INCKO NA LJUTOJ VATRI
Izgleda da je Incko postao arheolog. ČitavBon je prekopao kako bi pronašao Bonska ovlaštenja protiv referenduma. Ali tamo se, pouzdano znamo, ne govori ništa o Referendumu. Jer kada su donošena Bonska ovlaštenja, u vlasti Republike Srpske niko nije smio ni da prdne protiv međunarodne zajednice i nije bilo ni pomisli na takav ohaerohulni čin. A ni u Federaciji. Inače bi oni podržali te slobodarske težnje Manjeg Dijela BiH i usprotivili se Antireferendum ovlaštenjima. Federaciji i Sarajaciji Referendum je u krvi.
Zna to i Incko, bez obzira što ga izvjesni faktori pune visokim naponom naizmjenične struje, sad protiv Republike, sad protiv Srpske. Stoga i nekako bojažljivo prijeti. Te, kad dođe Lajčak, te kad ode u Brisel, te kad dođe Picko...
Bez obzira na haotičnost i jalovost Ohaera i njegovog Visokog osoblja, primjetne su faze u kupovini Antireferendumskog vremena. Očito je da Ohaer, Visoki predstavnik i Radikalni dio međunarodne zajednice, nemaju valjan, pravno i ustavno utemeljen, odgovor. Da imaju, Klub Bošnjaka bi tražio zaštitu vitalnog nacionalnog interesa pred Ustavnim sudom.
Incko & co kupuje vrijeme očekujući da će Republika Srpska načiniti neku balvansku antidejtonsku grešku pa da im se olakša posao.
Jasno je da i od PIK-a nije moguće očekivati čuda. Jer, ambasador Rusije je već izrekao svoj glas. Onda to viče nije PIK nego PIK Minus.
U prvoj fazi, Incko & co su lansirali tezu kako je ostalo još malo vremena, samo koji dan, da Oni u Republici Srpskoj povuku svoju odluku. Tako bi obraz Ohaera, Incka i drugih bio čist a Republika Srpska i Dodik bi potpisali trajnu kapitulaciju.
U drugoj fazi, prijetilo se sankcijama. Te, zabraniće putovanja. Te, blokiraće imovinu. Baš sam se prepao jer sva flota na Lamanšu je u mom većinskom vlasništvu. Ako blokiraju, propao sam.
U trećoj fazi, danas lansiranoj, zavrnuće uši i liderima stranaka koje podržavaju SNSD i Referendum. Tako bi se trebalo uzdrmati političko jedinstvo i pronaći neki mogući srpski Lijanović i Jurišić. Ivanić se već kandidovao. Predlaže da se svi malo povuku nazad. Svi. Kao da je Ohaer nekud išao. On može da se povuče samo u malo manju neustavnost.
To je tipičan poluamaterski scenario pokušaja razaranja javnog mnijenja i njegovog pretvaranja u amorfni konglomerat neopredijeljenosti, poljuljanosti i ravnodušnosti. U tome se koriste i domaći mediji kojima javnost vjeruje i na koje je navikla. Primjetno je da se izbjegavaju proskribovani crnotalasni sudnjedanski ekrani. Stvara se pritisak neprestanim pitanjima: Šta ako bude sankcija, Kako će SNSD reagovati, Kakvi će potezi uslijediti... Time se sankcije predstavljaju svršenim činom. I poništavanje odluke Narodne skupštine. Javnost treba da primi upravo takvu činjenicu i da sankcije koje bi, eventualno uslijedile, i poništavanje, budu primljene sa poluodobrenim očekivanjem, da se javnost nagrize sumnjom da od Akcije referendum nema ništa, Oni su jači, Znao sam ja da od toga nema ništa. Onda bi uslijedio pritisak Srba Ivanića i Čavića, sa pokličom: Jesam li rekao da Republika Srpska ne treba da se igra. Znamo svi šta javnost misli o referendumskom pitanju. Osim što smo Čavić i ja protiv i uzdržani.
To nismo znali, STJ.
Međutim, o Referendumu je sve rečeno. Nema nepreglednih krivina. Nema rezervnih poteza. Jasno je šta će biti potezi Republike Srpske.
Neki su naznačeni a neki su već demonstrirani.
Predlažem da neko, povremeno okrene Incka. Da ne pregori na toj vatri koju neprestano raspaljuje.

POMAMA BIN LADEN
Jedan običan kukavac. Kukavica. Krio se u vili i pružao otpor. Kako se Sadam Bin Husein predao ko čovjek. Sa rukicama naprijed. Kao krtica kad greškom izbije iz krtičnjaka. Još je imao oružje za masovno uništenje. A Osama samo kalašnjikov i to takav da ga niko u Našem ratu nebi uzeo ni pod noge a kamo li u ruke.
Osama Bin Laden je bio jedan od najboljih masovnih proizvoda.
On je bio Osama Multipraktik. Korišten je protiv Rusa. Pa je onda korišten protiv Amerike. Pa je korišten i protiv muslimana diljem svijeta.
Ne zna se kakav je sistem komunikacija imao kad je mogao da vlada, bešumno i neleketronski, tolikom mrežom po svijetu
Sada će njegovo pružanje otpora i sahranjivanje u moru, po starom mornaričkom običaju prinošenja žrtava sabljstim morskim krokodilima koji su zaštitnici ratnikopolovaca hiljadama godinama prije pojave Vikinga, biti još jedno područje teorija sjene i zavjere. Kao što je nesilazak na mjesec ili kao što je samoinsceniran napad na Blizance.
Nastupila je Pomama kad je ubijen Osama. A samo ubistvo nema nikakve veze sa antiterorizmom. Fundamentalistički eliminirajući islamski terorizam nije organizovan po verikalnoj komandnoj dužnosti. Radi se o mnogo složenijim vjerskim, socijalnim, internacionalnim i kapitaloidnim pitanjima. Ništa se nije riješeilo time što je Osama pružao otpor.
Gledajući iz moje struke i mog zanata, Osama Bin Laden je samo jedna velika uspješna izborna jedinica. On je prvi glas na Predsjedničkim izborima. Trampu je bolje da kandidaturu trampi za nešto.

MENI MOJI ZLOČINCI,
TEBI TVOJI HEROJI
Nema kakve sve sintagme nisu izmišljane o tome da se izbriše Naš rat kao složena, višeučesnička, višekrvna i višeistinita pojava. Povratak protjeranih i raseljenih. Komisija za istinu i pomirenje. Suočavanje sa vlastitom prošlošću. Konstitutivnost svih na cijelom području.
Samo da pojasnim. Naš rat je naš, svih nas. Ali istina je moja.
Sintagme, predočene, i druge na ovom mjestu nepomenute, imale su i imaju isključivo jedan cilj – Zadržati, zacementirati i istorizirati bošnjačko-američko-amanpursku istinu o ratu u BiH.
Jer, kad se kaže Povratak protjeranih i raseljenih onda se ne misli na Povratak u Federaciju, Povratak na Kosovo Ravno, Povratak u Hrvatsku. Misli se isključivo na Povratak u Republiku Srpsku. Sa naglaskom na Povratak na Drinu. Jer, samo su Srbi protjerivali i raseljavali. Ono što nisu stigli genocidirati i silovati.
Kada se kaže Konstitutivnost, onda je to Sarajevska Konstitutivnost. Koju ovih mjeseci demonstrira Esdepe Klika. Lagumtitivnost.
Komisija za istinu i pomirenje, da je formirana, a o njoj se počelo pričati prije jedanaest ili dvanaest godina, trebala bi da završi posao pod kišobranom istine da su Srbi i Srbija agresori i istrebljivači. Nakon toga niko nikad više ne bi mogao postaviti pitanje zločina s druge strane. Bili ste, Badgospodo, u Komisiji i pristali. Za to vrijeme Haški tribunal bi „zvanično“ presudio takvu istinu o Srbima i Srbiji. Sarajevski Tribunal, takozvani Sud BiH i Tužilaštvo BiH, bi dodali završne radove.
U takvoj istini u BiH, u Bosni, nema mjesta za Srbe. I Hrvate. Što se vidi iz priloženog. U drugim istinama nema mjesta na Kosovu. Ni u Hrvatskoj.
Sada Nataša Srbijanka pokreće neki REKOM. Traži milion mladih potpisa kako bi se pokrenuo projekt popisa zločina i zločinaca. Jedan od njenih Karolina-Argumenata je: svi se u Srbiji zalažu da uhapse Mladića a niko ne kaže šta je učinio i zašto da ga uhapse. Uhvate.
Projekt je regionalni. Na prostoru bivše SFRJ. Tokom deset godina zločina. Nataša i njen Fond za humanitarno pravo, poznato je, smatra da su za zločine i ratove odgovorni Eskimi. U sadejstvu sa Inkama.
Dakle, i taj najnoviji Američki Super Fol, jer Natašu finansiraju, poznato je, Eskimi i Inke, ima isti cilj. Na regionalnom, rekomalnom, planu treba popisati zločine i zločince i tako učiniti da Srbi i Srbija budu najzastupljeniji u glasanju. 17 bodova za Srbiju. Tako je glasao žiri... Slovenije, Hrvatske, Kosova, BiH. I Crne Gore. Treba ući u EU.
Stanje na Zemlji Zločna stoji drukčije.
Pristajemo da popišemo sve. Ali ne i naše. Naši su svi heroji, patriote, domoljubi, rodoljubi, junaci, šehidi, dragovoljci, dobrovoljci.
Ovih dana sam imao dva antitetanusa. Vasiću, ne diraj nam Rojsa. Vasiću, brate Srbine, ideš s nama na Surčin da dočekamo Voju Vojvodu. Ko je u ovoj priči zločinac. Pa, Vasić, dabome.
Ona dvojica su heroji.
Tako se istina o zločinima i zločincima otvara kao dvomogućnost.
Ili da, govorim o Naseobini, svi prihvatimo, i Vasić i Rojs, da su Srbi agresori ali da je Agresija izvršena samo na Bošnjake. Međutim, neko mora da prihvati i to da je Hrvatska izvršila agresiju na BiH. A neko da je onda i na Hrvate u BiH. Goblen Agresija, STJ.
Ili da podijelimo sve. Agresije naročito. Referendume. Kad je naš onda je za nezavisnost. Kad je Njihov onda je za zabranu. Pa i Zločine i Zločince. Heroji se, poznato je, ne dijele. Tako ćemo živjeti dovijeka, u miru, u istini i u saznanju da su heroji uvijek naši a zločinci uvijek njihovi. Šta njihovi, vaši.
Podjela je najbolji politički sistem u ljudskoj istoriji. Funcioniše besprijekorno kroz sve vijekove, bez obzira koja je KKK, klasa, klika, koalicija, na vlasti.
Podijelimo se i tako ozvaničimo da svi imaju Heroje bez Zločinaca.

