1744.
KAKO ONA
NACIONALNA STVAR
UTIČE NA MEDALJE
Nole Đole nije imao psihološke snage niti sportskog patriotizma da na
Olimpijadi osvoji ni bronzu a onda je za nekoliko dana prebrodio psihološku
krizu, JMM, i pobijedio u Torontu.
Ta činjenica govori, u stvari, o stanju nacije. Odnosno, kako stanje nacije
utiče na pijedinačni, grupni i kolektivni uspjeh u raznim oblastima pa i u
sportu.
Otkako je ciknula Jugoslavija SFR, na olimpijadama od 92. pa na ovamo,
SCG je osvojila 12 medalja a, nakon i tog raspada, Srbija je osvojila 7 a Crna
Gora 1 medalju, dakle, ukupno to područje iz bivše SFRJ osvojilo je 20 medalja,
Hrvatska 22, Slovenija 19, Makedonija 1. A Bosna Usrana ni jednu.
Treba li napominjati da je Srbija najveća od svih ovih država i da je po
tom osnovu šire baze logično da osvoji više medalja od Hrvatske, barem dva
puta.
Međutim, logično je upravo obrnuto. Ono što se i desilo. Nesređen nacionalni
patriotizam u Srbiji, jer u taj kontigent ulazi i Tači, Kosovo je Srbija, i
Čanak i svaki drugi Danak, od Briselu do Stambolu, uslovljava podsvjesno
smanjenu želju za trijumfom.
I budala zna da je nacionalni naboj u raspadu Jugoslavije bio najveći
kod Hrvata i u Hrvatskoj. Pa onda u Sloveniji. Zna i da je Makedonija ni na
Grčkoj, ni na Bugarskoj, ni na nebu, ni na zemlji, da je Crnu Goru prošao taj
pubertetski državno-nacionalni sindrom. A da BiH jednostavno nije ništa.
Za BiH će neko osvojiti medalju na olimpijadi kad umre Đekna.
Trend medaljisanja i sportskih uspjeha nastaviće se jedino u Hrvatskoj.
Hrvatska je mlada, neiživljena, država i neće se, još, odraziti ekonomska
katastrofa na sportske rezultate kao što će se odraziti na neke druge oblasti
života. U kvalifikacijama, u fudbalu, treba očekivati da Naša Momčad potpuno
sjebe Srbiju.
U Sloveniji će trend padati jer pada i patriotizam i lova a ostale ne
treba ni trendirati.
U Srbiji, pak, oporavka neće biti, čak ni kada se riješe Kosova i kada Vojvodinotomiji
uvrnu mudanca. Odlazak drugih iz zajedničke SFR i optužbe prema Srbima da su
glavni krivci i za Jugoslaviju i za Raspad i za Agresiju i za Genocid, očito je
ostavilo trajniji kolektivnu okus bljutavosti i razočaranja zbog nerealnih
optužbi ili zbog pogrešnog srbovanja, pa se sportski, kulturni i duhovni
napredak mora još čekati i mora pažljivo generisati.
Teško je izmjeriti, ali na te sportske neuspjehe svakako utiče činjenica
da se Tadićevština nije pokazala i da se Srbija uvrtala u krugu i vratila Šešelju
i Slobi, Nikoliću i Dačiću, kolikogod oni otišli daleko od svog legla.
Bolje je upasti u govna nego u podsvijest, ko da čujem Tomana.
