KRAH IMPORT-DEMOKRATIJA*
Samjuel Hantigton, baš nekako 91. godine, kada su u Bosni i Hercegovini počinjale pripreme za demokratske višestranačke i višenacionalne ratove, a kada su na drugim područjim bivše Jugoslavije već bili razbuktali, ili završeni, objavio je svoje ode Trećem valu demokratizacije s kraja dvadesetog vijeka.
Počastvovan sam da sam u rovovima bivše totalitarne Bosne i Hercegovine, sve dok me pred Prvi Maj 96. nisu demobilisali, učestvovao u stvaranju uslova za demokratizaciju sedam novih talaščića na prostoru nekadašnje SFRJ.
Taj Treći talas demokratizacije zemaljske kugle obuhvata mnoge zemlje.
U Aziji: Kambodža, Pakistan, Tajland, Filipini, Bangladeš, Nepal, Južna Koreja, Indonezija, Tajvan.
U Latinskoj Americi: Brazil, Gvatemala, Bolivija, El. Salvador, Honduras, Meksiko, Nikaragva, Panama, Paragvaj, Peru, Argentina, Čile, Ekvador, Urugvaj.
U Istočnoj Evropi: Bjelorusija, Latvija, Albanija, Bugarska, Hrvatska, Makedonija, Moldavija, Rumunija, Rusija, Ukrajina, Estonija, Poljska, Litva, Slovačka, Slovenija, Češka, Mađarska.
Ovo su zemlje iz tabele Volfganga Merkela i njegovog rada Ukotvljene i manjkave demokratije. Tabela je sastavljena 2002. godine pa Moja Demokratija, Bosna i Hercegovina, koja je tada bila tek zagazila u rovove, krv i blato, nije mogla biti uvrštena.
No, vidjećemo, kasnije će ta Demokratija napredovati i dospjeti na liste i tabele, dogurati i do Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija.
Merkel je sve te, tabelirane, demokratije svrstao u:
· Autoritarne režime
· Eksluzivne demokratije
· Neliberalne demokratije
· Delegativne demokratije
· Pokroviteljske demokratije
· Liberalne demokratije
Nebitno je sada, nakon toliko godina, navoditi gdje je koja svrstana u tabeli. Uglavnom, od komunističke hemisfere, samo su Estonija, Poljska, Litva, Slovačka, Slovenija, Češka i Mađarska, dobile oznaku liberalne demokratija. To znači prolaznu oznaku.
Kasniji razvoj događaja, naročito na ekonomskom kolosijeku, demantuje uspjeh demokratija i u nekolicini ovih zemalja koje su ocijenjene liberalnim.
Moram ovdje da kažem da liberalnu demokratiju ne treba smatrati krajnjim svjetlom demokratije niti uspješnom demokratijom. Ljudskom društvu nije potrebna uspješna demokratija. Potrebna je ljudska, kolektivna, socijalna, tržištem i kapitalom upravljiva demokratija – socijaldemokratija.
Demokratija nije odvojen paket društvenog sistema koji se može isporučiti dehaelom. To nije paleta društvenih vrijednosti koja se isporučuje kontejnerima i prekomorskim transportom, niti je segment hardvera koji se može zamijeniti boljim, demokratskijim.
Demokratija se ne može importovati, kopirati i delegirati.
Ona je samo jedan sloj društva koji ne postoji mimo ostalih slojeva. Ali, demokratija je jedan od rijetkih slojeva društva koji prožima i sve ostale slojeve i tako ih veže i jednu ljudsku, civilizacijsku i proceduralnu cjelinu.
U slojeve društva ubrajam:
· Čovjek pojedinac i njegova egzistencija
· Porodica i elementarna socijalna sigurnost
· Školstvo i obrazovanje
· Proizvodnja, industrija i produkcija uopšte
· Demokratija ili neki drugi oblik vlasti
· Kultura i nasljeđe
· Prisilni aparati
· Vojska i odbrana
· Ekonomija i razvoj
· Pobjeda.