FUDBALSKA SEKTA

JEDNOG PREDSJEDNIKA
Fudbalu na poljanama Naseobine ne treba jedan predsjednik. Ne samo fudbalu. Nikome u BiH, ni za šta, ne treba jedan predsjednik. Imali smo ovdje jednog predsjednika za sve. Mlađi ne znaju o kome govorim. Pa čim je izgubio jednu nogu, svi su uvidjeli da im ne treba ni taj svemoćni, svevoljeni i svepoštovani Jedan Predsjednik.
Fudbal u BiH je jednonacionalni fudbal. Jedna lopta, jedan narod. Takva je reprezentacija. Fudbal u BiH, pošto se povukao Salihamidžić, živi od Džeke do Pjanića. Taj fudbal u BiH može da se igra samo u Zenici i u Sarajevu. Šta će takvom fudbalu Jedan Predsjednik.
Domaći delegati fudbala su glasali o tom nekom Statutu koga je ovdje pokušala da oktroiše Uefa. I nisu ga prihvatili. Pri tome se otkrilo da za neke stvari u Izvršnom odboru Hrvati ne moraju ni da glasaju. Nešto mi poznato. Ali se od njih traži da glasaju za Jednog Predsjednika. Samo ovaj put. Znam iz njihovog iskustva.
Domaći lobisti, neki mrljavci oko fudbala, oko Borca, marginalci, pa onda strani lobisti iz Uefe i Nekih Ambasada, a naročito neke, Nezavisne i Avaz, zapeli za Jednog pa Jednog.
Došli i do mrskog Dodika. Niko ga u BiH, plus Čavić i Ivanić, ne može očima gledati ali smo spremni kleknuti pred Dodika za Jednog Predsjednika. Propao Incko, propao Butmir, propao April, a oni se bore za Jednog Fudbalskog Predsjednika.
Čak su i cijelu akciju tempirali u godinu i sezonu kada će Borac biti prvak BiH. BiH, STJ. I kada treba da izađe u Evropu, da igra kvalifikacije, od kojih će da se Barselona kolektivno usere. Real neće jer znaju da će sigurno izgubiti pa se pomirili.
Sada sentimentalne Manny Vulturese hvataju na žalojke. Ako ne izađe Borac u Evropu, kaže Dragan Kulina, Član Komiteta za bacanje pojasa davljeniku, izgubiće 2,5 miliona maraka. Dragan Kulina je predsjednik područnog saveza Sarajevsko-romanijske regije. Nešto me ganulo oko srca kad sam čuo kako se bori za Borac.
Šta jednoj Republici znače 2,5 miliona maraka. Dugoročnim interesima. Šta jednom narodu znače 2,5 miliona maraka. Da li su Kulina i ostali u tom Komitetu za spas Unitarizma, svjesni zašto prodaju nezavisnost jedne trećine. Onoga što pripada Republici Srpskoj.
Za 2,5 miliona, tri pozicije i dvije utakmice u nekoj Evropi ne treba prodavati dugoročne interese Republike Srpske. Ljudi koji razmišljaju tako ne treba da budu ni u kom Komitetu.
Ljudi koji pričaju o parama ne treba da pričaju bajke.
Nezavisne danas pišu: Zeleno svjetlo za jednog predsjednika.
Avaz danas piše: Osim slomio Dodika.
Na sajtu Predsjednika Republike, nakon tog razgovora, ne piše tako.
Dakle, Sarajevska čaršija jasno poručuje šta je osnovni cilj, šta je osnovna tehnologija i šta je uloga Komiteta za spas. Cilj je dokopati se pozicije. A onda će se zaboraviti i na rotaciju i na ravnopravnost. Kao i kod RAK-a, i kod UIO, i kod Suda BiH, i kod Tužilaštva BiH... a osnovna tehnologija je Slomiti, Prejebati, Preveslati... kao u slučaju Vašingtonskog sporazuma, kao u slučaju Konstitutivnosti svih na cijelom području.
Ko u Republici Srpskoj želi da bude Lijanović u fudbalskoj priči.

BARMESILONA
Idi Murinjo, pusti ljude da igraju fudbal.
Da li je sada svima koji su lajali za mojim tekstićem o Zvjerinju, koji su škevtali za mojom tvrdnjom da čovjek ubija Igru, koji su me ujedali za guzicu, ko seoske kuje, zbog mog stava da je Real groblje Igre i fudbalera, jasno da je Murinjo zalutao.
Na svom stadionu, u srcu Madrida, ne biti sposoban da se lopta drži u nogama ni trećinu vremena, ne pokazuje samo odsustvo potpune moći da se kreira Igra, nego znači i nasilje nad igračima. Jer svi ti Realovci, osim Adebajora, Dijare i Pepea, znaju da igraju fudbal deset puta bolje nego što im Murinjo i Real omogućuju i dopuštaju.
Murinjo je dijelom i namjerno prepustio dio igre i terena Barsi, postavljajući Igru Sačekušu, Igru Slučaj, kakva se dogodila u finalu Kupa kralja kada je Ronaldo postigao slučajan gol jer je golman Barse bespotrebno krenuo dva koraka naprijed. Ali ta Igra Sačekuša je Igra Kukavica.
Raspolagati takvim igračima a ne dopustiti im da igraju i da se nadmeću, mada bi i tada, najvjerovatnije, izgubili, sportsko je i viteško nasilje.
A pravo nasilje koje produkuje Zvjerinjo, treba sankcionisati mnogo težim kaznama nego što je Crvendać Pepeu. Nedopustivo je u takvoj utakmici igrati đonom i još namjerno nogu produžavati u kost, udesno, kao što je igrao Pepe. Nedopustivo je da Adebajor igra kao nezgrapni sklop tuđih udova, da igra kao Krakomlat, mlateći svojim krakovima kao da je upao i jamu punu stršljenova. Nedopustivo je da u ovakvoj utakmici onaj čeloglavi Dijara načini petnaest prekršaja, i samo prekršaja, i da još ne dobije ni žuti.
Zvjernjo je od dobrih igrača Reala načinio zvjerinjak, načinio izopačene ljude koji uopšte nisu takvi kakvim se predstavljaju.
I na kraju Zvjerinjo čini nasilje nad publikom na Bernabeu i onima koji utakmicu prate ne televiziji.
Uvjeren sam da bi Real, igrači Reala, mnogo bolje igrao kada bi igrao bez trenera.

INVENTAR TURSKOG
INTERESNOG IZLETA
Koji grah je nikao u Karađorđevu. Šta je čija dobit iz tog trilateralnog samita, kako su ga nazvali opčinjenici veličinama i istorijom, odnosno, neobaveznog političkog čavrljanja što je, u stvari i bio, barem sa tripartitne bh strane jer niko nije usvojio nikakvu platformu za te razgovore pa se može smatrati da je Predsjedništvo tamo išlo tragom privatnih deklarativnih istambulskih obaveza bivšeg Harisa Silajdžića.
Dakle:
• Republika Srpska je dobila po ušima zbog krčaga koji će možda razbiti iako nije ni pošla na zdenac. Tipična turska priča. Tadić je rekao da Srbija neće podržati eventualni referendum koji bi vodio podjeli BiH. Ni ja nikada neću podržati roman o seksu pastira i pastirice na Prokletijama.
• Kosovo niko nije ni pomenuo.
• Izetbegović II je promovisao svoj politički paket na ujedinjenju političkih snaga Sandžaka i trasirao borbu za Sandžak kao evropsku regiju. To se može okvalifikovati kao razbijanje Srbije. Bez obzira šta kažu siti Tadić i gladni Nikolić. Pri tom je i sebe ustoličio u vrhovnog inostranog visokog predstavnika za tu teritorijalnu vukojebinu.
• Turska se ustoličila kao predvodnik, lobist i provodadžija dvije zemlje svoje interesne sfere Evropskoj uniji. Toplo joj preporučuje BiH i Srbiju. Iako sama čeka članstvo na dnu sokaka.
• NATO je na dobitku. Gul se založio da svi idu pod taj kišobran. Iako je Radmanović konstatovao da su tu različite prizme i optike.
• Srbija se pravdala kako u Sandžaku gradi putnu mrežu, kako će i Turska pomoći pa se može protumačiti da je Srbija formirala konzorcijum za internacionalizaciju Sandžaka. International Sadaka Sandzak.
• Srbija je izgubila Kosovo, a i Sandžak se kurči, ali je zato u svoj unutrašnji ravnopravni sastav primila Tursku i BiH. One imaju pravo glasa kakvo nema ni Vojvodina. Jer Vojvodina ništa ne govori o temama koje prostiru te dvije zemlje, nove posestrime Srbije.
• Najavljeni sastanak u Sarajevu se može lako pretvoriti u Komitet za černobilsko oblaganje Republike Srpske. Koja je, inače, u nepovoljnom položaju u cijeloj tripartitnoj pokretnoj traci. Ili da Radmanović počne nastupati kao predstavnik Republike, pošto Izetbegović II nastupa u ime Sandžaka. Doduše, Komšić II ne nastupa ni u čije ime.

BAD BLUE ROJS
Bagerist Rojs je sigurno jedan od onih na koje je mislio Miroslav Krleža kada je rekao Sačuvaj me bože hrvatskog junaštva i srpske kulture.
Hrvatska, dabome, ne može, kao ni drugi Ovdje, da ne pokaže balkanski primitivizam.
Taj kašikar sa činom generala, koji je vrijedan jednako kao Šešeljev čin Vojvode, važno je izjavio da će opet okupiti regimentu i zauzeti Banjaluku. Samo ako se Srbi budu zajebavali tužbom protiv domoljubiteljstva glede izleta u Mrkonjić Grad i ubijanja nejači. Jednako kao što se uvježbavalo u Pakračkoj Poljani, kao što se demonstriralo u Dvoru na Uni, tamo gdje se Srbi više ne legu.
Za ljubitelje agresije ostaje pitanje šta su Hrvati Vojske Hrvatske bili u BiH ako su Srbi bili agresori.
Za mene je, pak, najbitnije pitanje šta je Ljubo Ćesić Rojs i šta su svi Bad Blue Rojs. Koji su iz istog ratno-primitivnog progoniteljskog gnijezda. Kosorka, koja naređuje istragu kako su brijunski hodžini zapisi dospjeli do haga. Mada je za modernu Hrvatsku glavno pitanje, kako je, nakon tisućljetnog slobodarskog htijenja, došlo do toga da neka državnička budala na taj način zbori tužnom primitivnom skupu. On i oni su, očito, pomislili da su, čim su dospjeli na Brijune, postali kao i On. Tito. I da su odmah morali naći svoju Neretvu. Srbi noćas moraju popušiti, Majku ti božju.
Ali neka se Hrvatska bavi time. Još desetljećima, nadam se. Jer to je gnijezdo izdašno. Osim Josipovića, koji ne spada u to leglo. I stoga se ponaša posve drukčije.
Mene zanimaju ti ultranacionalistički bageristi koji su svoje junaštvo i generalstvo iskazivali na srpskom življu u BiH. U Republici Srpskoj.
Rojs je jedan primitivni izdanak intelektualoidnog pokliča Šahovnica na Drini. Uže stanište mu je Osvojena Banjaluka. Jer, postoji cijela jedna niska tih nacionalopojnika i nacionaluzletnika koji neprestano cmizdre kako ih je neko tamo spriječio da osvoje Banjaluku. A kako su oni bili sila nebeska.
Osobito je Rojs bio generalčina. Još od prvog utovarivača. ULT General. Njegov cilj nije bio Banjaluka nego Kamenolom Ljubačevo kod Banjaluke. Kakva bi se lova na tome mogla zgrnuti.
Mogli bi se ponovo okupiti i osloboditi Banjaluku.
Ta rečenica daje naslućenje u kom pretprošlom vremenu živi glava Bad Blue Rojsa.
Još će mnogo generala da potamni dok se Hrvatska opere crnog dijela Domovinskog rata.
*
Ako Rojs ponovo okupi Hidrauliku za Banjaluku, predlažem da mu Piter Galbrajt bude kurir Jovica.

