UMNOŽAVAJU SE
PROBLEMI „BOSNE“
Bosna je dio Naseobine, onaj dio koji je upisan u matičnom uredu u Sarajevu, čedo iz braka Žrtve Mira i Ikonizacije Žrtve, fikcija Sarajevskog Političkog Kruga, simbol nepostojećeg patriotizma, putokaz stvaranja Islamske Republike i ostvarenja Islamske deklaracije.
Ne upotrebljavam tu riječ. 2005. sam napisao knjigu Bosna ne postoji. Ali, da bih objasnio kako danas stoji stvar sa tom fikcijom, moram koristiti i tu rogobatnu riječ za trigonometar koji se može označiti kao Naseobina ili kao Površina.
Najprije je problem Bosne bio Mile Dodik i manji beha entitet, takozvana, ako baš mora da se kaže, Eres. Jučer je Bakir Izetbegović izjavio da Dodik i Čović stvaraju probleme. Dodik je namamio Čovića obećavši mu Treći entitet. Čović poletio. Šta ima da leti u Eres kad tamo živi nekoliko hiljada Hrvata a u Federaciji nekoliko stotina puta više. Hrvati žive sa Bošnjacima.
To i jest problem. To što Hrvati žive sa Bošnjacima. A ne što je Čović poletio. Dabome, ne sama činjenica da žive sa Bošnjacima nego što pri tome imaju nedobrovoljan politički snošaj.
Dragan Čović, Borjana Krišto i Davor Čordaš su jučer prošli banjalučkom Gospodskom ulicom. Razdragani četnici, izmamljeni toplim danom, pozdravljali su ih i bodrili da se drže zajedno, sa vođstvom Republike Srpske. Obični ljudi vide da je došao kraj političkom teroru Sarajeva. Za Bosnu su to bili četnici. A ako potraje, i Dragan, Borjana i Davor će postati četnici.
Umjesto da realno detektuje problem jednog naroda, Sarajevski politički krug daje čaršijsku dijagnozu: Čović poletio.
U Banjaluku je poletio i Ivo Josipović. Predsjednik Hrvatske. Za njega se još manje može reći da je naivan da bi poletio. Razmotrio je sve činjenice i vidio Baščaršijsku igru Esdepea i Fenomen Komšić. Analize i rezultati govore da izbor Komšića ni dijelom nije stvar Hrvata. Jedan ili jedan i pol posto, jedva. To čak nije ni stvar samog Esdepea. To je muslimanski projekt. Jer je za Komšića glasao i živalj izvan uticaja Esdepea. Takva disciplina, u glasanju, me plaši. Mene koji sam trećinu života proveo baveći se izborima, organizacijom, motivacijom, identifikacijom.
Bez obzira što je Predsjednik Hrvatske u Banjaluci proglašen Osobom godine, što je posjetio Podmilačje, njegov najznačajniji korak jeste dolazak u Palatu Predsjednika Republike. I razgovori koje je tamo obavio.
Prva i ova posjeta Josipovićeva Republici Srpskoj jeste prelomnica u politici Hrvatske prema Sarajevu, BiH i Hrvatima BiH. Prelomnica je i prema Republici Srpskoj ali to nije njena najznačajnija nijansa. Hrvatska prvi put za dvadeset godina počinje da pragmatično i interesno gleda na Hrvate BiH. Umjesto da ih upotrebljava kao što je Beograd upotrebljavo Srbe Hrvatske. I umjesto da mlatimudi o Šeher Sarajevu i ukidanju Republike Srpske kako je to dva mandata činio Burduš Meske.
To što Bakir voli da politiku opisuje, kao i babo mu, čaršijskim, sokačkim, ićindijskim, riječima, Poletio Čović, to je znak da Sarajevski politički krug nikada neće shvatiti suštinu politike potrebne BiH. Pa i toj Bosni. Usranoj, da prostiš. Nasljedni kvalitet otomanskog stambolskog pijedestala koji daje, koga se pita i kome se ide, nije dovoljan za kvalitet politike potrebne komplikovanoj Površini.
Kao što Izetbegović, ranije Silajdžić, odlaskom u Tursku, savremeni Stambol, traži podršku i pribavlja legitimitet svoj politici Unitarne Naseobine, tako bi Sarajevski politički krug instalitrao letove u Sarajevo. Isključivo u Sarajevo. Sarajevo daje, Sarajevo uzima.
Avaz je, također jučer, zapisao da je Banjaluka u ovim događajima bila glavni grad a da Sarajevo gleda sa strane. Zbog nesposobnosti i podjela za koju su krive Esdea i Esbeiha.
Na pozornici je tako. Ali u bekstejdžiluku stanje je mnogo gore. Sarajevo i Bosna definitivno zaostaju za vijekom i tijekom. Kao pragovi za brzim vozom. Bosna dobija sve više problema. I ubrzava ka granici sa koje se više neće moći vratiti natrag i uspostaviti Red Letenja koji odgovara svima. Nije Čovć poletio Dodiku. Radi se o Mostaru i Banjaluci. Radi se o Srbima i Hrvatima u BiH i njihovim realnim interesima. Radi se o hrišćanstvu, na šta su mislili oni ljudi iz Gospodske ulice.
Stambolsko iščekivanje Sarajeva da svi dolete na Baščaršiju pretvara se u giljotinu nad Bosnom.