Istorija i savremenost imaju primjera uspješnih društava koja sebi i svojim članovima, građanima, stanovništvu, državnim podanicima, obezbjeđuju pobjedu, i bez demokratije.
Pod pobjedom ovdje treba podrazumijevati ono što opisuje Gregori Kopli u svojoj knjizi Umjetnost pobjede i gdje kaže: Pobjeda je glavni cilj društva i prva odgovornost države, jer je opstanak moguć samo putem pobjede.
Pobjeda je, kaže Kopli, beskonačno važnija od rata i mira. Bez pobjede i stalnog održavanja pobjede, društvo se lagano gasi, do izumiranja.
O pobjedi su pisali i drugi mislenici tokom istorije. Pobjeda je pokretač, temelj i traser društva i civilizacije uopšte. Kopli je, od zapadnih silenjaka dobio narudžbu da istraži i sistematizuje greške i katastrira šta treba da se radi. Tako je nastala obimna studija o Pobjedi.
U ovoj kratkoj skici slojeva društva, a taj originalni koncept ću razraditi na drugom mjestu, glavni cilj mi je da kažem da demokratija nije državni, nacionalni ili društveni spasilac. Posebno ne svjetski. Demokratija jeste veliko odstignuće civilizacije ali je ljudi nisu uspjeli razvijati uporedo i jednako uspješno kao neke druge segmente društva ili slojeve. Da su demokratiju uspjeli razviti kao vojsku i odbranu, civilizacija bi danas potpuno drugačije izgledala.
Demokratija među slojevim društva nije najvažniji sloj. Jeste sloj koji otvara prozore i provedrava nebo. Zapadni, kapitalistički, finansijski, teritorijalni, demokratski i militantni totalitarizam, plasirao je demokratiju kao vrhunsko Dostignuće Zapada.
Demokratija je postala koka-kola za države, društva i nacije. Pomenuti KFTDM-totalitarizam koristio je demokratiju kao tehnologiju premreževanja zemaljske kugle ne radi razvoja demokratije nego radi teritorijalizacije i proširivanja interesnih sfera. Globalni teritorijalizam je danas najveći problem ekspandiranog zapada. Ali problem koji se fakturiše ostatku svijeta, jednako kao i samom izvorištu.
Teritorijalizam postiže nekoliko ciljeva:
· Zadržava status-kvo u razvoju što se onda opredmećuje kroz borbu protiv klimatskih promjena, slobodnu trgovinu, ljudska prava, tržište kapitala i pameti...
· Omogućuje upravljivost državama-nacijama jer instant demorkatija je pripremljena po istoj recepturi i ona se lako koristi, kao već utržen brend
· Eliminiše protivnike i omogućuje zadržavanje i razvijanje pobjede (to će se u finansijskom i produkcijskom slomu zapada pokazati kao pogrešno jer pobjeda se ne može održati potpunim slomom protivnika-takmaca niti se može održati u eksterijeru, pobjeda se postiže i održava samo unutar)
· Zadovoljavanje iskonske ljudske potrebe, koju su preuzele i zapadne kapitalističke države i strukture, za dominacijom nad „pašnjacima i bizonima“, kako su govorili sjevernoamerički Indijanci.
Slom SSSR i SFRJ osokolio je teritorijalne demokratonosce. Paketi demokratije su isporučivani na sve adrese varšavske, istočnoevropske ili samoupravne sfere. Zemlje tog plašta su teritorijalizovane po svaku cijenu, po cijenu rata sa Rusijom, po cijenu kršenja međunarodnog prava, po cijenu lokalnih ratova i istrebljenja.
Najveći dio demokratija je isporučen tako da je predstava odigrana sa autentičnim internim orkestrom a lepeza međunarodnih institucija, fondacija, agencija i pokreta se uključila da isporuči savjete, upute, softvere i procedure demokratije.