TURCI STIGLI
DO KARAĐORĐEVA
Nebojša Radmanović sutra ide u Karađorđevo. Nije mu lako. Odavle vodi dvojicu. Tamo ga čekaju dvojica.
Pravo da kažem, ne znam šta će svi oni tamo, u tom Karađorđevu. Izetbegović II izjavljuje da su Srbi, Hrvati i Bošnjaci najpeči jedni drugima. Onda šta imaju s tim Srbijanci i Turci. Sulejman Komšić II, mislim: drugi mandat, izjavljuje da će svašta reći, nezgodna pitanja pokrenuti. Onda, ne vidim ni šta će on tamo sa tako konstruktivnim stavom. Inače, Komšić II je konstruktivan u 15PLM.
Za Turke znam. Gledajući kako Američani imaju preča posla sa nebeskom demokratijom i kako EU nema nikakvu ideju pa godinama pušta da Pak, Kacin i poneki Ešdaun, mrsimude o BiH, Turska je vidjela šansu da uleti u zijan.
Poslije Bitke kod Kosova trebalo im je ihaha da stignu do Smedereva. Poslije Bitke na Miljacki trebalo im je samo dvadeset godina da stignu do Karađorđeva. Svaka sličnost nema veze.
Nerazumljivo je, međutim, kako se Srbija upetljala u sve to. Da li je zalutala među silnim stubovima spoljne politike koje je sama obilježila.
Realno, uloga Srbije u BiH je ispunjena, trasirana. Specijalne dejtonske veze treba da se praktikuju i da se u njima ekonomiji daje sve širi kolosijek. Srbija odavno poštuje suverenitet i integritet Naseobine. Još otkako je Milošević uvodio sankcije na Drini. Izdresirali ga, JOM. Oni njemu, on nama.
Srbija, sa Turskom, nema nikakva posla u BiH. Njen najpreči posao je sa Hrvatskom. Da ne pominjem posao sa Kosovom. Misliće da se šalim. Jer taj posao, sa Hrvatskom, obavlja i najbolji posao sa BiH.
Jest da onaj Mijović u Avazu, optužuje Srbe i Hrvate u BiH da stalno rade protiv Bošnjaka. Otkako su Bošnjaci postali. A prije toga protiv Muslimana. Radili su prije dvadeset godina. A prije toga Mijović ne želi ni da pominje. Otkako su Turci otišli iz Balkana neko stalno radi protiv Bošnjaka. A Kardinal Puljić, veli Mijović, pravda se za hrišćansku saradnju ponašanjem Bošnjaka. A dobro je, veli, poznato ko se u BiH stalno ponaša. Srbi i Hrvati.
Upravo zbog tih Karamehmedmijovića, potrebna je saradnja Srbije i Hrvatske. Članstvo Hrvatske u EU dođe kao ekstraprofit.
Praznina Karađorđeva vidljiva je i po izjavi Gula agenciji Trna. Kaže da su Srbija i BiH razmijenili ambasadore i da je prošle godine u Istambulu potpisana Deklaracija kojom se garantuje teritorijalni integritet. Garantovao je tada Silajdžić. A poznato je da ono što Silajdžić garantuje traje u PM.
Srbija je garantovala teritorijal u Dejtonu. Uloga Turske u toj deklaraciji je kao Mare u seksu nad govedarima. A ambasadori. Srbija je sa mnogo udaljenijim zemljama razmijenila ambasadore. Bez Turske. Pa može i otle dotle.
Stoga i od sutrašnjeg Karađosamita ne treba očekivati ništa. Osim, recimo, deklaracije da je Sarajevo u BiH. Još uvijek.

DOBRODAJNICE
OKRUTNOG
PLATFORMATORA
Vezir Saraja i cijelog Vratnika, Sai Baba velike vojske glasača za Nepotrebnog Komšića, trgovački putnik za ustaškelje na njihovom putu u socijaldemokratiju, politički pokrovitelj kalamarenja Starog Lijana i tvorac prakse po kojoj značaj Platforme raste sa svakim kvadratom smanjenja prostora za neki drugi narod, Zlagumdžija Zlajoglu, izveo je novu koperfildovsku predstavu lažnog političkog značaja, skoro u rangu prvog Komšićevog spasiteljskog izbora za obične ljude, trudnice i nosioce svih vrsta ljiljana, od zlatnih do gladnih, i multipsihopate svih vrsta i istovremenu uputio pokroviteljsko popoviteljsku encikliku Borisu i Ivi.
To pribavljanje vještačkog značaja a istovremeno pokazivanja stvarne sokačke i čaršijske nemoći, sa evropskih i internacionalnih razmjera svelo se na slanje javnih pisamaca koja neće nikuda otići i koje neće niko primiti.
Zlajoglu je važno, u informativnom pisamcu iz Službe Partije, izjavio da nema deložacije kardinala Puljića i da je, čim je saznao, od silnog, važnog i pretrpanog platformaškog posla, da to još nije riješeno, odmah prizvao Premijera Nikšića, STJ, i advokata i razriješio nepotreban slučaj.
Borisa od Srbije podsjetio je da je stalno pričao kako će Srbija podržati sve što se tri naroda i dva entiteta dogovore. A o Sudskom Referendumu nisu se svi dogovorili, kaže Platformator.
A Ivi od Hrvatske nabio je na nos sintagmu „konsenzus svih predstavnika naroda i građana BiH“ koja sad zahtijeva i njegovo javno očitovanje o Referendumu.
Zlatko Lagumdžija je potonuo u svoju platformašku nevažnost pa pokušava javnim bacanjem pjene, magle i mjehurića pribaviti važnost na političkoj sceni, jevtino, usput, uz Uskrs, pokušavajući da kupi nešto katoličkih vjernika.
Istovremeno, popuje istočnim i zapadnim liderima, koji, dabome, nemaju nikakva prečeg posla već samo čekaju Ferman sa Miljacke.
Izjave Borisa Tadića o tri naroda i dva entiteta, mada bi se uskoro moglo dogoditi da Lagumdžija priznaje dva naroda a da postoje tri entiteta, odnose se na buduće i eventualne ustavne promjene a ne na referendumsko narodno izražavanje volje u odnosu na dosadašnje vanustavno djelovanje.
Predlažem mom bivšem komunističkom drugu, jebiga, svako ima mrlju u biografiji, da se svede u realnost. Njegovi dometi su Jurišić i Lijanović. Urbi. Tadić i Josipović su već Orbi.

CIRKUSINJO
Za kvalitet i stanje fudbalske igre pogubnim će se pokazati, prije koju godinu, Portovo osvajanje lige prvaka.
Tim činom je u evropsku trenersku orbitu lansiran Žoze Murinjo, prevodilac, koji sistematski ovdašnju igru vraća nazad. I po nekoliko decenija. U doba kada su motorički potencijali igrača, taktičke varijante i tehnička pripremljenost bile na daleko nižem nivou.
Sramotno je kako je Real osvojio Kup kralja.
Kao što je pederski da Murinjo sere kako njegov tim može pobijediti svakoga na svakom mjestu, kao što je pobijedio Valenciju sa rezervnim sastavom. Zamislite draguljara koji kaže kako su jevtiniji dragulji kod Svarovskog uvijek bolji i ljepši od šatorske plastične bižuterije na narodnom zboru.
Sa toliko skupih igrača Murinjo, i ni jedan trener, ne bi trebao da se hvališe i razbacuje izjavama. Naročito ne Murinjo jer je protiv Barselone na tom stadonu, u funalu Kupa, bio u mišijoj rupi. I on i Real.
Dobra igra Iguaina, Kake i ostalih, sa saldom 6 : 3 samo pokazuje kako Murinjo i Real nemaju mnogo veze sa fudbalom. I kako Murinjo ne zna postaviti odbranu, jer takav tim ne smije primiti tricu. Ti igrači su svjetske klase. Samo je potrebno stvorti igru za njihove pretežne sposobnosti i njih uklopiti u taj sistem a da ih se ne sputava nego iskorištava najbolje što imaju. Ali, pošto je to težak put Real su odlučuje da kupi cirkusanta Murinja. Cirkusant Murinjo kupuje nove cirkusante, pored kvaliteta kojeg ima na terenu. Sutra, ako se pojavi neki medijski uspješniji magnet od Ronalda, Murinjo i Real će ga kupiti a ovoga poslati u društvo Iguaina i Kake.
Igrati klasični bunker protiv Barselone u Funalu Kupa kralja, kada se Realov šesnaesterac bijelio kao Grenland, neodoljivo podsjeća na ekipe iz Varšavskog lagera koje su izlazile na slučajne megdane evropskim klubovima pa se, iz straha i neznanja, bunkerisale ko Enver Hodža u zlatno doba albanskog komunizma.
Igrati na kontru, na samom vrhu evropskog kvalitetnog fudbala, ponižavajuće je za Igru i sva njena dostignuća.
Onemogućavati Barselonu da igra, ili bilo koji drugi vrhunski tim, trebalo bi da bude kažnjiva opstrukcija. Za takve timove treba uvesti ograničenje da im četiri igrača uvijek moraju biti na protivničkoj polovini.
Žaliti se kako uvijek protiv Barselone igra sa deset igrača, kao što to cirkusantski čini Murinjo, znači priznavati da protiv tehnike i mašte igraš kao drvosječa.
Jasno je zašto se protiv Barselone isključuju igrači. Oni ne čine prekršaje i svaka grubost je relativno vidljivija, oštrija i kažnjivija. U engleskoj ligi, gdje oba tima lome noge i vratove, ljestvica za isključenje je mnogo veća. U utakmici protiv Barselone ona je niska i stoga odmah na vidjelo izbije krkanski fudbal kojeg sa svakim timom praktikuje Murinjo.
Venger ili Gvardiola, Del Boske ili Rajkard, Antić ili Osim nisu cirkusanti. Ali su ostavili ogroman trag u razvoju Igre.
Cirkusinjo će ostaviti samo tragove u potrošnji iz klupskih kasa.

