Објављујем есеј Др Дражена Пехара о мом прошлогодишњем Твиту о Геноциду.

Не објављујем у своју одбрану или корист, већ као могући допринос сагледавању технологије постдејтонске БиХ и извора политичких трендова који су и данас актуелни. 

Ова научна Анализа може доброамјернима отворити неке очи.

Енглески текст ће бити објављен у Часопису POLITEIA br 18.

Моје искреное захваленије Дражену Пехару.

“GENOCID”, “GOVOR MRŽNJE”, I “MIR KAO RAT”: 

OD IMPLEMENTACIJE DAYTONSKOG MIROVNOG SPORAZUMA 

DO TVITA O SREBRENICI OD 11 JULA/SRPNJA 2018 

Dražen Pehar 

(hrvatsko-srpska/srpsko-hrvatska verzija članka čija je engleska verzija pod recenzijom za objavu u Časopisu Politeia, Banja Luka, br. 18 – Fakultet političkih nauka, Univerzitet u Banja Luci) 

Sažetak  

Ovaj se ogled bavi svim ključnim reakcijama na tvit o 'Genocidu u Srebrenici' što ga je Rajko Vasić objavio 11. Jula 2018., pri čemu su te reakcije interpretirane kao mini-model za razumijevanje cijeloga razdoblja implementacije Daytonskog mirovnog sporazuma. Ogled pokazuje da se međunarodna zajednica, uključujući primarno SAD i UK, prema implementaciji tog sporazuma odnosi kao prema procesu nastavka rata u Bosni i Hercegovini drugim sredstvima. Stajalište „govora mržnje“ i tužbe/presude ICTY za genocid ovdje su objašnjeni kao pomoćno sredstvo postizanja iste svrhe. Najvažnije, ovdje se iznosi, i sa nekoliko primjera podupire, teza da je problem značenja, kako se ono pripisuje političkome sugovorniku, ili sporazumima ili zakonima, od najveće važnosti u politici. Na kraju, autor prezentira detalje sa sjednice Vijeća Sigurnosti UN od 8. Jula 2015. kako bi ilustrirao najvažnije zaključke analize.  

Ključne riječi: genocid, govor mržnje, Dayton, implementacija mirovnog sporazuma, ICTY, interpretacija sporazuma 

UVOD 

Sudeći prema prosječnoj reakciji bosanske javnosti, 11 jula/srpnja 2018. Rajko je Vasić odlučio pokvariti uzvišeni i dostojanstveni karakter događaja koji se organizira jednom godišnje, a koji se zvanično zove “komemoracija za žrtve genocida 11 jula;” lokacija o kojoj se radi memorijalna je masovna grobnica u Potočarima, malome mjestu pokraj Srebrenice u Bosni. Rajko je to uradio jednim jedinim tvitom (Vasić, 2018, Juli 10) koji, na srpskome izvorniku pisanom na ćirilici, glasi ovako: “Nešto mislim. Ako toliko volite taj Genocid nad vama, sačekajte sljedeću priliku.” 

Taj je tvit odmah izazvao veliki bijes. To se pak dogodilo putem posrednika u obliku bošnjačko-muslimanskog političara imenom „Reuf Bajrović“ koji je nedavno služio kao državni ministar, a koji pripada krugu bošnjačko-muslimanskih revolucionara koji se zalažu za stvaranje bosanske nacije te zagovaraju ukidanje ustavne podijele BiH na entitete. Bajrović je, istoga dana, objavio tvit sa sljedećim sadržajem (Bajrović, 2018, Jul 11): „Breaking: To commemorate #Srebrenica genocide Bosnian Serb politician, Rajko Vasic, promises new genocide against Bosnian Muslims.“ Tj. „Prelomna vijest: kako bi komemorirao genocid u #Srebrenici, bosansko-srpski političar, Rajko Vasić obećava novi genocid protiv bosanskih Muslimana.“ (Vasićev izvorni tvit pridodan je Bajrovićevom tvitu.) Važno je naglasiti da je Bajrovićev tvit izvorno pisan na engleskom. To je onda prouzrokovalo lavinu diskurzivnih odgovora, kvalifikacija, optužbi, i protuoptužbi. 

Taj je povod bio, i još uvijek je, od izvanredne važnosti. Prvo ću reći nekoliko riječi o općim javnim i također institucionalnim reakcijama. Onda, na temelju male količine elementarne semantike, lingvistike, i teorije diskursa, objasniću ključne aspeke interpretacije, i političke kvalifikacije, tvita Rajka Vasića. Cijelu 'aferu' i diskurzivnu konstelaciju smatram toliko važnom primarno zbog toga što vjerujem da nam ona može poslužiti kao mini-model za ispravno objašnjenje cijeloga razdoblja implementacije Daytonskog sporazuma. Konkretnije pojašnjenje nudim u dijelovima 3, 4 i 5.  

1 PRELIMINARNI, NE-SEMANTIČKI PODACI 

Za početak: to da su Rajkov i Reufov tvit proizveli visok stepen emotivne vrućine bilo je vrlo predvidljivo. Njihova je tema takva da se to moralo dogoditi. Dio suvremene bosanske povijesti, na koju referiraju oba tvita, tema je kritičnog i vrlo utjecajnog povijesnog i političkog neslaganja. Jednostavno rečeno, cijele etničke zajednice u BiH gledaju na narečeno razdoblje kroz različite, trenutno neuskladive političke, moralne, i povijesne okulare. Kao najmanji zajedničiki imenitelj, vjerujem da bi i bosanski Srbi i bosanski Muslimani prihvatili da bi događaj, o kojem je riječ, trebao biti kvalificiran kao masakr, ili kao vojna akcija koja je povrijedila pravila civiliziranog ratnog djelovanja. Međutim, što se tiče točne prirode masakra, ili povrede, neslaganje ide vrlo daleko. A ono je takvo ne samo zbog činjenice da dotično razdoblje ostaje i dalje maglovito obzirom na povijesne aspekte, nego i zbog presuda Međunarodnog Suda za Zločine počinjenje za vrijeme rata u bivšoj Jugoslaviji (ICTY); presuda koje se tiču samoga događaja, ali i dotičnog događaja u odnosu prema drugim događajima o kojima je ICTY također presuđivao zadnjih otprilike dvadesetak godina, posebice u slučaju 'Naser Orić', ali i u mnogim drugim slučajevima u vezi sa povredama međunarodnog prava ratovanja počinjenim od strane bošnjačko-muslimanske oružane sile. 

Vratimo se na tvitove objavljene 11 jula/srpnja 2018: pri tome trebamo na umu imati vrlo važnu činjenicu – vrlo brzo tvitovi su postali upotrebljeni kao dio izborne kampanje od strane stranaka u BiH, i to kao uvod u vrijeme općih izbora u oktobru/listopadu 2018. Naravno, u kom god da je smjeru išao razvoj diskurzivnih događaja, oni su morali utjecati u nekoj mjeri na glasačke preference tokom općih izbora.   

Ovdje je zabilježena statistika u vezi sa statusom Reufovog i Rajkovog tvita od 27. Jula/srpnja 2018: Rajko ima 20 'lajkova', a 4 retvita; Reuf pak ima mnogo bogatiju i utjecajniju statistiku: 115 lajkova i čak 93 re-tvita. Ovo nam odmah kaže jednu bitnu stvar: Reufov je tvit onaj koji je odredio atmosferu percipiranja i interpretiranja Rajkova tvita. Prema tome, Rajko Vasić je u javnosti interpretiran i osuđen, obzirom na prirodu i efekte svog javnog diskursa u to vrijeme, kroz prizmu Reufovog razumijevanja. Javnost je općenito smatrala Rajkov tvit važnim jer ga je Reuf ponovio i jer mu je dao onu konotaciju koju mu je dao. U stvari, mogu sa sigurnošću reći da je Reufov tvit bio uzrok kasnijeg razvoja događaja, no vidjet ćemo što to točno znači.

Dakle, mnogi su odmah Rajku 'skočili za vrat' nakon Reufovog tvita. Čitajući taj tvit danas (25 rujan/septembar 2019), Rajko je dobio 63 odgovora: mnogi od njih predstavljaju vjerojatno posljedicu Reufovog re-tvita, a mnogi su također vrlo predvidljivi sa 'bošnjačko-muslimanskog' stajališta; oni 'psuju' Rajka, spominju mu 'rodbinu', i često sadrže 'protu-prijetnje', ili izražavaju spremnost da se odmah ratuje, kako bi se nastavio ratni dio priče o 'Srebrenici'. U vrijeme pisanja ovog ogleda, Reuf ima samo devet odgovora, no i danas možemo jasno vidjeti da Reufov re-tvit, i interpretacija, bitno su obojili razumijevanje Rajkovog tvita pošto Reuf još uvijek ima na statusu zabilježenih 83 retvita i 102 lajka. Danas Rajkov tvit ima samo 19 lajkova, te samo 3 re-tvita zabilježena: to vjerojatno znači da su neki Twitter-nalozi danas ili izbrisani ili su računi ukinuti; u svakome slučaju, u odnosu na situaciju iz jula/srpnja 2018., riječ je o neznatnoj promjeni.      

Što se još dogodilo nakon Reufovog re-tvita? Prvo, mnogi bošnjačko-muslimanski političari i građani izrazili su potpuno nezadovoljstvo Rajkovim „obećanjem novog genocida“ kako je to Reuf predstavio. Nakon toga, mediji su reagirali velikom brzinom: primjerice, neke bošnjačke 'žrtve' osudile su javno Rajkov tvit. Emir je Suljagić otišao toliko daleko da je javno odgovorio Rajku riječima „čekamo te.“ Drugim rječima, vidimo da u nekim glavama uvjeti jesu, i nastavljaju biti, vrlo rato-liki (Suljagić 2018).  