Demokratija je tako postala sama sebi cilj.
Istovremeno, proglašena je jedino važećom ulaznicom u evro-atlantske integracije.
Zajedno sa isporukama demokratije, nije isporučivano ništa drugo. Naprotiv, uzimano je sve ono što je društvima i državama bitno – ekomomski i finansijski mozaik je dirigovano privatizovan dok je na zapadu najaveći dio slične strukture ostao u državnim rukama; vojska i vojni sektor je uništen, naročito vojna industrija koja je bila jedan od temelja razvoja, i načinjen novi, ogroman dio suvereniteta je prenešen u tim integracijama tako da je teorija i praksa ograničenog suvereniteta koju su lansirali soclagerski ortodoksi, postala blaga proza prisile u odnosu na totalitarno potčinjavanje novih društava, država i nacija.
U svim eksportima demokratije ne uzimaju se u obzir društvene i ekonomske okolnosti. Ekonomiju niko i ne pominje. Teritorijalisti su uspjeli i unutra da postignu to da se demokratija i ekonomija posmatraju odvojeno. Otprilike: Imate demokratiju i nema potrebe da bilo šta više pitate. Tako je i u eksterijeru: Prihvatite demokratiju i to je sve što se od vas traži i što vam se nudi.
Teoretičari demokratije, Dal, Sartori i Lajphart, nisu se ovim fenomenom bavili. Dijelom što nisu stigli do ovog vremena kada se on počinje razotkrivati a dijelom zbog toga što su opčinjeni demokratijom kao posebnim paketom koji je sposoban za život za sebe, bez ikakve potrebe za doticajem sa nekim drugim faktorima društva, države i nacije.
Tomas Karoters je jedan od onih koji je uočio problem.
U međuvremenu, finansijski i produkcioni slom otkrio je slabosti i u istočnoevropskim demokratijama pa je Mađarska, na primjer, potpuno bankrotirala, Hrvatska je zadužena tri puta više po glavi stanovnika nego što je bila Jugoslavija kada je propala, Ukrajina je postala podijeljeno društvo i još jedan laboratorijski primjerak za Lajphartovu konsocijaciju, Bosna i Hercegovina je pred raspadom i samo je ekonomska i politička stabilnost Republike Srpske još drži na okupu, Bugarskom caruje kriminal i koruopcija, jedanko kao i prije demokratizacije i ulaska u Evropsku uniju.
Zašto je došlo do kraha demokratija Trećeg vala u evropskom segmentu?
Zašto je propala demokratija u BiH?
Primjer Bosne i Hercegovine je dobar za teoretsku i praktičnu analizu jer je ovdje demokratija najočitije uvožena, nametana i isporučivana a da se pri tome nije vodilo računa o ekonomiji, društvu, nasljeđu, naciji, uslovima, opštem stanju društva i njegovoj vezivosti i održivosti.
Karoters govori o kraju tranzicione paradigme, navodeći da se demokratizacija odvijala pod pet paradigmi koje je zapad prihvatio bez provjere i pogovora:
1. Svaka zemlja koja se izvlači i udaljava od diktature ide automatski ka demokratiji
2. Demokratizacija se odvija redoslijedom: otvaranje, proboj, konsolidacija
3. Izbori i demokratija se mogu izjednačiti i poistovjetiti
4. Opšti uslovi u tranzicionim zemljama, nivo ekonomskog razvoja, politička istorija, institucionalno nasljeđe, etnički sastav, društvreno-kulturne tradicije... ne predstavljaju značajan faktor
5. Demokratske tranzicije počivaju na koherentnim, funkcionalnim državama
Prva paradigma. Postavljena teza iz vremena hladnog rata i ideoloških borbi s ove i s one strane berlinskog zida, da su svi komunistički, sovjetski, podsovjetski, socijalistički i narodnorepublički režimi totalitarni, nije posve tačna. Važno je da mačka lovi miševe a ne da li je totalitarna. No, detalji sa samoupravljanjem, i slični, nisu mogli pobiti totalitarnu predstavu o totalitarizmu iza gvozdene zavjese koja je obavila još jednu bitnu funkciju: iz totalitarizma se, kao iz tunela, izlazi na svjetlost, u demokratiju.
