2060.
JEBO
DŽIP
DŽIPA
 

Ne ulazeći u činjenično stanje ko je peder a ko džip, potrebno je kroz širu optiku sagledati položaj crkve, i džamije, u društvu i odnos društva i crkve uopšte. Te krivicu jedne i drugog.

Crkva, koja ima te stoljetne, milenijumske, tradicije, pokazala se previše naivna u prelomnim događajima raspada. Njeni djelatnici, upečatljivo više pravoslavni i islamski, nisu shvatili da krah velikih epoha kod malih naroda na površinu izbacuje prljadiku, okorke i svakojaki škart, šljam i šlajm. Pa su se priključili Promjenašima. Bježeći više nego što je potrebno od socijalističkog samoupravljanja od kojeg se u nekim segmentima nije moglo pobjeći. Jer su, najvećim dijelom bili dio tog sistema. Kao i katolički svećenici. Razlika u ponašanju katoličke crkve samo je u tome što ta crkva ima Vatikan i što su njeni redovnici postrojeni a pravoslavlje je atomizovana i liberalizovana religija. Kao i islamski odmetnuti elementi, kojima ne vlada ni Meka ni Medina. Cerić i Muazuki su najbolji dokaz. Nu. Katolički djelatnici nisu bez mana. Oni su zadržali sve mane koje nose stoljećima.

Šta je crkva, i džamija, naučila od Promjenaša. I veoma efikasno primijenila.

·         Prelijevanje moći.

·         Prelijevanje para.

·         Prisvajanje moći.

·         Tolerisanje i podržavanje vještačkih i skorojevićkih podržavalaca.

·         I dogradila sve to koketiranjem sa vlastima. Ako je tako izgledalo a bilo obrnuto, ne mijenja na stvari.

Gradnja crkava i džamija, obnova međusobno porušenih takođe, jedan je od najefikasnijih načina prelijevanja društvene moći pod crkvene kupole. Crkve i džamije su građene listom. Umjesto da su rekli, pastvi, Izgradićemo bogomolju svuda tamo gdje vi izgradite fabriku.

Gledajući kako Promjenaši rade s parama, Crkva se priključila, preko svojih pojedinaca. Pa su pored obnova kapitalnih i potrebnih objekata, porušenih u ovom ili onom ratu, krenuli i u šundersku gradnju crkava o džamija. Pojedine prilude su počele da grade i privatne crkve. U tom kolovrzu pare su trošene i u svakojake luksuze i necrkvene stvari.

Kao logična posljedica ta dva procesa dogodilo se Prisvajanje moći. Vjerski sistemi, i mnogi njihovi pojedinci, postali su moćni kao upravljači društvom, moćniji od krimilaca u poratnoj fazi i od mnogih političara u kasnijoj konsolidaciji demokratije. Zadržavam pravo da označim prividom i jedan i drugi pojam.

U trci za moći i finansijskim sredstvima, vjerski sistemi su tolerisali i pothranjivali masovni priliv vjernika. Taj proces je postao prvoklasna društvena farsa, raširena do te razmjere da je ugrožavala temelje države i nacije. Najednom su svi počeli da se krste sa osamdeset, devedeset ili stodeset kila, svaki saobraćjani znak počeo je da slavi svoju slavu i svi su počeli da kleče, umivaju se nasuvo i izuvaju se. Vjerski sistemi nisu ništa učinili da spriječe ili kanališu taj izljev vještačke vjere. A dobro su znali da to sa vjerom ima veze koliko i pijesak pustinje sa mont everestima.

Posljednja velika greška koju su Crkva i Džamija učinile jeste koketiranje sa vlastima i dopuštanje vlastima da koketiraju sa njima. Time su ušli na igralište Politike, Parapolitike i Prljave Politike. I prihvatili njihovu igru. Katastrofalna greška je otići na tuđe igralište, igrati po njihovim pravilima i pokušati ih preteći njihovim driblinzima.

Posljedice su katastrofalne. Crkva, i Džamija, zapustila je vjeru i vjernike, izmiješala vjernike i falsifikate, namnožila svoje mane, prigrlila svjetovne trivijalnosti, upala u glib medija, potrčala za jevtinim svjetlima pozornice, relatizovala i kanone i opsjene, pomilovala bogatstvo i pozlatu, prihvatila skorojevićke simbole duha i tijela.

Sada povratka nema. Kraj velikih epoha kod malih naroda razgolićuje i cara i izmećara. I debelu caricu. Nepodnošljivo.

Sveopšti sumrak je zahvatio sve segmente nacija, država i društava. Kao što je Vučurević mogao da postane gradonačelnik, ili onaj ludi Splićo, svjedno, tako su i Vukanović i Duško Tomić postali ravnopravni javni besjednici sa vladikama.

Šteta. Od svih segmenata društava, vjerski sistemi su, u ovim istorijskim lomovima, imali najveće šanse.