Drugo, mnogi u bošnjačko-muslimanskoj javnosti interpretirali su Rajkov tvit i kao 'negaciju genocida.' Dakle, oni su tvit kvalificirali kao 'govor mržnje' koji traži i zaslužuje pravosudno procesiranje i sudski epilog. Zanimljivo je primjetiti da su osobe bez ikakvih pravnih ovlasti, kroz društvene medije, javno pokazivale kako treba 'sudski postupati', no također su smatrale da ne postoji nikakava potreba da se analizira semantika tvita, ili da se pravni argument upotpuni semantičkim razmatranjima. Pri tome je Rajko bio tretiran kao netko tko je ili prekršio pravnu odredbu o javnome redu i miru, ili je iskazao jedan vid govora mržnje kojim su povređena osjećanja žrtava; dakle, Rajka se u svakome slučaju tretiralo kao kažnjivoga u skladu sa zakonom. Međutim, neki su mediji prikazali drugačiju sliku. TV 1, u Centralnom dnevniku, 12. Jula (vodila ga je Nikolina Veljović), tvrdio je da je Rajkov tvit bio univerzalno osuđen, od strane i Srba i Bošnjaka, te je zaključio da „narod više nije lud“ (TV 1 2018) u smislu da narod više ne prihvaća poruke mržnje od strane političara neovisno o etničkoj pripadnosti dotičnih. 

Kako ja to vidim, to ukazuje na paradoksalnu prirodu cjelokupne situacije: prvo, ukoliko netko postavi tvrdnju da je Rajko proizveo mržnju ili polarizaciju, suočavamo se sa nekom političkom perspektivom koja nije općenito prihvaćena u Bosni; prema tome, tada ne možemo niti optužiti Rajka za neku posve nelegitimnu poziciju; u drugačijim uvjetima, kada, kao TV1, tvrdimo da je Rajkov tvit univerzalno osuđen, te da je bio shvaćen kao nelegitiman u cijeloj BiH, u oba entiteta, onda moramo prihvatiti također tezu da Rajkov tvit ne predstavlja nikakav problem te da nije stvarno škodljiv, ili da nema polarizirajuće učinke u diskurzivno-političkome smislu. 

Treće, trebamo imati na umu da je svako u to vrijeme gledao u dva smjera: jedan je međunarodna zajednica, a drugo je bosansko pravosuđe. Naravno, kako je komemoracija održana u Potočarima, 11. Jula/srpnja, cijeli se kontekst pretvorio u politički teatar najdramatičnije vrste. To pak nije neobično kada je riječ o političko-komemorativnim događajima koji reinsceniraju neku vrstu traume sa visokim kapacitetom za političku upotrebu ili zloupotrebu – prisjetimo se, primjerice, fizičkog napada na srpskoga predsjednika Vučića tokom komemoracije 2015. u Potočarima. Sama međunarodna zajednica vrlo je brzo reagirala. 12. Jula, dan nakon komemoracija u Potočarima, Visoki Predstavnik Inzko osudio je Rajkov diskurs, i ustvrdio sljedeće:  

 „Visoki predstavnik je najoštrije osudio posljednje izjave nekoliko javnih ličnosti koje negiraju genocid u Srebrenici, glorificiraju ratne zločine, te sadrže govor mržnje, pa čak i prijetnje. Genocid počinjen u Srebrenici je činjenica koju su potvrdila dva međunarodna suda. Oni koji pokušavaju zaraditi političke poene glorificirajući ratne zločine i vrijeđajući žrtve i njihove porodice nalaze se izvan civilizacijskih normi.

Konkretno, izjava koju je dao član Glavnog odbora SNSD-a Rajko Vasić o genocidu u Srebrenici – na dan ukopa žrtava genocida u Srebrenici i dan sjećanja – ide mnogo dalje od negiranja. Osim što je gnusna i uvredljiva, ona također prijeti nasiljem. I to ne bilo kakvih nasiljem. Ona prijeti genocidom. To je krivično djelo. Krivični zakon FBiH sadrži specifične krivične odredbe, a Krivični zakon FBiH se za takva djela primjenjuje bez obzira gdje su djela počinjena. Visoki predstavnik poziva nadležna sudska tijela na hitnu reakciju.“

 (OHR 2018; OSCE i Misija EU u BiH objavile su slične poruke, o čemu vidi OSCE 2018; vidi također N1 2018, Jul 11).

               Neformalno, i neslužbeno, neki izvori čak su tvrdili da su predstavnici međunarodne zajednice posjetili SNSD, stranku Milorada Dodika, te zaprijetili ozbiljnim konsekvencama obzirom na tada nadolazeće opće izbore u Bosni, pošto je Rajko Vasić član središnjeg odbora stranke, a tvrdi se i da je neslužbeni Dodikov savjetnik; međutim, Dodik je odbio sve optužbe i naprosto naglasio da SNSD ne objavljuje saopćenja za javnost preko Tvitera. Drugim rječima, da je Rajkov tvit njegov osobni problem.  U svakome slučaju, ured tužitelja BiH objavio je da je otvorio dosije posvećen „tvitu Rajka Vasića“; kasnije su objavili i da su tražili međunarodnu pomoć, a pri tome pozvali su i nekoiko pojedinaca sa potencijalnom ulogom 'svjedoka' (vidi Faktor 2018). Međutim, tužba nikada nije pokrenuta, a ne vjerujem ni da je ikada službeno formulirana. 

U krugu bosanskih Srba Rajkov tvit nije proizveo toliko vreline i pritiska kao u bošnjačko-muslimanskim krugovima, barem ne oficijelno ili javno. Dok s jedne strane imamo dobre razloge vjerovati da većina bosanskih Srba, s prebivalištem u Republici Srpskoj (RS), ili se ne slaže sa presudom ICTY za genocid, ili pozdravlja vojnu operaciju Vojske RS oko Srebrenice kao oslobađajuću i čak konstitutivnu za teritorijalni integritet RS, ili oboje, mali broj javnih srpskih glasova iz Bosne nije ničim doprinjeo polarizaciji javnoga mnjenja u Bosni kao cjelini. Vrijedi naglasiti poprilično usamljenu reakciju Aleksandra Vranješa (2018), savjetnika SNSD koji danas služi kao veleposlanik BiH u RH, koji je naglasio da je prijetnja ratnoga zapovjednika Armije Republike BiH u Srebrenici, Nasera Orića, od 9 jula/srpnja 2018., ostala de facto nezamjećena, a kamoli osuđena, od strane Visokog Predstavnika; tokom promocije jedne knjige o Srebrenici na Fakultetu za islamsku pedagogiju u Zenici, Orić je ustvrdio da će rat doći mnogo ranije „nego što su oni [on i njegovi ratni drugovi i stranački pobočnici] prošloga puta mislili da će doći“, pa je citirao riječi slavnoga srpskog akademika i pjesnika Matije Bećkovića, da „ćeraćemo se mi još“ (Orić 2018, 9. Jul/srpanj). Vranješ je svoj članak zaključio sljedećim iskazom: „Ako Tužilaštvo i Sud BiH otvore presedan i počnu zatvarati Srbe zbog tvitova, a mi to budemo mirno posmatrali -možemo slobodno da pakujemo stvari.“ On je time sugerirao da se mnogi srpski građani RS ili slažu sa središnjom idejom Rajkova tvita, ili da se ne slažu sa presudama ICTY za genocid, ili presudama protiv vojnog i političkog vođstva RS iz ratnog vremena, te da se ne slažu sa historijskim tezama o počinjenju genocida od strane bosanskih Srba, bilo oko Srebrenice bilo negdje drugdje.     

U augustu/kolovozu 2018. Milorad Dodik sazvao je posebnu sjednicu Narodne Skupštine RS na kojoj je odlučeno o zauzimanju snažnoga stava prema posebnom Izvještaju što ga je Vlada RS sačinila tokom 2004., vjerojatno pod pritiskom i nakon izvijanja ruku od strane Visokog Predstavnika Paddy Ashdowna, a u tom je izvještaju Vlada skoro verbatim prihvatila karakterizaciju srebreničkog masakra kao genocida – ona je eksplicitno prihvatila zvaničnu tužbu ICTY u slučaju Generala Krstića iz 1999. kao svoju premisu. Ovoga puta Dodik i SNSD uspjeli su distancirati Skupštinu od Izvještaja, te su pozvali na formiranje međunarodne komisije koja bi trebala ponovno analizirati povijest Srebrenice između 10. i 19. Jula 1995., a posebice kako bi se raspravilo o problemu zvaničnog broja bošnjačko-muslimanskih žrtava u Srebrenici (Radio Slobodna Europa – Radio Free Europe 2018). U oktobru/listopadu 2018., SNSD i Dodik odnijeli su premoćnu pobjedu na općim izborima u BiH.  

   

2 PROBLEM ZNAČENJA 

Među mnogim prijetećim, nekim čak i vrlo agresivnim, direktnim odgovorima na Rajkov tvit, jedan se ističe svojim smirenijim, pribranim tonom. Amil Šukalo odgovorio je Rajku na sljedeći način: “Nešto mislim. Ako toliko želiš da ispadneš pametan, žao mi je. Sačekaj drugu priliku.” I ovaj je odgovor ad hominem, međutim kilometrima je udaljen od drugih, 'vrelijih', ili agresivnijih, odgovora. Još važnije, postoji određeni stepen podsmijeha, i humorističnog oponašanja jer odgovor reproducira sintaktičku strukturu Rajkovog tvita. Također, odgovor podstiče na razmišljanje. Kako je moguće da jedan tvit uzrokuje toliko različite reakcije koje moraju počivati također na različitim interpretacijama ili percepcijama? 

To nas dovodi do ključnoga problema ovoga ogleda: problema značenja. Riječ je o, vjerujem, jednom od najvažnijih problema politike. Nekoliko razloga motiviraju me na tu tvrdnju, no ključni je sljedeći: naš odnos prema našim ljudskim susjedima uvijek se odražava u našem odnosu prema značenjima njihovih iskaza; ti odnosi nisu nikada po sebi očevidni, a u većini slučajeva primarno ovise o politici koja definira ključni tretman ljudskoga bića sa kojim interagiramo. Kako se moja argumentacija u ovome ogledu bude razvijala, postat će sve više jasno što mislim pod 'politikom', te kako to problem značenja igra ključnu ulogu u njoj. Za početak, prisjetimo se razlike između poststrukturalističkih razumijevanja značenja i interpretacije, s jedne strane, te više objektivističkih pristupa s druge. Prethodna razumjevanja označena su shvaćanjem značenja kao otvorenoga niza interpretacija: nasljedne interpretacije međusobno se motiviraju, ali nikada se u potpunosti ne opravdavaju. Zbog toga su post-strukturalisti skloni tvrdnji da takmičenje između značenja, ili interpretacija, biva određeno faktorom moći, ako uopće, a ne primjenom intersubjektivno valjanih kriterija, ili standarda, interpretacije. Stoga, post-strukturalisti također su skloni očekivati mnogo višu učestalost nesporazuma i, a ovo je važno, semantičkih imputacija, nego što je slučaj sa objektivistima.  