Ta pretpostavka nije bila tačna i do toga se moglo doći i bez analize. Demokratija prevaljuje dug put, već hiljadama godina, od grčkog trga a i ranije. Demokratija je začeta još u odlučivanju o čuvaru vatre kod pećinskih ljudi. Niko nije govorio o funkcionalnoj pećini. Demokratija nije sveobuhvatni ključ za cijelo društvo. Demokratija rješava jednu po jednu ljudsku potrebu, prije svega potrebu kolektiviteta ali i pojedinca, obavezno.
Dakle, ne može se zakoračiti u demokratiju. Demokratija je stvar slijeda, nasljeđa, tradicije, demokratičnosti u sebi, koja još nije realizovana, stvar neprestanih ljudskih težnji ka pobjedi kolektiviteta a ne pobjedi u ratu ili miru.
Ne vode svi izlazi iz diktature u demokratiju.
Osim toga, krajnje je vrijeme da se postavi upit: Zbog čega je nedemokratija neprihvatljiva kolektivna tehnologija ako zajednici donosi održivost, pojedincima socijalnu sigurnost, nauci prosperitet, industriji zamah. Naročito, ako nakon tog praga kolektiv i pojedinac zakorače u višedecenijsku kaljugu iz koje nema prosperiteta (Irak, Afganistan, Pakistan, BiH...)
Druga paradigma. Zanesenjaci ili proračunati donosioci demokratije, već decenijama smatraju da se demokratija događa sama po sebi u svom napretku, kao baltazarov samofunkcionirajući stroj. Otvoriš paket, naduva se demokratija, pusti korijenje u zemlju. Ili betonske temelje. To sa društvenom pojavom, kao što je demokratija, jednostavno nije slučaj. Ona mora da se generiše u dugom vremenu. Na nekim stepenicima može stajati i zastajkivati decenijama. Ali, ono što je sigurno, demokratija nikada ne može istrčati sto metara sprinta. Demokratija je spora i temeljna pojava.
Kada su praktičari import-demokratija uvidjeli da se tokovi ne odvijaju onako kako paradigma kaže, počeli su kriviti političke stranke, lidere, korupciju, odsustvo kompromisa... To se danas događa u Bosni i Hercegovini. Jedino još nisu okrivljeni birači ali je, zato, instaliran cijeli sistem uvezenih priručnika za ručnu upotrebu demokratije (transparensiji, civilni centri...) koji deklamuju šta bi trebali lideri da čine i šta birači očekuju od njih kao da su birači glasali i birali na nekoj drugoj planeti.
U suštini, što je taj sektor priručnika za demokratiju razvijeniji, rašireniji i glasniji, demokratija je u većoj krizi. Zanimljivo je da u „stabilnim, tradicionalnim, zapadnim“ demokratijama taj sektor nije tako vidljiv, glasan i eksplicitan mada stanje sa demokratijom nije ružičasto.
Treća paradigma. Slobodni, slobodnopristupni i institucionalisani izbori jesu jedan od preduslova demokratije. Ali izbori ne proizvode demokratiju.
Međunarodne snage u BiH, ovlašteni i ilegalni isporučioci demokratije, smatrali su da će česti izbori u BiH promijeniti stranački, liderski i nacionalni politički mozaik. Stoga su, od završetka rata do danas, organizovani izbori skoro svake godine.
