BUKUREŠT U EGIPTU
Počela je rekonekcija, rekompatibilacija i rekonstrukcija Sjeverne Afrike.
Samo naivna egipatska sirotinja misli da je uzela stvar u svoje ruke i da upravlja sudbinom. Samo naivni referendumaši Južnog Sudana misle da su autonomiju izglasali sebi.
Događaji u Kairu neodoljivo podsjećaju na događaje u Bukureštu kada je demokratski svrgnut komunizam i još demokratskije strijeljan bundaški par Čaušesku. Tada su ovdašnji politički, kulturni i drugi centri, na prostoru bivše Jugoslavije, egzaltirano uzlijetali u demokratiju i pobjedu naroda nad diktaturom, ne sluteći da taj proces nema veze sa rumunskim narodom i da će slična balegarnica zahvatiti i nas. Danas rumunska sirotinja nije iskorijenjena. Nema razlike što nema diktatora u bundama. Rumunija je samo promijenila lager.
Egipat je uvijek bio područje diktatura, ovakvih i onakvih. Nikad nije imao uzlete demokratije. Uvijek je bio područje sirotinje. Bogataši su vukli kamen na piramide?
Mubarak vlada sto godina. Otkako je demokratski upucan Sadat. Sirotinja ne nastaje jučer. Kako to da se baš sada neko sjetio da svrgne diktatora koji donosi sirotinju?
Kakvigod bili vladari, narod mora biti demokratski. Narod mora naći demokratske i institucionalne načine promjene režima. Promjena režima i vlasti na ulici i u revoluciji, otvara vrata onima koji nikada više iz tog društva neće izaći. Da li će Revolucija umeti da peva kao što smo mi pevali o njoj. Nakon uspjeha, revolucije uglavnom ostanu gluvonijeme.
Mubarak i ostale garniture su, očito obavile svoj vlastodržački posao. Cijeli region se preslaguje, nema više Hladnog Rata. Izmišljeni su Zalivski, Beogradskobombarderski, Pustinjski. U skladu sa tim potrebna je i nova nomenklatura na terenu. Sada preslagujemo za narednih pola vijeka.
Kakavgod su režim ili vlast, narod ne treba da gine da ih promijeni. Egipatska sirotinja gine uzalud. Gine samo da bi se stvorilo još masovnije nezadovoljstvo, sa još više žrtava, i da bi onda to donijelo Promjene. Sirotinjske Smrti, nažalost, nisu režirane. One su stvarne. Ali ulične izjave da Mubarak treba da ode, ateveovski su režirane. U prvoj fazi nigdje nije bilo masovnih protesta. Nejasno je kako decenijama režimirana egipatska sirotinja tako listom ide za El Baradejem koji je inostrani a ne egipatski igrač.
Veliki Krojači su, očito je, našli novu Krojačnicu.
Počela je rekonekcija, rekompatibilacija i rekonstrukcija Sjeverne Afrike.
Samo naivna egipatska sirotinja misli da je uzela stvar u svoje ruke i da upravlja sudbinom. Samo naivni referendumaši Južnog Sudana misle da su autonomiju izglasali sebi.
Događaji u Kairu neodoljivo podsjećaju na događaje u Bukureštu kada je demokratski svrgnut komunizam i još demokratskije strijeljan bundaški par Čaušesku. Tada su ovdašnji politički, kulturni i drugi centri, na prostoru bivše Jugoslavije, egzaltirano uzlijetali u demokratiju i pobjedu naroda nad diktaturom, ne sluteći da taj proces nema veze sa rumunskim narodom i da će slična balegarnica zahvatiti i nas. Danas rumunska sirotinja nije iskorijenjena. Nema razlike što nema diktatora u bundama. Rumunija je samo promijenila lager.
Egipat je uvijek bio područje diktatura, ovakvih i onakvih. Nikad nije imao uzlete demokratije. Uvijek je bio područje sirotinje. Bogataši su vukli kamen na piramide?
Mubarak vlada sto godina. Otkako je demokratski upucan Sadat. Sirotinja ne nastaje jučer. Kako to da se baš sada neko sjetio da svrgne diktatora koji donosi sirotinju?
Kakvigod bili vladari, narod mora biti demokratski. Narod mora naći demokratske i institucionalne načine promjene režima. Promjena režima i vlasti na ulici i u revoluciji, otvara vrata onima koji nikada više iz tog društva neće izaći. Da li će Revolucija umeti da peva kao što smo mi pevali o njoj. Nakon uspjeha, revolucije uglavnom ostanu gluvonijeme.
Mubarak i ostale garniture su, očito obavile svoj vlastodržački posao. Cijeli region se preslaguje, nema više Hladnog Rata. Izmišljeni su Zalivski, Beogradskobombarderski, Pustinjski. U skladu sa tim potrebna je i nova nomenklatura na terenu. Sada preslagujemo za narednih pola vijeka.
Kakavgod su režim ili vlast, narod ne treba da gine da ih promijeni. Egipatska sirotinja gine uzalud. Gine samo da bi se stvorilo još masovnije nezadovoljstvo, sa još više žrtava, i da bi onda to donijelo Promjene. Sirotinjske Smrti, nažalost, nisu režirane. One su stvarne. Ali ulične izjave da Mubarak treba da ode, ateveovski su režirane. U prvoj fazi nigdje nije bilo masovnih protesta. Nejasno je kako decenijama režimirana egipatska sirotinja tako listom ide za El Baradejem koji je inostrani a ne egipatski igrač.
Veliki Krojači su, očito je, našli novu Krojačnicu.