SVE GO NOA
Za vrijeme Vlade Pere Bukejlovića, Doboj, zadnja pošta, Bušletić, nekoliko željezara, osim Zeničke, u četverobrigadnom sistemu je izlijevalo zlatne šine koje su odmah, još tople, montirane na pruge Žljeznica Srpske kako bi vozovi, najčešće sa sedamdeset i više vagona, vozili zlatnim prugama. Ljudi su masovno vadili zdrave zube i stavljali zlatne a burad u rafinijeriji ulja u Modriči, bila je takođe zlatna. Samo su čepovi bili srebreni. Za vrijeme te Vlade Pere Bukejlovića, zabranjeno je bilo peći rakiju u bakrenim kotlovima. Samo u zlatnim, ZTSJ. Na njivama su radili radnici, poljodjelci, zemljoradnici, svi redom sa naočarima za ceodva zavarivanje jer su kombajni bili zlatni pa je odsjaj bio toliko jak da se moglo oslijepiti ali je ta svjetlost uticala na žitarice tako da su brže rasle pa smo imali po sedam, osam žetvi godišnje. Šta godišnje, samo tokom juna, jula i avgusta. U septembru, štogod je niklo, preoravalo se. U Republici Srpskoj su bili vladini službenici, ekonomski eksperti, planeri i direktori iz Grčke, Irske i Portugala kako bi proniknuli u Ekonomsko Čudo Pere Bukejla. Toliko su dugo boravili, a nisu shvatili, da su zapustili svoje ekonomije koje su danas bankrotirale. Da! Reforma policije u BiH, za vrijeme te Vlade Pere Bukejlovića, nije uspjela jer su policajci Republike Srpske nosili zlatne čizme i cezejce dok su oni šugavci iz Federacije imali čizme od ucrvale kože iz Visokog. Toliko su smrdili da su stranci napustili i BiH i reformu.
E, za vrijeme te Vlade, ministrica finansija bila je Svetlana Cenić. Grci, Irci i Portugalci su htjeli da je odvedu jer su shvatili da je ona tvorac Ekonomskog Raja Cijelog Kraja. Grci su je prozvali Svetlanopulos Cenogulis, Irci Šven Ceneri a Portugalci Svetlanoš Cenoš.
Onda je Čavić, tada Predsjednik, proglasio Geonicid u Srebrenici a vlast predao Dodiku.
Danas Svetlana Cenić uglavnom svetlucka za Fridrih Ebert Topić i za sarajske naručioce. Oni Američani napravili svjetsku finansijsku krizu pa ovakvi seksperti, sereksperti, nemogu da dođu do izražaja. Cenić, ali i Aleksa Milojević, poznati esdeesov serekspert koji je narodu, odmah iz rata, kada je narod imao čudo para, kao tvorac koncepta, STJ, uzimao takse za privatizaciju pa ih pojela maca ko Kalinićevo porodilište.
I, svetluckaju Cenić/Milojević o tome kako je sve propalo u Republici Srpskoj, kako će nestati penzija, kako su doprinosi na plate povećani pa se gule i radnici i gazde. Kakvi povećani, izjednačeni sa Federacijom. Debela Berta Zlatne Ekonomije kaže da se doprinosi i porezi dižu kad je ekonomski prosperitet. Da se ne osjeti. Ako se ne osjeti, zašto ga dižeš. Pa seruckaju o tome kako je ekonomija Republike Srpske, i Vlada, i Vlada, zadužena kod banaka 300 miliona. A Federacija nekoliko. BiH upišani milion. To je dokaz propasti. Ne svetluckaju ništa o tome da objasne koja bi bankarska budala dala u zajam Federaciji. I još koja veća BiH. Onda svetluckaju kako su pare od prodaje Telekoma potrošene. Koliko shvatam, trebalo ih je zakopati u ćupove i sjediti na njivi dok nas grom ne poubija.
Dabome, sve ove potopničke naručene priče objavljuje Avaz i druge Sarajevske Tračarolije. Jedino je optimističko što je avazov novinar, medijator, jednako stručan za ekonomiju kao i sereksperti, izjesna Spasenićka.
Iz izvora koji su htjeli da ostanu izvori, saznao sam da Svetlana Cenić gradi barku. Na nju će privesti Čavića, Ivanića, Bukejlovića, Micu Poreznicu, Damira Miljevića, Đihajlicu, Uspuhala, Tanju Štiftung, Natvatašu i Vladu Trišića. Što Vladu? Neko u Novom Svijetu mora da bude stručnjak za uplatnice. I Aleksu, STJ.
Od one moje predizborne vrste Nudiguza i Potopnika, ostali samo Telali Propasti. U međuvremenu kriza i katastrofalna politika koja je pare utrošila u opštinsku infrastrukturu, kriditiranje proizvodnje, razvoj putne mreže i stabilizaciju Republike Srpske uopšte, učinila je da Nudiguzi, izgubivši i glasove i izbore i Mihajlicu, hodaju i bez ideje i bez golog dupeta. Kao onaj siroma u reklami za Old spajs.

KAMPANJOLA SE OBUVA

U maju je dan iskrcavanja. Finaliziram radove na kampanjoli. Čitav arsenal sitnica treba završiti, od noćnog svjetla do retrovizora na blatobranima.
Gotovi su točkovi koje sam sastavio od originalnog srca feluge AR 55 i Audijevog naplatka. Gume će biti obojene tamno plavo.

Gotovi su i nasloni za glavu koje originalna AR 55 nema.

SAD DOBRA I TRI NARODA
Šta znači teza da o hrvatskoj teritorijalnoj jedinici moraju da se dogovore tri naroda.
A tu tezu u posljednje vrijeme plasiraju i diplomatski krugovi u Sarajevu ali i čaršijski ekspertalni objašnjivači događaja na Hrvatskom Narodnom Saboru, Izetbegović, Komšićbegović, Lagumbegović...
Kad odlučujem da nekog zgazim, odlučujem sam, a kad nekoga treba da uvažim kao i sve ostale, onda moramo da odlučimo svi.
To je ta otomansko-džingiskanovska mirisna nota demokratskog povjetarca na stepama krvovlasti nad narodima i nacijama.
Nekoliko činjenica, kao otvoreno pismo čaršijskom pogledu na Svijet Granica u BiH, čaršijskom tuzemnom i pridruženom inozemnom:
• Unutrašnje trograničje u BiH je već uspostavljeno. Između Srba, Hrvata i Bošnjaka. Za što nije trebala ničija saglasnost ni dogovor. Uspostavilo se. Samo od sebe. Zato što je BiH takva. Ako neko ne vidi te granice onda to nije problem granica nego viditelja. Uspostavljene su i političke, i ekonomske, i ljudske, i životne granice. Vide se i osjećaju kao kad prelaziš sa Grenlanda u Saharu. Granica je, na primjer, i izbor Komšića, i prvi i drugi put, granica je Hrvatski Narodni Sabor, granica je Zakon o referendum, granica je Platforma…
• Ni o čemu dosad nisu odlučivala sva tri naroda u BiH. Svako je odlučivao za sebe. Bilo je, doduše, i nekih pokušaja dvoodlučja. Učvorivanje nekih zastava. Vašingtonski sporazum. Neka od tih odlučja su bila dobrovoljna, neka prisilna, ali su uvijek bila prevarantska, jalova i nagužujuća. Kako to da tri naroda u Ustavnom sudu BiH nisu trebala da se saglase kada je uvođena konstitutivnost svih svuda.
• Pošto jedan narod, njegova politička i vjerska artikulacija, neprestano nastoji da odlučuje sam i samo on, nije ostalo prostora za odlučivanje tri naroda jer je to insistiranje na jednoodlučju stvorilo tolike antagonizme da se više nema oko čeka složiti u BiH.
• Insistiranje da se o granicama teritorijalne hrvatske jedinice slože sva tri naroda jeste insistiranje na Statusu Nepromjenjivosti.
• Insistiranje da se u razgovor o granicama teritorijalne hrvatske jedinice uključi i teritorija Republike Srpske jeste stvaranje opšteg zla u BiH i onemogućavanja bilo kakvog rješenja hrvatskog nacionalnog i teritorijalnog pitanja.
• Izborni kolonijalizam koji se primjenjuje prema Hrvatima, u izboru Komšića i u Domu naroda FBiH, ne zahtijeva saglasnost tri naroda. To je stvar razvlašćivanja Sarajstambola. To nije čak ni stvar dogovora Hrvata i Bošnjaka u Federaciji. To je stvar vraćanja prirodnog prava jednoj naciji.
• Sve što je nakon Dejtona, otuđeno od entiteta bez dogovora tri naroda i dva entiteta, Ova strana, znate vi dobro koja, vratiće kad tad.
• Političke snage u Republici Srpskoj koje podržavaju odluke i nakane Hrvatskog Narodnog Sabora, ne čine to zato što žele pošto poto da uđu i uživaju o dogovoru tri naroda. Radi se o civilizacijskom, evropskom, demokratskom dostignuću ravnopravnosti koja se mora podržati ako se želi ići putem napretka i savremenosti.
• Unutrašnje dejtonske granice u BiH su čvršće od vanjskih. Naročito granice Republike Srpske jer je repubkika Srpska potpisala te svoje granice. Vanjske granice BiH Republika Srpska nije nikome potpisala.
• Federacija BiH je u Dejtonu ostavljena desetožupanijska a Republici Srpskoj su dozvoljene specijalne paralelne veze sa Srbijom. Zato što je ostavljena mogućnost hrvatskog ujedinjenja i teritorijalizovanja u Federaciji. I zato što je ostavljena mogućnost razlaza u BiH.
Dakle, prošlo je vrijeme sakrivanja iza tri naroda, igranja žmirke kadgod nekom narodu treba uvrnuti muda ili skinuti gaće, prošlo je vrijeme multietničnosti kojom se izvikivalo kadgod je trebalo za Našu Bosnu Ba žrtvovati mir.
I molim Izetbegovića i Komšićbegovića da u krupnim, ma, i u sitnim, pitanjima ne pominju Republiku Srpsku, naročito ne njene granice niti njenu saglasnost ili nesaglasnost za nešto. Nije ih Republika Srpska ni birala tamo gdje su.

SARAJEVO ZAUVIJEK

PROPUSTILO ŠANSU
Treći put Hrvati u BiH pokušavaju sa riješe svoj položaj. Prvi je, pojednostavljeno, bio HVO, drugi, Hrvatska samouprava i treći, sada, sa HNS-om i svime pripadajućim.
Bez obzira što je problem Hrvata lociran u Federaciju BiH, to je i problem Sarajeva, odnosno Sarajevskog Političkog Kruga ili sarajevske bošnjačke političke artikulacije. Problem je lociran u Federaciju stoga što je Federacija u Dejtonu ušla u BiH kao država muslimanskog i hrvatskog naroda, a Republika Srpska kao država srpskog naroda. Političkom neopreznošću Hrvata, njihovog političkog vođstva, Hrvati su ispali iz kolosijeka dvojne ravnopravnosti u Federaciji a kasnije i trojne ravnopravnosti na nivou BiH (slučaj građanina Komšića). Političkom akcijom Sarajeva i dijela međunarodnih imperatora i kolonizatora, ustanovljen je nelagalni i nedejtonski sistem konstitutivnosti svih na cijeloj području BiH. Time je poništena činjenica da su Hrvati i Muslimani u BiH unijeli ravnopravnu Federaciju a Srbi Republiku Srpsku. Sudije Hrvati i Srbi su, poznato je, bili protiv te odluke u Ustavnom sudu BiH. Političko Sarajevo je na taj način htjelo od BiH stvoriti Bosnu, jednovjersku, jednonacionalnu i jednosarajevsku državu u kojoj bi Srbima i Hrvatima radilo ono što sada radi Hrvatima u Federaciji. I mnogo više i mnogo gore.
Jasno je da Političko Sarajevo, koje sada predvodi razjareni Esdepe, smatra da je posao sa dekonstitucijom Hrvata završen pa je tako, odmah nakon instaliranja Komšića u prvom mandatu, sačinilo operatvini plan djelovanja na izborima i uspostavljanja sadašnje vlasti.
Hrvati su, dabome, činili niz grešaka i nisu nikada propustili šansu da propuste šansu. U tome su slični mnogim ranijim Srbima. Olako su pristali da se sa Sarajevom bore za Državu, misleći da će na taj način ukinuti Genocidnu Srpsku i riješiti se Srba a preko Posavine spojiti se sa Hrvatskom na još jednom području. Nisu na vrijeme shvatili igru Sarajeva. I zaboravili su staro, i političko, upozorenje: Sve što radiš, sebi radiš, kolikog ti se čini da radiš drugima.
Sa Republikom Srpskom koja je nezadovljna nametnutim i odmetnutim institucijama i nadležnostima BiH i zajedničkih instiutucija, i koja sve to što nije deset dejtonskih nadležnosti BiH, shvata kao teret i kao kočnicu i želi da ih revidira ili da ih se riješi, i sa zahtjevima Hrvatskog Narodnog Sabora, dakle, Hrvata u BiH, Sarajevo se više ne može nositi.
Pokušaji izvjesnih sarajevskih objašnjenja u tome da igru igra Beograd i da će, čim se riješi Kosova, tražiti otcjepljenje Republike Srpske, pa su tako i hercegovačke ustaše nasjele na programe drinskih četnika, samo su odraz davnašnjeg zarobljenog uma. Više se nema koga plašiti Srbijom, Velikom Srbijom, secesijom, separatizmom, ratom. Jer se pominje i činjenica da Bošnjaci neće mirno gledati kako im se Država raspada, mada nigdje nije ustanovljeno da je ta država bošnjačka, i neće dozvoliti da budu Pojas Gaze ili slično.
I ta ratna opcija je zarobljeništvo davnašnjeg sarajevskog političkog uma. Promovisao ju je Alija Izetbegović i, sada se to vidi, nanio najveću štetu Muslimanima. Nikakve mogućnosti za rat nema. Niti se u tom bačenom grahu može naći dobitak za Bošnjake i za Državu. Neću da budem prorok ali iz eventualnog novog rata ni malo b ne bi izlašlo od Bosne i Hercegovine.
Sarajevo je imalo dvije velike istorijske šanse.
Jednu, nelegalnu i tajnu, prećutno obećanje u Dejtonu: Samo potpišite pa ćemo nakon rata ukidati Republiku Srpsku i ispunjavati sve vaše želje.
Drugu, civilizacijsku, novomilenijumsku, svjetloevropsku. Da bude generator stvaranja demokratske, ravnopravne, tronacionalne multibogomdane BiH, kakve nikad nije bilo na ovim prostorima. Da ustanovi jedan demokratski doborovoljni konsenzusorijum i da bude obrazac, i ustavni i ljudski i institucijski, nove Evrope koja tek treba da se rodi.
Sarajevo se, istorijski uslovljeno, prirodno, očekivano, opredijelilo za prvu šansu. I time upropastilo drugu.
Sada je BiH, izranjavana, nepriznata iznutra, neuvažena s vana, bačena u kavez krvožednim lešinarima (vidi Fifa i Uefa), interesnim klikama, geostrateškim akterima, ambicioznim karijeristima i tajnim nagodbama.
Iz tog pakla Sarajevska BiH nema izlaza.
Druga dva naroda, naročito Republika Srpska, okrenuće se svom pojedinačnom napretku i putu.
Političkom Sarajevu i Sarajevskom Političkom krugu, i nažalost, Bošnjacima, narodu, koji s ovim nemaju mnogo veze, osim glasovne i izborne, ostaje nepriznata namjesnička vlast nad jednim dijelom teritorije Federacije. A to je bilo i na početku pakla.
Gdje si bio, nigdje, šta si radio, ništa.