Međutim, analitičari i praktičari izbora zaboravljaju da se stavovi biračkog tijela, javnosti i pripadnika jedne nacije ne mijenjaju tako brzo kao što se mijenja stranački mozaik na izbornoj površini. Pobjeđuju stranke koje znaju suštinu mišljenja birača i koje onda to prihvatljivo prezentuju, u skladu sa tom godinom, tim mandatom i tim vremenom. I pobjeđuju stranke koje imaju odgovor na svako pitanje, zadržavajući okosnicu svog programa i okosnicu onoga što je temeljni stav birača i javnosti. Ipak, u Republici Srpskoj, izbori su donijeli jednu dobit – na pobjedničko postolje stala je postratna stranka i to je jedina takva stranka u cijeloj BiH. Sve ostale pobjedničke stranke, na svim dosadašnjim izborima, su ratne stranke ili preimenovane stranke ratnih lidera.
Izbori su, u svojoj suštini verifikacija političkog stanja u proteklom mandatu i prolaznica akterima za sljedeći mandat. Izbori pri tome ne valorizuju niti projektuju demokratiju.
Bosna i Hercegovina je potpuni krah pretpostavke da izbori i demokratija mogu da se izjednače. Greška koja je učinjena na Ustavnom sudu, kada je, prije rata, dozvoljeno formiranje nacionalnih stranaka i, dakle, njihovo učešće na izborima i određivanje sudbine zemlje, nije se, kako vidimo u ove dvije decenije, mogla ispraviti izborima.
Četvrta paradigma. Uslovi u kojima se događa demokratija su presudni za demokratiju. U Bosni i Hercegovini demokratiju je sačekalo nekoliko bitnih uslova koji su se pokazali nepremostivim:
· Nacionalna i vjerska mržnja i netrpeljivost, usijane raspadom SFRJ po nacionalnim i vjerskim osnovama
· Pljačka društvene (državne) imovine pod najezdom Kriminalizovane odbrane nacije što je dovelo do potpunog zaustavljanja privrednih i produkcionih aktivnosti
· Deinstitucionalizacija na nivou BiH
· Jednostrano forsiranje jedne nacije i jedne vjere, kao i u ratu jedne strane, od strane međunarodnih zvaničnika i ilegalaca
Umjesto donošenja fajl-demokratije, u BiH je trebalo prethodno izgraditi model za podijeljeno društvo, ili ga potpuno razdvojiti, stvoriti pretpostavke za privredno oživljavanje (međunarodna pomoć, kao i Njemačkoj poslije Drugog svjetskog rata) i izjednačiti pristup svim stranama. Tek nakon toga mogu se početi peglati pelene za povijanje demokratije.
Peta paradigma. Dvadesetak država bivšeg SSSR i bivše SFRJ moralo je da gradi državu sa ledine bez ikakve prethodne tradicije i iskustva. Kada je to uočeno kao problem, u BiH, počelo se operisati zahtjevima za funkcionalnom državom. Zanimljivo je da Karoters operiše tim terminom do kojeg je došao istražujući paragidme trećeg vala demokratizacije, što nepobitno znači da je cijela lepeza eksperimentalne demokratije, i u BiH, već ranije smišljena kao idealistički koncept Zemlje Sunca, Zemlje Zapadnog Sunca. Funkcionalna država ne postoji u teoriji države i prava niti u demokratskom vokabularu i katastru. To je samo novi voluntarizam koji je zaboravljen kod prve ispruke.
*
Bosna i Hercegovina je jedna od tih propalih demokratija. Čak i da je instant ili import demokratija bila savršen tehnološki proizvod, ona se nije mogla primijeniti u nepostojećem društvu i državi.
BiH je duboko podijeljeno društvo, najmanje na Bosnu, Republiku Srpsku i Hrvate.
BiH je ekonomski uništeno društvo a na ekonomiji i produkcionim odnosima počivaju svi drugi odnosi, kolikogod svi bili protiv Marksa. Pune stomake ne može ništa zamijeniti, osim, kratkoročno, puna puška.
