2601.
NOVE
POLITIČKE STRANKE
ZA NOVO VRIJEME –
TRANSFORMACIJA STRANAKA*
Danas,
kada je Dvadeset Prvi Vijek uspješno odmakao od svog početka, često je
bespredmetno i nepotrebno izučavati i tretirati autore s početka Dvadesetog, pa
čak i one autore koji su, pod naletom demokratije i slobodnog doba, nakon
Drugog Svjetskog Rata, izučavali političke partije.
Robert
Mihels, baš na početku prošlog vijeka, na istom kalendarskom mjestu na kojem
smo mi danas, govori o nužnosti organizacije u smislu sindikalnog i stranačkog
organizovanja u društvu.
To je sami početak nesređenog vijeka
koga čekaju dva velika pokolja i stvaranje nečega što je trebalo donijeti
slobodu i demokratiju a što se, često, još i danas, sto godina poslije,
iščekuje.
Mihels
kaže da se Demokratija ne može zamisliti bez organizacije i da Organizacija
daje masi konzistentnost jer je Proleter, u tom vremenu, „u kulturnom,
psihičkom, ekonomskom, fiziološkom pogledu, najslabiji član našeg društva.“
Na
istom mjestu, kada govori o političkim strankama, Mihels kaže da sa jačanjem
organizacije u stranci nestaje demokratija.
To
pitanje će se kasnije raspraviti, u teoriji i praksi, konstatacijom da je
Demokratija u društvu posebna disciplina i da nije nužno uslovljena jednakom
demokratičnošću stranačke strukture.
Mihels
citira Rusoa koji kaže da „u trenutku kada narod sebi podari predstavnike, nije
više slobodan, više ne postoji“.
Danas
rasprave o ovim istorijskim konstatacijama nemaju nikakvog smisla. Nema ni
Proletera. Kao i razmatranje Političkih Stranaka i njihovog mjesta u
organizovanju, predstavljanju, društvu i demokratiji.
Nova
optika za Političke Stranke, samo devedeset godina poslije, možda je najbolje
predstavljena u sadržaju knjige Klausa fon Bejmea pod značajnim nazivom
Transformacija Političkih Stranaka.
Ovo
je cijela mala istorija stranaka i okruženja, iako knjiga sadrži svega
dvjestotinjak stranica. Stoga citiram Sadržaj.
·
Promjena teorijskih osnova
istraživanja stranaka
·
Granice teorije stranaka
·
Transformacija odnosa
stranaka i društvenih pokreta
·
Promjena tipologije
stranaka
·
Promjena na niovu birača
·
Slabljenje identifikacije
sa strankama
·
Porast apatije birača –
opadanje učešća na izborima
·
Porast fluktuacije glasova
birača
·
Deideologizacija stranaka
i programsko približavanje stranačkih porodica
·
Kraj šeme desno-lijevo
·
Promjene važnosti među
stranačkim porodicama
·
Ideološka distanca i
ideološka konvergencija stranaka u sistemu
·
Klivejdž pristup u
konsolidaciji novih demokratija
·
Promjena stranačke
organizacije
·
Gubitak stranačkog
članstva
·
Razdvajanje stranaka i
saveza
·
Podržavljenje finansiranja
stranaka
·
Profesionalizacija vođstva
i unutarstranačka demokratija
·
Promjene na nivou
stranačkog sistema
·
Fragmentiranje i umjereni
pluralizam u stranačkom sistemu
·
Obnova samostalnosti
parlamentarne frakcije u odnosu na stranačku organizaciju
·
Proširenje koalicijske
sposobnosti stranaka
Mihelsova
studija je zanimljiva ali se u obzir može uzeti samo njen zaključak koji
sugeriše da su, kroz cijelo vrijeme, od prvih američkih i engleskih stranaka,
do danas, postojale tek tri vrste Političkih Stranaka i njihova doba
·
Doba ideologizovanih
masovnih stranaka
·
Doba narodnih stranaka
·
Doba profesionalnih
biračkih stranaka
Najveća
teoretska i praktična pogreška bila bi na svakom konkrentom mjestu, u svakom
društvu tražiti stranke iz ova tri doba.
Ali
se u svakom modernom društvu, pa i u našem, može detektovati najveći dio
elemenata iz Mihelsovog Sadržaja.
Jasno
je da Političke stranke prelaze put od Moći uvjerenja i ideja, Moći pripadnosti
klasama, Moći energije podijeljenog, rascijepljenog i suprotstavljenog društva
do Moći finansija, Moći Globalizacije, Moći Demokratskog Militarizma i
Nevidljive Moći.
Samo
što to ne čine sve stranke, u svim društvima, u isto vrijeme i istom brzinom.
Najveći dio njih odigra samo jedan korak preobražaja a leptir se pojavi nakon
nekoliko decenija.
Ono
što je generalno za današnje Evropsko Demokratsko Doba, uz sve ograde takve
sintagme, i uz uvrštavanje balkanskog područja u to doba, jeste Socijalizovano
Otuđenje Individue.
Taj
apsurdni proces se odvija u svom tragičnom obliku, obliku Otuđenja, koje je
povijeno u romantični socijalni milje sve veće povezanosti pojedinaca, od
društvenih mreža do trenutne informativnosti preko cijele planete.
Taj
proces ne kreiraju Političke Stranke. Ali ga moraju uzeti u obzir.
Moraju
učiniti sve da izbjegnu Upotrebu Pojedinca. Iako je svaka velika, masovna,
stranka, sama po sebi i Velika Upotreba i člana i aktiviste i lidera na raznim
nivoima.
Upotreba
Pojedinca je temelj trenutnog, današnjeg, ovovjekovnog, opstanka Čovječanstva.
Tržišna Upotreba, Militaristička Upotreba, Energetska Upotreba. Taj niz ide
unedogled.
Ali,
kao i svakom, i tom procesu mora da postoji kraj. On se ne nazire u apsolutnoj
prevlasti Eksterne Moći u unutarstranačkoj tehnologiji niti u činjenici da je
ogroman broj dolarskih milionera u američkom parlamentu koji se ima podvesti
pod predstavničku demokratiju.
Teško
je predvidjeti kakva bi politička Revolucija ili Resolucija mogla da se dogodi
u tom trouglu Moć, Stranka, Individua.
Ali,
Političke Stranke, koje to mogu, koje bivstvuju u takvim uslovima, dužne su da
učine sve da uvaže svakog pojedinca, ne samo vlastitog člana i glasača, već
svakog pojedinca.
Indiviua
nije, nažalost, temelj društva i temelj demokratije. Ali jeste polazna tačka.
On, Pojedinac, ne može biti i krajnja, ciljna tačka, jer to mjesto pripada
Napretku i Opštem Razvoju. No, stanje Masovnog Pojedinačnog Poniženja, u svim
segmentima, pa i u strančko-izbornim, neće moći da se toleriše unedogled.
Moderne
stranke prelaznih područja Evrope mogu mnogo učiniti organizacijom koju će, ako
ne demokratizovati, onda je dati na korištenje Pojedincu, Članu, Aktovosti,
Biraču. I tako ga učiniti važnim i neponiženim, socijalizovanim a neotuđenim.
*tekst iz knjige RV, Politička stranka permanentne izborne aktivnosti (uskoro u štampi)