ХРВАТСКА ДОМАЋИЦА

ТРЕБА ДА ГОВОРИ

ТЕК КОЛИКО МОРА,

ВУКОВАР И СРЕБРЕНИЦА

НЕ МОГУ ДА ОПЕРУ

ХРВАТСКО УСТАШКО

ИСТРЕБЉИВАЊЕ СРБА

Премијерка Хрватске Јадранка Косор је дошла у Јасеновац ове године, као и Санадер ранијих, под неком врстом морања и обавезног историјског часа. Тешко је отклонити ту копрену и ауру изнад Јасеновца која сугерише да је то недобровољна обавеза на леђима Хрватске и њених лидера или барем дијела лидера.

Ако је то већ тако, онда је Јадранка Косор требала обавити ту дужност што једноставније и што тише се удаљити са спомен подручја Јасеновац.

Њен излет у историографска поређења са тезом да се мислило како се Јасеновац не може поновити али су се догодили Вуковар и Сребреница, показао је њену подсвјесну мржњу према Србима која је одраз и једног дијела колективне неподношљивости српске нације у Хрватској.

Поред тога што је историјски неутемељено изједначавати и поредити догађаје из различитих времена и ратова, недопустиво је да се усташка политика и пракса истребљења српског народа умањује преувеличаном или наводном српском кривицом у југословеским грађанским ратовима.

Јадранка Косор, као предсједница Владе Хрватске мора уважити чињеницу да је Јасеновац био државна и национална политика НДХ а да су Вуковар и Сребреница догађаји у зони ратних дејстава. Не узимајући у обзир број жртава, увијек се мора знати да је организовано депортовање и убијање српских цивила фашистичко истребљивање а да су Вуковар и Сребреница тек у домену ратних злочина.

Косорова треба да зна да што се Хрватска буде више "прала" од Јасеновца, као и од недавног протјеривања Срба из Устава и са њихове земље, то ће јој ти терети бити тежи и дуготрајнији.

SLUČAJ GOTOVINA

NIJE SLUČAJ

SRPSKO – HRVATSKIH ODNOSA

Kadgod imaš priliku da pokažeš mržnju prema Srbima, ili Hrvatima, a nemaš prečeg političkog posla, to je dobrodošlo.

Tako i u slučaju Generala Sitniša. Pored raznih uglova iz kojih se komentariše cijela procesija, a najzanimljiviji je onaj Zirdumov na Poskoku, mada, za moj istančani regioljubivi ukus, malo pregrub prema Hrvatskoj, presuda legionaru Gotovini, koristi se sada i za razvijanje srpsko – hrvatske mržnje i nepodnošljivosti. Ona je, mržnja, dosad bila zakržljala i zapostavljena pa je došlo vrijeme da se malo potpali, više kao vježba kolektivne psihologije. Dosad smo se mrzili izmiješani. Sada smo prvi put u historiji i povesti razdvojeni pa treba uvježbati i tu teleportaciju mrtve majke.

Slučaj Gotovina se mora smjestiti u šiti kontekst kraha internacionalnog, i balkanskog, koncepta Badserbijanstva. Taj kliše u koji su smješteni skoro svi balkanski bratožderljivi ratovi, kliše Srba kao loših momaka, unaprijed, uvijek, unazad i svagdje, polako kopni, nestaje, puca i kroz njega počinju da se vide i druge koordinate. Mnogi koji brane Gotovinu žive još u Koordinatama Badserbijanstva. Došlo je drugo doba. Nisu samo Srbi Srbi.

Došlo je i doba da se pogleda u svoje nacionalno ogledalo. Istekao je roka trajanja laganja vlastitoj naciji i njenim pripadnicima. Oni su agresori, zločinci i genocidaši a mi smo Orhideje Pravde, Slobode i Častoljublja.

Gotovina nije više srpsko-hrvatski problem. On je problem Hrvatske. Da je Hrvatska procesuirala mnogobrojne pojedinačne zločine, umjesto što je lovila i krive i nekrive, svoje, Srbe, virtuelnim potjernicama, mnogi krivci koji su odmaknuti bili od ratišta i konkretnog činjenja ili nečinjenja, ne bi došli pod udar Haga. Barem ja tako pretpostavljam.

Ali svejedno, Gotovina ostaje problem Hrvatske i ne treba ga začinjavati međunacionalnom mržnjom. Ne stoji teza Vlajkija, hrvatskog dopredsjednika Republike Srpske, da u Hagu sjede pogrešni ljudi a da palikuće i palibabe hodaju neosuđeni. Koga je spalila Biljana Plavšić. Još uvijek ostajem na tvrdnji da je sa Gotovinom i drugim Haggastapsarbajterima, dobro prošla. Slaba je utjeha teza mnogih da bi i Tuđman i Izetbegović, da su poživjeli, hodali po Hagu.

Haška pravna improvizacija, Udruženi Zločinački Poduhvat, preblaga je za ono što se dogodilo u Hrvatskoj. Radi se o eliminaciji svih pripadnika jedne nacije, eksportaciji, eksteritorijalizaciji, protjerivanju, čišćenju teritorije. To što je Tuđman rekao da će sve biti OK kad Srba bude 3, 4 ili tu negdje %, to je državna i nacionalna politika. To nije nikakav poduhvat. Poduhvat je kad balkanski Pink Banditen Gang pljačka dijamante u Tokiju.

Braniti sada Gotovinu, u Hrvatskoj, znači iskazivati sreću što tamo nema Srba. To je kratkoročna politika. Kao što je kratkoročno hapsiti i suditi one koji su sjeckali i palili zastavu EU. Ko danas jebe zastave. Osim toga, kakav je moralni osnov hapsiti one koji sjeckaju zastave a ne hapsiti one koji su sjeckali Srbe.

Za Hrvatsku je najbolje da Gotovina u Hagapsani provede što više vremena. Gotovina leži i za sebe, i za druge. A i za Hrvatsku.

Oslobađanjem Gotovine, i zahtjevima za oslobađanje, samo se uzgaja Antisrpstvo i Antihrvatstvo.

SVA SRBIJA GLADNA

A NIKOLIĆ ŠTRAJKUJE GLAĐU

Pratim pomno politička zbivanja u Regionu. Sve je to potencijalno srce EU. Politički potencijalan region. Region koji upravlja svjetskim zbivanjima. Princip Dum Dum pa Prvi svjetski rat. Bolje rat nego pakt pa Drugi svjetski rat. Kosovo Republjik pa Alijansa bombarduje Beograd. Skoro ko Itler, bem mu mater. Pa onda žarište svjetskog komunizma. Sa ljudskim likom, ne lagerskog. Pa onda vođstvo Nesvrstanih.

Nažalost, u ovom vijeku Region ima nekih manjih problema. Prezaduženost. Ne pomaže ni gotovina. Bratstvo se pretvorilo u Jebinstvo. Zločini. Generali u tamnici. Narodi nose države ko gaće na štapu. Glad.

Velja Velimir Nikolić, živi ornament folklorne Srbije, neku veče zbori: Srbija nema za telefon, Srbija ne plaća svoju struju, Srbija nema za lebac, Srbija nema za tramvaj, Srbija nema za javni ve ce. Gladna je Srbija. Ni višnje na Tašmajdanu. Sunce više nije ni daleko. Otišlo u tri lepe pizde materine.

Primim k znanju. Lepo. Jebeš lebac, mi nikad, ali nikad, nećemo priznati Kosovo.

A onda vidim: Tomislav Nikolić ostao u Skupštini Srbije. Odbio da ide kući jer tamo nema ni lebca ni vode, i odlučio da proglasi štrajk glađu i žeđu. Prvi put na Balkanu neko štrajkuje žeđu. Čudo su ti radikali. Srbija je dve hiljade godina gladna. Niko ne zna da bude gladan, dobro, i bos i go, ko srpski čovek.

A onda Toma Nikolić počeo štrajk glađu.

Što mrzim kad lepa žena voda kretena i kad političar hoće da se bori nepolitičkim sredstvima. I onaj Gej Gandi da se bori protiv sile ingleske nenasilnim sredstvima.

Toma Tomica Tomislav Nikolić zahteva izbore od Tadića. I zato gladuje. Zato što Srbija gladuje. Na izbore se ne ide zbog gladi. Kao što se na derbi ne ide da se igra fudbal. Gde ste, bre, učili tu politiku. Izbori moraju da budu u glavama a ne u stomaku. Nije Marks baš bio univerzalan. Srpski čovek nikad neće da promeni vlast zbog gladi. Dok ne promeni u svojoj glavi. Može da bude gladan i od Isusa, i od pre Isusa.

Zato ne razumem Tomu Nikolića. Pa, bio ti je Tadić na pladnju. Bili su izbori. Posle izbora nema kajanja. Ko Ivanić. Sad će skoro propast sveta. Čavić. I ostali potopnici. Bili na izborima. Podimili. Pa se sad Sarajevu žale. Beže od Referenduma ko đavo od krsta. Misle, kao i Naivni Toma, da će tako da dobiju izbore. Bežeći od Referenduma. Bežeći od hrane i vode.

Vidim, stvar je ozbiljna. Došao i Tadić u skupšinu. Nikolić pod dekicom. Smešno. Tadić je dobar čovek. Znaš kad bih mu ja došao. Mi gladni a ti gladuješ. Ti se nama podsmevaš kao imitator mucavaca mucavcu. Mada je tim dolaskom Tadić pobijedio Nikolića. Savjetnici za javnost.