Ovi potonji, primjerice Donald Davidson čija se semantička teorija temelji na pojmu istine, i koji je opetovano naglasio kriterije racionalnosti (npr. empirijske valjanosti i koherencije) u procesu interpretiranja, poimaju značenja kao strukture koje se mogu intersubjektivno verificirati i otkriti primjenom 'semantičke epistemologije' sličnom izgradnji teorije izvanjskoga svijeta. Značenje je objektivno dano, unatoč činjenici da nije u potpunosti vidljivo, ili javno, u izvanjskome smislu, dostupno. Također, možemo biti u pravu ili nepravu o pitanju pripisivanja značenja rečenicama naših sugovornika, u skladu sa čvrstim i javno shvatljivim standardima koji upravljaju našim cjelokupnim verbalnim ponašanjem. Naše nas majke poučavaju blokovima za izgradnju jezika kroz upotrebu znakova koji signaliziraju ili odobravanje ili neodobravanje, a ti nam znakovi pomažu podcrtati one dijelove jezične prakse koji trebaju biti dodatno pojačani, za razliku od onih dijelova koji se međusobno ne podnose, ili koji su naprosto posve nevaljani zbog nekih dodatnih razloga. 

Sada, a to je najvažnije, značenje ne može u većem stupnju ovisiti o govornikovoj namjeri jer je veliki dio svačijeg jezika naučen, ili prenesen kao zadan sa učitelja na učenika jezika. Naravno, svako može proizvesti metaforu, ili se povremeno poigrati sa pravilima, ili nenamjerno pogrešno izgovoriti neku riječ. Međutim, uspješna metafora u velikoj mjeri ovisi o zadanim značenjima riječi od kojih se sastoji. Kako bi moglo biti drugačije? Ponekad, namjera tvorca rečenice može biti nejasna: posebno kada se radi o kolektivnome, a ne individualnom, korisniku jezika. Međutim, u takvim uvjetima, trebamo slici dodati neke dodatne riječi te odlučiti o načinu rješavanja zagonetke putem dokaznih materijala koji se mogu verificirati. Dodate li neke dodatne riječi slici, opet morate uzeti te riječi u njihovom uobičajenom značenju. To znači da, prima facie, kada netko tvrdi da govornik tvrdi X, a netko drugi tvrdi da može pokazati kako govornikove riječi trebaju biti uzete u značenju Y, ta dilema predstavlja objektivno riješivu dilemu: postoji relevantan i razuman odgovor na pitanje o tome koji je od ova dva interpretatora u pravu. Osim toga, tkogod bio u pravu, on se mora oslanjati isključivo na javno dostupan dokazni materijal, te pod pretpostavkom da riječi koje su korištene kao dio objašnjenja primarno nose obična, zadana značenja, a ne neka značenja koja netko može samovoljno dodati, ili izobličiti kako hoće, ili kako slobodno zamišlja, bez uzimanja u obzir relevantnosti ili točnosti ideja.  

Ovo je direktno primjenjivo na tvit što ga je Rajko Vasić objavio u julu 2018., tvit o kojem je Reuf Bajrović tvrdio da „obećava novi genocid protiv bosanskih Muslimana.“ Prvo se pitanje odnosi na to jeli Vasić govorio o pitanju genocida, u smislu zločina, ili akta masovnog ubojstva opisivog riječima Konvencije o Genocidu, ili presudama ICTY o genocidu. Dijelom, on jeste konotirao dotični koncept. Međutim, njegove su se riječi očito ticale percepcija 'Genocida' od strane neke neidentificirane skupine (bosanskih) ljudi. „Kojeg toliko volite“ predstavlja u Rajkovome tvitu ograničavajući, kvalificirajući adjektiv. Drugim rječima, Rajko upućuje na proces čudnog mazohističkog obožavanja onoga što neka skupina ljudi imenuje i vidi kao 'genocid'. On također upućuje na činjenicu da se sama riječ javno koristi vrlo često, kao i na činjenicu da je rat u Bosni shvaćen u pojmovima nečega lošeg i užasnog što je jedan narod učinio nekom drugom narodu, a što označava cijenu 'stvari' koja je obožavana upravo zbog visine cijene. Ta riječ, i stav 'ljubavi', znači da jedna skupina ljudi začudno, ali možda ipak razumljivo, uživa u svojoj poziciji žrtve koja stalno upućuje na svoj status žrtve u smislu kvazi-argumenta u prilog nekog njihovog navodno posebnog, čak ekskluzivnog, prava na državu zbog koje je žrtva podnesena. Važno je razumjeti da je Rajkova propozicija uvjetna, riječ je o uvjetnome savjetu; ona naprosto ne označava upozorenje ili prijetnju. 

Rečenica pretpostavlja stav za kojeg se kaže da karakterizira skupinu ljudi kojoj Rajko ne pripada, stav 'ljubavi', a onda, na temelju samoga stava, biva povučena čudna, ali također logična implikacija; ona je logična ne po sebi, nego u svjetlu dotičnoga stava. Naravno, ako volite nešto, možda ćete morati čekati na priliku da to dobijete. Ili, možda, Rajko je sugerirao primateljima poruke da, kada netko neku posebnu stvar toliko voli, on ju također dobije; sve što je potrebno učiniti jest da se čeka na neku priliku. Drugim rječima, sudeći prema riječima samoga tvita, u skladu sa značenjima koje te riječi obično nose, poruka samoga tvita skoro je tautologijska; ona je cinična, ili ironična, samo ukoliko vjerujete da je u Srebrenici tokom jula 1995 stvarno počinjen genocid nad bosanskim Muslimanima. 

U tome se pak Rajkovo mišljenje razlikuje od mnogih bosanskih Bošnjaka-Muslimana: on smatra da je Vojska bosanskih Srba povredila pravila međunarodnog prava ratovanja, ali nije počinila genocid. Prema tome, sa stajališta Rajkova svjetonazora, oni koji uživaju naglašavati svoj status 'žrtve genocida' usmjereni su reproducirati dotični događaj, i dobiti sljedeću priliku (proživljavanja onoga za što kažu da „to vole“). Ne znam jeli Rajkovo predviđanje ispravno, no zasigurno ne odudara previše od zdravoga razuma. Stoga vrlo jednostavna komponencijalna analiza značenja riječi u Rajkovom tvitu (za takvu vrstu analize vidi Leech 1981: 89-109), za koji je Reuf Bajrović tvrdio da 'obećava novi genocid', nedvosmisleno sugerira sljedeće: Rajko je naprosto poslao savjet uvjetnoga karaktera, sa porukom u osnovi da, kako se 'oni' sada odnose prema X, logično je očekivati da će se pojaviti sljedeća prilika da se dobije X.  

Prema tome, suočavamo se sa dvije mogućnosti: ili je Rajko mislio nešto kao „ako volite tu torturu koju smo vam dali prošli put, čekajte sljedeću“, ili je on mislio nešto kao „ako ste zaljubljeni u X, čekajte sljedeću priliku da izađete sa X.“ Prema stvarnim značenjima riječi koje je Rajko koristio, smatram da je ispravna i plauzibilna interpretacija ona iskazana kroz potonju verziju. 

Dakle, pod objektivnim značenjima riječi korištenih u samome tvitu, i pod pretpostavkom Rajkovih pogleda na aspekte na koje sam tvit referira, to je jedina razumna interpretacija tvita. Također, važno je sljedeće: ako projiciramo u Rajkove riječi uobičajenu percepciju kakvu nalazimo kod 'žrtava genocida u Srebrenici', dobit ćemo poruku koja 'uvredljivo konotira' još jednu rundu genocida, onako kako je to većina bošnjačko-muslimanskih komentatora dotičnoga tvita doživjela. Međutim, trebamo se oduprijeti iskušenju pravljenja takve projekcije. Znam da je iskušenje snažno, međutim imajte na umu da je riječ o tvitu Rajka Vasića, a ne NVO 'Žene Srebrenice.' On se naravno obraća i žrtvama srebreničkoga masakra, kao i onima koji tvrde da danas predstavljaju te žrtve; međutim, on to čini iz vlastite perspektive, a ne iz njihove. Oni/one smatraju da bi on trebao prihvatiti njihovu perspektivu. On to ne smatra. On smatra da treba posjedovati vlastitu perspektivu. Što se tiče njihove perspektive, on je sa svoje strane dovoljno pokazao da tu perspektivu smatra čudnom, što je i objasnio kroz čudnu ideju 'ljubavi prema Genocidu'. Otuda onda optužba da je Rajko loša osoba, a nešto mislim, on za to ne haje. 

Sažimajući sve rečeno, jasno je da je cijela nevolja počela sa Reufovom krivom interpretacijom Rajkova tvita. Izvorno, tvit ne sadrži prijetnju, ili obećanje novog genocida. Tvit je odaslan onima sa kojima se Rajko ne slaže. No, prema njihovu mišljenju, Rajko, ili bilo tko drugi, ne može se ne slagati s njima. I u tome se ja slažem sa Rajkom. Smatram da se netko može ne slagati s njima, kao i sa bilo kim drugim, ukoliko ima uvjerljiv razlog neslaganja. Važno pitanje glasi: kako se možemo ne slagati, a da pri tome ne dobijemo oštru kritiku onih koji sebe vide kao u tolikoj mjeri nevinima, i toliko žrtvovanima, da im se nitko ne smije suprotstaviti? Moramo slijediti njihove naredbe, inače ćemo postati novim agresorima, onima koji će biti isključivi krivci za početak novoga rata.