Čak i da apstrahujemo mržnju, o kojoj je Andriću pisao Maks Levenfeld, koja, dakle nije od juče i nije od zadnjeg rata, BiH nema humus za micelij tako amaterske i jednostavne dostavne demokratije kakva joj je isporučena.
Dabome, demokratija i nije BiH isporučivana da bi to područje postalo ekonomski održivo i da bi se ovdje izgradila „funkcionalna država“. BiH je potrebna kao jedan kamenčić u mozaiku teritorijalizacije. Stoga je uočljiva velika nervoza da se što prije riješi državna imovina i krene u atlantsku integraciju kako bi NATO znao čime raspolaže. Da su kod isporuke demokratije u BiH postojale istinske demokrtske namjere i da „demokratija“ nije bila sama sebi cilj, došlo bi do produkcijske, industrijske, prerađivačke isporuke. Naprotiv, i Folksvagen se odavde povukao, dok Reno već djeluje u Rumuniji a Fiat u Srbiji.
„Međunarodna zajednica“ je u situaciji da u Bosni i Hercegovini demonstrira svoje neskrivene namjere i poteze. Stoga je BiH veoma bitna za analizu uspjeha Trećeg vala demokratije, barem kada se radi o njenom evropskom, postkomunističkom dijelu. To je dosad bilo potpuno zapostavljeno istraživačko područje
Importna oktroisana demokratija imala je i ima trostruki zadatak:
Odvajanje BiH od uticaja Srbije i Rusije
Stvaranje pretpostavki da BiH pripadne evro-atlantskim integracijama
Očuvanje jedinstvene strukture unutar međunarodno priznatih granica po cijenu centralizacije i majorizacije.
Cijelom nizu termina za označavanje demokratija Trećeg vala: polu-demokratija, formalna demokratija, izborna demokratija, fasadna demokratija, pseudo-demokratija, slaba demokratija, djelimična demokratija, neliberalna demokratija, virtuelna demokratija... iz BiH može da se pridruži i: nametnuta demokratija, dirigovana demokratija, priručna demokratija, oktroisana demokratija, teritorijalizovana demokratija.
Pored slabog pluralizma i uspona političke sile koje konstatuje Karoters u svom radu Kraj tranzicione paradigme, u BiH ali i u drugim zemljama postjugoslovenske i postsovjetske sfere, mogu se konstatovati po demokratiju dugoročno nepovoljni trendovi:
Deregulacija
Anarhija
Zapadni voluntarizam
Etnički sterilitet, odnosno jednonacionalnost
Odsustvo i neuspjeh ekonomije
Deregulacija. Društva su naglim prelaskom praga demokratije, i ne znajući, izgubili mnoge instrumente regulative koja je presudna za uspostavljanje stabilnih vlasti i ekonomije. Mnoga tijela zapadne demokratije, agencije, imaju svoja mjesta u visokouređenim i proceduralnim društvima ali se u društvima i državama sa ledine, promovišu u destruktore i deregulatore.
Anarhija. To je proizvelo manje ili više transparentnu anarhiju koja je počela da prožima sva tkiva društava i država. Svi državni i društveni sistemi funkcionišu u uslovima anarhije, od željeznica do vojske.
Zapadni voluntarizam. Internacionalne demokratske brigade ne prezaju da direktno utiču na odluke parlamenata i vlada. Jedino je nivo transparentnosti i mehanizam uticaja različit. U mnogim zemljama bivše sovjetske hemisfere to se čini preko prozapadnih stranačkih lidera kojima se omogućavaju pobjede na izborima i zauzimanje najvažnijih funkcija u državi. U BiH se to radilo ili se radi otvoreno. Do 2006. Vlada Republike Srpske je dnevni red predstojeće sjednice najprije dostavljala kancelariji OHR pa tek onda pripremala sjednicu. Uopšteni izgovor za sve nametnute odluke ili rješenja jeste: To je u skladu sa najboljom evropskom praksom. Sada se mnogi stavovi stranaka u BiH poklapaju sa stavovima OHR-a. To znači da se OHR ponaša kao politička stranka i da ima svoje filijalne kolaboracioniste na cijelom području BiH.