Onda mislim, neko mu rekao. Nikoliću. Ta transformacija od Šešelja do Brisela. Pa onda Hoćemo izbore. Isto kao i u Zagrebu. Samo što tamo Milanović ne smije da štrajkuje glađu. Kao što nije smio, onomad, grupno, da se slika sa Dodikom u Kini. Nije reko Zlaja. Rekao im, i Beogradu i Zagrebu, opozicionim, neki zajednički mentor, skripter, sufler. Ako ne nađu gladnika u Zagrebu, propašće plan. A ne može Toma da gladuje i za zagrebačku opoziciju. Ne može da bude, iako mu je ime hrvatsko, Kralj Srbije i Car Hrvatske.

Svako mora da gladuje za sebe. Kao i da koristi politička sredstva. Ona ne štite od gladi ali se pomoću njih pobjeđuje na izborima. Tomica Nikolić bi trebao jasno da kaže Ja sam za Brisel, ništa Rusija, Kina, Vuk, jedan i drugi, naročito onaj nesvrstani. Ili nekim drugim redoslijedom. Ja sam da Srbija uđe u Nato i u EU. Da uđe u Kosovo, bre. Ili negde da uđe na drugo mesto. Tako će ga birači razaznati.

Kad je gladan, samo će ga žaliti. Možda.

OD GOTOVINE KOSOVO

Hrvatska, kao i Srbija toliko puta, opet radi neproduktivan posao. Digla se zbog Gotovine, sa mnogo više upozoravajućih lampica nego kod internet prosvjeda koji su zahtijevali rušenje vlasti koja je toliko slaba da ne može da padne a toliko jaka da nema ko da je zamijeni.

Od Gotovine se pravi Hrvatska Kosovska bitka.

Predsjednica Vlade najavljuje diplomatsku ofanzivu za drugostepene procedure pred Haškim tribunalom. A to nije posao vlade u zemlji sa trenutnim i latentnim stanjem kakva je Hrvatska.

Gotovina je gotova stvar.

Bez obzira što to izgleda izvannacionalno okrutno – Jedan osuđenik tamo – ovamo. Hrvatska treba da bude sretna što je sve ovako završilo. Što je ludi Milošević upotrebljavao Kninske i pripadajuće Srbe kao potrošni kancelarijski materijal, što su ovi to zdušno prihvatali, uživljavali se, i od toga pravili herojstvo sa mirisom divljaštva i samouništenja, što je sa inostranim odobravanjem organizovala i izvela najveće protjerivanje druge nacije od drugog svjetskog rata i ekspresno izvela mononacionalnu sterilizaciju ikad viđenu. Treba da bude sretna, jer da su Srbi ostali, prihvatili šahovnicu, putovnicu i tuđmanovnicu, što su i trebali, danas bi Hrvatska imala veliki ustavni i ravnopravni problem kojim bi se morala ponositi pred EU.

A Gotovina. Legijaši ne postaju generali. To je egzibicioni zločinac. I drugi vodoinstalaterni generali. Zašto niko Stipetića, Generala Gospodina, neoptuži nizašta. I u generalstvu, i u etničkom čišćenju, ima se prilike za poštenje i korektnost. Zašto niko ne optuži Boška Kelečevića nizašta. Talićevog načelnika štaba. Ono što je školovala regularna vojna sila, jedno je, ono što je školovala paravojska, drugo je.

Hrvatska treba da zaboravi Gotovinu. Borbom za njega samo podsjeća na strahotičnost protjerivanja Srba.

Mnogo veći problem Hrvatske, od Gotovine, jeste problem veresije Hrvata u BiH.

Sa Gotovinom se završavaju zločini Hrvatske. Barem pred međunarodnim tribunalom. Lokalni nisu ni otvarani.

Sve u svemu, Gotovina je hrvatska sretna tačka na istoriju.

Ni manjeg generala, ni veće tačke.

Toliki Srbi za Gotovinu.

JOŠ DA UBALEGAJU OSIMA

Komitet Nionskih Mudraca imenovao je Komitet za normalizaciju Fudbalskog saveza BiH. Znam da bi mnogi voljeli da to bude Probni Komitet za Cijelu BiH a naročito za Republiku Srpsku.

U tom Nionskom Komitetu su Kajtaz, Kulina i Ljubojević, nekadašnji igrači, još neki fudbalski radnici i Ivica Osim, Švabo, Violinist, Dobričina, Selektor.

Još uvijek nije jasno šta treba da normalizuje Komitet.

Statut Fife i Uefe, koji kao da je pisan u OHR i u Am Amb, uzgred, ne znam zašto su poslenici Am Amb u prethodnom vremenu obilazili bivše fudbalere i fudbalske radnike pa ih pozivali na razna sijela i večere, odbijen je demokratskim glasanjem. Nešto malo normalizacije je potrebno kod nekih kantonalnih saveza jer nemaju legalno izabrane delegate u toj skupštini. Ali, svejedno, što je iz Federacije manje delegata to je više glasova potrebno za odlučivanje. Više glasova iz Republike Srpske.

Dakle, Fufa i Uifa, malo mi se slova pomiješala, na pravdi boga i na zdravo meso su izmislili Statut sa Jednim Predsjednikom Saveza. Taj statut nije mogao da prođe višekratne procedure i onda su evropski i svjetski fudbalski kolonizatori proglasili stanje nezdravim. Suspendovali. Usput, malo se zna u javnosti, skoro nikako, da je ta Uifa zahtijevala da se u Izvršnom odboru glasa sa 11 Za a to znači da niko od Hrvata ne treba da glasa ni Za ni Protiv, odluka će biti usvojena. Kome god se digne putem, naskakuje na Hrvate ko nekoć, tu skoro, na Srbe.

I sada na scenu stupa Komitet za normalizaciju.

U ponedjeljak Normalni Komitet putuje u Sjeverni Stambol. Beč. Idu tamo da preuzmu Katil fermane, svilen gajtane, ili tanke žice za vratove, i da se vrate iz Stambola među Sirotinju Raju.

Bojim se da je Nionski Stol Mudraca odigrao na providnu igru. Kao čelnika Normalnog Komiteta ustanovio je Ivicu Osima, računajući na to da mu nema ko šta prigovoriti jer se Švabo nije ogriješio ni o mrava koji će se izleći kroz dvjesta godina.

Bojim se da igraju na njegovu dobrotu, na njegovu iznurenost bolešću, na njegovu jednokratnu javnosnu upotrebu, da ostvare svoj cilj, znajući da Švabo nema energije da guli cijeli mandat neke normalizacije. Bojim se, pa zato i govorim: Švabo, odustani.

Dao je sve od sebe. Ako ništa, u onoj italijanskoj utakmici kada je igrao povrijeđen kraj autlinije jer nije više bilo zamjena.

Ubalegaće ga. Poniziće ga. Iskoristiće njegovu dobrotu za svoje psihodelične torture nad njegovom Bosnom i Hercegovinom.

Jer, Švabo je još jedan od rijetkih ljudi koji može da kaže da je BiH njegova zemlja.

A da mu svi na to aplaudiraju.

AMB ANALFABETIZAM

Nešto se čudno događa sa američkom optikom prema Bosni i Hercegovini. U jednom danu javnosti su predočene dvije konfuzne i konglomeratne izjave i saopštenja iz kojih se može razabrati jedino potpuni raspad koordinatnog sistema. I da je saopšenje iz Ambasade pisao neki domaći neuravnoteženi, jednostrani i emotivni pojedinac. Bojim se da taj raspad koordinatnog sistema i nedolučnost i amaterizam osteoporozne usidjelice Evrope, sa činjenicom da je Incko, ostavljen od bake sa lošim kukovima, posegao za instutom jednokrantog prebjega, znači početak unutrašnjeg haosa za BiH u kome će svako pokušati da lovi u mutnom.

Evo šta na početku kaže Kantrimen, Zamjenik pomoćnika:

Odluka o raspisivanju referenduma u Republici Srpskoj za izjašnjavanje građana ovog entiteta da li podržavaju nametnute zakone visokog predstavnika u BiH, posebno o Sudu i Tužilaštvu BiH, predstavlja napad na centralnu formulu Dejtonskog sporazuma, te direktan napad ne samo na pravosudne organe, već i državu BiH

Kantrimen je, izgleda učio školu kod najboljih samoupravnih socijalističkih teoretičara beskrajnog rečeničnog niza u kome sam redoslijed riječi donosi epohalne zaključke. I šire. Kantrimen kao da ne zna da se neki zakoni, koji su panamerički, ne prijenjuju u svim saveznim državama koje imaju geometrijske granice, dakle, nebitne ali su nepremostive za zakone koje neki tamo parlamenti ili guvereneri nisu propustili kroz procedure. Zašto bi u BiH neki dijelovi, entiteti, primjenjivali sve savezne stvari i uvažavali savezne institucije koje su nametnute mimo volje i o kojima se nisu složili. Centralni stub Dejtonskog sporazuma jeste zapis da se mogu formirati i druge zajedničke insiututicije ako se entiteti o tome slože.

Ne znam tačno šta je namjera referenduma

To je, na žalost, očigledno. Ali to priznanje ne daje Kantrimenu pravo da izvodi zaključke na osnovu nepostojećih činjenica ili na osnovu neznanja.

SAD ostaje dosljedan podršci centralnoj formuli Dejtonskog sporazuma - jedna država, dva jaka entiteta i tri konstitutivna naroda

Ako jak entitet nema pravo na referendum onda nema smisla da bude ni u slaboj ni u jakoj ni samo u državi.

Nije dosljedno braniti Dejtonski sporazum, a istovremeno napasti centralne stubove tog sporazuma

Centralni stub Dejtonskog sporazuma je ravnopravnost dva entiteta i tri ustavne nacije. Čak ni država koju on pominje, odnosno Naseobina, nije centralni stub. Jer bez ravnopravnosti nema ničega. Ne znam za Kantrimena, ali neki ovdašnji američki faktori nisu se založili za ravnopravnost u Federaciji, npr.

Veliki broj Hrvata u Federaciji BiH ima sumnje u novu vladu, stoga je veoma važno da ona pokaže kako može ispuniti sve što je potrebno za sve građane u tom entitetu

Hrvati imaju sumnje ali vlada mora građanima pokazati kako može… Ovakva konfuzija samo je još prisutna u glavama Esdepeovaca, Pudarića, Srbina, Komšića, Hrvata…

A saopštenje iz Ambasade:

Sjedinjene Američke Države osuđuju sve aktivnosti, poput jučerašnjih aktivnosti Narodne skupštine Republike Srpske, koje dovode u pitanje legitimnost državnih pravosudnih institucija ili ih na bilo koji način potkopavaju

Nije logično da se upotrebljava sintagma koje je vlasništvo sjedišta SAD a ne pojedinih ambasada. Tako bi mogla nastupiti Bijela kuća. Kad nastupi ambasada, neuvjerljivo je. Naročito što se u drugom pasusu kaže: Smatramo…

Smatramo da su jučerašnje aktivnosti nezakonite, antidejtonske i očigledno izvan nadležnosti Narodne skupštine Republike Srpske

Ovdje se ne zna ko su “Smatramo”. Ali nije jasno kako se može tvrditi da Narodna skupština nema nadležnosti da donese odluku u referendum kad je ranije donijela Zakon o referendumu. A u Dejtonskom sporazumu nije izričito navedeno da je to isključiva nadležnost zajdeničkih institucija. Čvrsto vjerujemo da poštivanje Državnog suda i Ureda državnog tužioca jeste osnovna komponenta održavanja pravne države

Ja čvrsto vjerujem da ne postoje Državni sud i Ured državnog tužioca. Trebalo bi ambasadnog pisca poslati na neki tečaj. Na političkim naukama u Sarajevu sigurno ima neki asistent koji zna kako se zovu odnosne institucije. Kako bi bilo da kažem da zakone u SAD donosi Centralni parlament a postoji još i Ured senatora.