Drugim rječima, Reuf je izveo ono što nazivam „semantička imputacija“ vis-a-vis Rajkovog tvita. On je svjesno, i bezobzirno, u taj tvit učitao značenje koje taj tvit ne sadrži. Rajko ne može obećati novi genocid nad bosanskim Muslimanima naprosto zbog toga što Rajko ne vjeruje da je genocid počinjen u blizini Srebrenice u julu/srpnju 1995. Reuf je 'uočio' značenje koje je prijeteće naprosto zbog toga što je odlučio uočiti takvo što, a možda i zbog propagandnih ciljeva, ne zbog toga što je to bilo sadržano u Rajkovome tvitu, ili u rekonstrukciji Rajkova značenja koja je u skladu sa najrazumnijim uputama za tumačenje. Možda je ipak u svemu najvažnija činjenica da je Reuf svoj tvit objavio na engleskom jeziku, čime je implicite pozvao međunarodnu zajednicu da reagira protiv Rajka, tj. da stane na njegovu stranu, a protivno Rajku. Jedan važan dio te međunarodne zajedice rado je, i odmah, prihvatio Reufov poziv. 

To znači da su oni pozdravili semantičku imputaciju, i složili se s njom. Oni smatraju da je uredu kada neko namjerno i bezobzirno izobličuje značenje nečijih riječi. Oni smatraju da je uredu kada netko krivo prezentira nekoga, a onda, još gore, optuži i osudi nekoga na osnovi te krive prezentacije. Što se, posebno, tiče odgovora Visokog predstavnika Inzka na Rajkov tvit, moramo naglasiti prije svega sljedeće: Inzko, u realnosti, tvitu pripisuje kontradiktorno značenje – da on i negira genocid, i prijeti (istim) genocidom. To, međutim, nije moguće. Također, Rajko ne može prijetiti genocidom pomoću reference na 'jednoroga' u svojemu tvitu. Drugim rječima, Inzko Rajkovom tvitu pripisuje sadržaj bez značenja, stoga i bez vjerovanja, dakle, prazan sadržaj. Uprkos tome, Inzko želi da zapamtimo samo aspekt pravne optuživosti i kažnjivosti; stoga njegov poziv da se odmah kazneno progoni Vasića, na temelju zakona koji važi u Federaciji (dok je Rajko Vasić primarno državljanin RS), slijedi nakon njegove semantički imputirajuće kvalifikacije Rajkova tvita kao prijetnje (ponovnim) genocidom.   

Prema tome, kako ću dodatno pokazati i u sljedećim dijelovima analize, odgovor stranih predstavnika na Rajkov tvit nema ništa zajedničko sa pravdom. Nije vam dopušteno sudski progoniti osobu stoga što se ona ne slaže s vama oko nekog osjetljivog pitanja. Možete ju sudski progoniti samo ako je ona pozvala na neku ilegalnu akciju na temelju nekog stajališta koje je, usput, u neslozi sa vašim, neovisno o samoj osjetljivosti pitanja. Ukoliko primjenjujete silu, uključujući silu pravosuđa, protiv nekoga jedino stoga što se on s vama ne slaže, vi time proizvodite stanje rata. Kogod se slaže sa osobom kojoj se tako sudi ima pravo, urođeno i neotuđivo, odgovoriti na tu silu vlastitom upotrebom sile. U uvjetima neslaganja, morate komunicirati sa suprotnom stranom kako bi se neslaganje prevazišlo na zadovoljstvo, i sa konsenzusom, obje strane. To vrijedi ako je čovjek civiliziran, i ne zaluđen; i ako čovjek nema neku drugačiju agendu.  

3 MIR (I NJEGOVA IMPLEMENTACIJA) KAO RAT 

       

Dodatni razlog zašto je problem značenja važan u politici sastoji se u tome što je kolektivno obećavanje, tj. pravljenje sporazuma i zakona, važno u politici, a naš odnos prema faktoru značenja nužno određuje naš odnos i prema takvoj vrsti obećavanja. Prije mnogo vremena korisnici su ljudskih jezika primjetili da ponekad njihovi partneri u sporazumima predlažu ono što možemo nazvati 'sofističkom interpretacijom' (Wheeler 1984); partneri predlažu tumačenje koje učinkovito blokira primjenu dokumenta, i pri tome stvaraju brz izgovor za svoje oslobađanje od ranije preuzete obaveze, preuzete pod izvorno drugačijom, logičnijom interpretacijom. 

Nešto slično takvoj vrsti interpretacije dogodilo se za vrijeme interpretacije Daytonskog mirovnog sporazuma za Bosnu i Hercegovinu (DMS). U svojoj knjizi (2019) empirijski sam podupro stav da su, posljednjih 20 godina, uglavnom američki implementatori DMS, podržani od strane nemaloga broja međunarodnih asistenata iz UK, Njemačke, Austrije…, izložili interpretaciju tog sporazuma koja ide i protiv duha kompromisa i protiv interpretacije pod kojom je sporazum izvorno prihvaćen i potpisan. Zbog činjenice da je u tome procesu ključnom figurom postao od Amerike usmjeravan diktator, kojeg službeno predlaže EU, naširoko poznat kao Visoki Predstavnik, ne-izvorna interpretacija postala je operativnim značenjem tog sporazuma. Međutim, interpretacija je sofistička, i kako sam detaljno dokumentirao u knjizi, a to je važnije, išla je toliko blizu koliko je to moguće interpretaciji jedne od strana-potpisnica dokumenta, bošnjačko-muslimanskoj kako ju je predstavljao dugotrajni predsjednik BiH, Alija Izetbegović.  

U smislu proizvoljnosti/neutemeljenosti interpretacije, analogije na koje bismo trebali pomisliti uključuju Slučaj 'Dred Scott' na američkome Vrhovnom sudu, i posebno slučaj spartanskog kralja Kleomenesa koji je potpisao primirje na 'trideset dana' (triginta dierum), a onda je, nekoliko dana kasnije, odlučio da može popaliti polja svog neprijatelja tokom noći jer primirje govori o 'danima', a ne noćima. Ciceron, koji spominje ovaj primjer u De Officiis (O moralnim dužnostima, I33), tvrdi da je to predstavljalo definitivno jednu 'malitiosa iuris interpretatio', zlonamjernu pravnu interpretaciju, te također primjer izreke 'summum ius summa iniuria', maksimalno rastegnut zakon postaje maksimalnom nepravdom. Kao što ovi primjeri sugeriraju, takva vrsta interpretacije uvodi, ili u drugome slučaju ponovo uvodi, stanje rata u međuljudske odnose tako što krši obećanje i tako potkopava zajedničko povjerenje u jezik, koje je potrebno kako bi strane nastavile implementirati sporazum u dobroj vjeri. Tipično, u takvim se situacijama javlja proces kojeg sam nazvao 'dediskurzacija', pri čemu ključne strane gube vjeru u sposobnost jezika da usmjerava ljudske odnose i bude medij procesa rješavanja sukoba (vidi Pehar 2016c; 2019: 15-41). To važi i za proces implementiranja DMS, a moja je knjiga naglasila upravu tu poantu: službena interpretacija i implementacija DMS pretvara mirovni proces u biti u stanje rata; ona označava nastavak rata drugim sredstvima.    

Drugim rječima, međunarodna zajednica predvođena SAD stala je na stranu bošnjačko-muslimanske interpretacije DMS te, pošto je SAD učinkovito odredila mirovni proces u službenom smislu, nametnula tu interpretaciju i ostalim stranama sporazuma. One, srpska i hrvatska strana, logično su to shvatile kao ometanje ravnoteže kompromisa, ili kao neskladni odnos prema ravnopravnim stranama sporazuma, dakle kao nepravdu. No, ako imate takav odnos, onda ne možete imati proces implementacije sporazuma u dobroj vjeri. Ono što imate jest kriza za krizom, i upravo je to ono što smo imali tokom cijelog procesa implementacije DMS. Stoga, ako ste mislili da slučaj Rajko Vasić predstavlja iznimku, u krivu ste. Riječ je o tipičnome slučaju. Kroz cijeli proces implementiranja DMS, mi stalno svjedočimo slučajevima u kojima međunarodna zajednica nepravedno staje na stranu jedne interpretacije dokumenta, a onda, uglavnom pomoću institucionalnih oblika moći (OHR, OSCE, Američka ambasada, UK ambasada, mediji….), ali podržana i tvrdim oblicima, nameće dotičnu interpretaciju cijeloj zajednici, ili svim narodima i u oba entiteta. U slučaju Rajka Vasića, imputira se jedno značenje jednome tvitu. U slučaju interpretacije DMS, imputira se značenje cijelome mirovnom sporazuma, pri čemu se koriste praznine, višeznačnosti, i maglovita mjesta dokumenta, kao mjesto prodora. Stoga sam na početku ustvrdio da se slučaj Vasićevog tvita može uzeti kao mini-model za objašnjenje nekih širih procesa u Bosni i Hercegovini.   

Možda je nedovoljno poznato da smo rano tokom procesa implementacije DMS svjedočili prethodnicima Vasićeva tvita. Dragulj jugoslavenske književnosti, knjigu Na Drini Ćuprija, Ured Visokog Predstavnika izbacio je iz školske lektire nakon što je ona označena kao da sadrži primjere 'govora mržnje.' Ivo Andrić dobitnik je Nobelove Nagrade za najviše oblike umjetničkog izražavanja koje međunarodni nadzornik Bosne označava kao 'štetne za njenje narode i učenike,' i time, a to je najvažnije, staje na stranu jedne interpretacije Andrića koja se može pronaći unutar bošnjačko-muslimanskog kruga tumača Andrića, ali ne među Srbima ili Hrvatima.

4 “GOVOR MRŽNJE”

‘Govor mržnje’ loše je definiran pojam. Predložene su definicije mnogobrojne i raznolike, a to odražava maglovitost same ideje. Međutim, većina njih referira na činjenicu da neki pojedinac može, u ime neke skupine (rasne, etničke, vjerske, nacionalne….), vidjeti neki primjer diskursa kao 'uvredljiv' – to pokriva subjektivne aspekte definicije -, a onda definicije također dodaju da je 'govor mržnje' govor koji 'zagovara' mržnju protiv nekih skupina narečene vrste. Kao što vidimo, definicije su primarno usmjerene na emotivne aspekte diskursa, a takvi su aspekti često predmet kontroverzi i pogrešnih tumačenja, ili, gore, zloupotrebe. 