Etnički sterlitet. Sve države trećeg vala demokratije u Evropi etnički su očišćene ili svoje nacionalne probleme koje imaju sa prisustvom drugih nacija na vlastitoj teritoriji, ne priznaju i ne prihvataju kao demokratske probleme ili kao realno egzistirajuće. U BiH se nastoji stvoriti bosanska nacija, kao u vrijeme Kalajevog režima i Aneksije od strane Austrougarske monarhije, što međunarodna zajednica i ne krije. Zapadni demokratski teritorijalizam to toleriše jer se jednonacionalnim arealima lakše upravlja. Hrvatska je najočitiji primjer.
Odsustvo i neuspjeh ekonomije. Kod odnosa demokratije i ekonomije, u BiH je veoma vidljiuvo da „međunarodna zajednica“ nikad i nigdje ne pominje ekonomiju kao zahtjev, cilj ili sredstvo. Uostalom, demokratija nije presudna za uspjeh ekonomije, kao ni tržište. Da jeste, demokratija u SAD nikada ne bi dozvolila finansijski slom 2009. Pa ni onaj iz tridesetih godina. Trend je objašnjiv: ekonomija omogućava suverenost i ovladavanje polugama moći što teritorijalizam (evroatlantske integracije) ne može sebi dopustiti.
Sama demokratija, kao ni jednakosti i ravnopravnosti nacija, vjera i kultura, nije bila među prioritetima. Po tome se Dejtonski režim BiH ne razlikuje od Kalajevog režima s kraja devetnaestog i tri godine dvadesetog vijeka.
Demokratija se ovdje eksplicirala kao izgovor za novo potčinjavanje, teritorijalizovanje i zadržavanje status kvoa, barem u ekonomsko-depresiranom smislu.
Demokratija je dugoročan neprekinut proces posebne recepture za svako društvo i državu i stoga se ne može smatrati uvoznom ili izvoznom robom. Zapadne demokratije mogu demokratiju pomoći ekonomskim razvojem, što upravo ne žele ili najmanje čine. Ali to, i posebne aktivnosti oko klimatskih promjena i slično, imaju za cilj zadržavanje finansijske, vojne i opšte teritorijalne moći u svjetskim razmjerima. Demokratija, stvarna, u tome može samo odmoći.
Svaka zemlja, nacija država, mora artikulisati svoj dugoročni politički interes kao demokratski, bez mentorstva i pokroviteljstva. Neće biti tragedija ako se taj interes poklapa sa integrativnim teritorijalizmom ali će biti tragedija ako se ne temelji na ekonomskim temeljima, socijalno upravljivom kapitalu i tržištu i zaštiti prava i položaja najširih slojeva stanovništva.
*
Bosna i Hercegovina je žarište novih demokratija. To je zemlja raspada. Dvije sile se nadmeću na tom području: sila demokratskog federalizma za podijeljeno društvo i sila unitarizacije sa krajnjim ciljem stvaranja islamske republike.
Vrijeme nikada ne radi za unitarizaciju i centralizaciju, i za velike carevine, uvijek radi za autonomije. Inače bi danas na kugli bilo dvije ili tri države.
Stoga je, nakon svih ovih analiza, jedina kratka analiza bitna: BiH je zemlje raspada.
U tekstovima složenim u ovu knjigu a koje sam pisao 365 dana u 2009. to i dokazujem.

*tekst je, u stvari, predgovor za moju novu knjigu iz edicije Politički ljetopis, za 2009. godinu, pod nazivom Zemlja raspada koja će biti objavljena za nekoliko dana.