A znate kako volim Bosnu.
Bosna je dio Naseobine, onaj dio koji je upisan u matičnom uredu u Sarajevu, čedo iz braka Žrtve Mira i Ikonizacije Žrtve, fikcija Sarajevskog Političkog Kruga, simbol nepostojećeg patriotizma, putokaz stvaranja Islamske Republike i ostvarenja Islamske deklaracije.
Ne upotrebljavam tu riječ. 2005. sam napisao knjigu Bosna ne postoji. Ali, da bih objasnio kako danas stoji stvar sa tom fikcijom, moram koristiti i tu rogobatnu riječ za trigonometar koji se može označiti kao Naseobina ili kao Površina.
Najprije je problem Bosne bio Mile Dodik i manji beha entitet, takozvana, ako baš mora da se kaže, Eres. Jučer je Bakir Izetbegović izjavio da Dodik i Čović stvaraju probleme. Dodik je namamio Čovića obećavši mu Treći entitet. Čović poletio. Šta ima da leti u Eres kad tamo živi nekoliko hiljada Hrvata a u Federaciji nekoliko stotina puta više. Hrvati žive sa Bošnjacima.
To i jest problem. To što Hrvati žive sa Bošnjacima. A ne što je Čović poletio. Dabome, ne sama činjenica da žive sa Bošnjacima nego što pri tome imaju nedobrovoljan politički snošaj.
Dragan Čović, Borjana Krišto i Davor Čordaš su jučer prošli banjalučkom Gospodskom ulicom. Razdragani četnici, izmamljeni toplim danom, pozdravljali su ih i bodrili da se drže zajedno, sa vođstvom Republike Srpske. Obični ljudi vide da je došao kraj političkom teroru Sarajeva. Za Bosnu su to bili četnici. A ako potraje, i Dragan, Borjana i Davor će postati četnici.
Umjesto da realno detektuje problem jednog naroda, Sarajevski politički krug daje čaršijsku dijagnozu: Čović poletio.
U Banjaluku je poletio i Ivo Josipović. Predsjednik Hrvatske. Za njega se još manje može reći da je naivan da bi poletio. Razmotrio je sve činjenice i vidio Baščaršijsku igru Esdepea i Fenomen Komšić. Analize i rezultati govore da izbor Komšića ni dijelom nije stvar Hrvata. Jedan ili jedan i pol posto, jedva. To čak nije ni stvar samog Esdepea. To je muslimanski projekt. Jer je za Komšića glasao i živalj izvan uticaja Esdepea. Takva disciplina, u glasanju, me plaši. Mene koji sam trećinu života proveo baveći se izborima, organizacijom, motivacijom, identifikacijom.
Bez obzira što je Predsjednik Hrvatske u Banjaluci proglašen Osobom godine, što je posjetio Podmilačje, njegov najznačajniji korak jeste dolazak u Palatu Predsjednika Republike. I razgovori koje je tamo obavio.
Prva i ova posjeta Josipovićeva Republici Srpskoj jeste prelomnica u politici Hrvatske prema Sarajevu, BiH i Hrvatima BiH. Prelomnica je i prema Republici Srpskoj ali to nije njena najznačajnija nijansa. Hrvatska prvi put za dvadeset godina počinje da pragmatično i interesno gleda na Hrvate BiH. Umjesto da ih upotrebljava kao što je Beograd upotrebljavo Srbe Hrvatske. I umjesto da mlatimudi o Šeher Sarajevu i ukidanju Republike Srpske kako je to dva mandata činio Burduš Meske.
To što Bakir voli da politiku opisuje, kao i babo mu, čaršijskim, sokačkim, ićindijskim, riječima, Poletio Čović, to je znak da Sarajevski politički krug nikada neće shvatiti suštinu politike potrebne BiH. Pa i toj Bosni. Usranoj, da prostiš. Nasljedni kvalitet otomanskog stambolskog pijedestala koji daje, koga se pita i kome se ide, nije dovoljan za kvalitet politike potrebne komplikovanoj Površini.
Kao što Izetbegović, ranije Silajdžić, odlaskom u Tursku, savremeni Stambol, traži podršku i pribavlja legitimitet svoj politici Unitarne Naseobine, tako bi Sarajevski politički krug instalitrao letove u Sarajevo. Isključivo u Sarajevo. Sarajevo daje, Sarajevo uzima.
Avaz je, također jučer, zapisao da je Banjaluka u ovim događajima bila glavni grad a da Sarajevo gleda sa strane. Zbog nesposobnosti i podjela za koju su krive Esdea i Esbeiha.
Na pozornici je tako. Ali u bekstejdžiluku stanje je mnogo gore. Sarajevo i Bosna definitivno zaostaju za vijekom i tijekom. Kao pragovi za brzim vozom. Bosna dobija sve više problema. I ubrzava ka granici sa koje se više neće moći vratiti natrag i uspostaviti Red Letenja koji odgovara svima. Nije Čovć poletio Dodiku. Radi se o Mostaru i Banjaluci. Radi se o Srbima i Hrvatima u BiH i njihovim realnim interesima. Radi se o hrišćanstvu, na šta su mislili oni ljudi iz Gospodske ulice.
Stambolsko iščekivanje Sarajeva da svi dolete na Baščaršiju pretvara se u giljotinu nad Bosnom.
A znate kako volim Bosnu.