Pri tome ne želim tvrditi kako ne postoji nešto takvo kao „škodljiv ili štetan govor“; diskurs može na mnogo načina prouzročiti štetu pojedincima u njihovoj ili pojedinačnoj ulozi ili kao predstavnicima kolektiva: npr. laganjem, ili širenjem konfuzije nekoherentnim jezikom, ili upotrebom javno istaknutih, a neodređenih termina (kao što je 'populizam'), ili kako smo vidjeli, semantičkom imputacijom. U svim tim slučajevima, štetu uzrokuju kognitivni aspekti diskursa, i mi možemo 'prstom' jasno ukazati na onaj detalj koji je problematičan u nečijem diskursu. Međutim, imajte na umu da nisu svi slučajevi laganja predmet pravnog procesiranja; u mnogim slučajevima mi prepuštamo javnoj moralnosti posao osude pojedinca koji proizvodi štetu. Također, moja teorija dediskurzacije postavlja tvrdnju da se najgora diskurzivna šteta, koju pojedinac počinja, sastoji u motiviranju sugovornika da posve prekine koristiti diskurs u odnosu sa pojedincem koji proizvodi štetu. Jasno je da to donosi nevolju i samome uzročniku nevolje, možda ne u real-političkom, ali zasigurno u etičkom smislu.  

No, kako je pojam 'govora mržnje' loše definiran, nije čudno da ga nalazimo u upotrebi posebno u politički vrućim kontekstima, te kao dio pokušaja da se sudski napadne, dakle, zaprijeti i učinkovito ušutka, politički neprijatelj. Pomislite na Sokrata i odluku atenske porote da smakne tog filozofa zbog „kvarenja omladine“ svojim razgovorima, ili na upotrebu optužbi za herezu od strane katoličke crkve, ili na progone, i često suđenja, nacistička i staljinistička, političkih neprijatelja (vidi i Heinze 2006). Pravna i ustavna hermeneutika u SAD te je fenomene uzela ozbiljno, i tokom prošlih 100 godina razvila je doktrinu 'zaštićenoga govora', koja se svodi na pretpostavku da govor, posebno javni, ne bi trebalo proganjati, te da pojedinac ne bi trebao biti osuđivan zato što u javnosti kaže nešto što drugi članovi društva smatraju uvredljivim, ili čak činjenično pogrešnim, ili neprihvatljivim. Ispravan način reagiranja u slučajevima uvredljivog govora sastoji se u 'odgovaranju' (talking back), a ne u pokušaju stavljanja govornika u zatvor samo zbog riječi koje je izgovorio. Postoje neka ograničenja na tu doktrinu, ali ona su striktna, nevišeznačna, i primjenjuju se rijetko, samo na najgore slučajeve uvredljivog govora – npr. kada govor prouzrokuje tzv. 'neposrednu nezakonitu akciju'. Drugim rječima, kako bi bio optuživ, govor mora neposredno prouzročiti vrlo vidljiv i štetan učinak, i stoga mora imati karakter diskursa koji poziva na akciju, ili ju traži. U primjeni na Vasićev tvit, ova doktrina očevidno implicira da on ne bi trebao biti pozvan na sud. 

U području Vijeća Europe, uvjeti su nešto maglovitiji. Međutim, opet, odnose ove vrste pravno regulira Europska Konvencija o ljudskim pravima, Članak 10 (Macovei 2004); a taj članak garantira pojedincu slobodu izražavanja. Na primjer, odluči li netko objaviti ogled, sa jasnim nizom argumenata, koji baca sumnju na presude ICTY, u nekoliko slučajeva optužbi na temelju Konvencije o genocidu, smatram da bismo trebali biti poprilično uvjereni da ga Konvencija o ljudskim pravima dovoljno štiti od sudskoga progona. Neke su vlade pokušale u prošlosti pravno argumentirati protiv pojedinaca, na osnovi tvrdnje da će oni pojedinci koji kritiziraju rad domaćih sudova vjerojatno potkopati povjerenje u pravosudnu vlast. Međutim, Europski sud za ljudska prava principijelno je argumentirao protiv takve pozicije: onda kada neko pravosudno tijelo ne funkcionira kako priliči, pojedinac je posve ovlašten kritizirati to tijelo i izložiti slabe točke njegove argumentacije (Macovei, 2004: 57-9). Bilo bi posve nepravedno kada bi, na primjer, sud koji presuđuje na temelju krivotvorenih podataka bio zaštićen od javnog propitivanja, ili gore, ako bi pojedinci koji javno kritiziraju rad tog suda bili sudski progonjeni i kažnjeni zbog „širenja nemira ili neposlušnosti među općom populacijom.“

Vratimo se sada na tvit Rajka Vasića: moja sugestija glasi da se posve odupremo pristupu u pojmovima 'govora mržnje'; to znači da bismo trebali ne tematizirati emotivne pod-tonove poruke, pošto su oni magloviti i predmet su čestog krivog tumačenja i zloupotrebe, nego narativ i argumentaciju. Trebali bismo razmišljati u pojmovima koji, u skladu sa načelom milosrđa, prima facie opravdavaju Rajkov tvit i objašnjavaju njegovu razumnu, branjivu motivaciju u opsegu koji je moguć. To znači da trebamo prihvatiti produktivnu meta-jezičku perspektivu, ne onu koja previše pretpostavlja ili se pretvara da su semantičke namjere tvorca poruke očevidne. Drugim rječima, bavimo se jezikom kao drugom prirodom: onom koja ne podstiče neposredan, automatski, nereflektivan, nemisleći odgovor. Također, pokušajmo ne razmišljati o privatnim svojstvima tvorca poruke kao relevantnima za poruku: zaboravimo na njegovo etničko porijeklo, njegovo ime, ili mjesto stanovanja, njegovu privatnu povijest, ili političke sklonosti. 

Naravno, možete odlučiti prihvatiti drugačiju perspektivu, a prva tri dijela kažu nam da će ljudima, sa stajališta dominantnog bošnjačko-muslimanskog narativa i u svijetlu američkog krivog vođenja implementacije DMS, biti normalno prihvatiti takvu perspektivu. Pogledajte neposrednu reakciju Visokog predstavnika Inzka! Sve što trebate učiniti jest imputirati značenje Rajkovim riječima. No, imajte na umu da biste onda optužili i vjerojatno osudili čovjeka za jedan tvit od 13 riječi, sa 20/19 lajkova. Osim toga, on bi bio optužen sudski kao posljedica gnjevne reakcije mase, a sigurno pomoću izobličenja i slova i duha zakona. Čudno je da neki predstavnici država, koji tvrde da dolaze iz zrelih demokracija 21. stoljeća, mogu na neke diskurzivne fenomene reagirati na takav način, osim ako, naravno, nemaju neku skrivenu agendu.  

5 “GENOCID” U ICTY, POJMOVNO UOKVIREN U DISKURZIVNOJ POLITICI SJEDNICE VIJEĆA SIGURNOSTI UN OD 8. JULA/SRPNJA 2015. 

U trećem dijelu naglasio sam sličnost između sudbine tvita Rajka Vasića i cijeloga procesa implementacije Daytonskog mirovnog sporazuma. Pitanje koje ondje nisam postavio glasi „cui bono“ [Latinski ‘Za čije dobro’?]. O kakvoj je motivaciji riječ? Očevidno, jedan odgovor neposredno se nudi: za dobro najjačega. Jedino preostalo pitanje glasi: kakva vrsta dobra? Meni se čini, a za to sam ponudio nekoliko argumenata u svojoj knjizi, da strategija SAD jest strategija 'divide ut imperes', ili manje slavnima rječima Sir Francis Bacona, 'separa et impera' – podijeli kako bi vladao (vidi Pehar, 2019: posebno 265-273). Sukob biva održavan kako bi postojala jaka potreba za izvanjskim posrednikom. Međutim, spekulirao sam da postoji još jedan sloj motivacije, što sam posebno naglasio u poglavlju o Visokome predstavniku i Američkoj vanjskoj politici prema Bosni: nastavak sukoba u Bosni ima važne međunarodne reperkusije; 'vatra' koju sukob proizvodi stalno biva projicirana u širu arenu globalne politike (Pehar, 2019: 184-191). U nastavku ćemo vidjeti jedan bolno jasan primjer. 

Sada se vraćam na temu genocida jer je Vasićev tvit eksplicite spomenuo taj pojam; a ovdje ću se fokusirati samo na dva aspekta, ne nudeći dodatne detalje zbog ograničenja na broj riječi ovoga ogleda. Jedan je aspekt politika, a drugi je argumentacija, posebno u ICTY. 

Politika je presuda o genocidu od strane ICTY neporeciva. Ovdje nemam dovoljno prostora kako bih podupro tu tezu, no, istu ovdje nudim u najmanju ruku kao spekulaciju: promatrajući presude ICTY kao jednu vrstu pisanja povijesti, kao skoro službenu verziju povijesti ratova tokom raspada Jugoslavije 1990-1999, jasno je da one sugeriraju sliku bosanskih Srba kao lošeg momka, ključnog krivca, kroz cijelu povijest; bosanski su Muslimani, suprotno povijesnim dokazima, posve zaštićeni od takve, ili slične, kvalifikacije, dočim Hrvati, i u Hrvatskoj i u Bosni, uživaju miješanu statistiku (Pehar, 2019: 223-231). U službenim se prikazima analogija između nacističke agresije, i Holokausta u Drugom svjetskom ratu, s jedne, i 'loših' Srba s druge strane, često povlači (vidi npr. Brzezinski 1996). Sada nudim spekulaciju: svrha se toga sastoji u opravdavanju začudnoga procesa implementacije DMS, njegove transformacije u rato-liki proces putem nametnute revizije, a kroz pogrešnu interpretaciju i protiv duha izvornog kompromisa; ili u pripremi terena za još radikalniju reviziju dotičnog sporazuma. Drugim rječima, svrha ima PR-karakter.   