Samo teroristi, kriminalci i korumpirani pojedinci imaju razloga da se boje Državnog suda i Ureda državnog tužioca

Ovo se ima shvatiti kao prijetnja, diskvalifikacija i nediplomatska konverzacija. Ni u jednom udžbeniku diplomatije, pa čak ni u skripatama vikiliksije, ovo nisam našao. Jezik ove rečenice primjeren je Bakiru Vaskoviću. Ali jednoj Ambasadi nije.

Sjedinjene Države ne mogu biti prijatelj onima koji nastavljaju raditi protiv ovih institucija

I ovaj jezik me brine. Ne kao prekid emotivne veze nego, također, kao prijetnja.

Znaju li Sjedinjene američke države šta se piše po ambasadama.

BiH

GAJI

PRAVOSUDNU

GUJU U NJEDRIMA

Šira javnost, birači, stanovnici, pripadnici tri Nacije Naseobine, ne znaju detalje, pozadinu i sve posljedice nametnutog i odmetnutog pravosuđa BiH. Konkretnije, Suda BiH i Tužilaštva BiH. Glavne činjenice, da u Deset Dejtonskih Zapovijesti nema nikakvog suda i tužilaštva niti tih zajedničkih funkcija, osim ako se entiteti o tome ne slože, a nikad nisu, i da se tuži i sudi uglavnom Srbima, samo su površina.

Istorija i genetika takozvanog državnog pravosuđa pokazuje da se radi o Fukušima Sudu i Černobil Tužilaštvu, o reaktorima i generatorima koje niko u BiH ne konotroliše. Ta dva segmenta su danas i omča o vratu, i nož pod grlom i giljotina nad glavom ne samo Republici Srpskoj nego i cijeloj BiH. I svima u BiH.

Naivni i unitarizmom i podjarmljivanjem opijen Sarajevski Politički Krug uglavnom se samozadovoljava trenutnim ponašanjem ta dva kancerogenuma jer je svo zračenje okrenuto prema Srbima i Republici Srpskoj. Niko, pa ni stručna javnost, koja sigurno zna o čemu se radi, ne želi da se upliće. Ali, pošto je Republici Srpskoj dogorjelo do ustava, Narodna skupština i Predsjednik Republike su morali poduzeti aktivnosti koje će obezbijediti podršku demokratske volje žitelja Republike u suprotstavljanju neustavlju, nezakonju i neidentifikovanoj samovolji i moći.

Šteta je što svaki stanovnik BiH ne može da se uputi u činjenice koje su podloga jučerašnjem usvajanju odluke o referendumu. Stoga je zanimljivo vidjeti makar malo hronologije. Uz napomenu da Visoki predstavnik ne može, ni po kom papiru a kamo li po Dejtonskom sporazumu i Ustavu, da donosi i nameće zakoni niti da ih mijenja. Čak niti da ih nosi u Parlamantarnu skupštinu BiH koja će ih, nametnute, usvojiti bez ikakvih procedura.

• Krajem 2000. Volfgang Petrič nameće Zakon o Sudu BiH.

• Sredinom 2002. nametnut je Zakon o Visokom sudskom i tužilačkom savjetu BiH. Istovremeno, tim nametnutim zakonom se ukidaju neke odredbe ranije nametnutog zakona. Sunce Ti Jebem. Jedan čovjek – jedan parlament. Izbrisano je to da sudije moraju biti državljani BiH.

• U avgustu 2002. nameće se zakon o Tužilaštvu BiH. Moram reći da je ovo genijalno. Najprije je formiran Sud BiH a dvije godine kasnije Tužilaštvo. Tada je formirano zloglasno Posebno odjeljenje Tužilaštva nad kojim Glavni tužilac nema nikakve ingerencije. Rukovodilac Posebnog odjeljenja samostalno podnosi izvještaje PS BIH, koji se samo pridodaju izvještaju Glavnog. Posebno odjeljenje ima vlastitu upravu kojom ne rukovodi Glavni Tužilac. Nisam primijetio da je Državni Barašin nešto srao o tome.

• Istog dana Visoki predstavnik nameće izmjene Zakona o Sudu BiH. Povećava se broj sudija, uvode se nova vijeća. Nema podataka da je ikakav parlament u BiH, makar Podgraba, usvojio te izmjene.

• Početkom 2003. nove izmjene. Nadležnosti Suda BiH se proširuju i na djela iz zakona entiteta. Izmjene omogućuju imenovanje stranih sudija, najviše šest, koji mogu da sude do 1. feb. 2007.

• Krajem 2003. opet izmjene. Sudije mogu da koriste engleski jezik u multilingvističkoj Naseobini.

• 
  
  1. decembra 2004. na scenu stupa Sulejman Tihić. Visoki Predstavik Ešdaun i Tihić, Predsjedavajući PBiH, potpisuju sporazum o ustanovljenju Kancelarije Registrara Odsjeka 1 i Odsjeka 2 (kriminal i ratni zločini) i adekvatnih segemenata Tužilaštva. Kancelarija Registrara je Nezavisna i nadležna za upravljanje i pružanje usluga. Ustanovljena je na pet godina, do 1. dec. 2009. Samostalana je. Zapošljava više od 300 ljudi, od čega je više od 50 STRANACA. Upravlja izborom stranih sudija i tužilaca. Visoki predstavnik imenuje Registrara na pet godina. Nadzorni odbor Kancelarije registrara „obezbjeđuje ispunjavanje međunarodnih obaveza i obećanja datih donatorima te se povezuje sa domaćim i međunarodnim nevladinim organizacijama“. Ovo je ključna rečenica u kojoj je sadržano nepostojanje BiH, njena predaja neidentifikovanim donatorima i NVO i njena kapitulacija. Nema nikakvih podataka o tome ko je u Nadzornom odboru i da li je uopšte formiran. Sionski mudraci, STJ. Ali Tihić potpisuje i novi sporazum, ovaj put 26. septembra 2006. Sa Kristijanom Švarc-Ejup Šilingom. Tu stoji da Kancelarija registrara „ostvarjue kontakte sa ambasadama i relevantnim stranim vlastima kako bi se obezbijedila dostupnost odgovarajućih kandidata (za sudije i tužioce). Podvlačim: AMBASADE I RELEVANTNE STRANE VLASTI.


• 
  
  U oktobru 2009. PS BiH odbija da produži mandat stranim sudijama i tužiocima pa Visoki Valentin produžava mandate. Dakle, samo po ovom jednom izvatku, vidljivo je kako pripadnici Sarajevskog Političkog Kruga, kao zadnji izmećari stranih kolonizatora, predaju suverenitet i vlasništvo nad voljom građana, birača, stanovnika, Srba, Hrvata i Bošnjaka, u ruke nepoznatih ambasada, stranih vlasti, nevladinih organizacija, donatora... dobro što to rade BiH. Ali to rade i Republici Srpskoj. Treba sada zamisliti ostvarenje njihovog cilja i zadataka da se sve to unese u ustavne promjene, retroaktivno, frontalno, bez rasprave i bez izuzetka.

Sve ovo je upereno protiv BiH i njenih nacija. Sarajevski Politički Krug je samo omamljen trenutnim ciljem koji im je predočen – ukidanje Republike Srpske.

NE SERITE,

PUNA JE KUĆA VASKOVIĆA

Izgledalo je da napad na Republiku Srpsku i Milorada Dodika nema cijenu. Ja sam tako shvatao angažman Feudalne Televizije i njenih vlasnika, još neostvarenoih Feudalaca Feuda Bosna. Jer se u tom projektu za novinara i urednika može proglasiti i izvjesni Bakir, za udarne igle te haubičke televizije mogu lansirati izvjesne protuve, Babići, Vaskovići... koji imaju veze sa novinarstvom koliko i tvrdnja da Krava Žujava balega Bečke šnicle, sa ukusnom istinom.

Za snimak onog nesretnika, kome se na licu vidi da je pod smrtnom prijetnjom, znalo se godinama. Sada Vaskovićev poslodavac, u ime poslodavca i njegovog poslodavca, izražava zgražanje i daje otkaz nesretniku koga je život izbacio na obalu zajedno sa izmetom, ljudskim i raznih životinjskih vrsta, i tako ga učinio novinarem.

Znao je Bakir, i svi drugi, ko je Vasković. Znali su i ko je Babić. Znali su da se radi o polusvijetu koji je spreman na sve. Znali su i ko je Bakir. Znaju i da se sada Feud osipa. Otišao je Rafi Gregorijan. I carstvo Istraživačkog Govninarstva se raspada. Ova gorepomenuta trojica, spadaju u te ratne naplavine. I tri hiljade i trojica. I Bakir. Jer u Sarajevu, njegovom feudalno-unitarnom dijelu, i u mnogim glavama, još se vodi rat. Svi su oni željni socijalne i medijske, ćaršijske i rajine, liderske i vlastničke potvrde i tapšanja. Svi su oni marginalizovani autsajderi koji se ni malo ne razlikuju od pasa koji se vuku za vojničkom komorom čekajući da ispadne kakav komad mesa, ili im ga ko dobaci. Oni, tako, žive u prividu da su i oni u koloni, sretni što im ponekad neko, sa kamiona, sa komandnog vozila, zvizne. Tako i Zlajoglu ponekad zvizne Kirbakli Bakiru. A ovaj zvizne Babiću i Vaskoviću. I svi oni zavrte repićima u svom svojem ponosu važnosti među kerovima iza vojničke komore.

A Vasković i Srebrenica.

Ako ste dali otkaz građaninu Vaskoviću, dajte otkaz i ostalima iz ešalona novinara koji su nikli iz balege i đubriva u ratu i iza rata. Na svim stranama. Svi su radili kao Vasković. Kako se znaju telefoni koje prisluškuje Gluvo Džuvo, znaju se i spiskovi novinara koji su radili za redakcije u ratu. Objavite te spiskove. Sve je to goli Vasković. Gola laž i obmana. Mnogi od njih su nestali sa kišom i izmetom. Mnogi su se transformisali u demokratske novinare. Mnogi su postali vlasnici medija. Mnogi su otišli u biznis u koji se razumiju kao i u novinarstvo. Mnogi su postali inostrani i tuđi konsultant-otirači.

Svi oni nisu ništa.

Dabome, Bakir i Sarajevo ovim žele dokazati da njihovo novinarstvo nije bilo takvo. Bilo je uzvišeno, patriotsko, savršeno, istraživačko, egzaktno. STJ.

I, dabome, nikada niko nije htio da analizira činjenicu zašto sam četiri godine proveo u rovu umjesto na televiziji. Dok su druge ušljive psetare postajali novinari prije nego sam ispraznio šaržer kalašnjikova. Zato što sam imao izbor da budem Vasković ili da poginem ko čovjek. Niko nije analizirao činjenicu zašto je ogroman broj novinara nekadašnje Televizije Sarajevo nestao i nije učestvovao u ratnom egzaltiranju. Imali su izbor da pobjegnu i prosjače po Evropi ili da budu Guzina Senad.

Sada žrtvom usranog Vaskovića, oko kojeg se više ni muve ne kupe, brane čast novinarstva. Vasković i Vaskovići, nemaju veze sa novinarstvom. Bakir i Feudalac, i Feud, to znaju. Radi se o goloj upotrebi priručnog sredstva u rušenju jedne nacije i jedne Republike. Kao što je priručno upotrijebljen ustašoid Pravaš Pavelićaš u rušenju Hrvata, tako je upotrijebljen i Vaksović.

Da bi Farsa bila kompletna, molim Borku Rudić da zaštiti građanina Vaskovića.

Vasković je za postratno Sarajevo jednako važan kao i general Divjak za ratno.

Gola Udčina.

