kod studenata prve godine ekonomije na regionalnim privatnim fakultetima zaostale istočne Evrope.
Danas, nakon kraha američke ekonomije i banaka kojima je država, bez obzira što se to zove Demokratija a tepa joj se Obama, dala više od hiljadu milijardi dolara, i koja zavisi od Kine, jer ako Kina povuče samo dva ekonomska poteza, amerika bi zauvijek propala, pisati ovako s visoka, sa demokratoidnog, autoritarnopotrošačkog pijedestala, anintelektualno je.
Mada nije razumljivo zašto Rodrik i drugi Putina i Kinu svrstavaju u autoritarne režime, Kina je upravo dokazala da ekonomija nema nikakve veze sa ideologijom. Svaka ideologija može sve da upropasti. Planska ekonomija nije propala u SSSR-u nego je propala antipraktika ideologije. U kini, pak, održale su se i praktika, vrtoglavo napredujući, i ideologija. Kina je dokazala da Marks nije bio pravilno shvaćen. Jedni su ga ideologizirali a drugi satanizirali. Radi se o tome da ga se ekonomski protumači. Marks nigdje nije tvrdio da će komunizam proizvesti ekonomski raj niti da će ekonomski raj proizvesti komunizam. Samo je analizirao kako bi to dvoje funkcionisalo na jednom mjestu. Pri tome je koristio univerzalne kategorije, rad, novac, promet, novu vrijednost, višak vrijednosti, koje nemaju nikakve veze sa komunizmom jer ih komunizam nije ni rodio ni pokopao.
Rodrik i drugi ideologizirani apologeti ekonomije totalitarnih korporacija i monopolnih banaka, raspravljaju o diktaturama kojima nikada i nije cilj da razvijaju ekonomiju. Rusija i Kina to nisu. Diktatura se uvodi radi krvi a ne radi ekonomije.
Ekonomija amerike ne poznaje jednu veoma važnu kategoriju, odgovornost prema društvu. Dopustiti da milioni ljudi propadnu i izgube svoju imovinu i radna mjesta, društveno je neodgovornije od kršenja ljudskih prava, po skali Zapada. Jer ono što su ljudska prava u americi, u Kini su anarhističke i rušilačke alatke.
Pored društvene odgovornosti, danas nema demokratije na punktovima Zapada, kao što su Barclays Capital, Citty group, propale banke, BP... zdravstveni sistem, socijalni sistem, industrija ratnih nacionalnih interesa... Pričati drugima da to donosi demokratiju i ljudska prava, ili da će ljudska prava i demokratija donijeti nešto drugo od američke propasi, naučno je neozbiljno a politički nelegitimno.
Budi dobar s Kinom, Rodrik.
Deni Rodrik, profesor političke ekonomije na fakultetu Dž.F. Kenedi, u sklopu Univerziteta Harvard, i drugi američki intelektualci, ako takva masa postoji na tom kontinentu, izuzimajući Čomskog, imaju iza sebe reference, karijere, knjige, bestselere, blogove, nobelove nagrade... ali ne razumiju finansijsku i ekonomsku stvarnost i praksu amerike. Niti utiču na nju. Niti ih bilo šta ko pita.
Oni, onda, već decenijama, prežvakavaju, razžvakavaju, preživaju, glabaju, ili su protiv i izbacuju ga iz jasala, ili su za Kejnsa. Njihove rasprave se uglavnom svode na opisivanje onog što okorjeli nedostupni kapitalisti smatraju bitnim. U stilu: ako bi smanjili poreze ovima to bi dovelo do potražnje onoga a ono proizvode oni koji bi tako dobili veće zarade i uložili ih u potrošnju onoga, dijelom, a dijelom u hipotekarne kredite koji bi potakli onaj sektor u kome bi nova radna snaga dobila mogućnost za potrošnju onoga čiji sektor stagnira već duže vrijeme.
Profesori političke ekonomije još veći su sljepići. Oni su ideologizirani zašifrovani monoliti. Robuju ekonomiji demokatije i demokratskoj ekonomiji bolesnije nego nekada komunistički opravdači gasudarstvenog plana.