Svejedno, ključni problem sastoji se u sljedećem: političkim rječnikom, jasno je da presude ICTY za genocid predstavljaju jedan oblik savezništva sa bošnjačko-muslimanskom politikom u Bosni; Alija je Izetbegović bio prvi koji je spomenuo mogućnost bošnjačko-muslimanskog obraćanja međunarodnim sudovima u obliku tužbe za navodni genocid – posjedujemo transkripte njegovih izjava u tome smislu čak iz aprila/travnja 1992, mjeseca kada je u Bosni započeo rat (Transkripti, 2006: 170). Očevidno, on u to vrijeme nije mogao posjedovati nikakve dokaze. Dakle, očevidno je da je on pravnome pitanju pristupio u političkom i propagandističkome smislu. Takva se vrsta pristupa nastavila sve do današnjega dana. Ovako glasi argument koji se može čuti skoro svaki mjesec iz usta nekog bošnjačko-muslimanskog dužnosnika u današnjoj Bosni: „Entiteti stvoreni genocidom suštinski su nelegalni i nelegitimni, što znači da je poziv da se takvi entiteti eliminiraju legalan i legitiman; Republika Srpska stvorena je genocidom. Stoga, riječ je o nelegalnome entitetu. Koji bi trebao biti eliminiran.” (Softić 2017, Mart 17; Čekić 2016; Lavić 2017, Mart 2) Očevidno, ovo indicira da je bošnjačko-muslimanska strana ona koja stalno traži radikalnu reviziju Daytonskog sporazuma, temeljem uglavnom svoje pozicije 'totalne žrtve', a to mora stvarati atmosferu nastavka rata drugim sredstvima. SAD, kako ću uskoro pokazati, nedvosmisleno podržava takvu poziciju na međunarodnome planu. I ovdje vas pozivam da naprosto zbrojite dva i dva. 

Sada, da li se genocid zbilja dogodio u Bosni? Ovdje se ne bavim tim pitanjem. Ovdje me zanima samo meta-razina – kako govorimo o 'genocidu', i kakav utjecaj to ima na stanje 'mira' u Bosni. U tome dijelim dio perspektive iskazane kroz tvit Rajka Vasića. Za početak, kontroverzni, ili 'klimavi', karakter ICTY presuda o genocidu tema su mnogih znanstvenih ogleda, analiza, i komentara od kojih su neki pisani od strane vrlo utjecajnih i dobro informiranih pravnih znanstvenika (Schabas 2001; Baros 2016; Herman 2005; Herman (Ed.) 2011; Laughland 2007; Hayden 2008). Polazeći od Konvencije o genocidu iz 1948., evo što tvrdi Daniel Goldhagen (2009: 237): “Još je problematičniji neuspjeh Konvencije o genocidu u definiranju genocida, pogotovo u uključivanju objektivnih kriterija (kao što je donji prag za broj ubijenih) koji bi međunarodnoj zajednici omogućili da brzo identificira genocid za vrijeme njegova počinjenja. To dopušta zemljama svijeta da se pretvaraju kako genocid nije počinjen onda kada, prema razumnoj definiciji, to jeste slučaj“. Naravno, Goldhagenova premisa omogućuje nam postaviti i sljedeću tvrdnju: „To dopušta zemljama svijeta da se pretvaraju kako genocid jeste počinjen onda kada, prema razumnoj definiciji, to nije slučaj.“ Razlog je tome taj da, a to je naličje Goldhagenove ključne poante, zemlje koriste optužbu za genocid kao instrument političke borbe, te onako kako diktiraju njihovi ekonomski, vojni, ili geopolitički interesi, a ne u skladu sa faktorom pravednosti. 

Stoga, primjetimo ovdje da je pozicija dotičnih ICTY presuda možda slična poziciji američkih tumača višeznačnosti Daytona, te također poziciji onih tužitelja Rajka Vasića koji su njemu pripisali svakojake vrste zlih i kažnjivih namjera. Rečeno što je direktnije moguće, značenje riječi 'genocid' može biti rastegnuto ili izobličeno, ili konstruirano proizvoljno, kao dio presuda ICTY o genocidu, što znači da su oni koji su kontrolirali rad tog suda investirali svoju energiju primarno u diskurzivnu politiku, a ne u pitanje pravednosti ili principijelnog tretmana žrtava i počinitelja. To bi, onda, moglo objasniti veliki broj djela primarno verbalne naravi na kojima niti jedan sud ne bi mogao ili trebao pozavidjeti ICTY-u: promjena dokaznog materijala, primarno u obliku ljudskih ostataka, prema prevladavajućoj potrebi (npr., presuda u slučaju Krstić zasnivala se na 2000 iskopanih tijela za koje u to vrijeme nije bio poznat točan uzrok smrti) (Wilcoxson 2010); prihvatanje vrlo problematičnog svjedoka koji je svjedočio prema dogovoru o priznanju krivice, pri čemu optuženicima nije omogućeno da na pravi način ispitaju tog svjedoka, i bez utvrđenih pravila procedure (Čivikov 2010); vrlo višeznačna priroda samih eksplicitnih presuda (na primjer, presuda za Krstića govorila je i o 'uništenju jedne skupine' i o 'djelu koje je imalo ozbiljan, i štetan, utjecaj na skupinu kao takvu') (Hayden, 2008: 504-5; Schabas, 2001: 45-7); doktrina 'udruženog zločinačkog pothvata' kojom se može po volji manipulirati (a koja nije navedena u Statutu ICTY), i za koju mnogi pravni stručnjaci tvrde da je nespojiva s osnovim principima legalnosti, uključujući princip individualne kaznene odgovornosti te sudski proces koji se zasniva na dokaznom materijalu (Baros 2016); i, a to je posebno važno, definicija skupine, za koju se tvrdi da predstavlja metu 'genocidne namjere', kao „bosanskih Muslimana“, a što je osiguralo najveći mogući stepen retoričke i međunarodno-političke vidljivosti i za presudu i za samu žrtvu (vidi i Pehar, 2019: 229-231). 

Ne vjerujem da je to od ključne važnosti za moj argument, no, imajte na umu sljedeće točke usporedbe: dok se za Vojsku RS tvrdilo da je djelovala prema 'genocidnoj namjeri' za koju je general Krstić, koji je organizirao autobusnu evakuaciju iz Srebrenice za djecu, žene, i starce, dobio 35 godina zatvorske kazne, neke su druge kazne bile izrazito blage za svačiji ukus: imajte na umu da je Naser Orić dobio kaznu zatvora od 2 godine od strane ICTY, a jedan od ključnih argumenata glasio je da je vojska pod njegovim zapovjedanjem spalila i uništila srpska sela, i počinila zločine, kako bi dobila hranu – 'glad' je predstavljena kao olakotna okolnost (Sudetic 2010). 'Krunski svjedok' u ICTY za slučajeve optužbi prema navodima o počinjenju genocida, Dražen Erdemović, koji je tvrdio da je svojim rukama smaknuo 100 ljudi kao dio zločina organiziranoga ubojstva skupine od, kako je on sam tvrdio, 1200 osoba, dobio je kaznu zatvora od 5 godina, a oslobođen je pod promjenjenim identitetom nakon odslužene kazne zatvora od 3.5 godine.  

Politische Justiz (političko pravosuđe) naširoko je poznat fenomen (vidi i Poglavlje 3 u Pehar 2019). Također, u društvenom i političkom smislu, vrlo je negativan fenomen, možda i najnegativniji. Prvo, negativan je naprosto zbog toga što ne predstavlja uopće pravdu, nego znak moći, ili potvrdu trenutno dominantnih odnosa moći. Drugo, i važnije, on potkopava povjerenje naroda u sudsku vlast, te time i vjeru u mogućnost da će ključne procedure rješavanja sukoba biti djelotvorne. Treće, i najvažnije, on proizvodi društvenu/političku polarizaciju i dediskurzaciju: dokazujući spremnost važnoga tijela za odlučivanje da svoje odluke zasnuje ne na razumnim faktorima, ili na epistemološki ispravnom zaključivanju, nego naprosto na pukome statusu, ili na političkom interesu najmoćnijih, ovaj fenomen motivira ljude, kojih se to tiče, i veći dio populacije, da izgube vjeru u diskurs, da prestanu vjerovati u moć pravednog i razlozima-poduprtoga dijaloga kao sredstva rješavanja razlika u stavovima; dakle, on generira stanje rata putem pravnih instrumenata (za dodatne detalje, i jedan po zlu slavan primjer, vidi Pehar 2016d). 

Nije riječ o postignuću pošto nije nimalo teško pokazati neodgovornu vrstu pravosudnoga ponašanja. Naprosto imputirate neke imaginarne uzroke optuženiku, ili onima u ime kojih je, ili s kojima je, prema vašoj tvrdnji, optuženik djelovao, i onda kažete da je optuženik 'imao razloga znati'; a pri tome se uopće ne brinete o dodatnim detaljima slučaja. Ili, prihvatite izjavu svjedoka koja je puna neusklađenosti; ili se oslanjate na živopisnu retoriku kako biste predstavili nečije djelovanje kao gore nego što je slučaj u realnosti, i slično. U knjizi o vladavini zakona (Pehar, 2014:  174) koristio sam kao ilustraciju jedan nacistički pravni komentar iz Sedmičnika za pravnu teoriju (‘Juristische Wochenschrift, 67. Jahrgang’) iz 1938., koji govori o odluci pruskoga policijskog komesara od 29. Aprila/travnja 1936., sa zaključkom da „Adventiste Sedmoga dana, Reformski pokret“ treba zabraniti: komentar je s odobravanjem ustvrdio da zabrana počiva na Uredbi o zaštiti naroda, „Volksschutz Verordnung“, Predsjednika Hindenburga od 28. Februara/veljače 1993 (koju je su-potpisao Kancelar Hitler), klauzula o zaštiti naroda koja je zabranila rad komunističke stranke i suspendirala neke temeljne slobode, uvodeći time takozvano „izvanredno stanje“ u nacističkoj Njemačkoj; najvažnije, komentar je naglasio da, 

„Ta opasnost [da crkva adventista potakne na komunističko nasilje] očito je pretpostavljena [od strane zapovjednika policije] kao postojeća; jer u obrazloženju presude o ukidanju pokreta navodi se, između ostaloga, da pripadnici organizacije odbijaju vojnu službu i da su usmjereni internacionalno. Stoga, kao i iz dodatnog pojašnjenja, pokazuje se da je ponašanje organizacije bilo u mogućnosti/stanju (njem. geeignet) potaknuti zbrku/zabunu/zbunjenost/komešanje (njem. Verwirrung) u narodu….ta je naredba o zabrani bila dopuštena i potrebna čak i prije nego što se ostvarenje te zastrašujuće opasnosti posve približilo realnosti; jer zadaća je policije takve opasnosti pravovremeno spriječiti, a ne čekati onoliko dugo koliko je potrebno da se te opasnosti realiziraju.“ (navod izvorno u Hofer (Ed.), 1957: 103)   