1.000 DAJEM, VODITE GA,

5.000 DAJEM, NOSITE GA,

100.000 DAJEM,

NE SPUŠTAJTE GA DO KLAGENFURTA

Sva se Bosna zlatom pozlaćuje, samo Dodik bune potplaćuje. Parama poreskih obveznika, STJ. Tako zapijeva Valentin Incko, austrijski slijepi guslar. Ponovo aranžira stari hit Sarajsonga: Svako božije zlo izvire u Srpskoj a dolazi od Dodika.

Nekako sam ga trpio i zamišljao pitomim, sa onim austrijskim šeširićem i peruškicama. Ali, kad je pomenuo pare poreskih obveznika, tj. birača Republike Srpske, koje Dodik troši da bi stvarao konflikte u BiH, obznanio sam slijedeći proglas: Hiljadu dukata dajem, vodite ga. Pet hiljada dajem, nosite ga. Sto hiljada dajem, ne spuštajte ga do Klagenfurta.

Raskrilio se Incko na dvije strane subotnjeg Avaza. Iako oni Fahrini ne vole Dodika, zato su ga i turili u naslov, nesvjesno su odštampali smrtovnicu za Visokog. Tekst je u negativu, na crnoj podlozi, ko ubilo se za žalost. Odavno se nisam isplakao tako.

A u opštem crnilu, Valentin se Incko raspojasao na svečetiri strane. Vlast odmah. Sud i Tužilaštvo Ne sme, bre, niko da bije. Dodik – porezi - konflikti. Roba – Novac – Roba. Samo što ga nije optužio za bombardovanje pobunjenika u Libiji. Citira Dejtonski sporazum. Država je, kaže, Naseobina, velim, dužna da provodi međunarodne krivično pravo. Ali to još ne znači da je dužna da ima Medžidu i Barašina, Sunce Im Jebem. To još ne znači da treba mimo materijalnih dokaza osuditi generala Đukića, a onog Bihaćkog Palisrba pustiti da mirno hoda po zemljici, za projektil koji nije ispaljen. Pri čemu je Novak Đukić uspješniji od Isusa koji je sa dvije i po ribe nahranio cijelu pijacu u Nazatretu, gdje li. Đukić je, po osudi, sa tri i po kile eksploziva pobio više od sto ljudi, koliko li.

Sud i Tužilaštvo su nametnici, krvopije, srbopije. Čuće se argumenti o tome, kad Dodik stigne u Narodnu skupštinu. Sud i Tužilaštvo BiH su instrumenti nepostojeće Države. I spolovila za pravljenje nepostojeće Države.

Provođenje međunarodnog krivičnog prava, i međuentitetskog, uključujući i saradnju sa Interpolom, može da se ostvari i bez ovih četvoro, Suda, Tužilaštva, Meddžide i Barašina. Sud i Tužilaštvo su za Srbe, Valentine. Kao i cijela Bosna što je za Srbe. Da ih se nekako utamniči, a Republiku da im se ukine.

Nego, ne zagovaraj me, Valentine. Vidi šta ćeš sa onim mandatima što ti uručiše Hrvati. Vidi kako ćeš otkloniti, nasilje nad CIK-om, ne konflikte sa CIK-om, Ustavom i Ravnopravnošću. Dodik troši narodne pare, tačno je, naroda koji ga je birao. I pare koje su odobrene u Narodnoj skupštni. Ne za konflikte, nego da zaštiti to što Ti i Lešinari Sarajevskog Političkog Kruga, sa stranim kolaboracionistima, želite noću da razvučete kao oni oko mesare. Znaš Ti, dobro, koji.

A Ti trošiš tuđe pare da tamničiš nacije. Crne pare. Za koje, kao i za Tebe, niko nije glasao. Pare, da gaziš domaće instucije. Zajedničke Organe. Da pomažeš Gvantanamce, Turbandžije, Ustašoide.

Da ponižavaš birače i njihov glas. Na jednom kraju Naseobine. Dok se u drugom, kobiva, boriš za njih.

Šta hiljadu. Kraljevstvo dajem.

PRIJATELJSKI FUDBALSKI

SUSRET VETERANA

(SELEKCIJA IZOLA-PIRAN/SLOVENIJA

I SELEKCIJA BIJELJINA-MODRIČA-BANJALUKA/REPUBLIKA SRPSKA)

U subotu, koja je prva prošla, u Međašima kod Bijeljine odigrana je prijateljska veterenska utakmica ovih dviju selekcija.

Radi se o uzvratnom susretu jer smo mi, kao Legija veterana Slaviše Pilota i Nikole Nikića odigrali jesenas utakmicu, po poratku iz Španije, u Izoli.

U Međašima je bilo 1 : 1 ali je u trećem poluvremenu bilo specijalnih rakija, poklona i muzike što je rezultat učinilo zanimljivim.

Dogovorili smo da u septembru opet idemo u Izolu. Nastojaćemo da pobijedimo.

Ja sam igrao povrijeđen jer sam na skijanju prije manje od mjsec dana imao tešku distorziju koljena i samo me je moje seljačko porijeklo spasilo situacije da potkoljenicu nosim preko ramena. Po ocjeni slektora odigrao sam konstantno i nisam bio ispod prosjeka ekipe.

Ali je zato Nikola Nikić briljirao, Strašni sud, i opravdao rejting igrača iz Obale Bjelokose.

Lomio je protivnike po terenu koji su padali ko snoplje zrelog žita.

Kao u najboljim danima Grbavice.

SUDBA SUD BiH

Ovih dana miris referenduma se širi udolinama i brdusinama Naseobine i njene sudbine. Tiho pada veče sjeverno od Neuma, evo nama našeg referenduma. O sudu BiH.

U Narodnoj skupštini Republike Srpske priprema se rasprava o tom zajedničkom Organu. Meddžida Kreso, predsjednica Suda BiH, ustala je ovih dana u odbranu Suda i u kopanje rovova koji će spriječiti agresiju na Njen Sud.

U obilnom intervjuu Avazu, iznosila je ogromne argumente za opstanak i ostanak Suda a najveći je upotrijebila uz fanfare: Srbija cijeli region drži taocem. U toj sudskoj praksi.

Ako Meddžida oćelavi, biće kriva Srbija, SJJ. Meddžidi, ne Majčici.

Javnost zna za mnoge argumente protiv Suda BiH. Onaj o skoro 1000 godina presuda za zločine Srba. Za svaku godinu postojanja Države Bosne, SJJ, po jedna godina. Za buduće godine postojanja Države Bosne treba uvesti po pet godina zatvora za Srbe, SIJ. A pedesetak godina za zločine protiv Srba. Uglavnom su ginuli tako što su sami padali na ćakiju.

Ali hapšenje Ganića, Divjaka i Vučurevića, najbolji je argument za ukidanje Suda BiH. Onako kako se Sarajevo diglo da brani optuženu trojku, svakog pojedinačno, tako je kod Suda uvrnulo muda da sudi. Ako je Sud toliko meddžinalno pošten, predlažem da se preseli u Šipovo, Gacko ili Šekoviće, ili u neku sličnu tradicionalno srpsku internacionalnu sredinu, pa ko preživi, ko presudi.

A ako Meddžida baš ne razumije, a očito ne razumije dok nastoji lažima da ozakoni i poustavi sud i tvrdi da je čak i Ustavni Sud BiH ocijenio da je Meddžidin Sud ustavan a koji je inače ustanovljen zakonom, onda joj treba predočiti sljedeći citat iz Dejtonskog ustava.

Članom III Ustava, propisano je da su „u nadležnosti institucija Bosne i Hercegovine slijedeća pitanja:

1. Spoljna politika,

2. Spoljnotrgovinska politika,

3. Carinska politika,

4. Monetarna politika kao što je predviđeno članom VII (napomena: Centralna banka BiH),

5. Finansiranje institucija i međunarodnih obaveza Bosne i Hercegovine,

6. Politika i regulisanje pitanja imigracije, izbjeglica i azila,

7. Provođenje međunarodnih i međuentitetskih krivičnopravnih propisa, uključujući odnose sa Interpolom,

8. Uvođenje i rad sredstava za međusobne i međunarodne komunikacije,

9. Regulisanje saobraćaja između entiteta,

10. Kontrola vazdušnog saobraćaja.

Ako Meddžida ovdje nađe nešto o Sudu BiH... neka na Referendumu glasa Za Sud.

KOJA SI NACIJA, BRATE IVO

U jednom od sudova svijetlog sarajevskog sudstva, vodi se proces po tužbi beogradske zadužbine koja ima prava na objavljivanje djela Ive Andrića, nobelovca. Ivan Lovrenović je Andrića uvrstio u hrvatske pisce mada je Andrić, za života, dao na znanje da se ima smatrati pripadnikom srpske književnosti.

Ništa čudno. Kad je vidio šta mu je Maks Levenfeld napisao o Bosanskoj mržnji i kad je vidio kako su Srbi prošli tokom gradnje Ćuprije, tadašnje velike strane investicije, sažalilo mu se pa se opredijelio.

Sada je u toku žalbeni postupak na sljedećoj sudskoj instanici. Po žalbi priređivača antologije ili nečeg sličnog od strane Lovrenovića.

Predlažem tri stvari.

Prvo. Ne dižite prašinu u javnosti. Ako čuje Incko da se nešto predalo na sud, donijeće obavezujući nalog koji će važiti Dok Vosoki predstavnik ne odluči drugačije. Ivo Andrić bi mogao završiti u Domu naroda ili u Vladi Federacije. Šta Incko zna ko je Ivo Andrić.

Drugo. Da li je Ivo Andrić hrvatski ili srpski pisac, treba pitati Zlatka Lagumdžiju. On je nepogrešiv u tom nacionalnom opredjeljivanju. On kad kaže da je Pudarić Srbin, budite sigurni da ih, Srbe, od njega neće zaboljeti glava. Za podgaćište, sa zadnje strane, nisam rekao. Kad kaže da je Komšić Hrvat, svi Bošnjaci povjeruju u to. I potpišu se. Križićem. STJ. Zna Zlaja.

Treće. Da bi se izbjegli neposrazumi, treba napisati roman Na Drini ćuprija 2. Ja sam spreman napisati neke dijelove za koje sam, u skladu sa svojom, od strane saraja dodijeljenom, fašističkom vizurom, specijalizovan i osposobljen. Opisaću nabijanje na kolac, sve dotle dok nabijenik ne ostane živ nabijen na kolac. Za lik nabijatelja na kolac, Ešdaun mi se ko ubio. Incko je, pak, neimar koji gradi ćupriju a Zlatko je Veliki Vezir koji povremeno sa konjištem i osoboljem, obiđe Visokog graditelja. Za lik Ćorkana, pljunut je Hasapin Zvonko. Mada je malo improvizorno i nepovijesno takvog jedno čestitog Uhrvata miješati u srpko-turska povesna sranija. Lik Švabice bi mogao pripasti Jelku Kacinu. U ovom vremenu, on je tu najevropejskiji, kao Švabica nekada. Itd.

Na Drini ćuprija 2 mora da bude sveobuhvatnija od Andrićeve i treba da okupi sve, od inokosnog srpskog seljaka iz okoline Višegrada do Doris Pak i Nataše Kandić koje mogu zajednički presjeći vrpcu opravši prethodno kolac i kaldrmu. Od krvi i mesa.

U konsultaciji sa Neimarom Valentinom, odrediću ko će biti vila koja noću razgrađuje. Znate da nikad ne najavljujem svoje poteze.

E, Ivo, Ivo, da si znao da ću ti ja raditi o romanu, nikad ga ne bi napisao. Jelde. A kamo li određivao u čiju će književnost.