Deni Rodrik, u jeku propasti u americi, kada Fed, američka narodna banka i Ben Bernanke, umanjuju procjene ekonomskog oporavka, shvativši da nije dovoljno da Džon i Beti, sa 47. prigradskog avenijskog puta, pošto su ostali bez kuće koju su uzeli na krediti, ovog mjeseca triput odu do samoposluge i tako daju znak da potrošnja raste, sere o tome da autoritarizam i privredni rast ne idu zajedno.
Za jednog profesora sa Harvarda taj tekst, iz arsenala Project Syndicate, nije ništa drugo do kanalizaciona ekstrakcija prije prečistača otpadnih voda.
Demokratije omogućuju mnogo veću ekonomsku stabilnost. Na svaku autoritarnu zemlju koja je uspjela brzo da napreduje, postoji nekoliko koje to nisu. Kineska KP i dalje čvrsto drži u svojim rukama nacionalnu politiku i sliku o ljudskim pravima obilježenu učestalim zloupotrebama. Autoritarni režimi proizvode ekonomije koje su krhke. Budući naprdak Kine zavisi od toga da li će uspjeti da otvori svoj politički sistem konkurentnim sistemima.
To su analize Rodrika sa Harvarda.
Da je ovo napisano prije petnaest, dvadeset godina, možda bi i imalo nekog odjeka kod studenata prve godine ekonomije na regionalnim privatnim fakultetima zaostale istočne Evrope.
Danas, nakon kraha američke ekonomije i banaka kojima je država, bez obzira što se to zove Demokratija a tepa joj se Obama, dala više od hiljadu milijardi dolara, i koja zavisi od Kine, jer ako Kina povuče samo dva ekonomska poteza, amerika bi zauvijek propala, pisati ovako s visoka, sa demokratoidnog, autoritarnopotrošačkog pijedestala, anintelektualno je.
Mada nije razumljivo zašto Rodrik i drugi Putina i Kinu svrstavaju u autoritarne režime, Kina je upravo dokazala da ekonomija nema nikakve veze sa ideologijom. Svaka ideologija može sve da upropasti. Planska ekonomija nije propala u SSSR-u nego je propala antipraktika ideologije. U kini, pak, održale su se i praktika, vrtoglavo napredujući, i ideologija. Kina je dokazala da Marks nije bio pravilno shvaćen. Jedni su ga ideologizirali a drugi satanizirali. Radi se o tome da ga se ekonomski protumači. Marks nigdje nije tvrdio da će komunizam proizvesti ekonomski raj niti da će ekonomski raj proizvesti komunizam. Samo je analizirao kako bi to dvoje funkcionisalo na jednom mjestu. Pri tome je koristio univerzalne kategorije, rad, novac, promet, novu vrijednost, višak vrijednosti, koje nemaju nikakve veze sa komunizmom jer ih komunizam nije ni rodio ni pokopao.
Rodrik i drugi ideologizirani apologeti ekonomije totalitarnih korporacija i monopolnih banaka, raspravljaju o diktaturama kojima nikada i nije cilj da razvijaju ekonomiju. Rusija i Kina to nisu. Diktatura se uvodi radi krvi a ne radi ekonomije.
Ekonomija amerike ne poznaje jednu veoma važnu kategoriju, odgovornost prema društvu. Dopustiti da milioni ljudi propadnu i izgube svoju imovinu i radna mjesta, društveno je neodgovornije od kršenja ljudskih prava, po skali Zapada. Jer ono što su ljudska prava u americi, u Kini su anarhističke i rušilačke alatke.
Pored društvene odgovornosti, danas nema demokratije na punktovima Zapada, kao što su Barclays Capital, Citty group, propale banke, BP... zdravstveni sistem, socijalni sistem, industrija ratnih nacionalnih interesa... Pričati drugima da to donosi demokratiju i ljudska prava, ili da će ljudska prava i demokratija donijeti nešto drugo od američke propasi, naučno je neozbiljno a politički nelegitimno.
Budi dobar s Kinom, Rodrik.