         

Ovaj citat naprosto pokazuje kako je jednostavno presuditi nekoj stranci; naprosto postavite tvrdnju da je u stranci sadržana neka opasnost, a vi 'znate' da je ona sadržana na osnovi najmanje uvjerljivog argumenta. U trenutku izricanja presude opasnost ne mora još uvijek biti realizirana, ali vi, koji ste savršen i sveznajući sudac, 'znate' da će opasnost biti realizirana. Dakle, vaša presuda služi dvostrukoj svrsi: ona utjelovljuje 'pravdu' te također pravovremeno onemogućuje ozbiljenje opasnosti; presuda time štiti društvo od nekih inherentno opasnih skupina ili pojedinaca. Ovdje možemo odmah primjetiti da, putem takve 'metode', možete lako biti osuđeni za ubojstvo iako ga niste počinili u realnosti; ili, možete biti oslobođeni optužbe za ubojstvo naprosto tako što se mijenja pojmovni okvir opisa realnosti (slično situaciji kada se SAD oslobađaju optužbe za zločin u Hiroshimi i Nagasakiju tako što tvrde da je dotično bombardovanje spasilo milijune (potencijalnih) žrtava „jer je ubrzalo okončanje Drugoga svjetskoga rata“). Ponovo, primjetimo da su takve metode korištene mnogo puta, posebno u nacističkoj Njemačkoj te u jednome razdoblju povijesti boljševičkog, ili 'staljinističkog', Sovjetskog Saveza.       

U primjeni na presude ICTY, ovdje naprosto podvlačim činjenicu pogrešivosti: pravne presude, svugdje i donesene od bilo koga, predstavljaju kompleksne diskurzivne strukture; one su izgrađene kroz narative koji se sami temelje na nekim propozicijama sa funkcijom premisa za kompleksne zaključke. Uvijek je moguće da je neki dio dokaza na pogrešan način uzet zdravo za gotovo, ili da su se uvukle neke nepouzdane izjave svjedoka, ili da je onaj koji plaća sud izrazio preferencu za jedan poseban smjer u kojem presuda treba ići. Ovo posebno važi za presude o genocidu kao zaključcima vrlo kompleksnih, vrlo iscrpljujućih i politički opterećujućih, pravnih procedura. Samo za ilustraciju: ko danas može ući u trag Draženu Erdemoviću kako bi dobio pojašnjenje o nekim dijelovima njegova svjedočenja?  

Smatram da bismo trebali imati osnovni dogovor o sljedećoj činjenici: genocid, kao povijesni događaj, treba biti razlikovan od 'presude o genocidu' kao kompleksnome nizu riječi koji se prostire preko tisuća i tisuća stranica papira. Istina same presude nije garantovana; ona nije dana od Boga. Svako zdravo ljudsko biće zna da se istina ne može realizirati voljno; istina je objektivno svojstvo naših diskursa, svojstvo kojim realnost, a ne ljudska volja, opskrbljuje diskurs. Naravno, moguće je oštećenje dokaznog materijala, a povijesna je zbilja dijelom stvorena od strane ljudskih bića; međutim, rašireno kršenje dokaza čini pravno odlučivanje nemogućim, a povijesnu prošlost ne može promijeniti niti jedno ljudsko biće (Toma Akvinski vjerojatno bi dodao da ju ne može promijeniti niti sam Bog). 

Možda očekivano, kada je riječ o presudama ICTY o genocidu, SAD se ne slažu sa mojim posljednjim paragrafom. Za SAD, te su presude svete poput „Biblije.“ Ustvari, SAD ima vrlo jasnu poziciju o tim presudama i o bosanskome i ratu i mirovnome procesu: ili priznajete presude ICTY o genocidu kao nepogrešive, ili se rat nastavlja u smislu da je stvarno pomirenje nemoguće bez prethodnoga priznanja. Dana 8 jula/srpnja 2015, tri dana prije dvadesetogodišnjice 'srebreničkog masakra', na sjednici Vijeća Sigurnosti UN (UNSC) o Bosni, na kojoj je UK predložilo nacrt rezolucije, SAD, podržane sa UK, eksplicite su zauzele takvu poziciju (UN SC 2015). Diplomatskim jezikom rečeno, to se naziva ultimatumom, a zauzeta pozicija očevidno je imuna na protuargumente, kako su SAD odlučile. 

Stoga, i time zaključujem ovaj ogled, sve što nam treba za zaključak jest pogledati u transkript same sjednice. Tu vidimo da je situacija vis-a-vis Bosne uistinu vrlo mračna. Jer, SAD i UK eksploatiraju Bosnu na međunarodnome planu kao mjesto drame u kojem mir biva stalno odgađan, a zemlja raščinjena permanentnom krizom; jedina korist od te zemlje jest u tome da se ukaže na neko veće globalno neslaganje ili sukob. Stoga su SAD, i UK, namjerno izvršili pritisak da se održi sjednica koja je potakla sukob, na dan 8. Jula 2015, kako bi prisilili Rusku Federaciju, koju je predstavljao ambasador Churkin, da stavi veto na rezoluciju te time potakne i Narodnu Republiku Kinu, i još tri države, da se suzdrže od glasanja za ili protiv nacrta rezolucije koja je istaknula 'genocid' i 'Srebrenicu' kao ključne događaje suvremene povijesti Bosne i Hercegovine. 

Na početku sjednice ambasador Churkin naglasio je da se rezolucija, predložena od strane UK, bavi pitanjima koja unose duboke podijele, te da bosanski narodi imaju različite percepcije svoje povijesti, posebno ratnoga vremena (UN SC, 2015: 5-6). Stoga, ispravan smjer djelovanja za UNSC bio bi da se zauzme vrlo uravnotežen pristup, bez isticanja bilo koje pojedinačne skupine ili događaja. SAD i UK odlučile su pak nametnuti drugačiju agendu i ići beskompromisno protiv stava Rusije. Ponovno je povučena analogija između nacističkoga Holokausta i bosanskog 'genocida' (UN SC, 2015: 9, 20-21). Identificirao sam neka vrlo moćna retorička sredstva u govoru američke ambasadorice, Samanthe Power, koja ću ovdje samo površno, u prolazu spomenuti: ono što je Roland Barthes nazvao 'učinak realnosti', tj. sposobnost da se simulira 'realizam' u pričanju priče, proizvedeno je nevjerovatnim detaljiziranjem u njezinu govoru; drugo, ukoliko do sada nista primjetili, američki dužnosnici, kada govore o srebreničkom masakru, koriste epsku formulu – oni, uključujući Gđu Power, govore o žrtvama, ili ubijenim vojnicima Armije RBiH, kao o 'muškarcima i dječacima' ('men and boys'), pa onda dobijete krivi dojam da su 'egzekutori' među bosanskim Srbima pobili približno 4000 muškaraca i 4000 muške djece, dojam koji nema nikakve veze sa stvarnim procentima, brojevima, i starosnom dobi žrtava (Wilcoxson 2010). 

Treće i najvažnije, i Gđa Power i predstavnik UK, Wilson, 'genocid' iz presuda ICTY predstavili su kao 'činjenicu' (UN SC, 2015: 9, 20), što naravno predstavlja vrlo čudan način označavanja jedne verzije povijesti ili narativa. Čudno, ali oba predstavnika djelovala su kao da svoju sliku svijeta mogu nametnuti ostatku Vijeća, ili kao da oni smatraju da je Prizivno Vijeće ICTY najbezgrešnija od svih ljudskih institucija. Posljedično, kako sam već spomenuo, SAD iskazale su stajalište da se nekoliko stvari mora uzeti kao da se u potpunosti podudaraju: povijesna realnost, presude ICTY o genocidu, pozicija SAD o tim presudama, pozicija SAD o uvjetima pomirenja u Bosni, i također ne samo stajališta, nego i iskustva preživjelih Bošnjaka-Muslimana Srebrenice. 

Predvidljivo, javio se jedan vrlo nepoželjan diskurzivni učinak. Gđa Power označila je rusku poziciju kao 'negaciju genocida', pa stoga kao 'ludilo' (UN SC, 2015: 8). Dodatno, ona je u nekoliko paragrafa sugerirala postojanje nekog tajnog dogovora, ili alijanse, ili čak identiteta, između Churkina i bosanskih Srba. Na koncu, ona je ruskome predstavniku imputirala poziciju koja je namjerno štetna, uvredljiva, posramljujuća, za preživjele Bošnjake-Muslimane Srebrenice; kako je ona ustvrdila, ruski je veto „srcoloman za te obitelji [žrtava]“, koje će „danas dvostruko žalovati…jer su izgubile svoje voljene, i drugo, jer je Rusija stavila veto na naš kolektivni napor da priznamo i komemoriramo genocid u Srebrenici“ (UN SC, 2015: 22). Ovdje imajte na umu samo činjenicu da je, za ovaj konkretni veto, dakle, za 'dvostruko žalovanje', u najmanju ruku i UK su-odgovorno jer je odlučilo formalno staviti nacrt rezolucije na glasanje u UNSC, usprkos upozorenju ruskoga predstavnika.

Predstavljajući takav retorički okvir, i oslanjajući se na takav skup 'argumenata', američki je predstavnik, podržan od strane UK, pokazao da se o Bosni može govoriti, da 'Bosna' kao entitet i ideja može postojati, samo prema američkim mjerilima. Na kraju, zaključimo: bosanski se rat nastavlja, a u današnjem 'ratnome stanju' u Bosni, Rajko Vasić, i slični 'negatori genocida', uključujući možda i autora ovoga rada i Rusku Federaciju i Narodnu Republiku Kinu, moraju biti spremni na to da će ih američki vlasnici Bosne, i njihove sluge u Bosni, tretirati kao lude, nemoralne, i nerazumne zvijeri vrijedne suđenja i progona jer se usuđuju širiti herezu, i vrijeđati i uznemiravati preživjele Bošnjake-Muslimane Srebrenice.   

