SLUČAJ GOTOVINA

NIJE SLUČAJ

SRPSKO – HRVATSKIH ODNOSA

Kadgod imaš priliku da pokažeš mržnju prema Srbima, ili Hrvatima, a nemaš prečeg političkog posla, to je dobrodošlo.

Tako i u slučaju Generala Sitniša. Pored raznih uglova iz kojih se komentariše cijela procesija, a najzanimljiviji je onaj Zirdumov na Poskoku, mada, za moj istančani regioljubivi ukus, malo pregrub prema Hrvatskoj, presuda legionaru Gotovini, koristi se sada i za razvijanje srpsko – hrvatske mržnje i nepodnošljivosti. Ona je, mržnja, dosad bila zakržljala i zapostavljena pa je došlo vrijeme da se malo potpali, više kao vježba kolektivne psihologije. Dosad smo se mrzili izmiješani. Sada smo prvi put u historiji i povesti razdvojeni pa treba uvježbati i tu teleportaciju mrtve majke.

Slučaj Gotovina se mora smjestiti u šiti kontekst kraha internacionalnog, i balkanskog, koncepta Badserbijanstva. Taj kliše u koji su smješteni skoro svi balkanski bratožderljivi ratovi, kliše Srba kao loših momaka, unaprijed, uvijek, unazad i svagdje, polako kopni, nestaje, puca i kroz njega počinju da se vide i druge koordinate. Mnogi koji brane Gotovinu žive još u Koordinatama Badserbijanstva. Došlo je drugo doba. Nisu samo Srbi Srbi.

Došlo je i doba da se pogleda u svoje nacionalno ogledalo. Istekao je roka trajanja laganja vlastitoj naciji i njenim pripadnicima. Oni su agresori, zločinci i genocidaši a mi smo Orhideje Pravde, Slobode i Častoljublja.

Gotovina nije više srpsko-hrvatski problem. On je problem Hrvatske. Da je Hrvatska procesuirala mnogobrojne pojedinačne zločine, umjesto što je lovila i krive i nekrive, svoje, Srbe, virtuelnim potjernicama, mnogi krivci koji su odmaknuti bili od ratišta i konkretnog činjenja ili nečinjenja, ne bi došli pod udar Haga. Barem ja tako pretpostavljam.

Ali svejedno, Gotovina ostaje problem Hrvatske i ne treba ga začinjavati međunacionalnom mržnjom. Ne stoji teza Vlajkija, hrvatskog dopredsjednika Republike Srpske, da u Hagu sjede pogrešni ljudi a da palikuće i palibabe hodaju neosuđeni. Koga je spalila Biljana Plavšić. Još uvijek ostajem na tvrdnji da je sa Gotovinom i drugim Haggastapsarbajterima, dobro prošla. Slaba je utjeha teza mnogih da bi i Tuđman i Izetbegović, da su poživjeli, hodali po Hagu.

Haška pravna improvizacija, Udruženi Zločinački Poduhvat, preblaga je za ono što se dogodilo u Hrvatskoj. Radi se o eliminaciji svih pripadnika jedne nacije, eksportaciji, eksteritorijalizaciji, protjerivanju, čišćenju teritorije. To što je Tuđman rekao da će sve biti OK kad Srba bude 3, 4 ili tu negdje %, to je državna i nacionalna politika. To nije nikakav poduhvat. Poduhvat je kad balkanski Pink Banditen Gang pljačka dijamante u Tokiju.

Braniti sada Gotovinu, u Hrvatskoj, znači iskazivati sreću što tamo nema Srba. To je kratkoročna politika. Kao što je kratkoročno hapsiti i suditi one koji su sjeckali i palili zastavu EU. Ko danas jebe zastave. Osim toga, kakav je moralni osnov hapsiti one koji sjeckaju zastave a ne hapsiti one koji su sjeckali Srbe.

Za Hrvatsku je najbolje da Gotovina u Hagapsani provede što više vremena. Gotovina leži i za sebe, i za druge. A i za Hrvatsku.

Oslobađanjem Gotovine, i zahtjevima za oslobađanje, samo se uzgaja Antisrpstvo i Antihrvatstvo.