      

Bibliografija

Abel, R. (1994). Speech and respect. London: Stevens & Sons/Sweet & Maxwell.

Bajrovic, R. [ReufBajrovic]. (2018, Jul 11). Breaking: To commemorate #Srebrenica genocide Bosnian Serb politician, Rajko Vasic, promises new genocide against Bosnian Muslims [Tweet]. https://twitter.com/ReufBajrovic/status/1017003452310937601 

Baros, Miroslav (2016), Commentary to Kai Ambos ‘Karadzic’s Genocidal Intent as the “Only Reasonable Inference”?’, EJIL: Talk!, 1 April. https://www.ejiltalk.org/karadzics-genocidal-intent-as-the-only-reasonable-inference/ 

Barthes, R. (1969). The reality effect. U F. Wahl (Ed.), The rustle of language (str. 141-8) (R. Howard, Trans.).  Berkeley: University of California Press.   

Bar-Tal, D., Chernyak-Hai, L., Schori, N. & Gundar, A. (2009). A sense of self-perceived collective victimhood in intractable conflicts. International Review of the Red Cross, 91(874), 229-258.  

Bloor, D. (1997). Wittgenstein, rules and institutions. London, New York: Routledge.

Brzezinski, Z. (1996). After Srebrenica. U N. Mousavizadeh (Ed.), The black book of Bosnia (str. 153-7). New York: Basic Books. [izvorno objavljeno u The New Republic, 7 Aug 1995] 

Butler, J. (1997). Excitable speech – A politics of the performative. New York: Routledge. 

Coliver, S. (Ed.) (1992). Striking a balance: hate speech, freedom of expression and non-discrimination. ARTICLE 19, London and Human Rights Centre, University of Essex.

Curtis, W. M. (2015). Hate speech. Encyclopedia Britannica Online. https://www.britannica.com/topic/hate-speech  

Čekić, S. (2016). Dejtonski (mirovni) sporazum: legalizacija genocida u Republici Bosni i Hercegovini. Sarajevo: Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu.  

Čivikov [Chivikov], G. (2010). Srebrenica: the star witness (J. Laughland, Prev.). Belgrade: NGO Srebrenica Historical Project, the Netherlands.   

Davidson, D. (1984). Inquiries into truth and interpretation. Oxford: Clarendon Press. 

_____ (2001). Subjective, intersubjective, objective (Collected Essays Vol. 3). Oxford: Clarendon Press. 

_____ (2005). Truth, language, and history (Collected Essays Vol. 5). Oxford: Clarendon Press. 

Dembour, M.B. (2006). Who believes in human rights?. Cambridge, New York: Cambridge University Press.   

Eco, U. (1992). Interpretation and overinterpretation. Cambridge: Cambridge University Press.  

Faktor (2018). Nije satira: Tužilaštvo BiH traži međunarodnu pravnu pomoć za Vasićev tvit. 30. Juli. https://faktor.ba/vijest/nije-satira-tuilatvo-bih-trai-meunarodnu-pravnu-pomo-za-vasiev-tvit-305521 

Frank, M. (1988). Die Grenzen der Verständigung. Frankfurt: Suhrkamp.  

Goldhagen, D. J. (2009). Worse than war. London: Little, Brown. 

Gomien, D. (2005). Short guide to the European convention on human rights (3. izdanje). Strasbourg: Council of Europe.  

Hayden, R. M. (2008). Mass killings and images of genocide in Bosnia, 1941-45 and 1992-95. U D. Stone (Ed.), The historiography of genocide (str. 487-516). New York: Palgrave Macmillan.   

Heinze, E. (2006). Viewpoint absolutism and hate speech. The Modern Law Review, 69(4), 543-582. 

Herman, E. (2005). The politics of the Srebrenica massacre. ZNet 7 Juli.  https://arquivo.pt/wayback/20091001191451/http://www.zmag.org/znet/viewArticle/5892 

______ (Ed.) (2011). The Srebrenica Massacre: Evidence, Context, Politics, Licensed under Creative Commons, 3.0:  https://www.academia.edu/30685525/Srebrenica_Massacre_Evidence_Context_Politics 

Hirsch, E.D. Jr. (1967). Validity in interpretation. New Haven: Yale University Press. 

Hofer, W. (Ed.) (1957). Der Nationalsozialismus Dokumente 1933-1945. Frankfurt: Fischer Taschenbuch Verlag.  

Kutschera, F. (1975). Sprachphilosophie (2. Izdanje). München: Wilhelm Fink Verlag. 

Laughland, J. (2007). Travesty: The trial of Slobodan Milošević and the corruption of international justice. London, Ann Arbor Mi.: Pluto Press. 

Lavić, S. (2017, Mart 2). Izjava. Stav, str. 29. 

Lee, S. (1990). The cost of free speech. London, Boston: Faber and Faber.

Leech, G. (1981). Semantics (2. izdanje). Harmondsworth: Penguin.   

Macovei, M. (2004). A guide to the implementation of article 10 of the European convention on human rights (2. izdanje ). Strasbourg: Council of Europe. 

N1 (2018, Juli 11). OHR condemns denial of Srebrenica genocide from RS entity. http://ba.n1info.com/English/NEWS/a272264/OHR-condemns-denial-of-Srebrenica-genocide-from-RS-entity.html   

Norris, C. (2002). Deconstruction (3. izdanje). London and New York: Routledge.  

OHR [Office of the High Representative] (2018). Inzko: Denying of genocide is absolutely unacceptable. 12 Juli. http://www.ohr.int/?p=99748  

Orić, N. (2018, Juli 9). Naser Orić: Ćeraćemo se još! [Video].  https://www.youtube.com/watch?v=N6fuEGIq2yk

OSCE (2018). OSCE reaction on recent denials of genocide in Bosnia. N1 TV, 13. Juli. http://ba.n1info.com/English/NEWS/a272725/OSCE-s-reaction-on-recent-denials-of-genocide-in-Bosnia.html [autentičnost saopštenja potvrđena autoru]  

Pehar, D. (2011). Diplomatic ambiguity: Language, power, law. Saarbrucken: LAP Lambert (dostupno i preko https://www.academia.edu/846865/Diplomatic_ambiguity_Language_power_law_2011_). 

______ (2014). Vladavina zakona i njeni čuvari. Mostar: UG Dijalog/UG Hrvatski dom Herceg Stjepan Kosača.

______ (2016a). Skidelsky v. Ignatieff (On Kosovo and ‘Allied Force’). TransConflict 26 Feb. http://www.transconflict.com/2016/02/skidelsky-v-ignatieff-on-kosovo-and-allied-force-262/ 

______ (2016b). Dediscoursification: How discursive attitudes cause wars [manuskript djelom objavljen od strane TransConflict u dvanaest nastavaka (29 Jan- 15 April)].  https://www.academia.edu/19519042/DEDISCOURSIFICATION_HOW_DISCURSIVE_ATTITUDES_CAUSE_WARS_2016_  

______ (2016c). Dediscoursification: a discourse-ethical critique of discursive production of the state of war. Političke Perspektive,  6(1-2), 35-56.

______ (2016d).Taney v. others (‘Dred Scott’ and American Civil war). TransConflict 4 Mart. http://www.transconflict.com/2016/03/taney-v-others-dred-scott-and-american-civil-war-043/

______ (2019). Peace as war: Bosnia and Herzegovina, post-Dayton. Budapest, New York: Central University Press 

Radio Slobodna Europa – Radio Free Europe (2018). Skupština RS odbacila izvještaj o Srebrenici. 14 August. https://www.slobodnaevropa.org/a/skupstina-rs-srebrenica-opozicija/29432684.html 

Schabas, W. A. (2001). Was genocide committed in Bosnia and Herzegovina? First judgments of the International Criminal Tribunal for the Former Yugoslavia. Fordham International Law Journal , 25(1), 23-53. 

Silber, L. & Little, A. (1996). The death of Yugoslavia (rev. izdanje). London: Penguin Books, BBC Books.

Smith, S. A. (1995). There’s such a thing as free speech – And it’s a good thing too. In R.K. Whillock, & D. Slayden (Eds.), Hate speech (str. 226-266). London, New Delhi: SAGE. 

Softić, Sakib (2017, Mart 17). Contribution. Stav, str. 27. 

Sudetic, C. (2010). The Srebrenica massacre (11-16 July 1995). Sciences Po, 7 July. https://www.sciencespo.fr/mass-violence-war-massacre-resistance/en/document/srebrenica-massacre-july-11-16-1995  

Suljagić, E. (2018). Emir Suljagić poručio Rajku Vasiću: Čekamo te!. Radio Sarajevo, 11 Jul. https://www.radiosarajevo.ba/vijesti/bosna-i-hercegovina/emir-suljagic-porucio-rajku-vasicu-cekamo-te/306153 

Transckripti (2006). Transkripti sjednica Predsjedništva BiH, 21 lipanj 1991 – 6 svibanj 1992. National Security and the Future 7(3). 

TV1 (2018). Vasiću, narod više nije lud [Vasic, people are not crazy any longer]. Central News with Nikolina Veljović. 12 Jul. https://tv1.ba/vasicu-narod-vise-nije-lud/ 

UN SC [United Nations Security Council] (2015). 7481^st Meeting (S/PV. 7481), Transkript sjednice održane 8 Jula 2015. https://www.securitycouncilreport.org/un-documents/document/spv7481.php 

Vasić, R. [VasicRajko]. (2018, Jul 10). Нешто мислим. Ако толико волите тај Геноцид над вама, сачекајте сљедећу прилику [Tweet].  https://twitter.com/VasicRajko/status/1016790567882252288

Vranješ, A. (2018). Bošnjački narod istovremeno protiv Rajka Vasića i Marka Radoje. 14 Juli. https://sveosrpskoj.com/komentari/vranjes-bosnjacki-narod-istovremeno-protiv-rajka-vasica-i-marka-radoje/?script=lat 

Walker, S. (1994). Hate speech - the history of an American controversy. Lincoln and London: University of Nebraska Press.   

Wheeler, E. L. (1984). Sophistic interpretations and Greek treaties. Greek, Roman and Byzantine Studies, 25(3), 253-274.  

Wilcoxson, A, (2010). The fictitious genocide in Srebrenica. 1 Mart. http://www.slobodan-milosevic.org/news/smorg_rch_030110.htm